Lijevi populisti
Za DOM@ljevac piše: Enver Kazaz
Političke partije koje se biračkom tijelu u BiH predstavljaju za ljevičarske u procesu su umiranja čitavih dvadeset godina, sve od momenta kad je etnonacionalistički totalitarizam sa vlasti smijenio poredak totalitarno-liberalnog socijalizama. Po tome one liče na junakinju iz poznate humorističke serije Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne zna se. Dvadesetogodišnje umiranje ljevice nije rezultiralo nijednom političkom lešinom, a društvena stvarnost neprestano potvrđuje da je ljevica zombirala, pa je ona sve više privid, opsjena koja se gotovo svakodnevno iznova demaskira otvoreno preuzimajući desničarsku ideologiju. Prvi se na političkoj sceni do kraja razgolitio Dodikov SNSD na prošlim izborima, beskrupulozno preotevši ideologiju karadžićevskog SDS-a, a njegov šef Milorad Dodik postao je mlitantni etnonacionalist sa vrlo primitivnom, prostačkom retorikom, koji je svoju volju za moć, najsuroviji oblik pragmatizma i etnokapitalizma armirao najrigidnijim etnonacionalizmom. Trenutak demaskiranja SNSD-a, kad drug Mićo, kako mu je svojedobno tepao Zlatko Lagumdžija, prelazi u ideološko tijelo republičkosrpskog nacionalizma i separatizma, postajući postdejtonski Radovan, mogao je biti otrežnjujući za ovdašnju pseudoljevicu. No, to se otrežnjenje nije dogodilo. A pseudoljevica je napala Dodika istim, ili sličnim sredstvima kao i desnica. U njegovom činu ona nije vidjela izdaju lijeve ideologije, već isključivo etnonacionalizam, pa potom kriminal i goli, primitivni pragmatizam. Drug Mićo odjednom je izrastao u etničkog neprijateljskog demona, kojeg je Silajdžić svojim unitarističkim stavom sve više napuhivao.
Međutim, najzanimljivije je pitanje zašto ljevica na Dodikovo nacionalsocijaliziranje SNSD-a nije odgovorila na drugi način i zašto SDP, kao zvanično najjača socijaldemokratska stranka u BiH, Dodiku odgovara iz perspektive bošnjačke etnopolitike, a ne iz ideološkog multietničkog i ljevičarskog stava? To pitanje, nažalost, nije nikada javno postavljeno, baš kao što se SDP nikada nije iskreno i žestoko ogradio od kvalifikacija da je bošnjačka partija. Da li se, dakle, dogodila bošnjakizacija SDP-a, i ako jeste u kojoj mjeri. Ili je ona samo rezultat političkog pragmatizma vrha ove partije koji je, politikantski trgujući zamišljenim predstavama o kolektivnim bošnjačkim emocijama, težnjama i političkim željama, krajnje pragmatično pokušao pridobiti što veći broj bošnjačkih glasova i predstaviti se kao partija koja manje-više otvoreno štiti bošnjačke etničke interese. U konačnici, jesmo li dobili na političkoj sceni pseudoljevičarske etnopolitike, pri čemu etnizaciji nije mogao umaći niti jedan politički fenomen.
Traženje odgovora na ova pitanja zasigurno bi moglo pomoći toliko žuđenom procesu ideološke i političke pluralizacije etnički trogetoizirane društvene scene i razobličavanju mehanizama etnokapitalizma koji je na globalni neoliberalni totalitarizam naslonio tipično ovdašnje divljaštvo prvobitne akumulacije kapitala i etnokapitalističku gramzivost čiji je rezultat ekonomska bijeda i stravična socijalna devastacija društva. Istodobno s tim, ovdašnja pseudoljevica nikada nije na ideološki ozbiljan način postavila pitanje o feudalizaciji društva i pojavi nove, neobegovske i neoplemićke, klase koju mediji imenuju tajkunskom, a koja na kulturološki i ideološki horizont vraća srednjovjekovne feudalne kategorije. Je li BiH pseudo-država tranzicijskih neobegova i neoplemića, te kmetova i obespravljene raje koja se ne može konstituisati u ideološki organiziranu radničku klasu. Ako jeste, a sve ukazuje na to da umjesto radništva ova zemlja ima tri pseudo-radničke etnoklase, koje su političke partije direktni krivci za takvo ideološko zapuštanje najšireg i najobespravljenijeg sloja stanovništva. Na koncu, je li neoliberalistički profilirana ovdašnja državna tranzicijska pustinja ikada na političkoj sceni dobila makar ijedan ljevičarski ideološki prigovor. Nažalost, nikad i ni na koji način. Namjesto ljevičarskih osporavanja neoliberalnog totalitarizma u etnonacionalističkoj varijanti i prigovora procesu tranzicije kao sistemu uvođenja kapitalističkih globalizacijskih praksi u društveno polje, ovdašnja pseudoljevica širila je euroutopizam i eurokratizam, uvjeravajući puk da činom ulaska naše zemlje u EU automatski prestaju sve naše krize i svi naši užasni problemi. Tako je namjesto ljevičarskog, zašto ne i neomarksističkog ideološkog analiziranja neoliberalizma i surovog procesa tranzicije kao prvobitne akumulacije kapitala, BiH prepokrivena euroutopijom i etnonacionalističkom retroutopijom, a naša zemlja, etnonacionalizmom odvedena u predmoderno društveno stanje, želi se preko noći ubaciti u postmodernu postideološku fantazmu savremenog svijeta u kojem neoliberalizam tokom svoje nove ekonomske krize sve brže evoluira u državni kapitalizam i neoimperijalizam.
Ovdašnja pseudoljevica od rata naovamo nikada, ama baš nikada, nije otvorila ta pitanja, kao što se nije nikada otvoreno i iskreno suočila sa stravičnom socijalnom i svakom drugom obespravljenošću čitavog niza klasa i uništenjem klasne svijesti i identiteta u BiH.
Izbjegavajući da se suoči sa iskušenjima budućnosti tranzicije i izazovima u rješavanju ustavne krize u zemlji nedovršenog rata, pseudoljevica je politikantski širila nostalgiju za bivšim totalitarnim sistemom kao nekakvom rajskom toposu u kojem su svi bili sretni, ama baš svi – i građani i narodi BiH. Etnonacionalizmu se namjesto ljevičarske ideologije suprotstavila politikantska nostalgija, bez obzira da li ona bila profilirana titonostalgično ili, pak, bosnonostalgično (Što je ovdašnja redukcija jugonostalgije) sa AVNOJ-em i ZAVNOBIH-om kao rajskim povijesnim događajima, pri čemu je vladavina socijalizma u BiH predstavljena kao zlatno, Periklovo doba. Međutim, svjesna da je nemoguća restauracija titoizma i socijalizma, ukupna politička scena koja se deklarira kao ljevičarska, bezuvjetno je prihvatila neoliberalizam kao jedinu formu spasa od etnonacionalizma. Zato su se desnica i ljevica ideološki usuglasile oko neoliberalizma, iako je desnica demonizirala bivši sistem, a pseudoljevica ga mitizirala svojom nostalgijom.
Za oživljavanje političke nostalgije SDP je iskoristio čitav spektar simboličkih gesti. Željko Komšić, SDP-ov član Predsjedništva BiH, drži Titovu sliku na zidu u svom kabinetu, pri tom intelektualno nemoćan da obrazloži višestrukost povijesnih uloga Josipa Broza. Ili, pak, na ritualima kojima se obilježavaju bitke iz NOB-a, SDP svojim prisustvom nastoji ušićariti kakav politički poen. Ili se svako malo podsjeti na to da je SDP na ovom prostoru prisutan čitavih 100 godina, te je on baštinik svega dobrog što je titoizam učinio na južnoslavenskom prostoru. SDP pri tom nikad nije pokušao prihvatiti tamnu stranu tiotoizma i otvoreno se suočiti s njom, bez obzira na Komšićevo nedavno besmisleno i bespredmetno izvinjenje za zločine Titovog režima. Zato SDP i nije socijaldemokratski nego socijalističko nostalgičan u čitavom nizu svojih političko-simboličkih gesti.
Na drugoj strani, ta je partija baš preko simboličkih uloga njenog lidera otpočela proces bošnjakiziranja. Njen lider, naime, predsjednik je Senata Adilbegovog Bošnjačkog instituta, čime odašilje nedvosmislenu poruku o svojoj identitarnoj pripadnosti bez obzira što je vođa multietničke partije. Istodobno s tim, zadnji istupi gradske vlasti i insistiranje na tome da će posjeta porodica ubijenih vojnika JNA Dobrovoljačkoj ulici promijeniti interpretaciju karaktera rata ulaze u red krajnjih nacionalističkih gesti koje, iznenađujuće, dolaze od jedne tobože ljevičarske političke partije. Na sličan način je lider SDP-a obrazlagao i ukupne događaje s početka rata povodom hapšenja Ejupa Ganića. Bilo je to žestoko utrkivanje sa drugim političarima u bildanju nacionalnog i patriotskog zanosa.
Za to vrijeme radnici su po BiH štrajkali glađu, etnokapitalisti bespravno upošljavali nezaposlene da rade na crno, sindikati se cementirali u etnosindikate, rudari nastavljali raditi u devetnaestovjekovnim uslovima, zakon o zaštiti na radu prenesen iz onog režima ostajao nedirnut, seljaci i njihova poljoprivredna proizvodnja ostala prepuštena na milost i nemilost uvozničkim lobijima, rodna i spolna prava žena zakovana u patrijarhalnoj reklerikaliziranoj normi, homoseksualne i transseksualne zajednice prepuštene teroru heteroseksualne muškocentrične do kraja patrijarhalizirane kulturne i pravne norme, univerzitetska, srednjoškolska i osnovnoškolska obrazovana praksa zarobljena u etnonacionalizam, a tranzicija kao neobegovska etnoprivatizacija prepuštena gramzivim etnokapitalističkim i etnonacionalističkim elitama. Drukčije rečeno, politikantska titonostalgija oduzela je ideološko oruđe SDP-u, ali i svim drugim partijama koje koketiraju sa ljevicom, u borbi protiv surovog etnonacionalizma i etnokapitalizma.
Pri tom, osnovni predizborni program SDP-a za sada jest kandidatura Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Komšićev populizam i koketiranje sa bošnjakocentričnim unitarizmom, te izjave da ne govori hrvatskim, već maternjim jezikom, a potom uvlačenje militantnom patriotizmu izjavama da će neki „dobiti po nosu i po prstima“ ako se ne okanu teritorijalnih pretenzija prema BiH – prije svega su populistička ideološka karikatura, a ne strategijski zasnovana lijeva politička vizija.
Ali, od SDP-a u svojim populističkim gestama nisu ništa neuspješnije ni druge tobože lijevo orijentirane stranke. Tako se npr. koalicija NSP-a i Naše stranke ne može iskobeljati iz Krsmanovićeve populističke pohvale uspjesima nekadašnjeg ideologa SDS-a Vojislava Maksimovića, koji je po predsjedniku NSP-a Foču pretvorio u grad mladosti i poleta otvaranjem fakulteta u tom gradu. Pri tom, Krsmanović ni na koji način nije osudio zločinačku ideologiju za koju se Maksimović ne samo zalagao nego ju je i producirao. Naša stranka, pak, nakon što je osudila SDP-ovu izjavu o posjeti porodica stradalih vojnika u Dobrovoljačkoj i glasala na gradskom vijeću Sarajeva protiv odluke gradonačelnika Alije Behmena, ostala je na vrlo neprincipijelan način i dalje u koaliciji sa Krsmanovićem. Na jednoj strani principijelnost vrijedna pohvale, a na drugoj najobičnije politikantstvo i pragmatizam. I sve to da bi se ušićario pokoji glasić u RS-u. Pri tom, ta je stranka napustila svoj socijaldemokratski profil i odlučila se za liberalizam i ulazak u Liberalnu internacionalu. Stavljajući, prema izjavama predsjednika njenog glavnog odbora (Inače kolumniste Radončićevog Globala!!!???), poduzetnike u centar svog predizbornog programa, ona je napustila socijalnu dimenziju svoje politike, pri čemu se javnosti predstavlja kao socijalno-liberalna politička partija. Druge stranke pseudoljevice ili tavore u svojim familijarnim okruženjima (GDS i LDS) ili koketiraju sa Radončićevim SBB-om (SDU), koji je u ovom trenutku uz Dodikov SNSD najradikalniji etnonacionalistički politički projekt u BiH.
Kriza ljevice na globalnom planu dobija, dakle, ovdašnji karikaturalni odjek, a prazan prostor koje bi trebale oblikovati lijeve ideologije zaposjeda sve više desnica svojim socijalnim populizmom i političkim klijentelizmom. Udvarajući se boračkim kategorijama koje je pretvorila u sopstveno glasačko tijelo samoubilačkom socijalnom politikom, desnica je preotela socijalni prostor od nesposobne pseudoljevice. A ova u svom populizmu može još samo dijeliti grah građanima na Vilsonovom šetalištu za 1. maj, namjesto da razvija viziju BiH kao multietničkog društva i države socijalne pravde. U borbi protiv etnokapitalističke gramzivosti, ljevicu ne može voditi nostalgični titoizam, već savremeni neomarksizam i njegovo tumačenje društvenih odnosa, ali i čitav niz svjetskih ljevičarskih teoretičara društva. Međutim, neoliberalizam je Marksa pretvorio u opasnog demona, baš u onoj mjeri u kojoj mu se danas i sve više vraćaju savremeni lijevo orijentirani filozofi i teoretičari. Da li će iz toga nešto naučiti ovdašnja pseudoljevica i pseudoliberalna sociologija i politologija, ili ćemo i naredne četiri godine gledati kako tobožnji socijaldemokrati, tobožnji liberali i socijalni liberali idu isključivo desnom stranom društvenog prostora i igraju na tuđem terenu na kojem čitavih dvadeset godina neprestano gube. A možda bi baš oni mogli izvući zemlju iz krize, kad bi odbacili populizam i odlučili da vode ozbiljnu, ideološki precizno zasnovanu politiku.
Enver Kazaz, 28.06.2010
Ilustracija: Mato Bičvić
