Prethodnih desetak-petnaest godina često sam javnoj kritici podvrgavao lopovluke bh. političara. Nerijetko sam, potom, znao progovoriti i o još jednoj pojavnosti – sakrivanju lopovluka iza paravana nacionalnih interesa. Na žalost, ni moje, a ni pisanje drugih nije specijalno zabrinulo aktere naših priča. Javnost na njih, naime, na priče o lopovlucima i lopovima, nikada nije reagirala na način koji je uobičajen za evropska društva. Nijema je, bez dvojbi, sve ove godine ostajala i država. Jer, državnu su strukturu, njezin represivni dio prije svega, profilirali lopovi osobno. Dijelom velike kriminalne hobotnice nerijetko su se, na koncu, pokazivali i institucije bh. pravosuđa. Da je to točno navesti se može na stotine primjera – od toga kako u uredima državnih tužiteljstava ciljano pripremaju sakate optužnice, preko načina rada Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća u kojem sjede i o sudbinama sudaca odlučuju odvjetnici najeksponiranijih bh. mafijaša, do dealova u sudskim procesima između sudaca i mafijaških odvjetničkih timova kakvih se posramilo ne bi ni najcrnje svijetsko podzemlje.

Sve to, međutim, intelektualnoj kasti ove zemlje – koja svugdje u svijetu, osim u ovoj zemlji dakako, ima ulogu svojevrsne društvene savjesti – ne daje za pravo da o rak-rani bh. društva šuti. A šuti, što jes'-jes'. Zašto? Vrag bi je znao. Vjerojatno, jer funkcionira po matrici kako se konformizmom najjednostavnije, a ponekad, bogme, i dobro preživi.

Što se, pak, mene tiče, nikada nisam prihvaćao takvu logiku – ni u vrijeme kada se na meni, pa i obitelji mi, nabijao borbeni moral, ali ni sve godine nakon toga. Na takvu se logiku, nek im je jasno, ne želim upecati ni danas. I stoga sam odlučio o lopovlucima progovoriti još jednom. U ovom tekstu, ali i većem broju njih u danima koji dolaze. I tako javnost još jednom podsjetiti s kim ima posla. Ali, i kome kome bi, koliko i sutra – usprkos svemu – ponovo mogla dati svoj glas.

Serijal počinjem s firmom Mondo. Fantomskom družinom mostarskih lopova. A, u predmetu pod istim nazivom je, još prije sedam godina, podnesena kaznena prijava protiv čak jedanaest osoba. I priča, kao i u mnogim sličnim slučajevima, ni do danas nije zaključena. Ili, preciznije kazano, nije ni na početku puta da dobije svoj sudski epilog.

O čemu se, dakle, radi? Organi gonjenja su, u predmetu „Mondo“, zadokumentirali čitav niz kaznenih djela kojima je Elektroprivreda Herceg-Bosne opljačkana za preko 1.6 miliona maraka. I sve to je učinjeno u vrijeme dok je ovim poduzećem, Elektroprivredom HB, vedrio i oblačio čovjek kojem je taj isti posao, i od istih kriminalnih partnera dakako, dodijeljen i desetak godina kasnije. Posao kojeg veliki meštar tamo i danas obavlja. Zašto? Pa, zar u traganju za odgovorom treba biti specijalno pametan? Da bi, skratimo, i danas služio istoj svrsi – pljački društvene imovine koju su desetljećima stvarale generacije ove zemlje, Hrvatice i Hrvati prije sega.

Iz Elektroprivrede je, ponovimo, u samo pet mjeseci isisano preko 1.6 miliona maraka. Za čiji interes? Gdje lova završi? U čijim džepovima? E, to je posebna priča. Organi gonjenja su, prema informacijama kojima raspolažem, i to dešifrirali. Tužiteljstvo, istina, a i sud, još uvijek šute. Kao da se ništa nije dogodilo? A zašto? Vrag bi ih znao. Možda, recimo, zato jer se u materijalima, koji su im uz kaznene prijave dostavljeni, spominje sami vrh zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa. Oni koji te interese brane ovdje, motreći na Bošnjake i Srbe, ali i oni koji paze da nam, ne daj Bože, ne podvale i Hrvati s onu stranu državne međe – iz Zagreba i okolnih mjesta.

A ako je tako, sitnu im je pljačku, kojom poharaše Elektroprivredu – kao i mnoga druga mjesta – najpametnije zaboraviti. Jer, ne bi bilo zgodno da na svjetlost dana izleti informacija da se u stanu od 160 kvadrata – i to na račun love čudnog podrijetla – šepuri, recimo, hrvatska gromada poput izvjesnog Rade Bošnjaka. Ne bi, potom, bilo zgodno da Hrvatice i Hrvati saznaju kako su, ni krivi ni dužni, olakšani za preko sedamstotina tisuća maraka za račun plaćanja propagandnog i izbornog materijala za izbore, održane koncem devedesetih. Pri čemu je, ispostavljajući fakturu za urađeni posao, brke omastila opet tvrtka nacionalnih zaštitara. Nekakav VMG, ili kako se već zvaše? Ne bi bilo zgodno i da se sazna kako je, s leđa malih ljudi, skoro pola miliona maraka isplaćeno kroz blagajnu bez valjanog dokumenta i obrazloženja. Ili, što je još gore, da je oko 150 tisuća maraka potrošeno za nabavku vozila koje je, samo koji tjedan – ili mjesec – potom darovano ministru od povjerenja. Izvjesnom Prci, ako se dobro izrazih. Onom kojem se zbog lopovluka već sudilo. I koji je, zbog lopovluka dakako, i mačka već potegao.

A kako su to, kad je opskrba ministra vozilima po srijedi, hrvatski virtuozi činili, priča je za sebe. I nemoguće ju je ispričati u analizi ove vrste. No, za novinarsko propitivanje bi, siguran sam, mogla predstavljati pravu poslasticu. I najiskrenije je preporučam.

Zanimljivo je, međutim, i pitanje po kojoj je matrici lova iz Elektroprivrede izvlačena. Veliki HZD-bard – danas nekakav pomoćnik ministra, a u ono vrijeme prvi čovjek firme Mondo, izvjesni Primorac – je s tada, a i danas prvim čovjekom Elektroprivrede HB – izvjesnim, opet, Žarićem – potpisao ugovor o međusobnoj suradnji. U ugovoru se, u članku drugom, precizira kako su ugovorene strane „suglasne da poduzeće Mondo u ime i za račun JP EP HZ H-B obavlja poslove i zadatke u svezi usluga promidžbe (reklame i propagande) i to: idejno rješenje reklamnih spotova za Tv, idejno rješenje reklama za tisak, idejno rješenje za reklame za reklamne panoe za grad i uz međugradske ceste, razrada i realizacija ponuđenih rješenja...“.

Ugovorom se, dakle, precizira da će Mondo za Elektroprivredu HB – a ona je, podsjetimo, monopolista kojemu nikakva marketinška kampanja ni u primisli nije potrebna – na tržištu obavljati poslove marketinške promocije i za to naplatiti pozamašnu lovu. I to, ne bilo kakvu lovu. U prilog tome, uostalom, najuvjerljivije svjedoče brojke. Veliki je Martin velikom Vilimu, od srpnja do rujna 1999. godine, isplatio, ni više ni manje nego 1.4 miliona maraka. Fantastično. Marketinška kampanja kakva u svijetu nije zabilježena. I to, da ne bude zabune, za tvrtku monopolistu kojoj takva kampanja ne služi baš ničemu.

I sve to je, recimo tako, OK. No, time priča nije i okončana. Ostaju pitanja. Gdje je, među inim, završila lova od velikog marketinškog biznisa? Što bi' s preko milju i pol maraka? Je li ih to netko pokrade? I gdje je lopov? Ili, eventualno, lopovi? Jer, sve upućuje da ih je na popisu više. I da su svi to, jadni bili, radili pod izgovorom kako se u lopovluk ne upuštaju zbog sebe, nego Hrvata radi.

Kuku Hrvatima.

Prof. Dr. Slavo Kukić, 12.07.2010

Ilustracija: Perica Mišić