`ajmo i mi praviti mesaru!
Zet Bimbo pomaze puncu u Hasicu na mesari
KAKO BILO DA BILO - HASIĆKA JE MESARA PREŽIVJELA!
Piše: Josip Vučković
Čim dan postane osjetno kraći, zrak nešto oštriji a noćni mrazevi sve češći, jave se negdje duboko u meni i osjećaji stari neki - više sjetni nego sretni, a dovoljno smjeli da obuzmu i ne popuštaju dok me ne prenu. Tako i ovi prvi nagovještaji dolazeće nam zime, čak i u ovom tuđem svijetu, podsjete me prije svega na skore mesare naše. Nekako bih volio da sam tamo i da sve to opet doživim. A dobro znadem da onog što je prije u Hasiću bilo - sada više nema. Ima još uvijek ugojenih bravaka i sveg onog mesarskog alata k'o i prije ali sve je to u nekoj minijaturi, nema ljudi u obimu onom pa ni mesara - nisu tako brojne više, raspršile su se zajedno sa svima nama i poprimile neka nova obilježja, drugačija - onim nekadašnjima samo slična. Razlika je puno veća, naročito u kvaliteti - teško ju je pronaći. Zaželili smo se svi bolan domaćih kobasica - ima ih ovdje svakakvih vrsta! Ma jok, to nije to - ni blizu nisu onakve kakve su bile iz tatine sušare.
Ali, želje su želje i često ih je teško ostvarit, ipak, rekoh svojoj ženi: - Za ovu želju našu i ne treba baš puno, 'ajmo i mi napraviti mesaru!
I kupili smo mesa i ponešto rebara, mesnih svinjskih stomaka, očišćenih svinjskih crijeva - svega se ovdje kupiti može! Već prije, nabavili smo i mašinu za meso, onu starinsku - na ručni pogon; kupili smo i onu na struju - novu. Ma, sve ona radi! - čak i kolačiće pravi. Napravili smo i neku malu sušaricu, pripremili panjeva iz šume, i piljevinu smo presovanu kupili bolan. Iznad svega - dobra nam je volja! a kako i ne bi bila, poželilo se bona...
U Danskoj na hasicki nacin
I izmljeli smo meso, pripremili sol, papriku, biber, luk bijeli... Omjere nismo znali, sve je bilo od oka. Radili su i telefoni na relaciji Danska-Hrvatska-Bosna, morali smo i iskusne pitati za savjet, naročito za sušenje - pojma nismo imali! Šta li smo još radili? - ma, neću vam baš sve reći, glavno je da su kobasice i sve ostalo sada u sušari.
Još nekoliko dana u sušari i ...
Svakih nekoliko dana ložimo vatru trudeći se da proizvedemo što više dima, jest da i komšijama zadimimo. A ovo je neko bogato naselje - kuće ko iz snova, pitat će se ljudi - šta to ovaj čini? Eh, da samo znaju! Ako sušenje uspije i sam ću im reći, štaviše počastit ćemo se dobro. A ako pak bude kako biti ne treba, šutit ću i praviti se 'bosanac' - kao ništa ne znam, bit će da palio sam papir! Zato, trudim se ložiti vatru po mraku - kad se ne vidi. Bogu hvala u ovo godišnje doba mrak porano pada...
I ovo je samo za gledanje, još nije za jesti...
Za sada sve lijepo izgleda, komadi mesnate slanine dobili su lijepu boju, kobasice su već dobile dima - a kako samo mire Bože mili, milina ih je gledat! Doduše, još su malo meke, a otvrdnut će valjda!? Dakle, sve ide dobro. Ali kad dođe vrijeme da se proba, bojim se da neće biti baš tako - k'o kod tate i punca - dobro onako!
K`o nekada davno...
Kod nas su, prije rata, prve svinjokolje počinjala 29.11. na poznati nam bivši državni praznik. Obično su taj slobodan dan ili dva radni domaćini bivše nam države iskorištavali za obavljanje ovog nužnog posla. Tih su dana, uz uzajamnu pomoć dobrih komšija, rodbine i prijatelja, uspijevali riješiti sve svoje brige oko zimskih zaliha domaćih mesnih specijaliteta. Ostajalo je od sveg obilja toga ponešto i do samog ljeta. Oni koji su obrađivali zemlju -poljoprivrednici naši, tih su dana imali napretek slobodnog vremena. Upravo zbog toga, 29.11-ti su nesebično ustupali zaposlenima u 'preduzeću', a svoju su mesaru obavljali u nekom drugom danu. Naravno da su ovima u OOUR-ima pomagali - išli su u zajam, ako domaćin nije mogao vratit, mogao je iz njegove kuće drugi neko, za to svojim učešćem platit.
Ali, da ne dužim i ponovo se trudim opisivat te dane, poslužit ću se jednim priošnjim tekstom, ponajviše zbog toga što vjerujem da ga ne mogu nadmašit. Malo ću ga i skratit, jer inače, kako danas niko nema vremena, bojim se da ne biste sve ni pročitali. Idemo dakle, na mesaru jednu davnu:
Prohladna kasnojesenska noć je pri samom kraju, mraz je išarao prozorska stakla i promrzla zora samo što nije otvorila oči. Mamini opanci su ostavili traga na bijelom mraznom pokrovu koji je pao po travi te noći.Ona je već vani, poranila je, kao i svako jutro - prva. Pregledala je stoku, obišla svinje i evo - potpaljuje vatru. Uzela je komadić tvrde gume, stavlja ga ispod naslaganih cjepanica, kresa je u jednoj a fenjer u drugoj ruci.
I polako, jedva primjetni plamičci bivaju sve slobodniji i jači, pucketaju i počinju da griju. Vatra se širi i voda u oraniji počinje da grije. Grijala bi se i mama, i još koji tren bila bi kraj vatre što sjaji ali mesara je danas i još puno toga ima da se radi.
I kao da blijesak vatre ubrzava zoru, počinje da sviće i dan samo što nije. Razvidnjava se i ljudi tek što nisu stigli. Evo, čujem ust`o je i tata, a i meni je za koji minut, krevet je topao i mekan a san neće da sjaši, protegne se tijelo i zaspati bi htjelo, ali... Znam da će brzo i Mata ili Stanko, Krco, Lukan, Lešo, Andrija, Mika, Anto. Iz svake komšijske kuće poneko. Ta, sramota je da oni dođu prije! I dok se onako s nogu, čekajući vodu da provrije i prva jutarnja kavica pije, pri ruci se nađe i časica šljive - tek hladnoću da razbije.
Noževi su oštri i sve je spremno što uz to ide, čeka se vijest: - voda vrije!
I iz obora izvlače se prvi bravci, razliježe se selom svinja vriska: korito, vrela voda, lanci, topla gusta para... I svinja bijela i meka na obradu čeka. Na vješala je dižu, vješte ruke spretno sijeku, komadi se na stol nižu. Eto i Anteše, u plavom mantilu, noževi u ruci i belegija (ege), naravno njegovi su najoštriji i najbolji…
I sve ide dalje, žurno i po svom redu, k'o na traci… Ovo je za kuljen, a ovo za čvarke, ovo ćemo sušit, a ono najbolje za doručak se daje. I prve džigerice stižu, tople i mirisne, ko duša meke, posute s lukom bijelim, i rakica ljuta.
Već su ustala i prva djeca i na šibu se nabija peka, sve probrani komadi - sirovi, crveni i meki. Stavljaju se na najbolju žaru i ne treba dugo, onako od pepela crni i vrući, otpušu se malo i sočni i lijepi slasno završavaju u gladnom dječijem stomaku.
Mama je već dobila pomoć. Stiglo je i nekoliko žena: Nena čiča Ive, sna`Ruža Krcenica, sna`Luja Matenca i sna´Ivka Rusevca, Anka Matina... U neposrednoj blizini tora: topla voda, pleteće igle - drob se raspravlja i čiste crijeva. Smijeh i šala - mora da je i njih šljivovica podgrijala!
I ni podne još stiglo nije a već je i četvrti bravak na redu: melje se meso, odvaja koža, miješaju se u oraniji čvarci: pršte i cvrče, sve rumeniji i ljepši, dodaje se i mlijeko da budu nježniji i mekši. I prve kobasice stižu, po stolovima ko zmije gmižu, klizave i meke, vrte se i u krug slažu. Gledaju to položaji, nadaju se da neće dobit baš onu najkraću…
Pripremaju se maramice, ruke su do laktova umrljane: so, biber, paprika i luk bijeli… i već su pune izmljevenog probranog mesa - prozirni i lijepo oblikovani, pa zar treba i reći po kom su imenu znani... !?
Posvuda smijeh, veselje i šala. Poteže Lešo brzi gutljaj pive i onako crven i vrijedan, sav zamazan k'o mesar pravi, nastavlja sve okolo svojom pričom da gnjavi. Započinje i završava razne teme, pomalo i bezobraza. A Mata, više povučen i miran, k'o da se malo stidi brata, - ipak se nasmije - a šta će... šala je šala. Eh, kod Mate je bilo svega što domaćin za mesaru treba: oranija i sadžaka, i vješala, i korito - čvrsto jako; i stolovi na sklapanje, očuvani skoro novi, lijepi! SAMO DA NIJE BILO RATA!
Vrela mast iz oranije u posuđe se prelijeva a čvarci na stolovima razasuti, rumeni i još vrući, nasoljeni - mirišu i 'ko ih prob'o ne bi!? Obarine na red stižu, ljepljivi su prsti i krvavice se melju, diju…
I na kraju stolovi se peru, čiste, brišu. Oranije se opet sjaje i već sutra, spremne su za druge mesare. I komšiluk se razilazi kući ali još gotovo nije!
U kući su vrijedne žene večeru pripremile, ili samo što nisu. Tu je i sarma, još vruća na peći - pun lonac, puna šerpa; kobasice u tavi, pirjan, burek pita, napretek mesa i raznovrsne kisele salate - sve domaće: paprike, krastavci, kiseli kupus… A što reći tek za kolače: salenjaci, od jabuka, oblatine i modlice… Eh, što su sve naše majke znale!
I prije nego li se mrak utvrdio pristižu i prvi gosti, i što reći? - Da se jede i pije, da se pričaju priče i zbijaju šale… Ili da je tih dana u svakoj kući bilo tako… EH, DA NIJE BILO RATA!
I opet, dok mrak postaje sve teži a mraz se polako sprema prozore da šara, kada sve sjedne na svoje mjesto i utihne lavež pasa, napokon u krevet legne i mama. Umorna i sretna, zaspala bi brzo. A ujutro već, s pijetlovima prvim, na nogama će opet biti! Odložit će vatru i ugrijati kuću, napraviti doručak i u školu otpremiti djecu.
Eto, tako je to bilo u vremenu prije ovog zadnjeg rata, kada je u Hasiću sve imalo svoje mjesto i svoje vrijeme, kad se na sve stizalo i sve išlo uhodano, glatko, u skladnom ritmu: na pos'o i na njivu, na sprovode i na svadbe, u crkvu i na igranke, u čitaonu, kino, na utakmicu... Bilo je puno dobrih, nesebičnih ljudi što su rado pomoći htjeli. Svako je osim prioriteta svojih imao i zajedničke interese - za opće dobro, na korist drugima i sebi. A danas - svak' samo za sebe... Je li i to rezultat zadnjeg rata?
Kako bilo da bilo - hasićka je mesara preživjela! Odnešena s nekim nevjerojatno jakim vjetrom stigla je evo čak i ovamo - u Dansku, nije baš skroz na hasićki način ali bit će - već iduće godine možda!?
Ispunjen mnogim uspomenama lijepim, s puno ljubavi: mojoj mami, Anki i Neni
|
|
|
|
| Mama Luja | Anka | Nena |
Josip Vučković
» josip@mail.dk
» www.hasic.dk
Novembar 2008
