Život - nekad i sad
Životni standard Grebničana tridesetih godina prošlog stoljeća bio je veoma nizak. Poljoprivreda je bila gotovo jedini izvor prihoda. Kako je zemljište u to vrijeme bilo neplodno, veoma izloženo poplavama, a zemlja se obrađivala na primitivan način, ni prihodi nisu mogli biti veliki niti pouzdani.
Priprema zemljišta za sjetvu je bila veoma loša. Oralo se isključivo drvenim plugovima, koji su imali samo dasku, lemeš, crtalo i točkove na ornicama od željeza. Orati se zato nije moglo duboko, a naročito ne zemlju u Ogradicama. Zube su također bile drvene, samo sa gvozdenim klinovima i veoma lagane pa se na njih morao stavljati dodatni teret. Obično bi se drveno korito napunilo zemljom i kamenjem pa stavljalo na zubu. Plugove i zube su vukli volovi ili konji.
Ali nisu svi mještani imali tegleću stoku. Zato su morali ići raditi druge poslove onima koji imaju, obično tri dana kopati da bi im oni jedan dan došli raditi sa konjima ili volovima. Oni koji su imali samo jednog konja ili vola, udruživali su se sa istim takvim pa naizmjenično radili: jedan dan kod jednoga, a drugi kod drugoga. Taj rad se zvao rad u spregu.
O vjestačkom đubrivu se tada još nije ništa znalo. Đubrilo se stajskim đubrivom ali vrlo malo, uglavnom bašte, jer ga nije bilo dovoljno. Stoka je veliki dio godine provodila izvan staja. Nije se sijao kukuruz mašinama sijačicama, koje su se tek kasnije pojavile, nego se sjeme kukuruza zakopavalo pod svaku treću brazdu. I to je iziskivalo da se plitko ore kako bi kukuruz mogao nići. Ljudi nisu imali obrazovanja u poljoprivredi, uglavnom su se koristiliti iskustvima starijih koja su često bila pogrešna.
Sve je to rezultiralo slabim prinosima. Koliko je tih godina rađalo na četiri dunuma, osamdesetih godina, uz mnogo manje fizičkog napora, rađalo je na jednom.
U to vrijeme su se najčesće sijali: kukuruz, pšenica, ječam, zob, lan i konoplja. I ove kulture su sijane rukom, jer prvih mašina, i kada su se pojavile, nije bilo dovoljno.
(iič)
