Radništvo u Grebnicama
Tridesetih godina u Grebnicama je vladalo veliko siromaštvo u odnosu na današnje vrijeme. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije nije bilo puno mogućnosti da se zaposli i na taj način zaradi novac. Onaj ko nije imao vlastitu zemlju morao bi ići kod drugih u dnevnicu raditi, najčesće kopati i kositi.. Radilo se i po dvanaest sati dnevno i za to bi kopač dobio dva kilograma kukuruznog brašna, a kosac četiri. To je zaista malo kada se uporedi sa zaradama korpara nešto kasnije kada su zarađivali po 50 kilograma brašna za isto vrijeme.
Radnici koji bi brali kukuruz zaradili bi sepet kukuruza u klipu za jedan dan. A u sezoni značajnih poljoprivrednih radova mnogi naši ljudi su odlazili na rad u Slavoniju, Srem i Bačku da bi tamo radili. Ostajali bi po mjesec i više dana i odatle kao zaradu donosili brašno, slaninu i mast.
Kada se vršila pšenica, onda bi išle i žene, pa bi ljudi kosili pšenicu, a žene bi nalagale (pripremale snopove) i sterale užad, a neko bi poslije njih vezao snopove.
Obično se svake godine išlo kod istih gazda na posao. Oni koji su dobro radili mogli su uvijek naći posla. Nekada su uključivali i svoju djecu. Ali djeca su obično odlazila u najam u Slavoniju. Po godinu dana čuvali bi gazdama svinje ili krave za skoro nikakvu zaradu. Imali su obezbijeđenu hranu i nesto odjeće a mogli su otići jednom mjesečno kući. Tom prilikom bi im gazda spremio da ponesu nesto slanine, brasna, masti ili kruha.
O školovanju djece se nije moglo ni razmišljati. Postojale su samo četvorogodišnje škole u Bosanskom Šamcu i Domaljevcu u koje su mogla ići naša djeca, svakako, pješke. Ali da bi se išlo u skolu trebalo je još imati financijskih sredstava kojih nije bilo, trebalo je da dijete za vrijeme koje provodi u školi bude oslobođeno rada, što je također bilo problematično, i trebalo je da se oslobodi tradicije po kojoj djeca ne trebaju ići u skolu, što je bio poseban problem. Naročito ženska djeca nisu upućivana u školu. Sve to je rezultiralo da je jedva desetak procenata djece završavalo prvih tri-četiri razreda, gdje su mogli tek da se opismene.
Neki naši ljudi su radili na ciglanama. Uglavnom je to bilo u okolini, u Bosanskom Šamcu kod Stanka Ristića i u Slavonskom Šamcu kod Listere. Ali ih je bilo i po ciglanama širom Slavonije, Srema i Banata. No, i ovo je bio sezonski posao. Radio se uglavnom od marta do oktobra mjeseca.
Manji broj ljudi bio je zaposlen i na lađama. Oni bi obično drvenim kolicima tovarili šljunak na Učajku i vozili do Slavonskog Broda, gdje bi ga istovarali. Utovar i istovar su vršeni tako da se lopatama prvo natovare drvena kolica, potom preko daske široke možda tridesetak centimetara uzveze na lađu i tamo istrese, a tako isto se i istovari. Trebalo je dosta i snage da se puna kolica uzvezu uz strmu dasku, moralo se prosto juriti da pri vrhu ne bi ponestalo snage, i osjećaja za ravnotežu da se ne bi palo u Savu. A Sava je tada bila toliko čista da su ovi radnici često samo lopatom zahvatili vode iz nje i napili se kada ožedne.
Kada je 1948. godine na željezničkoj stanici u Bosanskom Šamcu otvorena šljunkara, neki Grebničani su se tamo zaposlili. Ljudi iz okolnih sela su dovozili šljunak iz Save i Bosne na stanicu gdje bi radnici taj šljunak utovarali u vagone, tako što su ga lopatama tovarili u kolica a onda njih preko daske uvozili i istresali u vagone. Šljunak se sa stanice razvozio širom Jugoslavije, a išao je čak i u izvoz.
U to vrijeme naše selo nije imalo struju, koja je došla tek 1961. godine. Sve se noću radilo pri lampi, fenjeru, svijeći... I stoka je noću tako namirivana. Najpogodniji za namirivanje stoke je bio fenjer koji je imao dobro zatvoren cilindar da ga vjetar ne može ugasiti, ali ko nije imao fenjera snalazio se kako je znao: svijećom lojanicom, karabitnjačom lampom ili šta već ima.
(Čabro)
