Crtice iz Grebnica

Rakitovac

Na međi Bazik-Grebnice nalazila se kuća Tunje Blažina (nekad bila zadruga). Njihov sin Slavko Leovac u to vrijeme bavio se glazbom, a družio se sa Stevom Mihajlovićem učiteljem koji je radio u Grebnicama. Slavko bi se, koliko ja znam, trebao nalaziti sada u Francuskoj. Tih 60-tih godina Grebnicama su se održavale seoske priredbe, u sali gdje su se plele korpe na takozvanom radilištu. Slavko i Stevo često su na tim priredbama učestvovali pjevajući svoje pjesme. Između Grebnica i Bazika nalazi se jedan utvaj (meraja, ledina), zvana Rakitovac. Njihova pjesma počimala je ovako:

Tri godine već su prošle
od kako je nema
da zagrlim moju dragu
rukama objema.
Da prođemo zagrljeni
kroz naše Grebnice
da gledamo Rakitovac
i zrele pšenice.

Televizor u Odmutu

Prvi TV -prijemnik je kupljen i postavljen u osnovnoj školi u jednu učionicu u grebničkoj školi, 1960-1962. godine (oprostite, s vremenom se zaborave datumi). Tih godina tek je struja stigla u selo, još svako nije imao ni struju, a radio i TV bili su nepoznanica. Zato su ljudi skoro svako veče dolazili u školu da gledaju TV-dnevnik. Mogao je doći svako ko je imao interesa. Za taj TV bio je zadužen Stevo Krstić, učitelj, čak ga je jednom prigodom i struja dobro stresla. U to vrijeme su učitelji uživali veliki ugled u selu. Osim njih nije ni bilo više školovani ljudi. Većina učitelja dolazili su iz susjedne Srbije. Takva je politika valjda bila. Učitelji koji su radili u Grebnicama tu su i stanovali. Škola je ti 60-tih godina imala tri učiteljska stana. Grebničani su izuzetno vrijedni ljudi, svi su počeli da pletu korpe. Grebnice je bilo po tome poznato ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u Svijetu, prije svih u Njemačkoj i Americi. Pletući korpe selo se poČelo brzo oporavljati. Bio je to ipak unosan posao. Korpe su pleli ne samo odrasli nego i djeca starosti između devet i deset godina. Sjećam se prvih radio-aparata koji su kupljeni u zaseoku zvani Odmut. Marka im je bila Nikola Tesla (kažu ljudi u šali, lako je bilo Tesli da sve izmisli - jer nije bio oženjen!) Time je selo postalo sasvim drugi svijet. Svako jutro čula se glazba iz svake druge kuće. Odvrćalo se do daske, što more više. Tako je to počelo i polako išlo desetak godina. A onda je selo brzo odskočilo, pravile su se "planske" zidane kuće, ali bez fasade.

Britva i šargija

Mato Abramović (Ilakov) poznat po nadimku (Britva) ovaj nadimak dobio je po tome jer uvijek kad je nešto trebalo da uradi kazao bi "sad ću ja to dok kažeš britva"!.Taj isti Mato, što bi se kod nas reklo, volio je da udara na šargiji. Od rane mladosti Mato je volio da šargija, inače zna puno toga. I danas Mato za svoju dušu svaki dan odšargija ponešto, a vremena ima na pretek. Prošao je Mato od rata Austriju, Hrvatsku konačno se ponovno vratio u Grebnice. On i žena žive sami, ali sa njima je i Matina šargija.

Korizma

Stari je običaj u korizmi, uoči cvjetnice da su se krale kapije i sakrivale daleko od one (curske) kuće gdje su skinute. To su radili mladići djevokama. U kućama u kojima je bila djevojka uoči cvjetnice morale su čuvati kapije, obiöno bi se dobro uvezevila žicom da ne budu odnesene. Svako selo imalo je svoga lera. Tako je u Odmutu tih 60-tih godina živio Pejo Božanović koji je doselio iz Novog Sela. Imao je ženu i petero djece, nije znao da plete korpe pa je živio dosta skromnije od ostalih. Njegovo dvorište možda je bilo jedino u selu koje nije bilo ograđeno. Mladići iz Odmuta htjeli su da se malo našale. Skovali su plan da uoči cvjetnice poskidaju toliko kapija u selu koliko treba da ograde Pejino dvorište, što su i učinili. Sutra ujuto rano na Cvjetnicu ljudi su prolazili biciklima u crkvu. Zustavljali se, gledali, neko se smijao, neko nešto komentirao, a Pejo je reagirao jako uvrijeđeno, čak je polupao nekoliko kapija. Ipak se sve dobro završilo bez većih posljedica. Ni Pejo se više nije ljutio. Mada nikada nije saznao čija je ovo bila ideja. Na kraju sve je to zaboravljeno Pejina djeca za kratko su vrijeme prvazišli siromaštvo i postali pravi i pošteni ljudi.

Tišina i rašak

Između Grebnica i Tursinovca nalazi se poznata bara Tišina, koja je u ovom ratu uništena. O njoj postoji jedna legenda koja kaže da je na strani Odmuta na ledini pored bare nekada davno svećenik govorio misu. No od dreke žaba to je bilo nemoguće. Niko ga nije čuo. Bio je primoran prekrižiti se svetom vodom i podviknuti: TIŠINA! Ali po završetku mise to je zaboravio ponovo da povrati. Tako je ta bara dobila ime Tišina. Poslije toga iz te bare nikada se više nije čula dreka žaba. A bilo ih je i za izvoz. Poznato je da su stanovnici Tursinovca noću sa lampama vatali žabe i predavali i` u Šamcu u jednu firmu koja se zvala "Šumaprodukt". No ni to nije sve. U toj bari nalazila se jedna vrsta koštunjavog barskog voća nazovimo ga tako. Ne znam od kuda, ali ljudi su ga zvali rašak, to se ubiralo iz čamca. Gore po vodi bili su veliki listovi. Kada se taj list podigne, bila je velika loza na kojoj su bili zeleni plodovi veličine kestenja sa vrlo oštrih pet-šest bodlji. Ljudi su brali rašak u velikim količinama i kuhali po pune oranije. Kad se skuha bio je crne boje i morao se rasjeći nožem. Taj plod iznutra bio je ukusniji nego današnji maroni (kestenje). Nažalost danas više nema niti bare niti rašaka. Samo selo Tišina. Ono što je od njega ostalo.

Orašak, rašak kako smo još zvali, je u stvari vodeni orah, vodeni kesten, Trapa natans i Trapa incisa. Raste u subtropskim krajevima Europe, Azije i Afrike. Raste u stajaćim vodama i korijen ide 30-60 cm u tlo. Listovi plivaju na vodi, a uranjaju u vodu tek u lipnju, u jesen dobiju crvenu boju i odumiru. Cvijeta od srpnja do kolovoza i ima bijele cvjetove. Plod oraška sa bijelom jestivom jezgrom ima bodlje da bi se mogao zakačiti za dno. Plod se mora skuvati da bi nestale otrovne materije, a u Japanu i nekim drugim krajevima pridavali su plodu moć liječenja, što nikada nije dokazano, nego je bio faktor ishrane u vrijeme siromaštva u zemljama istočne Europe. Od 1987. je u Europi pod zaštitom jer toj biljci prijeti odumiranje. (op. ur.)