TIHI PJESNIK IZ GREBNICA KOJI SE DALEKO CUJE
JOSO ŠPIONJAK
Može li ovaj covjek ratovati?
Josina svadba 1985. u Lijeskovcu
Prvi moj susret sa Josom (Josom Luke Ivićeva, kako smo ga u selu zvali), koga se sjećam bio je tek onaj kada je on bio učenik prvog razreda srednje škole u kojoj sam i ja radio. Odmah sam ga upamtio po dobroćudnom osmijehu i uvijek rumenom, zdravom licu. Ta slika i sada živi u meni. Da li je Joso i tada pisao pjesme? To je njegova tajna. Bio je samo tih, vrijedan dječak, koji je sve stizao uraditi na vrijeme. Stizao se i igrati, i predavati maštanju, ali sve sa mjerom koja mu je omogućavala da se ne izdvaja iz okoline i da u miru živi svoj život.
Obitelj Špionjak
Kako je rano ostao bez roditelja, a živio na selu gdje je uvijek bilo puno obaveza, rano je osjetio i težinu života, i to što znači biti nezaštićen, ali i to šta je odgovornost i kako se sam izboriti i naći svoje mjesto pod suncem. Takva djeca u pravilu ranije sazrijevaju i postaju samostalna. Sve nepravde koje dožive u tom periodu neku djecu sruše, pokolebaju ili obeshrabre, a neke ojačaju, daju im dodatnu motivaciju i budu ono što ih još više u životu gura naprijed. Joso je svoje teške uspomene koristio upravo kao dodatni motiv za napredovanje. Pričao mi je kako je jednom u školi dobio manju ocjenu iz pismenog rada jer je učiteljica mislila da ga je prepisao. On je iz protesta (inače, uvijek je imao primjerno vladanje) otišao tri dana u drugo odjeljenje. Kaže da te dane pamti kao najsretnije u tadašnjem životnom periodu. Ali to je bilo sve što je mogao sam učiniti. Otac je otišao u Njemačku još dok je Joso bio prvi razred. Majka je vrlo mlada umrla.
Josin korparski život
Kada je trebalo ići dalje, u srednju školu, odlučio se za zanat. Tek kad mu je stariji rođak rekao da on kao vrijedan đak treba iću u četvorogodišnju školu, upisao se u ekonomsku. I ovu školu je savladao bez poteškoća.
Naravno, kao i svaki Grebničanin, probao je i korparski kruh. Naslijedio je zemlje, imao svoje vlastite šibe i vrijedne ruke. Imao je traktor i priključke koji su bili najpotrebniji, pa je bio zauzet i ljeti oko zemlje i domaćinstva, i zimi oko korpi. Naradio se, a to se vidjelo i po napretku domaćinstva. Povremeno bi otišao i u Njemačku zaraditi i sve je išlo uobičajenim, uzlaznim tokom. U planu je bilo otvaranje poljoprivredne apoteke. Ali dođe rat.
Kcerka Andja ispred kapele u Liskovcu
A kada je rat došao, spasilo ga upravo poznanstvo u Njemačkoj. Nije mogao dopustiti da i njegova djeca rastu bez oca. Ipak, nije lako bilo dobiti papire. Bila je čak u opciji i Australija, i engleski jezik je već intenzivno učio. Zahvaljujući nesebičnom zalaganju velikog broja Nijemaca ostao je u Njemačkoj. Dobro mu je došlo što je nekada imao peticu iz njemačkog jezika. Sada živi tamo sa svojom obitelji: ženom Ljubom, čestitom Domaljevčankom, ćerkom Anđom od devetnaest i sinom Lukom od dvadeset i jednu godinu. Na svoju obitelj je posebno ponosan. Djeca su postigla primjerne uspjehe u gimnaziji i nastavit će studirati. Sve ide po planu. Osim... Ali, šta je - tu je. Da, volio bi biti i u Grebnicama, ali se ne mogu uskladiti sve potrebe, želje i mogućnosti.
Obiteljska kuca nakon rata
Obiteljska kuća je u ratu porušena. Međutim, kao i kod mnogih drugih Grebničana, iznikla je nova, još ljepša i veća. Rado bi Joso u tu kuću, jer samo ona je njegova, samo u njoj je "kod kuće". I njegov otac je živio u Njemačkoj i nije dočekao da se vrati i uživa u svojoj kući. Razumije to Joso i kaže kako misli da su glavni junaci i žrtve posljednjih decenija upravo ti ljudi koji su otišli “trbuhom za kruhom”u tuđinu, za što nemaju razumijevanja oni koji nisu bili u toj ulozi. Misli da bi baš tim ljudima trebalo podići spomenik i gledati ih sa više poštovanja. Eh, nije mogao ni zamisliti nekad da će on, koji je želio živjeti samo u svojim Grebnicama, kome je prvi duži odlazak od kuće od deset mjeseci, odlazak na odsluženje vojnog roka u Banjaluku i Titovu Mitrovicu, bio dug kao vječnost, veći dio života provesti u tuđini! I sada se uvijek raduje odlasku u svoje selo, ali nikada toliko kao nakon tih prvih deset mjeseci odsustva.
Obnovljena kuca (bez donacije!)
Joso pošteno i tiho živi svoj život. Neprimijetno je i pjesme počeo pisati. Ni prva njegova knjiga nije došla burno na ovaj svijet, uz veliku pompu i promocije na raznim stranama. Čak joj je i naslov nekako tih: Šaputanje jedne bosanske duše. Joso ni naslovom knjige ne želi nikoga buditi, uznemiravati, a kamoli, ne daj Bože, povrijediti, pa i knjiga počinje živjeti njegovim načinom življenja. Ipak, mada tihi i Joso i njegove pjesme, oni nisu nezapaženi. Negdje sam napisao jedan stih: ''Šaputanje najdalje se čuje...'', i mislim da taj stih objašnjava upravo Josin način življenja. Jer biti tih nikako ne znači biti nezapažen, na znači da te neće čuti. Neki kažu da je galama samo način da oni koji nemaju argumenata time na sebe privuku pažnju. Onima koji imaju argumente nije potrebna vika. A ima li Joso i pjesničke argumente, prosudite i sami.
U slobodno vrijeme
U Josinoj knjizi su njegove uspomene, sjećanja kako je nešto vidio, i želje kako bi želio da nešto vidi. U njoj je pjesnik i sretan i tužan, ponosan i postiđen, velik i mali. Tu je stala i njegova nostalgija i sve ono što živi još samo u sjećanjima i pjesmama; i njegova tiha bosanska, posavska duša, kako bi on sam rekao.
Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
Pula
| Evo nekoliko pjesama iz pomenute Josine knjige: |
GRIJEH
Da l' postoje mračne sile,
Koje ljudske priječe staze,
Raspršujuć misli naše,
U ponore i bogaze?
Vrijedi li se upitati,
Što sve ode krivim putom?
Zašto mjerit' život ljudski,
Jednim satom i minutom?
Postoji li izlaz neki,
Iz prokletog toga kruga,
Gdje nas grijeh, tlači, mori,
Kao nekoć crna kuga?
Pomaže li cijela briga,
Zbog nepravde diljem svijeta,
Ako smeće kućnog praga,
Srcu našem, pak ne smeta?
Da l' će doteć snaga naša,
Da se nova ljubav začne,
Koja pali svijeću mira,
Rastjerujuć sile mračne?
MISAO O BOSNI
Kad na svoju Bosnu mislim,
Onda želim biti sam,
Jer su moje misli tada,
Kao dijeta malog san.
Najčešće se to dešava,
Onda kada padne mrak,
U grudima nešto steže,
K'o da fali čisti zrak.
Je l' kod tebe isto tako,
Prijatelju dragi moj,
Budi iskren i reci mi,
Da li misliš na dom svoj?
Možeš otić bilo kuda,
Zavaravat sebe vješto,
Al kad odeš ti iz Bosne,
Nedostaje uvijek nešto.
To je boljka naša stara,
Kojoj nigdje nema lijeka,
Kad odemo u tuđinu,
Bosna uvijek na nas čeka.
GREBNICKA TOPOLA
Ponosna i života puna,
Rasla je grebnička topola –
Točno u centru sela,
Čini se da je do oblaka htjela.
Ta divna, zelena krošnja,
Čarobne ljepote vila –
Povjetarcem blagim milovana,
Snovima sreće bješe okovana.
Promatrao sam tako,
To čudo od života –
I slutnja neka, prikri svu radost,
Zadrhta topola, jauknu mladost.
Pucanj se čuo –
Grmljavina i prasak pun bola.
Ranjena stoji i suzu pusti,
Ta divna, grebnička topola.
STRAŠILO
U proljeće iza sjetve,
Fali samo još sitnica,
Štetočini, ptici crnoj,
Povlači se tad granica.
Stari šešir, kaput, hlače,
I još konca kilometar,
To na njivu sve postaviš,
Da se time igra vjetar.
Radnju ovu dok izvodiš,
Neprijatelj već to snima,
U obližnjoj šumi tamo,
Čitavo ih jato ima.
Tu su vrane, dosta svraka,
Poodavno naši znanci,
Napadaju sa svih strana,
Misliš da su padobranci.
Zamislite te drskosti,
Spazio sam jednu vranu,
Spustila se na strašilo,
Koristi ga kao granu.
Sa rukama raširenim,
Strašilo je pravi dasa,
Al' vjerujte, potrebna je
I žestina ljudskog glasa.
