Na drugom kraju sela imao sam jednog školskog druga, jednog od dvojice s kojima sam pohađao skupa gotovo cijelu osnovnu školu, od prvog do osmog razreda. Bio je to Luka Lucić, odličan učenik, veoma spretan u nogometu, duhovit i dobar drugar, pa nije ni čudo što sam išao i na drugi kraj sela da se igramo, družimo, a ponekad i učimo zajedno.
E, taj Luka, sin uvijek raspoloženih roditelja Klare i Pave, imao je i dvojicu mlađe braće: Mladena i Ivu. Luka je sada svećenik, Ivo stomatolog, a Mladen, o kom sada imam namjeru više pisati, nakon klasične gimnazije završava studij književnosti, kasnije i teologije.
Mladen (Mi smo ga tada uglavnom zvali Mlađo) je rano otišao iz sela, i kasnije se samo povremeno vraćao i kratko zadržavao, tako da nismo imali priliku češće se viđati, a i kada bismo se vidjeli, to je bilo kratko, uz izmjenu tek poneke rečenice. Zato nije ni čudo što mi je u sjećanju više onaj mali, simpatični dječak, čije su bistre i radoznale okice upijale svaki pokret, svaku riječ koju smo njegov stariji brat i ja izgovarali, nego sadašnji odrastao, ozbiljan čovjek, otac dvoje djece. Mi smo se kao stariji (Hej, četiri godine stariji!) pravili važni i ponekad izbjegavali druženje s njim kao ''klincem'', tek toliko da mu damo do znanja kako smo mi već veliki i da on ne može ravnopravno sa nama sudjelovati u svim razgovorima, koji su u to vrijeme počinjali imati i neke tajnovite dijelove.
Mladen je odrastao u obitelji koja nije bila siromašna, ali pogotovu ne bogata. Roditelji su živjeli od poljoprivrede i korparstva i samo teškim i upornim radom su uspjeli napraviti novu kuću, taman toliku kolika je bila potrebna za njih i njihovu djecu. Živjeli su na tipičan katolički način, pa nije ni čudo što su i djeca bila tako odgojena i što su čak dva od tri sina studirala teologiju. Ali Mladen je od mladih dana pokazivao i ljubav prema književnosti, pogotovo poeziji. Prvo čitajući, a kasnije i pišući stihove.
No, ako nekoga i pitate u Grebnicama po čemu pamti Mladena, to neće biti ni njegova poezija (tada je nije ni pisao, ili se berem nije znalo), niti njegova škola. Malo je onih koji i znaju koju školu je završio. Svi će se sjetiti nečega šaljivog, neke Mladenove vragolije koju je nemoguće zaboraviti. I svi će spomenuti kako je Mlađo bio vedrog duha, nasmijan, uvijek spreman da nekome napravi neku smicalicu, da se našali na tuđi, ali i na svoj račun. Recimo, mnogi koji su se ženili u vrijeme dok je Mladen više boravio u Grebnicama sjećaju se vica koji im je on tada pričao, a to je kako su išli otac i sinčić i vidjeli na livadi konja, kobilu i ždrijebe. Sin je radoznalo zapitkivao, a otac mu je odgovarao kako su konj i kobila muž i žena, a ždrijebe im je dijete. A kada je sin pitao ima li ždrijebe ženu, otac je odgovorio: ''Ne, sine! Samo konj ima ženu.'' Mladenova rodica je ugrabila priliku kad se Mladen ženio da ga podsjeti kako je uvijek pričao taj vic kada se neko ženio, i pitala ga: ''Važi li i sad ono da samo konj ima ženu?'' Ali on je, već sam rekao da se znao šaliti i na svoj račun, šeretski odgovorio: ''Sad važi još više, jer ja uz ženu dobih i punicu.''
Već u mladosti Mladen je pokazivao neke tipične pjesniče simptome. Volio je živjeti pomalo i boemski, koliko je to bilo moguće u ono vrijeme u našoj maloj sredini. I nije ga držalo mjesto, njemu je bilo malo mjesta ne samo u Grebnicama, nego u cijeloj državi, mislim da mu je i svijet bio preskučen. Začas bi se negdje izgubio, obično otputovavši autostopom, i nije dolazio danaima. A onda, iznenada kako je i otišao, jednog dana bi se pojavio u Grebnicama, uvijek u različito doba dana.
Ništa lakše Mladenu nije bilo nego sklopiti poznanstvo. Već za nekoliko minuta s novim poznanikom bi pričao veselo i šalio se kao da se znaju već godinama. A u razgovorima nije bio krut, uštogljen, suviše konvencionalan. Njegova pjesnička širina nije dozvoljavala suviše ograničenja, volio je slobodu. To je nekada starije dovodilo u nezgodne situacije, naprosto su izluđivali kad bi ih on doveo u škripac. Tako se desilo i jedne večeri kada su se, po običaju, sakupili susjedi i rodbina u jednoj kući. Tu su osim Mladenovih roditelja bili i dva starija strica i njihova djeca, kao i još neki susjedi. U to vrijeme je bila omiljena zabava postavljanje zagonetki, pogotovu kad su tu bila i djeca pa se nije moglo razgovarati o "škakljivijim" pitanjima. I uvijek bi počinjale sa: Zašto mi ti zašto... a nakon toga je slijedila zagonetka. I tako je išlo dok se nije upetljao i Mladen želeći da i on postavi zagonetku. Neki su to jedva dočekali, da se i mladi uključe, a možda i stariji čuju zaista neku novu zagonetku? Ali nekima je nešto bilo sumnjivo, mora da ovaj mangup opet sprema neku svinjariju! Ali kakvu, de znaj?!
I Mladen je počeo kako je i priličilo: ''Zašto mi ti, zašto", a onda nastavio: "Zašto moj djed Bogdan, svoju babu obdan?'' Svi su na trenutak zastali, neki poluotvorenih usta, neki samo tupo gledajući, onda se jedan stric brže-bolje latio duvankese i uzeo motati cigaretu, drugi se baš tada sjetio da mu kaiši na opancima nisu dobro zategnuti pa je to popravljao, neki su gledali preda se, a djeca su u sebi likovala od sreće što su starci napokon dovedeni u mat-poziciju, i jedva se suzdržavala da se glasno ne smiju. Po "službenoj dužnosti", Mladenov otac je morao nešto poduzeti, pa bi se obratio sinu ''biranim'' riječima: ''Marš, đubre bezobrazno!''.
Ovaj se Mladenov podvig dugo prepričavao i, kako vidite, pamti se i danas. Njegovo pjesničko umijeće se pokazivalo tada i u prepravljanju stihova pjesme Šripi đeram, ko je na bunaru u Škripi đeram, ko je nabo Maru. A znao je dati u brigu svoju rodicu Lucu pričom kako se namjerava ženiti, a otac mu ne da. Ova je ostavljala posao i vani na kiši, dugo stajala s njim, smrazavajući se, da iznađe rješenje kako bi pomogla nesretno zaljubljenom rođaku. Na kraju bi zaključili da bi bilo najbolje da Mladen dovede mladu u Lucinu kući na koji dan dok se sve ne smiri, a onda će već nekako sve doći na svoje i plahoviti otac će popustiti. Ali onda Mladen prizna da ima jedan još veći problem. A to je da – još nema curu!
Ipak, nije Mladen samo hodao, šalio se i dangubio kartajući se sa Markom Čikinim ili Ilijom Mačkovim. Prije bi se moglo reći da je samo znao pravilno rasporediti svoje vrijeme, i da je itekako mnogo vremena proveo učeći i vrijedno radeći svoj posao. Ni jedan fakultet se ne završava bez mnogo truda, a tek dva, kao Mladen...
No, da ne prepričavam više Mladenove doživljaje, da pogledamo i njegove pjesme. Kakve to pjesme Mladen piše? Za razumijevanje njegove poezije često se mora uključiti mašta, uploviti u jedan novi, često nepoznati, imaginarni svijet, a i tada će mnogi čitaoci shvatiti pjesme na sasvim različite načine. Neki i pored svih napora neće odgonetnuti šta je to pjesnik htio reći svojom pjesmom (Kao što je to jasno u stihovima o djedu Bogdanu!), ali mu ni oni neće moći poreći da ''zna'' poeziju. Ali, da izbjegnemo upuštanje u neke dublje kritičke vode, najbolje je da sami pročitate Mladenove pjesme. Ja vam ih ovdje nudim nekoliko. Odabrao sam one za koje mislim da većina čitalaca u njima može naći nešto lijepo rečeno, poučno, nešto što će ih potaknuti na razmišljanje. Koga više zanima, preporučujem mu da potraži Mladenove knjige. Ako ne zna gdje i kako, i mi mu možemo u tome pomoći i rado ćemo to učiniti. Sad vas ostavljam s Mladenovim pjesmama...
I. Kobaš
| Poezija Mladena Lucića |
vranplanina
poletjela mrka ptica
s vranplanine
vran poletje
i spusti se u ravnine
u močvare
ptica mrka
na puškomet dušmanima
pa prozbori vranplanina
- ptico luda
mrka ptico
kud ćeš ravno dušmanima -
od vran ptice spomen osta
za utjehu
vranplanina
dušmanima prkositi
dva su patka
(mojoj djeci, Hrvoju i Teni)
dva su patka
repa kratka
kljuna žuta
pokraj puta
zamazali papučice
pa ne smiju kući ići
brzo će ih kazna stići
stara patka pače ljuta
ide perja izvrnuta
sustigla ih nasred puta
na dva patka digne viku
-kvarite nam pačju sliku-
brže doma požurite
papučice očistite
pa tek onda otiđite
svijetu bijelom pokažite
pačju sliku i priliku
svih pataka vel'ku diku.
Rottweil, studenoga 1998.
strašilo
još strašilom postavljenim
usred korova
biti i služiti mogu
jer kao prosjak
ulicama šetajući
zgaziti htjedoše
korak mi svaki
i osakatiti namisao moju
nastojaše
ali vjetrovi mi poručiše
planetarne želje
uz najiskreniju podršku
i zato strašilom još biti želim
jer tako nitko mi
uskratiti ne može
siromašnijim od najsiromašnijega
biti
iz prosvjeda
jer tako nitko mi uskratiti ne može
moj prkos
zagreb, 1979.
sunce i rosa
ugledah sunce i rosu
zagrljene i ljubeći se
jutrom
prošaptah vjetru da stane
ne bi li im spasio ljubav
majcina molitva
sveusrdni pogledi
u noć od zvijezda
uprti
za te su sine
i molim svemožnoga
i smilovanje
pogledom da te usmjeri
svojim
putem
pravim
sine
molim
vapajem i pogledom
rottweil, 1989.
