Ivo Kobaš
Ivo Kobaš, rođen je 26.3.1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Treće je dijete roditelja Ilije i Anke (rođene Mikić). Prvih pet razreda osnovne škole pohađao u rodnom selu, šest i sedmi u Bosanskom Šamcu, a osmi u Domaljevcu. Gimnaziju je završio u Orašju, a fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu. Profesor je fizičke kulture. Radio je u Bosanskom Šamcu jedanaest godina kao profesor fizičkog vaspitanja i profesor odbrane i zaštite i četiri godine kao komandant teritorijalne odbrane. Od 1992-1999. godine je u Holandiji (Apeldoorn), a od 2000. živi i radi u Sarajevu, uz češće boravke u rodnim Grebnicama i Apeldoornu u Holandiji.
Po dolasku u Sarajevo zaposlio se u Izdavackoj kuci Bosanska rijec, gdje i sada radi. Čaroliju pisanja za djecu otkrio je u petoj deceniji svoga života. Desilo se to sasvim neočekivano. Kao izbjeglica u Holandiji nije znao dovoljno dječjih pjesama koje bi govorio svojoj kćerki Ivani, a nije imao naših knjiga iz kojih bi joj mogao čitati. Zato se morao sam potruditi i napisati joj poneku pjesmu. I tako je počelo. Do sada je objavio šest knjiga: Ivo Kobas se ozbiljno namece kao novo ime u toj oblasti. Zdrav humor, neocekivani obrti, izvorna duhovitost, ali i vedrina koja oplemenjuje - vrline su i njegovog, ponekad „uvrnutog“ pisanja. Prvu knjigu „Čuda u babodjedgradu“ objavio je 1966. godine, a nakon toga još pet naslova. Osim do sada šest objavljenih knjiga, Ivo ima još nekoliko knjiga koje su ili sasvim pripremljene za objavljivanje ili su pri kraju.
Nikakvo čudo da je odavno ušao u školsku lektiru i da ga djeca "uče u školi".
| Autobiografija na Ivin način |
DVA I DVA JESTE PET
Šta li ono bijaše prvo što se desilo u mom životu a čega bih se mogao sjetiti? Rođenja se ne sjećam, ali mi pričaju da sam na ovaj svijet došao dosta burno. Napravio sam takvu dreku da je babica odmah primijetila: „Ovaj će sigurno biti operski pjevač!” Ali totalno je promašila! U sedmom razredu sam iz muzičkog vaspitanja išao na popravni i jedva živu glavu izvukao. Kasnije mi je isti nastavnik predavao muzičku umjetnost u gimnaziji i ja sam jedini u razredu imao peticu! Ali samo zato što se nije ocjenjivalo pjevanje nego teoretsko znanje. Inače, ko zna da li bih ikada i završio tu školu!? Ne mogu se sjetiti ni drugih važnih događaja ni likova iz moga ranog djetinjstva. Tako ne pamtim svoju majku Anku, koja je umrla od tada neizlječive bubrežne bolesti kada sam imao dvije godine. Znam samo da su mi kasnije govorili da sam je dugo poslije smrti dozivao kada se noću probudim i to na način na koji me ona naučila: „Mama, tvoj Ivo žedan!” „Nema tvoje majke, Ivo, ali tu je teta. Teta će tebi dati vode”, odmah bi se javljala moja dobra tetka Ivka, koja se tada privremeno preselila u našu kuću da pomogne koliko se moglo. Majčinoj smrti je prethodila smrt prije dva mjeseca rođenog mi brata Josipa. Ali ni toga se ne sjećam, kao ni svoje prve, privremene smrti. Znam da se sada pitate: kakva sad smrt, i to još prva, kada sam još uvijek živ i zdrav? E, bilo je to ovako: Prvo sam se nahladio i počeo kašljati. Onda mi je nateklo grlo, osjetio sam malaksalost i visoku temperaturu i više mi nije bilo do igre. Temperatura je rasla, a tada se doktoru nije išlo tek tako. Bio je daleko, trebalo je upregnuti konja u kola pa krenuti put grada. I tako, u neko doba ja sam nekoliko puta napravio neki čudan trzaj nogama i umirio se. Moja tetka je poslušala da li dišem, ali se disanje nije čulo. Tresla me, dozivala, ali kako je sve bilo uzalud - počela je plakati i panično potražila svijeću koju mi je upalila, kako bih umro po kršćanskom običaju. Uskoro su se sakupile i komšije, došao je i otac, zatim stolar da mi uzme mjeru kako bi napravio mali mrtvački sanduk, a onda sam ja iznenada mrdnuo rukom. Svi su se zgranuli od čuda. „Pa on je živ!”, prvi je uzviknuo otac sa neskrivenom nadom da bi se moglo desiti čudo. I bio je u pravu, zaista se desilo čudo: ozdravio sam i poslije nikada više nisam bio ozbiljnije bolestan. Međutim, ni ovoga se čuda ne sjećam nego ga kazujem onako kako sam čuo da se desilo. Kasnije sam pokatkad pravio i neka čuda kojih se i sad živo sjećam, ali kojima se otac nije nimalo obradovao, a mene je sramota da ih i spominjem pa ću ih zato preskočiti. A šta je to čega se ipak sjećam iz svoje najranije mladosti, a što bi se moglo ispričati? Sjećam se kako su me stariji zadirkivali zbog kose. Na čelu mi je dio kose rastao unatrag, tako da je jedan pramen podsjećao na lepezu. Onda bi mi neki od starijih govorili kako je to sigurno zato što me tako zalizalo tele, a ja sam se pravdao da to nije istina, da sam takav rođen i da me tele nikada po glavi nije ni dotaklo. Ali oni su bili uporni, a ja sam tek nekoliko godina kasnije shvatio da su se šalili. Kada sam bio malo veći i kada sam čuo da nekom drugom djetetu sa takvom frizurom spominju kako ga je tele zalizalo, ja sam mu odmah priskakao upomoć i govorio kako oni što ga zadirkuju hoće samo da ga naljute, a znaju dobro da to nema nikakve veze sa teletom. Oni zlobniji su me zadirkivali na suroviji način. Bili su sretni kada bi me rasplakali, a to su najlakše uspijevali kada su počeli naglas pričati kako sam jadan jer nemam svoje majke. Prosto bi se nadmetali u sažalijevanju dok ja ne bih zaplakao, a onda su se pobjednički smijali i u zanosu oduševljenja neko bi mi udario još i čvrgu koja me boljela mnogo više duševno nego fizički. Tada bi se obično pojavio neko od starijih ko bi potegao nevaljalce za uši a mene pomilovao po glavi, što bi u meni pokrenulo opet novu bujicu suza, ali olakšavajućih. Ti događaji su ostavili trajne posljedice. Kasnije nikada nisam volio da me neko sažalijeva, da mi suviše pomaže niti olakšava put. Ono do čega bih suviše lako došao nije mi se činilo tako vrijednim. Zato sam uvijek mnogo radio, izbjegavajući tako da budem neko kome treba pomagati i sažalijevati ga. Najprije se to počelo primjećivati u školi. Kada me otac poveo na upis u prvi razred, prije ulaska u školu ja sam pročitao natpis iznad vrata: „Osnovna škola Grebnice. Osnovna škola Grebnice. A, tata, zašto ovdje dva puta piše da je to Osnovna škola Grebnice, zar nije dovoljno jednom?”, čudio sam se ja. „Pa jednom je napisano ćirilicom a jednom latinicom. Time se pokazuje kako se kod nas koriste ravnopravno oba pisma”, objašnjavao mi je otac dok su se neki roditelji, koji su to čuli, čudili kako ja već znam oba pisma, a ni u školu nisam pošao. „Ko zna dokle će ovaj dogurati!? A ti, klipane ništa ne znaš!“, ljutito je jedan od roditelja do nas, već ujutro polupijan, ispustio ruku svoga sina i čvršće ga uhvatio... ali za uho. „Pusti dijete, budalo pijana! Nije on kriv već ti što ga nisi naučio! Tebe bi trebalo za uši!“, pobunio se drugi roditelj. Tako sam napravio prvi problem prije nego što sam i ušao u školu. A ja sam, u stvari, uz starije - sestru Francu i brata Marijana - već odavno naučio slova i već dosta računa. Zato mi je prvih par godina u školi bilo dosadno. Nisam učio ništa a znao sam više nego što se tražilo za peticu. Ali već u petom razredu nerad se osvetio: bio sam vrlo dobar. Šesti sam završio sa trojkom a u sedmom, kako sam već rekao, i na popravnom bio. Tek tada sam shvatio da više nema šale i u osmom razredu sam bio vrlo dobar, ali nikada više odličan. Petice sam imao samo iz predmeta koje sam posebno volio, a iznad svih bio je to ruski jezik. Još dosta stvari i događaja se povremeno prisjetim iz svog djetinjstva. Uh, kako sam bio sretan kada sam naučio zviždati! Stavim ruke u džepove i zviždim li zviždim! Nije ni znala jedna komšinica koliko me usrećila kada je primijetila: „Vidi ga kako fićuka, kao kakav čovjek!“ Zamislite, već sam ličio na odrasle! Znam da sam se tajno pribojavao, kada sam izvadio prvi zub, da mi novi neće nikada niknuti. Nikako mi nije bilo jasno kako tamo neki zub može znati kada i na kom mjestu treba izrasti? Zato sam želio postati doktor - doktori znaju sve šta se u čovjeku dešava! Njima je sigurno jasno i to kako lijekovi znaju, kada ih ljudi uzimaju, koji treba ići u srce, koji u bubrege, koji u glavu, što ja tada nikako nisam mogao odgonetnuti. Ali bijeli mantil nisam obukao - kasnije sam se predomislio. Često se sjetim kako smo jeli kada sam bio mali. Svi ukućani bi sjedali za siniju. To je vrsta okruglog stola na tri ili četiri veoma niske noge. Na sredinu sinije stavljala se posuda sa hranom a mi bismo posjedali okolo na niske klupčice ili čak na pod i kusali iz zajedničke posude. Kako sam ja bio najmanji, bio sam i najnevještiji u rukovanju kašikom pa sam mnogo hrane prolijevao. Pošto sam kašiku uvijek naginjao na istu stranu, otac se sjetio da je uvrne u suprotnom smjeru. O tada sam manje prolijevao, ali svejedno, kada smo nakon jela ustajali iza sinije, odmah je bilo prepoznatljivo gdje sam ja sjedio: tu je bio najdeblji trag prolivenog jela. Zato sam bio veoma sretan kada je otac jednoga dana rekao: „Od danas možeš jesti svakom kašikom jer više ne prolijevaš. Vidi se da si porastao.“ Za mene nije bilo veće pohvale nego kada mi kažu da sam porastao. Za takvu pohvalu bio sam spreman i na glavi dubiti ako treba. Jedan dan mi je ostao posebno u sjećanju jer sam u par sekundi doživio dva ogromna uspjeha. Evo šta se dogodilo: Naime, neko vrijeme nakon majčine smrti otac se ponovo oženio pa smo dobili maćehu Ružu, koja je bila iz susjednog sela Bazika. Niti ona niti njena braća i sestra nisu imali djece pa sam ja bio veoma rado viđen gost u njihovoj kući. Sve se vrtilo oko mene i ja sam veoma rado odlazio kod nove i jedine bake, jer su roditelji mojih roditelja bili davno pomrli. Jednom sam ostao čitavih mjesec dana, trudeći se da što duže izdržim, kako bih dokazao koliko mi je tamo lijepo. Ali nakon mjesec dana neizdrživo mi je nedostajalo društvo starijeg brata i sestre i mojih prijatelja iz Grebnica pa sam otišao kući. Svakako pješke - to je tada, za par kilometara puta, bilo normalno. Koliko sam željno čekao povratak pokazuje i to da sam se stalno usput čudio što baka tako sporo ide, mada je obično ona morala mene požurivati a bogme ponekad i ponijeti na tom istom putu. Još pamtim dolazak kući, kada su me sestra i brat dočekali i kada smo sjeli na jednu hrastovu klupu i razdragano pričali. Svašta su me zapitkivali: i kako sam mogao toliko izdržati bez kuće, i šta sam sve tamo radio, s kime sam se i čega igrao i ko zna šta sve još. A ja sam važno i sretno odgovarao. Onda je došao trenutak koji sam toliko čekao - da se pohvalim svojim velikim uspjehom: naučio sam izgovoriti glas š, koji sam do tada uvijek izgovarao kao s. To je i bio glavni razlog moje žurbe kući. Nekoliko puta sam uzastopno ponovio: „Š! Š! Iš! Šešir! Ššššššš!“, a oni su se divili mom velikom govornom napretku. Bio sam veoma sretan, a onda se desilo nešto što je od mene učinilo najsretnijeg dječaka na svijetu: dok sam, zanesen svojom srećom što znam izgovoriti š, veselo klatio nogama sjedeći na klupi - osjetio sam da sam vrhom palca dotakao pod! Prosto ne vjerujem... još malo pružim stopalo, a palac sada još jače strugnu pod! „Vidite koliko sam porastao u Baziku! Pogledajte samo! Sada dotaknem nogom pod kada sjedim na ovoj klupi!“, prosto sam uzviknuo. I brat i sestra su skočili sa klupe da provjere taj nevjerovatni napredak i mogli su se uvjeriti da govorim istinu. Pozvali smo oca da se i on uvjeri, na što se on samo nasmijao i rekao: „Eh, djeco, djeco!"“ Od tada sam posebno volio ovu hrastovu klupu i vrlo često se sjećao kako sam baš na njoj primijetio kako rastem. Mada sam u prvim razredima osnovne škole bio odlikaš, već u prvom razredu sam dobio prvu jedinicu, koju sam zapamtio za čitav život. Ne znam zbog čega, ali na malo pisano slovo i stavljao sam kružiće umjesto tački. Moja stroga učiteljica Leposava, koju smo zvali Pepa, dala mi je jedinicu, što je bio šok za mene. Toliko sam se stidio da se nisam vraćao kući sa ostalom djecom cestom, koja je išla nasipom odozgo. Sva su djeca bila gore, a ja sam išao podnožjem. Uzalud su me dozivali da se popnem. Onda je jedan primijetio: „To se on stidi zato što je dobio jedinicu!“ Ova istina me toliko pogodila da sam otrčao do kuće i sakrio se da me niko tog dana više ne vidi. Volio sam školu a u njoj posebno teška pitanja. To je bilo izazovno jer na njih ne može svako znati odgovor. Prosto sam uživao kada dobijem neki zadatak iz matematike koji je mnogo zapetljan, jer kada ga riješim osjećao sam se pobjednikom, a svako voli pobjeđivati. Ali sam bio ljut na sebe kada sam nasjedao na neke jednostavne trikove. Tako se desilo jednom da me nadmudrio jedan dječak koji je bio veoma loš učenik, zbog čega sam
se još više ljutio na samog sebe. Pitao me kako treba reći: dva i dva su pet, ili: dva i dva jeste pet? Ja sam odgovorio da je svejedno, a on je na to rekao kako pojma nemam, jer dva i dva nisu pet nego četiri. Kao da me grom pogodio, ali sam se brzo snašao i primijetio: „Pa ja sam rekao da je svejedno, misleći da je svejedno neispravno i jedno i drugo!“ „Aha?!“, čudio se on, uvjeren da sam baš tako mislio, jer ja sve znam. A ja sam dobro znao da sam nasamaren. Ipak, tada sam vidio da mogu brzo napraviti neku govornu reakciju i izvući se, često na šaljiv način, što sam kasnije često i činio. Tako sam jednom došao kod svoje bolesne tetke Ivke, koju sam na početku spominjao a koja je bila već nekoliko dana bolesna. Ona se obradovala mom dolasku ali me, ipak, još sa vrata ukorila: „E, moj Ivo, ja bolesna, a ti me nikako ne obilaziš!“ „Kako ću te obići kada si krevet naslonila uza zid?!“, kao iz puške sam dočekao ja, na što se ona onako bolesna nasmijala i već mi oprostila moju nemarnost. Ta moja rečenica je kasnije dugo prepričavana među rodbinom i poznanicima. Kada sam porastao do četvrtog razreda, ja sam poslao taj događaj kao šalu u „Zadrugar“, omiljeni poljoprivredni list moga oca Ilije, gdje je objavljena u rubrici „Selo se smije“, što mi je bilo prosto nevjerovatno. Zamislite, moje ime u novinama! To je probudilo u meni želju da postanem novinar, ali sam vremenom promijenio mišljenje. Ma koliko vam bilo nevjerovatno, i u moje vrijeme su se djeca zaljubljivala, neka i prije nego što u školu pođu. Baš kao i sada. Ali to se u tadašnje vrijeme nije smjelo priznati ni po koju cijenu. Dječja ljubav je smatrana sramotom, nečim ružnim, jer zaljubiti se smiju samo odrasli. I kada bi ti neko rekao da je neka djevojčica tvoja simpatija, ti bi to svim snagama pokušao zanijekati, bez obzira koliko ti je drago bilo što se to vidi. Pri tom si se pomalo osjećao i kao vitez, koji čuva tajnu svoje dame i ne dozvoljava nipošto da se njen obraz ukalja. Tako se desilo i meni da sam se zagledao u jednu komšinicu. I u koga bih drugog, kad se, bez prevoznih sredstava, kojih tada nije bilo na svakom koraku kao sada, nije moglo ni otići daleko, čak ni do kraja sela. Uglavnom, nas dvoje smo se lijepo igrali, meni je uvijek bilo ugodno da budem s njom. Čak nisam volio da nam se bilo ko pridruži, da smeta. Tada nisam ni znao da se to zove ljubomorom. Ja sam nastojao da joj uvijek ugodim, da bude zadovoljna, kako bi što duže željela moje društvo. Odrasli kažu da su muškarci koji se tako odnose prema ženama papučari, ali ja znam da sam se u takvoj ulozi vrlo ugodno osjećao. Uglavnom, sve je bilo prelijepo, dok jednog dana moja maćeha, sasvim nenamjerno, nije sve pokvarila. Moja komšinica i ja smo se igrali u dvorištu, a moja maćeha je zastala prolazeći pored nas, rekavši nekoliko lijepih riječi o mojoj gošći. A onda je kao grom iz vedra neba, uslijedilo pitanje: “A hoćeš li ti biti moja snaha?” Ja sam se naprosto sledio, to je prelazilo svaku granicu. Znao sam da će se moja simpatija sada zacrvenjeti, i stidno, ili ljutito početi objašnjavati kako to ne dolazi u obzir, kako smo mi samo prijatelji koji se skupa igraju. I ja sam se već nakostriješio spreman da joj pomognem i dodam još neki argument koji potvrđuje da je baš tako kako je ona rekla. Istovremeno, bilo mi je i drago što se sve tako dogodilo, jer, eto meni prilike da kao pravi vitez branim svoju damu. Ali, gle čuda! Moja komšinica je, mrtva hladna, samo odgovorila: “Hoću!” Tek tako, kao da se radi ne znam ti ja o čemu! Ja sam ostao bez riječi, samo sam, poluotvorenih usta zadivljeno gledao čudo od djevojčice. U takvoj situaciji se nisam znao snaći. Lakoća sa kojom je izrekla tu jednu riječ, što se ne bi usudili ni mnogo stariji i, naizgled, odvažniji, učinila je u mojim očima ovu djevojčicu nedostižnom. Vidio sam da je i hrabrija i iskrenija od mene, i zaključio da ne zaslužujem da ona bude moja simpatija. I kasnije smo se družili i igrali, samo što sam joj od tada uvijek prilazio i sa strahopoštovanjem. A uskoro je ona otišla u Njemačku i tamo zauvijek ostala. Mogli bi se ovako spominjati mnogi događaji iz ranog djetinjstva, ali mislim da je i ovo dovoljno da vidite kako sam i ja bio samo obično dijete, upravo kao i vi sada. I gimnazijski period je pun uspomena. Polaganje vozačkog ispita, mature, prvo dobrovoljno darivanje krvi (davanja krvi sam neko vrijeme brojao a potom zaboravio), prvo brijanje i slično, uglavnom uobičajeni događaji za pomenuti uzrast. Ali, da čitav taj period ne preskočimo tek tako, opisaću par doživljaja za koje mi se čini da bi mogli biti zanimljivi djeci. Tada se u mojoj školi svake godine išlo u inostranstvo na ekskurziju. Meni je bilo omogućeno ići na svaku, što mi je bilo izuzetno drago. Ali prvi susret sa Parizom bio je posebno uzbudljiv. Već prvog dana sam hodao razbijenog nosa. Vidio sam nešto zanimljivo u izlogu i požurio da se primaknem da bolje vidim, ne primijetivši staklo. Bilo mi je, brate, normalno da je staklo prašnjavo i da se lako uoči, kao kod nas. A ne ovako! I tako krvav, žedan od silne vrućine, kupim neki sok da se osvježim. Kada sam ga u jednom navratu iskapio i odvojio praznu bocu od usta, osjetio sam neki čudan ukus. „Kakvi su im ovo sokovi?“, čudio sam se i zagledao u etiketu na praznoj boci. Jedino što sam razumio bilo je „vino“. Shvatio sam da sam popio tri decilitra vina, a to nikada u životu nisam uradio, i prepao sam se da ću sada biti pijan, da mogu napraviti kakvu glupost, da ću se osramotiti i slično. Panično sam zamolio prijatelja da me veže, tuče ili radi šta zna ako počnem šta budalesati, samo da me spriječi da ne napravim neku veliku svinjariju. Na moju sreću, nije bilo nikakvih posljedica. Ali događaj koji ću najviše pamtiti iz gimnazije jeste jedan koji je vrlo neprijatan. U dotadašnjem životu to je bio moj najveći problem. U školu smo putovali autobusom koji je dolazio sat vremena prije početka nastave. Taj sat smo često provodili tako što smo u fiskulturnoj sali igrali košarku. Školsku loptu smo uzimali iz spremišta i kasnije je tamo ponovo vraćali. Ja sam samo jednom sa još jednim učenikom ušao sa namjerom da uzmem loptu i baš tada je naišao direktor koji je rekao kako nas je uhvatio u krađi lopti i da će nas sada istjerati iz škole zbog toga. Ja nikada nisam imao nikakav ukor, uvijek primjerno vladanje, a sada da budem isključen, i to zbog krađe!? Kako objasniti drugima da mi nije bilo ni nakraj pameti ukrasti loptu, posebno kako to reći ocu? Na moju sreću, razrednica Ana i moji profesori nisu bili na strani direktora, pa sam se nekako spasio, ali iz tih nekoliko dana neizvjesnosti sam dobro naučio šta znači biti proglašen krivim a ne osjećati se tako. Poslije mi se to više puta dešavalo, ali u kasnijem periodu sam zaključio kako je istovremeno i velika prednost biti prav, a kažnjavan, kako to daje veliku moralnu snagu čovjeku i tjera ga naprijed. Samo, moji čitaoci su mali da ovo razumiju pa neću više o tome. A kasnije? Kada sve sagledam, mislim da sam imao lijep dosadašnji život. I vrlo raznovrstan. Kao mali sam živio na selu i radio sve što se tamo radi. Čak i kasnije sam volio i radio poljoprivredne poslove: bavio se stočarstvom, uzgajanjem žitarica, sadio i uzgajao voće i povrće, pekao rakiju od šljiva i krušaka, brinuo o pčelama, provodio mnogo vremena na traktoru i u svemu tome uživao. A posebno moram naglasiti i da sam pleo korpe od vrbovog pruća, jer bi mi moji Grebničani neoprostivo zamjerili ako bih preskočio tu činjenicu. U našem selu je važilo nepisano pravilo: ko ne plete, nije naš! Bavio sam se i sportom, prije svega odbojkom u grebničkom „Korparu“, prvo kao igrač a potom i kao trener. Radio sam kao profesor fizičkog vaspitanja i odbrane i zaštite jedanaest godina. Bio sam komandant Teritorijalne odbrane u Bosanskom Šamcu četiri godine, a onda se počeo iz hobija baviti štamparskim radom kod kuće. Počeo sam graditi pravu radionicu za to - ali je došao rat i sve pokvario. Nisu se ostvarile babičine prognoze da ću postati pjevač, nije ni očeva nada da budem „pravi“ poljoprivrednik, niti moje nekadašnje želje da postanem ljekar, pilot, novinar, profesor ruskog jezika - ali se ostvarilo nešto što nisam ni sanjao. Počeo sam u Holandiji raditi u klaonici, što sam najmanje želio, i počeo sam pisati, čemu sam se najmanje nadao. Nisam želio raditi u klaonici jer to nisam volio, nisam podnosio. Nisam mogao ni gledati kada se kolju svinje, kokoši i slično. Istina, u klaonici nisam imao veze sa klanjem, ali je činjenica da sam tamo radio. Ali rad u klaonici mi je bio veoma važan. Gotovo sve moje prve knjige su napisane tamo, na po tri pauze dnevno. Na tim pauzama sam se zavlačio u mali magacinčić i pisao, a onda kod kuće pravio korekcije. Rad u klaonici mi je omogućio i da postanem najbolji, i to čak dvostruko. Kao prvo, postao sam najbolji pjesnik među mesarima, a kao drugo, postao sam i najbolji mesar među pjesnicima! Nisam se nadao da ću početi pisati jer sam mislio da za to nemam dara. Iz pismenih radova u školi sam imao prosječne ocjene. Mislim da sam griješio u tome što sam uvijek pokušavao pisati onako kako mi se činilo da će se to drugima dopasti, a ne kako bi se meni dopalo, dakle iskrenije. Na pisanje su me potakla moja djeca. Bilo mi je zanimljivo na koji način razmišlja moj sin Zlatan kada je bio mali, pa sam to poredio sa svojim razmišljanjima kada sam bio dijete. Shvatio sam da djeca mnoge stvari vide malo drukčije nego odrasli i da bi to bilo zanimljivo opisati. Recimo, meni je bilo neobično kada je Joka, moja žena, učila Zlatana da prepozna prva slova. Pitala ga je: „Koje je ovo slovo?“, pokazujući na slovo p pored koga je bila nacrtana puška, da bi djeci bilo lakše. „Pu!“, odgovarao je Zlatan kao iz topa. „Ama nije pu, nego p!“, objašnjavala je majka kroz smijeh. „Kako p? Onda bi bila pška, a ne puška?!“, čudio se Zlatan. Kada smo došli u Holandiju, mojoj kćerki Ivani je bilo dosadno jer nismo imali naših knjiga, a holandski jezik tada nije znala. Tako sam odlučio da za nju napišem poneku pjesmicu, videći svijet Zlatanovim i njenim očima, da bih je oraspoložio. No, Joka mi ispočetka nije vjerovala da sam ja tvorac pomenutih pjesama. Činile su joj se tako dobrim da to „samo vanzemaljac može napisati, a ne obični smrtnik koga ona već više decenija dobro poznaje“. I tako je počelo. Još samo na kraju da kažem, jer je to ipak neizbježno u ovakvom tekstu, da sam rođen 26. 3. 1954. godine u Grebnicama kod Bosanskog Šamca. Mada sam već, kako ste pročitali, umirao, mada me jednom udario grom i oborio na zemlju (za gromove sam veoma privlačna meta jer u sebi imam toliko magneta da mi mehanički satovi ne mogu raditi na ruci) i mada je i u novinama pisalo kako sam ubijen, još uvijek sam živ. Nakon svakog od navedenih događaja neki su se isplakali za mnom, pa kada čujete da sam umro, nemojte olako puštati suzu: nije mi vjerovati! A jednog dana – ko zna? Možda se desi da i stvarno umrem.
Ivo Kobaš
| Više Ivine poezije: OVDJE |
|
|
|
|
