Naše žene
Bio u našem selu jedan šaljivdžija koji je ovako govorio: „Znate, ljudi moji, kada prođem pored neke kuće đe se čuje galama onda znam da se tu čo`jek još nije prido. Otima se. A kad naiđem pored kuće đe je grobna tišina... e, tu je čo`jek kapitulir`o. Žena je priuzela komandu.“
Da li ste zamijetili kako su zadnjih godina ušla u modu nekakva izvinjavanja? Uzmimo za primjer australijsku vladu, kanadsku vladu....izvinjavaju se domorodcima za učinjene nepravde.Pa `mea culpa` katoličke crkve i sl. I na domaćoj (političkoj) sceni se ponešto zuckalo o izvinjenju...
Čitajući o „obraćenju“ koje je zahvatilo svijet,zaokupila me misao o ženama. Tko će se njima izviniti za nametnutu (podređenu) ulogu u prošlim vremenima? (nažalost, u nekim dijelovima svijeta je i dandanas tako) A što žene sve znaju i umiju, to u nikakve knjige stalo ne bi. Žene su ti poput riba. Znate, kada riba osjeti opasnost, ona roni u dubinu. A naše žene u škakljivim situacijama pokazuju upravo onu vrlinu koja opravdava općečovječansku izreku-„moja bolja polovica“
Negdje skoro sam bio u društvu gdje se nalazio i moj prijak koga svi zovu Ćuprija. Nisam ga nikada pitao tko ga tako prozvao. Znam samo da umije lijepo i zanimljivo da pripovijeda. Tako je bilo i ovom prilikom. Baš onako, kao kada čovjek otvori kapiju. Može biti da mu je pri tome pomogla i kapljica kvalitetne „Graševine“ . No, nije važno. Čovjek je „olakšao svoju dušu“ a svi prisutni su bili vidno dirnuti tom njegovom pričom.
Njemačka je primila veliki broj naših izbjeglica. Međutim, nakon rata je uslijedio „dobrovoljni povratak.“
Pošto moj prijak Ćuprija nije imao prave dozvole boravka u Njemačkoj, morao je da se pomiri sa sudbinom, tj. da kaže : Aufwiedersehen, Deutschland! Budući da se ništa ne jede onako vrelo kao što je skuhano, ne bijaše ni u ovom slučaju tako.
„ Dolazim ti ja umoran i zabrinut s posla“- priča on, „ a žena izleti prid mene i viče k`o izvan sebe da ću ja dobit vizu.“
Velim joj- „ Daj Maco, molim te, nemoj da cvrčiš k`o ona stvar na žari!“
„Ma, ozbiljno ti kažem.“- ubjeđuje ona mene.
„Poznajem svoju ženu. Nema ti ona običaj da valja bombe.“
„Znaš ti onu Švabicu kod koje ja čistim kuću?“-Pita me.
„Viđo sam je...“- rek´o sam joj začuđen.
„Ja sam joj ispričala našu situaciju i žena je rekla da će nam pomoć.“
„Ženo, jesi l´ ti krstita? Pa, nama ne more ni Bog dragi pomoć.“
„E, more, more...“
Češka se prijak Ćuprija po glavi i nastavlja:
„I, zamisli, zbilja te žene znaju i vraga potkovat. Dogovorile se da ja platim dva`est ´iljada Maraka toj ženi i ona će se vjenčat samnom. Pola para odma` a pola kad pane viza.
Ide jednostavno. Razvjenčanje-vjenčanje i kad dobijem papire opet razvjenčanje...“
„`Ajde, neka bude. Ja se „rast`o“(na papiru) sa svojom ženom. Vjenč`o se. Nastavio radit`. Žena živi na crno. Dođe kontrola kod moje „nove“ žene.Ispitivali je o meni. Koje jelo najviše volim i još koješta... Svašta. Samo što nisu pitali još kako spavam sa njom. Srećom što je moja žena prinila torbu moji` stvari kod te Njemice. Da nije bilo ti stvari, sve bi nam propalo...
I baš kad je isteklo pet godina, (neophodnih da se dobije stalni boravak) moja Maca ostala trudna. Stomak joj `do zubi`.
Dođemo u općinu da se ponovo vjenčamo. Kaže službenica da joj je pomalo `komisch`(čudno)
to naše ´pomirenje` i vjenčanje. Zna ta žena da smo kod nje prije Duldunge ljapali...
Već me bila trta u`vatila.
Možda bi došlo i do komplikacija da moja Maca nije spasila situaciju. Rekla joj je-„Molim Vas gospođo, udarajte tu vizu! Pa, zar ne vidite da ću se svaki čas porodit`?“
„Njako ti se te žene lakše sporazumivaju od nas muškaraca...
„Fala Bogu da se službenica smilovala. Dobišmo mi vize i „mirna Bosna“...
Na kraju svoje „ispovijedi“ doda taj moj prijak Ćuprija riječi koje su kod svih prisutnih izazvale lavinu smijeha: „Ljudi moji,vjerujte mi, volim svoju ženu više od svega na svitu. Kad bi` se ponovo ženio, opet bi` Macu uzeo!“
(Prava imena poznata autoru i uredništvu)
Joso Špionjak
joso.spionjak@domaljevac.com
