Memorijalni odbojkaški turnir u Grebnicama
U subotu, 19.7.2008. godine sa početkom u 16 sati održat će se memorijalni odbojkaški turnir u Grebnicama na igralištu Snoge, kao znak sjećanja na poginule igrače i članove uprave.
Dešava se u mnogim sredinama da se organiziraju memorijalni sportski susreti, najčešće kao znak sjećanja na neke istaknute sportiste koji su stradali još dok su bili aktivni igrači. Gubitak takvih ljudi uvijek je veliki udarac ne samo za njihove bližnje, nego i za njihov klub, sport, kao i cijelu sredinu u kojoj su živjeli. Sjećajući se tih ljudi na komemorativnim utakmicama se osjeća i žalost prisutnih što su ih izgubili, ali i ponos što su bili dio njihovog kolektiva.
Odbojkaški klub Korpar ima također svoj komemmorativni turnir. I to ne bilo kakav! Korpar nije izgubio jednog člana svog kolektiva, što je inače najčešći povod za ovakva okupljanja. Nije izgubio ni dvojicu, ni trojicu, nego ak etvoricu vrsnih ljudi, i zbog toga su naši i tuga i ponos veći nego što je to uobičajeno. Izgubili smo one za kojima zaista imamo puno razloga i da žalimo i da se ponosimo njima.
Klupa OK "Korpar"
I o njima i o OK Korpar imam namjeru, to sam već počeo, napisati više i detaljnije, ali bih za ovu priliku rekao samo po neku rečenicu. Da ne bih bio nepravedan u njihovom redosljedu spominjanja, ići ću starosnim kriterijem, a najstariji među njima je bio Merijan Ević Ban, predsjednik Kluba. Predsjednik koji to nije bio samo na papiru, nego svim srcem. Koji je nebrojeno puta znao ostaviti svoje vlastite važne poslove da bi izvršio obaveze prema klubu. Čovjeku koji je igrače volio kao svoju djecu i koji je na klupi preživljavao svaki potez sa mnogo više emocija nego mnogi na terenu. Za vrijeme utakmice u njemu je ključao vulkan, ali on se obuzdavao i nikada nije dozvoljao da iz njega pokulja nešto što bi naštetilo ugledu kluba. Svima nam je bio i prijatelj, i otac, i savjetnik, ali itekako i predsjednik. Naš predsjednik! Bio je spreman sve žrtvovati za dobro kluba i na tom polju se nije nimalo štedio ni žalio svoje vrijeme i energiju. Ali zato mi svi sada bezgranično žalimo za njim.
Sa prvoligašima iz Modrice
Grga Marošević je bio također predsjednik, i to drugi po redu. Bio je to čovjek posebne energije i posebnog kova, i o njemu se i sada pričaju razne zgode. Šaljivdžija svoje vrste, ali na svom mjestu predsjednika vrlo odgovoran. Do cilja se moralo stići, samo što je on znao tim putem ići šaleći se. Na taj način on je i one koji nisu imali mnogo volje da nešto urade motivirao i gurao naprijed. Mada je Grga bio predsjednik u vrijeme kada je odbojka još bila, moglo bi se slobodno reći, u obdaništu, kad nisu postojali uvjeti za ozbiljniji rad, on je učinio sve što je mogao da se postave temelji sa kojih bi se moglo nastaviti dalje normalno raditi. I kasnije, kada više nije bio u Klubu, bio je uvijek i vjeran ljubitelj kluba a i rado viđen od svih članova Korpara.
Sa susjedima iz Obudovca
Mirko Ević Mikac je bio jedan od prvih igrača našeg kluba. Netipičnog rasta za jednog odbojkaša, na svakoj utakmici, dok protivnici ne bi ukopčali o kakvom se igraču radi, bio je neko na koga protivnici nisu obraćali posebnu pažnju. Ali kad bi im onako nizak milimetarski precizno skuhao neku loptu, već bi ga počeli sa čudom zagledati i shvaćati da on nije slučajno u ekipi. Još kada bi vidjeli kako spašava lopte za koje su oni već računali da su sigurno pogodile cilj, više nije bilo dilema da se na tog igrača mora posebno paziti. Mikac je uvijek bio borac koji se ne predaje, koji pokušava da izvuče i ono što se drugima čini nemoguće, stimulirajući tako i druge da daju još više od sebe.
Ristarska knjižica Ive Marica
Ivo Marić Ribac je bio najmlađi od četvorice stradalih korparovaca. Najmlađi, ali onaj koji je najviše obećavao. Taj momak kao da je bio predodređen da u svemu bude najbolji. Učenik je bio kakav s rijetko može sresti. Njegovi školski i klupski drugovi, naši najobrazovaniji Grebničani koji su s najvišim ocjenama doktorirali, kažu da Ivi skidaju kapu u svakom pogledu. I to ne samo sada, nego i dok je bio živ. Ali bio je uzoran i odbojkaš, i prijatelj, i sin, i radnik i bilo u čemu da se spomene, o njemu se može reći samo najbolje. Svaki gubitak ljudskog života je ogroman, ali gubitak Ive Marića je zaista nenadoknadiv. Mnogo će decenija proći da se u našem selu ponovo rodi čovjek tog potencijala.
Sa jednom od osvojenih prvih nagrada
I sada, kad ovo pišem, kroz glavu mi prolaze mnoge slike koje sam preživio zajedno sa mojim pokojnim prijateljima o kojima govorim. I ako me pitate jesam li ponosan na njih, bez dvoumljenja ću reći da jesam. Ponosim se što smo zajedno proživjeli jedan dio života i što sam se uvjerio da za to vrijeme niko od njih nije živio nečasno. Naprotiv, svi se mogu pohvaliti onime što su uradili, a njihovi potomci se mogu dičiti svojim precima. Ali ni umrli nisu nepošteno. Nisu bili u osvajanju tuđe teritorije, nisu išli u pljaku tuđe imovine, nisu silovali žene niti zlostavlajli stare i nemoćne, nego su poginuli u svome selu, braneći svoje, ne želeći tuđe. I zato možemo svi biti ponosni na njih. I to koliko! A ako me pitate jesam li žalostan što ih više nema među živima? Eh, bolje me ne pitajte! Ne znam koliko sam puta otplakao sjećajući ih se. I sada, dok ovo pišem, i ne pokušavam zaustaviti suze. To je jače od mene.
OK "Korpar" na jednoj ekskurziji
I šta na kraju reći ovom prilikom? Jedino: Hvala vam, dragi naši prijatelji, što ste bili takvi kakvi ste bili. Omogućili ste nam da se slobodno možemo ponositi vama.
Ponosni trener
Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
Na klupi je uvijek bilo uzbudljivo
Memorijalni turnir 2007
|
|
|
|
|
