Oprostite nam djeco!
Andja Špionjak, sada maturant Gimnazije
Ovoga proljeća su u Njemačkoj uginule mnoge pčele. Otrovane su prilikom prskanja obradivih površina. Nema pčela, neće biti ni meda. A zadnjih dana seljaci neće da isporučuju mlijeko zbog niskih cijena. Znači, ne teče ni u Njemačkoj više med i mlijeko.
Jadi mi se neki dan jedan radni kolega da nikako ne može naći zajedničku riječ sa svojim sinom. Došao je iz Turske poput naših ljudi «samo privremeno, da zaradi koju marku» a ostao cijeli život. Prva žena mu je poginula. Njemu bager odbio kuk pa su mu ubacili vjestački. Oženio se po drugi put i radio svim silama da kupi kuću, sinu auto... «Ja sam gotov, a posao još nije gotov»- kaže komentirajući stanje u firmi.. I jadi se dalje da mu sin neće ni «Dobro jutro» da kaže, «trči samo za Njemicama», «na mater galami kada pravi turska jela»...
Mnoge je od nas «vrijeme prevarilo». Djeca su nam prebrzo odrasla. Nitko ne sumnja u našu ljubav prema njima. Dali smo im «sve na svijetu» ,ali smo poput mog radnog kolege iz Turske, propustili ono najvažnije, proveli smo premalo vremena sa njima. Nikakav poklon, pa bio on ne znam kako skup ne može zamijeniti vrijeme koje zajednički provedemo sa našom djecom.
Sa sujetom mislim na one dane kada su mi djeca bila mala. Masu prekovremenih sati sam radio. Da mi je na povratku, drugačije bih činio - rezoniram često.
Moj pokojni djed Ilja je govorio: «Ot`ranjivat´ djecu ti je isto k`o kad držiš upalitu sviću u ruci. Ma taman da te njekad i peče nećeš je bacit`.»
Divim se spontanosti koja vlada kod djece. Mi odrasli uvijek gledamo «neku računicu» i često imamo neke pritajene misli. Negdje skoro sam uspostavio kontakt sa rođacima koje nisam vidio 20-ak godina. Imaju također djecu. Posmatram kako su se naša djeca brzo sprijateljila. (Nije krv voda!)
Kada sam bio dijete rado sam se igrao sa prijateljima «Kauboja i indijanaca». Bili smo inspirirani od «kaubojskih filmova». (Navijao sam uvijek za Indijance).
Kod zadnje posjete rodnome kraju, vidio sam grupu djece kako se «igraju rata». Sistem igre je isti kao onaj iz moga djetinjstva, ali „naoružanje“ i inspiracija (!!!) očigledno nisu ni slični...
Teško mi je i osjećam se nelagodno. Možemo li nadoknaditi propušteno? Ne znam. Najradije bih rekao: Oprostite nam, djeco!
Ovoga ljeta opet idem u Posavinu. Kupit ću veliku lubenicu. Nigdje bostan nije tako sladak kao kod nas. Pogotovo kada smo svi na okupu...
Joso Špionjak
joso.spionjak@domaljevac.com
| Bakina tajna |
Razgovarale se,
Stare bake dvije,
Spominjući pritom,
Što je bilo prije.
„Da je meni sada
Na povratku drugo,
Ciloga mi svita,
Birala bi` dugo.“
„Žurila se ne bi`
U ničemu“-reče,
„Ta vidiš i sama,
Kako vrime teče.“
Uzdišući sluša,
Druga tu besjedu,
Glavom potvrđuje
Da je sve u redu.
„Imaš pravo, drugo,
I ja mislim tako,
Al`u naše vrime
Nije bilo lako“.
„Strogoća je bila
U punome planu,
Ljubile smo noću,
A škipale danju“.
I rekoše uglas,
Smijući se slatko:
„Uživajte cure,
Mladost traje kratko.“
Joso Špionjak
