Grebnicki Charlie

DAYTON NAŠ NASUŠNI

Živimo u naprednom društvu, bolje nismo ni zaslužili!

Pročitao sam neki dan tu rečenicu i odmah poželio da nešto napišem o Daytonu na naš Posavski, pa i još uže, na naš Domaljevački način. Iako između te rečenice i Daytona vjerovatno nema nikakve stvarne veze, meni je odnekud prva asocijacija na nju bila upravo Dayton.

Dare legenda!

Darko Matic u Daytonu

I ne znam da li je ikada ijedan Domaljevčanin bio u tom američkom gradu države Ohajo, osim Darka Matića – Dareta, koji je prije desetak godina kao «biker» proputovao tim krajem i fotoaparatom zabilježio to putešestvije. Ako jeste, neka je. treba. Neka nam se javi. Sigurno bi imao što reći, što ne mogu danas ja.

Kaže mi Dare neki dan da je to bogat i predivan kraj, ni nalik na našu Posavinu. Moram mu vjerovati, jer ne mogu provjeriti. Prošetao sam ipak malo Internetom da se biografski i etimološki upoznam sa tim američkim gradićem poznatim po dvije stvari: prvo, da je to američka vojna baza i drugo, da je tamo, u okrilju međunarodne zajednice «sklepan» naš Ustav.

Oni ponosniji kažu da je tamo završen, a oni oprezniji kažu da je tamo (privremeno) zaustavljen, rat u Bosni Hercegovini. Ja nisam bio neoprezan kada sam upotrijebio izraz «sklepan», jer sve drugo osim prekida vojnih dejstava u BiH, liči na to objašnjenje.

Implementacija entiteta

Znam da će mnogi požuriti da me iskritiziraju jer im je Dayton puno toga značio u životu, pogotovo materijalno, ali sa takvima nikada se u životu nisam nikada slagao, pa zašto bih danas. Svojevremeno sam i jednu šaljivu «rugalicu» napisao na tu temu, pa ću je, evo, prvi put u životu, prepustiti sudu javnosti. Da ne bi odbio čitaoce od daljeg čitanja, obavještavam vas da neću prepričavati odredbe tog dokumenta, neću ga ocjenjivati sa ustavnopravnog, niti ću se izjašnajvati o njemu sa političkog stanovišta (o tome, apsurdima međunarodnih zakona, biće riječi u jednom od narednih priloga).

Prekinut ću ovdje pisanje o tome i uputiću se do, kako se to moderno kod nas na našem hrvatskom jeziku) kaže, implementacije tog sporazuma (Ustava) na našem posavskom terenu. Idem do granice Entiteta (entiteti su djeca Daytona) da se uvjerim u našu stvarnost koju svakoga dana gledamo, a ne vidimo, slušamo, a ne čujemo, pipamo, a ne osjećamo. Ne moram putovati daleko. Samo ću do Grebnica, Brvnika ili do Oštre Luke. To su mjesta koje je «usrećio» Dayton.

Diraj me nježno

Tamo se «nježno» dodiruju Federacija BiH i Republika Srpska, tamo se «grubo» sudaraju općine Domaljevac-Šamac – Bosanski Šamac i Orašje, tamo se s nevjericom «susreću» Grebničani (ovi i oni), Brvničani (ovi i oni) i Oštrolučani (ovi i oni). Ni za živu glavu neću bez svog Fuji Finepixa, jer i vi dragi posjetioci DOM@ljevac, morate vidjeti kakvu je logiku u Daytonu potpisala trojka u sastavu Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević i njihov neprikosnoveni mentor – Richard Holbrooke.

Narodna policija pod trešnjom

Dakle krećem. Idem prvo u Grebnice. Sjedam u auto, vozim polako, jer naša narodna policija svakodnevno vreba kod Jakoba Đokina kuće ili ispod visoke trešnje na putu za Grebničku crkvu. Poveze li se preko 50 na tom putu, sljeduje opomena, novčana kazna ili prijava, ovisno od toga da li si iz ovih krajeva ili si sa strane. Ili si jednostavno prekardašio. Iskreno, i ja često povezem puno brže nego što propisi dopuštaju, ali na toj relaciji je relativno slaba naseljenost pa čovjek da malo oduška konjskim snagama koje ga vuku. Danas voziv pametno.

Domaljevac mi izgleda nekako lijep i uređen. Od Đizine kuće do Lecijeve ima stvarno predivnih kuća. Gotovo za razglednice. Dvorišta uredna i odnjegovana. Prekrasno cvijeće. Fasade živih boja. Zelenila za oči i dušu.

Bazik na prodaju

Bazik (oprostite mi dragi Bazičani) mi djeluje pusto. Maleno pa još pusto. Na jednoj kući tabla «NA PRODAJU». Saznajem da je to kuća Ive Lukača, bivšeg predsjednika Komiteta i Suda, sada umirovljenika iz Županje. Tristo metara dalje opet natpis „ KUĆA NA PRODAJU“. Znam da je mnogo bazičana preraslo svoje mjesto i odselilo «kud koji mili moji». Volim što ga pamtim iz sretnijih vremena, kada je pola bazičana u svako doba čučilo na gati. S ove perspektive, Bazik nema šansi. Dok se nešto ne promijeni. Usuđujem se reći, prvo vlast! Na kraju Bazika lijepo uređena kuća Dragana Lukača. I Dragan je blizu mirovine. Spremali se to on za „povratak“ Baziku? Bilo bi lijepo. Dobrodošao kući Dragane!

Opet mine

Grebnice mi začudo izgledaju normalno. Bar dok im se ne zaviri u dušu. A duša je negdje u unutra, u sredini, na granici kojoj se približavam. Ne mogu reći da Grebnice nisu lijepe. Urađeno je mnogo na infrastrukturi, ali se još uvijek vide posljedice rata. Dosta kuća je još išarano mecima, drveće je masakrirano gelerima i svakojakim kuglama, Školska sportska dvorana liči na ratno strašilo, pokraj puta još mnogo oznaka «MINE». Osnovna škola, koju je financirala Japanska vlada, nova je i blista u svojoj ljepoti. Djeca se igraju ispred škole jer još uvijek nemaju uvjeta da se igraju kao sva druga djeca.

Kraj svijeta

Malo naprijed, svakakvih znakova i tabli. Zastajem. Tu je kraj ili početak? Početak ili kraj? Ovdje se nalazi daytonska crta, granica entiteta, granica Općina, granica sela i nevidljiva granica svjetova. Bila je do prije deset godina i stvarna granica, jer se dalje nije moglo. Bilo je prokopano. 80 metara raskopane ceste. Kažu da je za to trebalo „šamčanima“ 40 tona eksploziva. Pamte to mnogi. Krvlju je obilježeno.

Sada tih 80 metara ima najbolji asfalt. Vidi se golim okom da je nov. Teško povjerovati ko nije nikada vidio. 80 metara raskopane ceste, toliko duboke da bi autobus mogao stati u tu jamu a da se ne vidi. Valjda zamišljeno, da se nikada više ne popravi: Da tu bude kraj svijeta.

Jedno vrijeme i bijaše, ali ih onda zajebaše. Fotografiram sve oko sebe. 13 godina je iza Daytona, ali se ipak nekako nelagodno osjećam. Oštrim pogledom tražim one koji proviruju kroz prozore i gledaju šta ja to muljam okolo. Tišina. Nigdje nikoga.

Dan škole

Desno od mene je bara. Danas suva. Nekada davno, tamo je bilo igralište na kome su Krsta, Cvanco, Ćutan, Žika, Res i ostali razvaljivali u nogometu. Prisjećam se da sam jednom i ja igrao tamo, za Dan škole, kada sam imao jedva deset godina. Išli smo svi učenici domaljevačke škole pješke do Grebnica. Dvoje po dvoje. Noge nam otpale.

Lijevo, tabli na pretek. Informacija da ti pamet stane. Čini mi se da su sve u Federaciji. Odatle prema Federaciji kao da život počinje, a odatle prema Republici Srpskoj kao da umire. Pade mi na pamet pitanje: Jesu li se za to borili? Glupo, ali iskreno.

Dejtonska crta bez naroda

Stao sam kraj kuće pokojnog Luke Abramovića - Frlje. Usuđujem se ući pred kuću. Znam da tu više niko ne živi. Luka je tragično završio. Ima „DOORS“. Domaljevačka firma za proizvodnju tišljeraja. Vodi je Fifa i kompanija. Dobri momci. Nalazim u prostranoj proizvodnoj hali „Hrabrog“ i još jednog radnika. Čini mi se poznat, ali me mrsko pitati ko je. S neba u rebra, pitam: gdje je ovdje Daytonska crta? Kažu da ne znaju točno. Tu je negdje. Dvaest metara tamo, dvaest vamo. Zna bolje Šatija, zovi njega, eno ga pred kućom. Zovi komšiju, susjeda. Nezgodno mi. Zovu oni. Eto ga. Naslonio se na ogradu, susretljiv. Znam tog čovjeka. Redovan je nedjeljom na hrtaroškoj fešti kod crpne stanice. I sam je hrtaroš. Pitam ga isto pitanje. Kaže mi bez uvijanja: crta je iza Zebecove kuće, a prije Đusine kuće.

I onda ide sve ono na dva. Dva entiteta, dvije općine, dva sela, dva naroda. DVA SVIJETA. A samo jedna država. Dejtonska Bosna i Hercegovina.
Sve mi je tu "nenormalno" osim jednog. Ovdje je sve višak, osim naroda.
I to onih koji su oduvijek živjeli ovdje i tako se osjećali. Grebničana. Gdje su sada?

Nicija zemlja

Znači, Daytonsak linija nije ovdje u avliji Luke Abramovića. Ne znam, odgovara Šatija. „Oni“ granicu postavljaju gdje hoće. Pogledaj da struja (žice) iz Federacije dolaze na Zebecovu kuću i tu je kraj, a pogledaj da na Đusinu kuću dolazi iz RS i tu je opet kraj. Od Zebecove kuće do Đusine je „ničija zemlja“. DAYTON. Grebnički "Checkpoint Charlie".

Stvarno je tako. Pogledam još jednom bolje da se ne zajebem. Istina. „Jebem ti Dayton i sve one koji ovo stvoriše i nazvaše ga „normalnim“, ote mi se. Sva sreća niko nije čuo.

Zebeca nema, ima kuća, Đuse nema, ima kuća. Oba naiđu. Đusa je sad visoki funkcioner općine Kukuruzari kod Kostajnice u Hrvatskoj. Nekada je bio ugledan Grebničanih. Vrijedan i napredan. Poduzetan. Znam Đusu. Dayton, Dayton. Zar je moralo biti baš oavko. Da li ima ikoga kome ovo konkretno stanje odgovara, a da je pametan? Dabome da djeca iz RS, 100 metara od onako veleljepne škole, koja se nalazi u Federaciji BiH, ne idu u tu školu. Dabome, kako mi odjednom posta mrska ta obična riječ. Kako je stvarnost surova? Šatija mi pokazuje kuda su prolazile „njihove“ tranšeje. 100-200 metara bliže, bile su „naše“. „Čuli smo gdje razgovaraju“. A, pogledaj tamo dole!. Ona šuma je još minirana. Odatle se živ ne vraća. Mogul slikati sve ovo? Slikaj koliko hoćeš. Slikam sve.

Naguzne mine i "Berlinski zid"

Slikam i jedan poljski WC na kome piše MINE. Valjda „naguzne“. Malo šale u ovoj ozbiljnoj temi. I jednog kera koji opominje da iza njega i nije pametno ići (slika sasvim gore). Dalje je pakao. Daytonski. Goni me želja da sve to idem još jednom polako, natenane, razgledati.

Perica Mišić, daytonsku crtu neki dan nazva „Bosanski Berlinski zid“. Da, da. Berlinski zid. Samo ovaj zid je moderan, američki, nevidljiv. Toliko nevidljiv, da se sve oko njega dobro vidi. Ko ne vjeruje neka dođe. Ne mogu se načuditi da tu Srbi nisu istakli onu veliku tablu "Odavde počinje Republika Srpska". Obično se utrkuju gdje će je sve postaviti. Što veću. Vole kad to iritira „federalce“. To je jako bitno za podizanje nacionalne svijesti.

Izlazim na cestu da to još jednom pogledam. Eto, ubijte me ako bi znao objasniti gdje se to završava crta, a počinje linija - daytonska. Tu je negdje između Zebeca i Đuse. Između dva Grebničanina. Dobro su prošli. Oni se bar ne mrze. Oba su Hrvati i oba vole Grebnice. Dobro prođoše.

Alija, Franjo, Slobo & Richard

Gore je prošao neki Lučanin. Moram otići tamo. Tamo postoji čovjek, domaćin, kome Dayton cijepa avliju na dva entiteta. I opet ide sve na dva. Ali danas mi je i ovo dosta sa Grebnicama. Nasikirao sam se. Idem kući. Sve bi ovo najradije riješio sočnom psovkom, ali ne psujem. Nije dobro protiv Boga. Istina, Bog nema sa ovim nikakve veze, osim što je stvorio ljude kao što su Alija, Franjo, Slobodan, Richard i sve one ostale kojima je ova crta, koju drugi zovu linija, treći linea - sasvim normalna.

Postaviću na kraju pitanje? Ili su oni (ne)normalni ili ja? Svi nismo „normalni“.

Jebem vam Dayton!

Mogu i ja nekada protiv sebe. Opsovah, i tako olakša dušu. Obećavam otići u Oštru Luku. Samo da me prođe ova sikiracija oko Grebnica.

Đuro Kesić Pole
kesic@domaljevac.com

Grebnice