Juhuuu, idem kod Mande!
Sjecanja Mandine prijateljice
Pod izgovorom bolesti, danas ne idem raditi. Napraviću ručak, mislim, pa ću uzeti lijekove i odmarati. Ali... da prvo pogledam poštu. Palim kompjuter, otvaram poštu, i... na jednoj od mojih e-mail adresa, vidim da je stigao očekivani odgovor od moga druga Ive. „ Idi, veli, na našu stranicu, pa ako misliš da je zanimljiva, možeš i sama poslati prilog...“
Otvaram Domaljevačku web stranicu i goreći od znatiželje, prelistavam rubrike. Tu su i fotografije, gledam ih, a one se polako gube u mom pogledu i sjećanja me nose na one dane koje sam provela u njemu, ono ljeto '73. Eh koliko godina je od tada prošlo, a ja upravo , pod mojim tabanima, osjećam makadamski put kojim sam došla u selo i po kojemu sam bezbroj puta išla od kuće mojih dragih Gašparevića do sela ili crkve, pa opet nazad.
...Bilo je to, ne ono filmsko, nego ono pravo, dugo toplo ljeto!
Manda Gašparevic
Počelo je još u maju, kada smo završili nastavu u završnom razredu srednje škole, ranije nego ostali, pa smo imali mjesec dana za spremanje mature.
- Hej, znaš šta, ako želiš možeš kod mene, na selu, da spremaš maturu. Vidjećeš kako je lijepo...jedino ako nisi gradski štakor koji misli da kanalizacija manje smrdi od vanjskog zahoda ili balege koja se suši na suncu.- šalila se moja školska drugarica Manda Gašparević.
„Što da ne“, pomislih, ali odgovorih da prvo moram pitati roditelje. Ne znam da li će me stari pustiti tako daleko od kuće, a pogotovo što neće moći nadgledati gdje idem i šta radim, a još je to i isključivo kršćansko selo. Ne, nije on bio nacionalno obojen jer čitav život smo proveli sa ljudima svih vjeroispovijeti i, zapravo, i ne znamo ko pripada kojoj. Ja, gradsko dijete, širokih pogleda i slobodnog pristupa svim ljudima, mislila sam da je svugdje, među dobrim ljudima, i moj dom! Da, da... još samo da i stari tako misli, onda „nema zime“.
Manda i Puljiz citaju tekst na DOM@ljevac
I poslije par dana „obrađivanja“, naravno uz maminu pomoć, dobila sam dozvolu za boravak u Domaljevcu. Juhuuu, idem kod Mande!
Prolazim pored škole i čini mi se tišom otkako nema nas, maturanata. Nekako mi sjetno zastaje pogled i ne mogu da zamislim da više nikada neću iščekivati kada će školsko zvono najaviti mali ili veliki odmor, a onda, zna se; za ludovanje nikad dovoljno vremena!
Još jedino, posljednji puta, ću sjesti u klupu kad budem radila maturski ispit, a sada idem na autobusku stanicu i čekam na odgovarajući autobus, onaj koji će me odvesti u selo koje nikada neću zaboraviti, u Domaljevac!
Na autobuskoj stanici me sačekala moja školska drugarica Manda. Bila je u, kao i uvijek, u svom stilu. Prije bi se reklo da je dječkić nego djevojka: uvijek u uskim pantalonama, košulji ili majici, i kratkoj jakni. Sivkasto smeđa kovrdžava kosa bila je išišana u modernu frizuru: kratko po cijeloj glavi, a pozadi su joj se, po vratu, kovrdžali „repići“, koji su tada bili hit našeg vremena, i padali preko vrhova ramena. Nije se nikada šminkala ali njeni bijeli, savršeno skladni zubi, davali su joj najljepši ukras na licu. Imala je malo naglašenije usne i one su davale odgovarajući okvir blistavo bijelim zubima. Na obrazima je imala rupice smijalice koje su se vazda vidjele. Ispod obrva su joj se smjestile plave oči koje nikada nismo mogli vidjeti cijele, jer joj je osmjeh sužavao očne kapke. Bila je veoma karizmatična: njen prodoran, inteligentan pogled obuhvatao je prostore velikh daljina, a i prodirao u sagovornikovu dušu kroz njegove oči. Inteligenciju je dobro iskoristila i bila je uvijek jedan od najboljih učenika. Ujedno je bila i „prava raja“ i rado se družila i zafrkavala sa svima u razredu. Da, bila je jedna od rijetkih koja nije postavljala granice ili izbjegavala one koji su bili manje dobri od nje. Sjedila je u školskoj klupi tačno iza mene. Kad god bih se okrenula, na kraju klupe sam vidjela uredno složene knjige ili sveske, i pamtim dobro, bezbroj puta ispisano ime „Puljiz“. Da, ime njene najveće ljubavi, studenta koji je studirao u Zagrebu, za koga se, poslije završene škole, i udala. Nisam imala priliku upoznati njenog dragog, ali sam bila beskrajno sretna kada sam od moje druge školske drugarice čula da ima sa njim fantastičan brak i, tada, troje djece. Bravo Mando- neka ljubav caruje!
Od avtobuske stanice do Mandine kuće, koja je bila na kraju sela, išle smo makadamskim putem, i po najvećoj vrućini. Prtljag sam podijelila sa Mandom pa mi je bilo bar malo lakše koračati po takvoj vrućini. Nakon više od pola sata bile smo na kapiji velikog dvorišta u kojem je bila smještena kuća sa još nekoliko dodatnih zgrada. U kuću smo samo ubacile stvari i odmah otišle do „magaze“- drvene kuće sa jednom sobom u kojoj je bio smješten sto sa više stolica i kauč na kojem je ležala baka. Baka je bila veoma stara i nije više mogla da hoda.
Sa vanjskog blještavog sunca, ova mi se prostorija učinila pretamnom, ali sam poslije znala da je to i najljepše mjesto za sakrivanje od velikih vrelina.
-Dobar dan, bako! Kako ste?- rekla sam i prišla starici da je zagrlim i poljubim.
- Mando, je li to ta Turkinjica što će biti kod nas u gostima?- pitala je baka, pa kad je čula odgovor, pruži mi ruku i uzvrati mi toplim zagrljajem.
- Dobro nam došla, 'ćeri! Neka, neka, baš lijepo što si došla da vidiš kako mi živimo. Samo, nama ti ovdje korza i lutanja po noći- ovo je selo. Jedino možete nedjeljom u crkvu i u Dom na igranku. Drugačije je ovdje nego u gradu.
- Nema veze, draga bako, i ja želim da osjetim čari seoskog života. Ja ću sve sa Mandom da vam pomažem oko kuće i u bašti.
- Nije valjda! Pa, hoćeš li znati...ili moći? Znaš, nije to baš tako lako kako izgleda!
Poslije razgovora sa bakom, pošle smo da pogledamo šta sve ima u dvorištu. Dvorište je bilo puno raznih građevina i poljoprivrednih pomagala. To je sve bilo sa lijeve strane glavne kuće , a sa desne strane dvorišta u kojem je bila kuća, prostirala se dugačka bašta i već su se na jakom majskom suncu pržile stabljike rasade raznih vrtnih biljaka. Naveče sam sa Mandom zalila cijelu baštu: ja sam izvlačila vodu i dodavala pune kantice Mandi, a od nje preuzimala one koje je ona, u međuvremenu, već ispraznila, saljevajući vodu u suhu, skoropljenu zemlju, gdje su u jamicama posađene stabljike koje su odmah živnule pošto bi hladna voda doprla do njihovog korjena. To smo radile svako jutro i svako veče, tako su , do kraja moga boravka, biljke ojačale, narasle i već procvjetale. Jedino u čijem ukusu sam mogla uživati, bila je mlada zelena salata i mladi luk. Eh, kako mi je lijepo godilo kad sam uz jelo mogla da zagrizem glavicu mladog luka, koji je hrštao i prštao pod mojim zubima. Hrane je bilo u izobilju: bilo je to bogato, ali i brojno, domaćinstvo, koje se moglo ishraniti plodovima svoga rada. Bilo je i viška uroda, koji su prodavali i od tih prihoda se živjelo.
I, dok sam ja preko dana sjedila u hladu zerdelije i pokušavala da učim, nedaleko od mene, na suncu je ležao pas koji me svuda pratio. Bio je pravi čuvar doma Gašparevića i niko nije mogao prići njihovom ognjištu dok Šargu nisu sklonili i vezali za pleteni koš u koji se smještao oljušten kukuruz. Manda bi, ponekad, ranom zorom, prije nego bih ja i bila budna, odlazila sa svojim roditeljima u daleke njive i obavljala teške poljske poslove. Ali, na njenom licu se nikada nije ogledao umor: kao da je bila posebno ljudsko stvorenje pa nikada nije dozvolila da se vidi umor na njenom licu. Možda joj mladost i ljubav nisu dali vremena da razmišlja o umoru: od želje da što prije naniže dan za danom i tako dočeka dolazak njenog dragog, radila je i uvijek nosila osmeh i rupice smijalice na mladalačkom licu.
U jednu subotu mi je rekla:
- Znaš, danas mi dolazi rođak u goste. On je student i povremeno dolazi kući kako bi pomogao roditeljima oko poljskih poslova, pa ću te upoznati.
O, bože dragi, kako sam treperila kako mlada breza kraj puta, kada sam čekala da to veče dođe rođak i ja krenem u šetnju niz ulicu koja je prolazila pored kuće. Manda je bila sa nama, a onda, pod izgovorom da mora još nešto baviti, vratila se u kuću.
Nije bilo uličnih svjetiljki, jedino svjetlo ja bilo ono nebesko, ona mjesečina koja je prosipala srebro po nama i nikome nije dozvolila da se dobro vidi ko to, naslonjen na tarabu, uživa u čarima majske večeri. Svi životni sokovi naših mladih tijela udarali su nam u glavu i mi smo bili ludi od ljubavi: osjećaji su nas nosili negdje visoko, visoko...do samih zvijezda!
Još se sjećam kako su mi bridile usne od žestokih poljubaca i pržio me dodir pljuvačke po oguljenoj koži na bradi, vratu...A ljubavni sokovi su tekli potocima i utapali nas u svojim virovima! I hiljade noći bi bilo premalo da potrošimo one emotivne naboje koji su nas satirali!
Ali, život neumitno teče i kao bujica potrga teške lance koji vežu ljude čiji životni putevi nemaju isti smjer: na dvije različite obale izbaci njihova potrošena trupla i zauvijek ih rastavi.
Tako je i nas životna bujica zauvijek rastavila i više nikada nismo čuli jedno za drugo.
Suboto naveče smo išle u Dom na igranke, u pratnji starijih i rodbine, ali nema veze, i to ima svoje čari. Pošto je Manda imala svoga dragog kojemu je bila vjerna, a ja, sa friškim ranama od nedavno završene ljubavne romanse, nije nam ni smetale što nismo morale izmišljati smicalice kako bi izmaglile od budnih pogleda koji su nas pratili, i krasti poljupce sa nekim do kojih nam je stalo. I dok se kolo igralo beskrajno dugo, do iznemoglosti, ja sam skrivena u između bezbroj posjetilaca, blijedim pogledom pratila radost i cvjetanje mladosti u jednom, od tad, za mebne, najdražem selu. Tako zanesena u sjećenja na tek minule dane, morala sam da se ponovo vratim u stvarnost i dobro pazim kako ne bih izvrnula nogu na neku kvrgu ili udubinu u izlokanom makadamskom putu, dok smo se vraćali kući i, više ih naslućivati, gaziti putem, jer nije bilo uličnog osvjetljenja.
Sutradan, nadjeljom, još neispavane, pripremale smo se za odlazak na misu, u mjesnu crkvu. Crkva je, isto kao i Dom, bila na početku a Gašparovića gazdinstvo, na kraju sela. Nas je nosila mladost i ljubav: sve je bilo lako prebroditi i nismo znale za umor.
Ja se nisam krstila, ali sam bila cijelo vrijeme u društvu sa kojim sam došla: i nikoga nije smetalo što sam ja, Muslimanka, sa njima u Božijoj kući a što se ne krstim: da li smo svi, tada, bili operisani od nacionalizma i nije nam smetalo tuđe vjersko opredjeljenje?
Meni nije smetalo nikada, pa sam se, vjerovatno zbog toga, i udala za Katolika i sa njim dobila moga sina. „ Svi smo Božiji ljudi, a Bog je jedan“- govorila je moja majka i nikada nas nije učila mržnji prema drugima.
Eto, dragi moji Domaljevčani i ostali Posavci, ja, dijete Posavine, živim sada negdje daleko od svoje rodne grude: svoje Posavine, svoje rodne Bosne, ali sa njima u srcu!
I ovdje, u tuđini, govorim i pišem svoj jezik, volim sve ljude koji imaju srce i dušu, ma kako se oni zvali: za mene se svi takvi zovu LJUBAV!
I...ako znate gdje ja moja Manda, pozdravite je i recite joj neka mi se javi a ja će adresu ostaviti u uredništvu DOM@ljevac.
Vaša stalna gošća vas pozdravlja i želi vam svako dobro!
Safeta Osmičić
