Sretno dijete
REPORTAŽA SA ROK KONCERTA U PRUDU 16.08.2008
Dokumentarni film koji je objavljen prije nekoliko godina pod režijom Igora Mirkovića je bio potaknut nečim što u stvari godinama čuči u svima nama i vjerujem da će tu ostati do kraja ovoga našeg puta ma gdje se on završio. Akteri filma sjede u jednom sobičku čije zidove krase posteri iz Džuboksa, Itd. časopisa, a na podu škrto rasuti LP-i, grupe Bijelo Dugme, Haustor, Film ……
Sa težinom od svojih 40 -50 godina na leđima, listaju te ploče, vade ih sjetno ih gledaju, razgovaraju uz pivu i cigaretu o njima i ponovno uz njih se vraćaju u vrijeme svoje mladosti. Poslije svog životnog holokausta koji su prošli, sad kad nisu ni mladi ko što to bijaše u ono vrijeme imaju nešto u rukama što je opipljivo a dio je tog sretnog i lijepog vremena. Svakog od njih poneka pjesma, ploča podsjeća na jedan prelijepi dio života koji je ostao negdje iza njih, koji ih veže za neku lijepu ljubav, lijepo ljeto, jesen, zimu. Kao nikad do tad okupljeni na jednom mjestu i u jednom trenutku kao da se u njihovim ovdašnjim životima otvara jedna crna rupa u vremenu i prostoru i na djeliće sekunde guta ih vraćajući ih u vrijeme koje su nazvali sretno dijete.
Vjerujem da su mnogi od nas u nekim bizarnim i neplaniranim trenucima to isto sjetili na bili koji način, sjedeći sa prijateljima, prolazeći pored kafića iz kog se šire poznati i zaboravljeni zvuci koji su nas nekada nosili na svojim krilima. To je onaj trenutak kad kroz mozak poput svjetla prođe odbljesak koji nas oslijepi iznutra i tom trenu kao da si vraćen i kroz vrijeme i kroz prostor. To kratko traje, jer već sljedeći tren mozak počinje da radi svoje, te počinjemo razmišljati o tom trenu osvrćući se oko sebe kao da očekujemo da ćemo sresti nekog koga smo uz te zvuke čekali prije dvadeset i više godina, ili da će se dalje situacija odvijati ko što je to bilo tada. Brzo ostajemo sami sa sobom poslije toga jer se ništa od očekivanog ne događa. Još brže postajemo ili postajem svjestan vremena i trenutka gdje sam na ovom svom proputovanju. Na usnama mi se tad uvijek prolomi samo riječ: O Isuse!
Prvo što poslije toga učinim je da sjednem na prvu slobodnu stolicu, naručim kavu i zapalim cigaretu. Zvuci i dalje dopiru iz kafića, ali više to nije onaj bljesak kao malo prije. Promatram te ljude oko sebe ali nitko poznat. Sjedeći tako vidim slike u otvorenim očima, nižu se jedna za drugom. Tamo negdje kao da će doći svima nama sa ovih prostora - Dres iz Hasića, uvijek u svojoj teksas jakni.
Shvaćam danas da smo mi svi bili Dres i bili pod istom džins jaknom. Kako nikoga od njih ne vidim, najradije bih zažmirio i kombinirao zvuke okoline koje sad čujem sa slikama koje nosim u glavi. Bilo je to vrijeme kad smo svi mi bili sretno dijete, ali evo i vrijeme koje se povrati negdje u mozgu, tek toliko da nam kaže da smo mi i danas dio tog sretnog djeteta. Malo je danas tih iskrica koje nas doista pale i vraćaju, ali ih ima, i redovito nas vraćaju tamo gdje želimo biti najviše.
Jedna od tih iskrica je BETONSKA OGRADA, koja nas je tako vratila u sretno djetinjstvo protekle noći da ne postoje riječi kojim se to opisuje. Davno je bilo kad smo ,,šizili i valjali pred binom,“ uz zvuke mladosti, ali ne i zaboravljeno negdje u nama. BETONSKA OGRADA se rađala i starila sa nama. Dugo je nema, a onda zaiskri i budi u nama sretno dijete. Mijenjamo se starimo a i ona sa nama. Zvuci pjesme ,,Kad bi bio bijelo dugme,, sve nas podižu u jedan san koji je sinoć trajao u budnim očima do sitnih sati u noć.
BETONSKA OGRADA nam se sinoć vratila u Prud u jednom predivnom ozračju sa koncertom na otvorenom kao poklonom od mladosti povodom blagdana Svetog Roka.
Na bini poznato lice čovjeka koji je stvorio BETONSKU OGRADU kao uspomenu iz mladosti Ive Majića – Iveka. Nema prepoznatljivu bradu kao nekada, nosi naočare, a i kosa mu je sijeda.
Ni Ilija Majić nije izgledom kao nekad. Nešto više bora na licu, rjeđa sijeda kosa, a i stomačić se pojavio.
Mato Pepić – Pače je isto dobio ožiljke vremena na licu.
Nema pokojnog Džegera sa njima da bi nam pjevao ,,Smoke on the Woter,“.
Ali tu je netko tko će u narednim godinama paliti iskre sjećanja sretnog djeteta u generacijama koje dolaze poslije nas, Mario, Anđela, Ivan, Damir Vidović - Arso, pjevač, djevojka sa prezimenom Matanović i najmlađi koji je svojim prvim nastupom na bini uopće otvorio i zatvorio koncert svojom skladbom bluza, Josip Bičvić.
Nemoguće je pisati osjećaje koji su sinoć zvucima „Betonske ograde“ pali sa paravanom noći na sve nas. Svi koju su ovu iskru o kojoj pišem osjetili u sebi, znaju što želi reći, a meni samo ostaje da u ime svih nas kažem:
"BETONSKA OGRADO" - HVALA TI ZA OVAJ FLASH BACK U SRETNO DJETINJSTVO! HVALA TI ZA NAŠA SRCA BEZ OGRADA!
Mato Bičvić
mato@bicvic.com
www.bicvic.com
Ivo Majic Ivek
