Svecenstvo i politika
Smijeniti predsjednika zbog križa?
Križ k’o križ - i nije neko remek djelo! Ali kad zbog njega žele srušit i jednog predsjednika - demokratski izabranog!? E, onda - nema šale, znaci!
| Prilog našeg suradnika nenamjernom krivnjom administratora (isprika autoru) objavljujemo sa zakašnjenjem, ali se nadamo da na aktualnosti nije mnogo izgubio. |
Piše: Josip Vučković
Već je odavno rečeno: Situacija u mnogim zemljama svijeta je takva kakva je - ne zato što se pošteni ljudi ne trude poboljšati socijalne uvjete, već zato što se iskreni napori nekolicine izgube u pokvarenosti većine.
Veoma često čujemo crkvene dostojanstvenike kako s odobravanjem govore o sudjelovanju u politici, a neki od njih to već odavno i čine. Na dnevnom redu su im razna uplitanja u sve sfere društvenog života, od nekih sitnih angažmana pa sve do reformi u državnom uređenju. Nekim vjernicima je takvo djelovanje sasvim u redu dok kod drugih izaziva odbojnost, osim ako se radi o pitanjima vezanim za samu crkvu kojoj pripadaju. S tim u vezi nameću se i slijedeća pitanja:
Da li je ispravno da svećenici učestvuju u javnom političkom životu?
Nije li crkva, to jest vjera, nešto sveto i ne bi li trebala kloniti se politike koja u suštini nema ničeg zajedničkog sa svetošću?
Može li bilo kakvo crkveno upletanje poboljšati političku situaciju?
Želi li Bog uplivom politike u crkvene stvari uspostaviti bolju vlast i tako učiniti ovaj svijet boljim? I na kraju, da li je Isus imao namjeru utjecati na politička pitanja u vrijeme kada je djelovao na Zemlji?
Čitajući Novi Zavjet vidim da je prva crkva koju je Isus osnovao bila poznata kao ustanova koju nije zanimala politička vlast ovog svijeta, bila je izrazito povučena i miroljubiva zajednica. Među tadašnjim kršćanima je preovladavalo uvjerenje da su za njih političke funkcije potpuno neprihvatljive. I sam je Isus odlučno odbacivao sve ponuđene mu političke ponude; njegove su misli bile okrenute samo jednom - propovijedanju dolasku Kraljevstva Božjeg u kojem će zavladati ljubav, pravda i mir među ljudima. Činio je to na sasvim skroman način. Ipak, bilo je to teško tada, isto kao i dan danas. Politika i vjera su, u to vrijeme, bile jako udaljene strane. Međutim, kako to među ljudima obično biva, postepeno su u zajednicama vjernika isplivali ‘poltroni’ željni sebičnih užitaka i vlasti. Pridodajući si laskave tituler, u svojoj su pohlepi išli tako daleko da su htjeli obnašati čak i dvije dužnosti odjednom - željeli su biti kako vjerske tako i političke vođe. Kada je rimski car Konstantin 312. n. e. postao naklonjen površnom kršćanstvu mnogi su iskoristili pruženu im priliku i ubrzo su ostvarili svoje želje.
I sam Sv. Augustin je u svojim razmišljanima predviđao kako će Crkva postepeno početi vladati narodima, tako da će im donijeti mir na cijelome svijetu. Naravno, bez primjene Isusovih načela, cijela kasnija povijest, naročito od petog do petnaestog vijeka, pokazala je koliko je ustvari imao krivo. Mir nije donešen ni u Europi, a kamoli u cijelome svijetu. Čak i ono što se nazivalo kršćanstvom izgubilo je svoju vrijednost u očima mnogih ljudi. U čemu je bio problem? Neki od onih koji su se izjašnjavali kršćanima počeli su se baviti politikom - u dobroj namjeri. No ubrzo su bivali uvučeni u nečasne rabote.
Čak i neki nama dobro poznati vjerski vođe poput Martina Luthera i Jeana Calvina, koji su s pravom kritizirali sramote tadašnje Katoličke crkve i tako doprinjeli reformaciji, kasnije su, uključivši se u politička pitanja, ubrzo skrenuli sa željenog kursa, odstupivši od nekih ključnih Isusovih učenja. Martin je zbog svoje odlučnosti postao omiljen među onima koji su, iz svojih uskih interesa, željeli promijeniti političko stanje. Iako je u početku bio miljenik seljaka u pobuni protiv okrutnih feudalaca, kad je došlo do ustanka bodrio je feudalce da uguše pobunu, pri čemu su izginuli mnogi ljudi. Kasnije je poticao pobunu istih feudalaca protiv cara koji je bio katolik. Tako je zbog političkih uplitanja, iako je u početku svoga djelovanja osuđivao silu protiv onih koji su napuštali glavne protestantske ideje, na kraju ipak potaknuo svoje utjecajne političke prijatelje da na lomači spale sve one koji su se protivili krštenju male djece. Isusova učenja o ljubavi prema bližnjemu, pa čak i prema neprijateljima, iako su bila duboko usađena u njemu, ipak su ishlapila, do te mjere da su čak i neistomišljenici, zbog te ‘nepromišljenosti’, bili krivi te osuđeni gubitkom vlastita života. Koje li tragedije! A po Bibliji imali su pravo! - i sam Isus, kao i mnogi drugi, kršteni su tek kad su bili svjesni odrasli ljudi, znajući dobro kakvim se sve kušnjama predaju i što to rade ustvari.
Isto tako, kad je Miguel Serveto objasnio da Trojstvo nema temelja u Bibliji, Calvin se poslužio svojim političkim utjecajem, što je dovelo do spaljivanja Serveta na lomači. A u Bibliji nigdje nema ni spomena o tzv.Trojstvu. Bilo je to očito odstupanje od Isusovih učenja kojima su Calvin i Luther bili posvećeni prije nego što su se upleli u politikanstvo.
Riječ Božja nas lijepo upozorava: “Cijeli svijet leži u vlasti zloga” 1.Ivanova 5.19
“Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Tko god dakle želi biti prijatelj svijeta čini sebe Božjim neprijateljem” Jakov 4.4.
A sam je Isus za svoje apostole rekao: “Nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” Ivan 17.14
U skladu s tim, istinska Crkva ne bi ni u kom slučaju trebala imati udjela u političkim zbivanjima ovoga svijeta!
Neki smatraju, iako se osjećaju kršćanima, da nije dobro biti odijeljen od politike, to jest da su politički neutralni, jer neutralnost bi ih samo sprečavala da konkretnim djelima pokazuju ljubav. Tako, po mnogima, crkvene bi vođe trebali otvoreno govoriti i boriti se protiv korupcije i nepravde. Ali, je li neutralnost o kojoj Isus ovdje govori uistinu nespojiva s pomaganjima drugima? Svima nam je poznata ona Isusova: “dajte caru carevo!” Kršćanin bi se morao kloniti spornih političkih pitanja, a u isto vrijeme trebao bi pomagati drugima, ali na konkretan kršćanski način - nesebično žrtvovati svoja dobra bez da će to razglasiti na sva zvona… . Biti kršćanin obuhvaća više od čitanja Biblije, molitve i pjevanja crkvenih pjesama nedjeljom!
Lijepo je to neki dan rekla jedna saborska zastupnica u Hrvatskoj: - 'Najlakše je križeve objesiti o zidove. To je rasterećenje i nema veze sa istinskim kršćanstvom', dodajući kako bi, ’načelno govoreći, bilo dobro državne institucije očistiti od mita i korupcije kako bi dostojno mogao visiti križ.’ Da upravo tako - biti kršćaninom uključuje ono što činimo i za Boga i za ljude, ali na Bogu ugodan način - samozatajno i u skrovitosti s dobrom namjerom!
’- Pravi kršćanin i istinski vjernik svakodnevni svoj križ - križ života, nosi na svojim leđima.’, s pravom je konstatirala ona! (ime sam joj zaboravio) Ali zar je tu ime uopće važno - bitna su djela, kao i istina…
Biblija kaže: ”Nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i istinom” 1. Ivanova 3.18. Apostol Pavao je poticao svoje suvjernike da budu ”uvijek bogato zaposleni u Gospodinovom djelu” 1. Korinćanima 15.58. Ali što je to Gospodinovo djelo? Da li to znači da treba utjecati na državnu politiku i tako pomagati siromašnima i potlačenima? Je li Isus tako činio? U prvoj su crkvi svi imali jednako, sve su djelili između sebe sve što su imali - što je imao jedan, imam je i drugi.
Hoće li i današnja crkva podijeliti osiromašenom puku sva svoja dobra? Teško! Stotinama godina ih je samo uzimala, obogativši se tako do neslućenih granica. Prije da će i sada uzeti umjesto da udjeli. Dobro je primjetio predsjednik Mesić: - 'Katolička crkva ima privilegiran položaj, godišnje dobija 270 milijuna kuna iz državnog proračuna, gradi velebna zadanja, a vraćenu imovinu iznajmljuje'! Moglo bi se tu još puno toga reći, ali dobro je da je i predsjednik Hrvatske imao snage izreći te nužno potrebne riječi.
Isus nikada nije htio rješavati politička pitanja ili zauzeti bilo čiju stranu u političkom sporu, čak i kada su to tražili od njega. Kad mu je Sotona nudio vlast nad svim zemaljskim kraljevstvima, on je odbio. Nije se dao uplesti u raspravu o plaćanju poreza, povukao se kad ga je narod htio postaviti za kralja (Matej 4.8-10; 22.17-21; Ivan 6.15). A ipak je znao pomoći ljudima. Tko ne zna kako je to činio neka pročita ponešto iz Novog Zavjeta i sve će mu biti jasno. Na umu je uvijek imao svoj zadaću zbog koje je i došao među nas ljude. Tu njegovu zadaću još uvijek ne razumiju oni koji bi je trebali tumačiti onima što bi željeli čuti da bi progledali! - Nemaju kad! - od politike u koju su se zapleli.
Ako je čovjek uvidio neku nepravilnost i upozorio na nju mora li zato biti veleizdajnik? Mesić je uvidio da križevima nije mjesto ‘bilo kuda‘, kako se kome prohtije, već na - za to određenim mjestima. Zar u vojarnama, policijskim postajama i drugim državnim institucijama? Nije li tamo i oružje i ne koriste li te prostore i drugi ljudi koji vjeruju drugačije - zar bi, po toj logici, trebao svako svoje vjersko obilježje postaviti bilo kuda - Židovi, muslimani, protestanti, ateisti, pravoslavci, katolici…? A zašto su onda i izgrađene sve te silne vjerske ustanove!? Crkva kao da ne shvaća da ima i katolika kojima takva arogancija i te kako smeta. Naravno da ogromna većina katoličkog puka odobrava stajališta svoje crkve. To samo pokazuje koliko su duboko zabrazdili u svijet politike a udaljili se od vjere kojom ih Isus uči.
No, kako je križ ponovo, po ko zna koji put, izazvao polemike i neslaganja, pokušajmo zato, saznati nešto više o njemu. Možda nam to pomogne da otvorimo oči, i svijet vjere pogledamo sa one druge strane, iz perspektive na koju nismo navikli. O svemu tome u narednom članku.
(Za sada - križevi neka budu tamo gdje im je i mjesto! Zamislite kako bi to izgledalo da odluče da ih objese i u kino dvorane, jer i to je javni prostor - a na filmskom platnu naiđu nemoralne scene…., ili još gore - da križ visi na zidu, ali i o vratu neke porno zvijezde… jer i ona je kršćanka kobajagi! )
Josip V. August 2009.