Trg žrtava kršcanstva?
Foto: M. Bicvic
TREBA LI NEKOM TRGU DATI IME TRG ŽRTAVA KRŠĆANSTVA?
Piše: Ivo Kobaš
Nakon raspada Jugoslavije u svim novonastalim državama Crkva je dobila na značaju. Njen glas je postajao sve značajniji i utjecaj na zbivanja u novonastalim državama sve uočljiviji. Neki će reći da se sad glas Crkve i previše čuje, neki da se još uvijek ne čuje dovoljno glasno; neki da se čuje o pitanjima o kojima se trebaju brinuti drugi, a d se ne čuje o pravim, vjerskim problemima, i tako dalje.
Bit će, ipak da je Crkva u bišoj zajedničkoj državi bila potiskivana, da joj nije dozvoljavano da se potpuno slobodno bavi svojim poslom, da su joj neka prava bila uskraćivana. Je li sad prigrabila više prava nego što joj to objektivno pripada, bit će puno jasnije za još neko vrijeme, kada se ratom uzburkane emocije stišaju. Ali, ne bi bilo fer ne dozvoliti i Crkvi i njenim službenicima da se izjasne o bitnim pitanjima za sve ljude, pa tako i o važnim političkim pitanjima. Naravno, politika ne bi smjela biti primarna zadaća vjerskih institucija.
Zato trebamo imati razumijevanja za to što se mnogi vjerski službenici izjašnjavaju o ulozi komunizma u svijetu, o ulozi fašizma, o pravu na pobačaj, i istospolnim brakovima...
I ti ljudi su aktivni sudionici svih zbivanja u društvu, pa ih moraju zanimati i tako važna pitanja. No, kao i za sve druge građane, i za vjerske službenike važe neki principi, moglo bi se čak s pravom reći: i više nego za druge ljude, obzirom na njihovu vjeru i načela koja vjera propagira.
Da podsjetimo samo na neke:
- Svi ljudi su grešni.
- Svako treba priznati i ispovijedati svoje grijehe i zatražiti oprost za njih.
- Ne činiti drugome što ne želiš da ti učini drugi.
- Istina, i samo istina.
Vratimo se sada, imajući na umu ove principe, pravu vjerskih službenika da se izjašnjavaju o gore navedenim pitanjima, a pošto ih je više, zbog pojednostavljivanja zadržimo se na jednom, koje je među često spominjanim i koje može dobro ilustrirati pravo stanje: pitanju ocjene komunizma. Ili preciznije, podržavanju osude komunizma i zahtjeva da se neki trgovi i ulice nazovu imenom Žrtava komunizma.
Principijelno gledano, ne može se negirati da je bilo i žrtava komunizma. Čak, znatan broj, ni to nije sporno. Dakle, logika govori da Crkva i njeni službenici imaju pravo. Ovo ne znači da se time negiraju i žrtve fašizma, jer ni one nisu sporne. I sve bi bilo u redu da ne postoje još mnoge žrtve koje se ne spominju, a to su , između ostalih, žrtve kršćanstva, žrtve Crkve. Ni one nisu sporne. Da se ne osvrćemo na povijesne izvore koji su možda preuveličavali broj žrtava inkvizicije do milionskih, prihvatimo samo one koji su minimalni, koje i sama Crkva javno prizna i koji se izražavaju u hiljadama.
Nije li to dovoljan razlog da se i nekom trgu da ime Žrtava kršćanstva?
I ne traba posebno ni smišljati kom trgu dati takvo ime, lako je pronaći one autentične, na kojima su uistinu spaljivane ''vještice'' po nalogu i nakon osude Crkve. Zar ne bi trebalo i Crkva da se ispovijeda i pokaje za svoje grijehe? Zar ne bi tako bila vjerodostojnija, ubjedljivija pred svojim ''stadom''? Zar onda njen zahtjev, odnosno zahtjev nekih njenih službenika, da se određeni trgovi zovu Trgovi žrtava komunizma ne bi dobio na težini? Naravno da bi.
Isto tako, lijepo je što se Crkva brine za sve svoje vjernike, za svaku, pa i ''zalutalu ovčicu''. Neka se moli za pokoj duša stradalih na Križnom putu. Vjera tako nalaže i ne treba zbog toga nikome zamjeriti. Ali bi bilo na mjestu pomoliti se i za duše koje je na onaj svijet preselila inkvizicija ranije nego što bi se to dogodilo inače. Jeste, papa se ispričao za neke propuste Crkve, ali to se dogodilo jednom u par hiljada godina. Što se i za ove duše ne bi molilo svake godine? Što se ne bi uveo Dan sjećanja na te žrtve, kao što već postoji za neke druge žrtve? Nigdje nema spomenika podignutoj ni jednoj takvoj žrtvi. Znači li to da se neke žrtve ipak mogu tolerirati, a neke ne? Da Crkva nema isti odnos prema svima?
Slično se može reći i o pravu Crkve na povrat nezakonito joj oduzete imovine. Naravno da se ne smije dozvoliti da se bilo šta i bilo kome oduzima, što je samo malo uljepšan izraz za otimačinu. Ali i Crkva bi trebala vratiti ono što je dobila na nelegalan ili nemoralan način, a zna se da je toga bilo. Ako se žali na pritiske koje je trpila od komunista, red bi bio da prizna i nasilna pokrštavanja, i tako dalje.
Svime gore rečenim nema se namjera umanjiti pozitivna uloga Crkve i njenih vjerskih službenika. Naprotiv, brojni su primjeri gdje je crkva odigrala vrlo važnu ulogu, i to ne samo na vjerskom planu. Brojne su njene humanitarne aktivnosti, značajna uloga u opismenjavanju ljudi, čuvanju važnih dokumenata, tradicije, njegovanje kulture i tako dalje.
Cilj ovog osvrta je upravo da ukaže na to da bi djelovanjem u sugeriranom pravcu uloga Crkve bila još značajnija i vjerodostojnija, da bi joj tada vjernici bili još privrženiji. Želimo joj da to i postigne, a za to je dovoljno samo da se istinki, iskrenije i nesebičnije pridržava vlastitih načela.
Ivo Kobaš
» kobas@domaljevac.com
| Procitajte i ovo: |
