Piše: Ištvan Ivanović

Zazvonio je telefon. Niko u ovo vrijeme ne zove bez nužde i prijeke potrebe. Djeca su spavala, a žena i ja smo se samo pogledali. Bilo mi je jasno, da ja treba da siđjem i podignem slušalicu. Ne volim pozive noću. Ne znam zašto, valjda to dolazi s godinama U tim trenucima uvijek mislim isto: nešto se ružno desilo. Stareći čovjek gubi ne samo polet nego i hrabrost, postaje sve sličniji svojim roditeljima i stiže ga ono čemu se nekada, u mladosti smijao.

Prilazeći telefonu uz blagi nemir i uzbuđenost, svašta mi je padalo na pamet. Roditelji su stari i bolesni, familija rasuta od nemila do nedraga, putuje se, nesreće svake vrste. Odupirem se otezanjem i sporošću koraka, te dubokim uzdasima tražim potrebnu snagu, kao da ću podići i držati veliki teret. Žmireći prislanjam slušalicu i čujem poznati glas:

“Izvini. Znam da je kasno. Možda si i leg`o, ali sam te mor`o nazvat`. Znaš, umrla je Golubica. I meni su tek sad javili i nisam mog`o čekati do sutra.“
Zastao mi je dah kod onog „ …znaš, umrla je…“ Još smo izmijenili par rijeci, sjetili je se i završili razgovor.
„Ko je ?! Šta se desilo?“ – čuo sam.
„ Golubica je…
„Ma nije valjda…?”
„Jeste.“
„ Ode i ona. Pa… imala je oko 90?”
„Preko, preko. Al` niko ne zna kad je tačno rođena. Djed je govorio da je tu njegovih godina, možda, malo mlađa“.
“Znaš li gdje su svijeće?”
“Znam”.
“Izađi, zapali. Stara je zaslužila. Bila je legenda.”

Izašao sam napolje.
Sjedeći u bašti i pušeći gledao sam u ljetno, zvijezdano nebo i prisjećao se.

Priča kaže, da se udala za nekog djedovog rođaka sredinom tridesetih. Ostao je udovac sa troje male djece, jedno drugom do uveta i bolesnom materom. Bio je već čovjek u godinama i bez ikakve prilike da se ponovo oženi u našoj sredini, jer u blizini nije bilo, ni na vidiku udovice ili starije cure za udaju.

Svašta se premišljalo i preduzimalo. Stizali su prijedlozi sa svih strana i svaki je bio neobičniji od drugoga. Probalo se što-šta, ali ništa nije pomoglo. Danima i nedjeljama se u familiji samo o tome pričalo, ali se ipak shvatilo da se nemoćno riješiti tu stvar, bez nečije pomoći.
Na kraju se pristalo, po nagovoru opet nekih daljnih rođaka i njihovih prijatelja, da se potegne u traženje i dalje od našeg kraja, pa ako treba i preko raznih posrednika koji mogu pomoći. Po njima to je “obična stvar” i toliko puta isprobana. Treba obići više mjesta, ne gubiti nadu, biti spremno i na “više pokušaja”, pa šta Bog da i sreća junačka.

Doprvala golubica bijela, doletila do Gremica sela

“Žena je ko cvijece, za uzbrat` i mirisat` dugo. Ne dangubi, sinko”

“Ajde ba, lako je to brate. Žena je more jedno. Zar je malo sirotinje i nesreće kod nas? Kaput na rame, šubaru nakrivi i put pod noge. Znaš li ti koliko je od Save do mora” – govorili su ispijajući domaću rakiju, mezeći i zbijajući šale na slična, davna posredovanja.
“Znate li vi, ljudi moji, da se neki Dobojlija ženio devetnaest puta? A?!”, nastavljali su nazdravljajući i hrabreći familiju , dodavajući da se na sve bude spremno.
“Kad je nužda brale, ne pita se puno, nema sramote, zapamti, i ne zagleda se puno u zube. Nek je čeljade zdravo i sposobno. Na sve se, Bože moj, navikne kroz vrijeme. I zavoli se, jakako. Pa mi smo bili u vojsci, je l’ tako? Sretnu se ljudi prvi puta u životu i na kraju zavole više nego rod rođeni. A, ako šta i bude, ne beri brige, pa mi smo tu” – završavali su priču.
Tražilo se danima, od sela do sela, od mjesta do mjesta, dok se nije, kod Broda u jednom mjestu, u nekoj birtiji kod željezničke stanice naišlo na stasitu djevojku u godinama i sa kako su neki tamošnji mještani govorili, burnom prošlošću iza sebe.
Niko ne zna koliko se puta udavala: tri, sest, osam... Koliko prolaznih ljubavi je imala, šta sve i sa kime započinjala i koje gradove nije obišla. Sada je već u godinama, bez izgleda na vlastitu djecu, izvarana i neshvaćena od svih koji su je samo u požudi htjeli .

Govorili su da je neobična za našu sredinu, neka čudna fela; oštroumna, vedra i nasmijana, a opet tako ženski lakovjerna. Običan muški svijet je imao strahopoštovanje prema njoj, a oni pametniji i imućniji sa kojima je bila, nisu je mogli ukrotiti. Trošila je dane ko pijan pare, bez cilja i smisla. Privlačna, a prkosna, pozudna, a tajanstvena, laka, a nezadrživa.

Već kod prvog susreta rekla je da je sita i laži i obećanja, i slabića i prevara, birtija i neprospavanih noći, čestih seljakanja i skitnje, samoće i čežnje... Željna je vlastitog doma i muškarca koji bi je cijenio, volio i razumio. Rekla je da vjeruje u ljubav i spremna je za još jedan pocetak. Kad je cula da ga zovu Golub, rekla im je uz blagi osmijeh kad su se rastajali: “Jasta, bolan, pa i ja bih savila svoje gnijezdo”.

Pao je dogovor da se vide, dok se sve malo slegne i još razmisli. A onda nasamo, nadugo i naširoko, o svemu da se dogovore i da se onda odluče.
Tako je i bilo. Ni mjesec dana nije prošlo od prvog susreta, a djedov rođak se oženio. Nije bilo slavlja ni veselja, sve je prošlo tiho i skoro nezapaženo. “Mladica” je prozvana Golubicom, po mužu kako je i red kod nas, a za pravo ime niti je ko pit`o, nit` je to koga interesovalo.

Golubica se brzo snašla. Prihvatila je i podizala djecu, služila bolesnu svekrvu (tješeći i mazeći), mužu ugađala onako i onoliko koliko je tražio, a ustvari radila sve po svome, onako kako je htjela. Svi su je slušali, znalo se, ali ona to nije nikada i ničim javno pokazivala. Tako je svima u kući bilo dobro i svi su bili zadovoljni.

Uvijek vedra, raspoložena i nasmijana dočekivala je familiju i goste. Odomaćena i prihvaćena, upoznala je mnoge sudbine. Nizali su se gosti, sve brojniji i češći i njihove tajne i skrivene misli. Ništa drugo nju nije interesovalo osim ljubavi. To je bio početak i završetak svih tema. O svemu se raspredalo, nadugo i naširoko: udajama, rastavama, kopiladi, promašenim ljubavima, bračnim svađama i nevjerstvima, ugovaranjima i tajnim sastancima.
Slušala ih je, pamtila i povezivala. Iskusna i otvorena, ali samo u četiri oka, plijenila je kako ženski tako i muški svijet, kako starije tako i mlađe. Ne zna se ko je kome bio potrebniji; ona njima ili oni njoj. Njen život je dobio potpun smisao, san je postao java, a ljubavni život sela dobio novu i do tada neviđenu dimenziju.

Godine su prolazile, a o Golubici se sve više pričalo. Dok je njena prošlost bila “javna tajna”, čemu se uvijek iznova dodavalo sve više neobičnih fantazija, dotle su njene ideje i misli, pa i postupci i djela postajali trn u oku samozvanim čuvarima seskih običaja.
Već tada je za jedne bila sam đavo i vještica, razvrat i blud:
”To je maslijetina kojoj nema ravne i koje se treba kloniti”.
“Kamo puste sreće da nikad nismo ni uznali za nju”.
„Njoj treba dati dvadeset pet preko guzova, pa se zabrojiti, pa opet… i sve tak’“.
„Ne zna ona šta je muško, sve su to šmoklje, slabići“.
“Jalova krava”
“Stanica i voz za barabe”
“To je oberkurva”
Za druge je bila “dah novog vremena” i “ženska zvijezda vodilja”, pa se moglo čuti:
“Eh, da je nas žena, bogdom, više takvih, vidjeli bi vi muškarci Boga svoga”,
„Ma, fala joj i gdje čula i gdje ne čula “.
„Šta imaju protiv nje, nek’ živi kako hoće, njena stvar“.
“Ti, što svoja usta peru sa njom, više govore o sebi”.
“Pametna žena”
“Nemoš ti narodu ugodit’`”.

Tabori su se dijelili i umnožavali; što god je bilo više protivnika, sve više je bilo pristalica.
U svadbama su se pjevale pjeseme, pa se moglo čuti:

Doprvala golubica bijela
Doletila do Gremica sela
Odledila mloga ženska srca
Nisu srca sante ledenica

No, ni protivnici nisu ostajali dužni, pa se pjevalo:

Staro perje, taze golubica
Stare price, samo nova lica
Doće vrime odletiće tice
A poštenje vrnit u Gremice

Doprvala golubica bijela, doletila do Gremica sela

“Žena je ko cvijece, za uzbrat` i mirisat` dugo. Ne dangubi, sinko”

A, muž ju je zavolio, štitio i samo pomalo shvatao o čemu se tu radi. Nedorastao njenoj ženskoj prefinjenosti i pameti i pomirivši se sa onim što ima i zasšo je tako, nije mnogo zapitkivao. Ona ga je postovala i pružalo mu ono što je tražio i zašto je došla. A imala je podršku i svekrve i dijela familije.

Nizale su se godine. Sudbine je htijela da ubrzo poslije svekrvine smrti, izgubi i muža. Treće jeseni od njene smrti, iznenada, samo što je došao iz polja, pade i ode ko da ga voda odnese. Bio je blizu pedesetih i srce ga je izdalo. I tako desete godine od svoga dolaska ostade sama, sa već odraslom djecom. Nikada poslije toga nije skinula crnu odjeću.

Sve više su je obilazile i mladje, neudate djevojke, ali i udate, ali nesretne žene. Posprdno se govorilo da ona sada “ispovijeda više žena nego parok”. Ona se nije obazirala na priče i reklo bi se, da je ništa nije pogađalo. Svi su imali koristi; i ona i protivnici i pristalice.
Udovica u godinama, kad srce ponekad zaigra, kad zatreperi tijelo, muškarci su je zagledali, nametali se, slali jasne poruke. Sa kime je dijelila ljubav preostale godine, zna samo ona i oni koje je primala. Svi ostali su nagađali. Pričalo se svašta, reklo bi se i previše za tako malo mjesto.

Ni jedan značajniji sobet nije prošao bez nje. Išla je svuda, kako i nalazu seoski običaji, ali uvijek povučena, suzdržana i nasmijana u društvu jedne ili dvije žene. I kad bi učesnici priča izgubili kontrolu, glasno govorili, granali rukama, protivriječili jedni drugima, ona bi ostajala tiha i neprimjetna. Ko je nije znao, ili je prvi puta vidio, odmah je uočavao da je posebna i tajanstvena. Njeno držanje i pokreti su bili drugačiji, njen izraz lica poseban, a sjaj u očima jedinstven jezik sporazumijevanja. Niko prema njoj nije ostajao ravnodušan. Ili su je poštovali ili prezirali.

U dvoje ili troje, bila je to druga osoba i tada je samo ona govorila. Muško, žensko, staro, mlado, nije mnogo marila. Sve što je tada govorila ličilo je na pridiku i sagovornici su ili pamtili i držali za sebe ili ko neku dobro čuvanu tajnu prenosili dalje od usta do usta i uz put dodavali koješta, što se ionako nije nikada dalo provjeriti. Nikada, ničemu nije protivriječila, što je neko u njeno ime rekao. Šta je od svega ona rekla, a šta su drugi dodali, nikad se neće saznati. Nije je ni uzbuđivalo. Kad bi joj ko u društvu, na raznim okupljanjima I dobacio da je, baš to, ona tada tako rekla, samo bi odmahnula rukom, uzdahnula, nekad se nasmijala ili ostajala ravnodušna, pogledala na stranu i započinjala sa najbližim sagovornikom tiho da se došaptava dalje o nečemu što su do tada razgovarali i znali samo oni, dajući do znanja svima da nije mjesto, a ni vrijeme da se o tome priča, ali je davala do znanja da je upamtila priču.

Sjećam se susreta sa njom. Odlazio sam joj i dolazila nam je. U tim godinama imala je sve ono za čime su žudile mnoge seoske žene tada; bezgraničnu slobodu, muževu penziju, bogomdano zdravlje i raspoloženje, djecu koju je podigla kao rođenu, koja su je poštovala i slala iz inostranstva. Tih godina ona je uzvraćala sve one davne posjete, hodajući od kuće do kuće. Ljeti u debeloj hladovini zimi uz toplu peć, uvijek je imala svoje teme i slušaoce. Govorila je “To je Božje uslišenje za sve patnje u djetinjstvu i neshvaćenosti u mladosti”.
Volio sam je slušati i zapitkivati. Bila mi je draga, a sada znam i zašto. Nikada se i ni na što nije žalila i za nju je važio samo jedan zakon: ljubav.

Kad sam je zadnji put vidio, imala je blizu osamdeset godina. Izgledala je i držala se kao da ima desetak-petnaest manje. Još uvijek čila i okretna, razborita i aktivna.

“Mlad si. Imaš li cura?” – pitala me, ne očekujući odgovor i nastavila polagano monolog, kao i uvijek blago nasmijana.
“Vidiš, mladost je najljepše doba, a malo je ko potroši kako valja. Mlado se uda, mlado se oženi. Kad se zacuri, zamomči, stane se par puta, popriča, familije se umiješaju. I?! Sve je to mačka u vreći. Lutrija, bolan.” – zastajala, izvadila duvansku kesu i motajući dodavala.
“I ako si nesretan i promašiš, nema nazad, pati i trpi. Selo je to, bolan, tupavo. Sramota se rastat`. Ludi običaji. Još ako se djeca nađu!? Nadrljaš ko žuti. I šta ostaje?! Traži po strani i skrivaj, da niko ne zna. A sazna se sve, bolan. Oči sve govore. A ovamo svi su sveci”.
Opet bi zastala, grickala folju da se bolje zalijepi i nastavljala dalje.
“Stara sam i baš sam se naživila. E, al’ kad bi se jos jednom moglo vratit to doba. Da mi još jednom srce zaigra, da ustreperim” – paleći cigaru i unoseći se sve dublje u započetu priču dodavala.
“Kad nekog voliš, kad samo njega očima tražiš i liježeš i budiš se sa njim u mislima, slutiš, čezneš…ma, srce ti titra, evo ‘vako, ko krilca u laste. Samo što ne poletiš. Ničeg, bolan, ljepšeg. Duša ti puna. A kad se dvoje vole, kad se nađu! To je pravo bogastvo. Nije zemlja. Nije stoka. Nije para. Zapamti dobro: Ljepše je onima što se vole, već onim što imaju i gledaj da ti se to desi. I da znaš, sve prođe brzo, ko san“, tiho je završavala misao.

Doprvala golubica bijela, doletila do Gremica sela

“Žena je ko cvijece, za uzbrat` i mirisat` dugo. Ne dangubi, sinko”

Drugi put bi lamentovala o teškoj ženskoj sudbini:
“Ovdje je sto puta teže bit` žensko. Oduv’jek. Ako šutis i radis rob si, bolan. Te zemlja, te djeca, te kuća, te služba. Ma mani. Nikad sunca ni mjeseca. Dočekuj, ispraćaj, kuvaj, peri, čisti. Njiva, stoka. Eto čini mi se da je i stoci bolje, i nju valja služiti. A đe život, bolan. Poigraj u kolu, zapjevaj u svadbi. Otiđi na sijelo. Predi vunu. Pa naiđe bolest, pa te odnese ko rukom. Eto, ko se sjeća mog Goluba?”, opet pitajući i ne ocekujući odgovor nastavljala je.
“Ako žena priča, ako kaže šta misli, onda je kurva. Možeš radit’, sluzit’, bit’ sami anđeo. Al` ako progovoris? E, onda si nakuburila. Ispiru usta s tobom. Priča se i šta jest i šta nije.”

O muškarcima je ovako govorila:
“Mušku je na selu lakše. Oni sto šute i ne ogovaraju i jači su i pošteniji i sretniji. A oni što laju i misle da sve znaju, oni su slabići. Njih je većina i dobro me poslušaj: oni ne znaju baš mnogo i njima je žena ko stvar i rob, samo za raščavarit noge. A i da znaš, žene su isto zato krive. Od malena se uči i sprema za službu. Babe, matere, familija….svi istu pjesmu pjevaju, od pamtivjeka. Te, kuća stoji na ženi, te kaka mater taka ćer, te…mani budalaštine. Ja moje nisam tako učila. Život je jedan, bolan. Prođe ko dlan od dlan, na jedana vrata uđi, a na druga izađi”.

Znala je i ovako govoriti:
“Žena je ko zemlja; traži vrijeme, njegu i obradu. Ako se o njoj staraš plodna je i izdašna; hrani te, štiti i prihvata, a ako je zapustiš ode sve u elać”. Ili ovako:
“Žena je ko cvijeće, za uzbrat` i mirisat` dugo. Ne dangubi, sinko”.

I dok su drugi pričali o sijanju, bašti, žetvi, gradnji, stoci, novcu…..ona je o ljubavi i svemu što ona nosi sa sobom. To je bio njen svijet, to je bila njena hrana i njen smisao života. S njom se samo o tome moglo razgovarati. Ako bi se priča i gubila i sagovornik skretao teme na nešto drugo, ona bi se varćala ljubavnim temama ko rijeka poslije poplave svome koritu.
Narod ju je tražio i odlazio joj, tražeći priče o ljubavi.

Ne znam koliko je bilo sati. Ušao sam u kuću, legao i dugo nisam mogao zaspati, prizivajući u mislima da jato golubica sleti na naše krovove.

Ištvan Ivanović
Vösendorf
Juni 2005