Ljudi napadaju životnije, a ne obrnuto!
Vaš zahtjev nikada nece biti razmatran!
Tješi me samo što se odžacke vlasti isto tako odnose i prema drugim životnim problemima.
Piše: Nevzeta Slunjski
Čitajući priču koju urednik poklanja čitaocima u 10. broju lista „Posavina“ u kojoj se pojavljuju imena znamenite gospode Sir Alexander Fleminga i Sir Winston Chercila, prepoznala sam mjesto na kome je dobrodošla i moja priča. Njene poruke su slične, da se nakon čitanja malo razmisli o njoj i izvuku zaključci. Žalosno je samo što oni kojima je ona prvenstveno namijenjena neće razumjeti, ako je uopće budu znali pročitati.
Završetak rata za mene je značio povratak kući i lako rješavanje svih problema na koje naiđem. Ostala sam u Kutini da bi se što prije i brže mogla vratiti. Znala sam da ludilo jednom mora stati. Radovala sam se svakom novom jutru u mom Odžaku. Iako je sve bilo porušeno srce mi je bilo puno. Ja sam ponovo kod kuće. Moje shvaćanje života i vrijednosti ostalo je isto. Rat je uticao da postanem osjetljiva na nečije patnje i stradanja.
Sa procistaca otpadnih voda u obnovi
Postoji li veći mučenik od onoga ko luta po svijetu i nema vlastiti dom? Za takve ljude kažemo da su izbjeglice. Adekvatan izraz za nesreću u životinjskom svijetu je lutalica. Upravo te lutalice, pogotovo gladni promrzli psi, postali su dio mog života. Nikakav fizički napor za mene ne predstavlja prepreku. Ono sto trebam napraviti ja ću to učiniti, makar potrošila i posljednji atom svoje fizičke snage.
Boreći se za te nesretnike, koji su za razliku od ljudi zahvalni kad im činiš dobro, proživljavam tešku psihičku golgotu koju gotovo mogu usporediti sa onom ratnom. Na prijedlog jedne djevojke koja je vidjela da bi u meni imala veliku podršku, i ona voli životinje, registrirali smo Udrugu za zaštitu i sprečavanje okrutnosti nad životinjama "Šapica".
Širio se broj „dobrica“, ali nažalost moram priznati da nije zanemariv ni broj onih koji smatraju da ne treba hraniti te životinje i da ih treba ubijati. Bili smo prinuđeni da ih hranimo kada to gleda što manje očiju. Trpjeli smo poniženja i uvrede pijanica koji više nisu imali novaca pa im je svako kriv, "šifriranih" bolesnika, obrtnika kojima je krenulo naopako. Ko zna za što su sve ti psi bili krivi. Uvijek je bilo da bi nešto mogli učiniti ali nisu. A na ulici daleko više prijeti opasnost od ljudi.
Nesretne životinje su poligon za iživljavanje, ubijanje. Trenutno kod škole i to one u koju idu najmanja dječica ima jedna mala kujica sa štencima. Djeca ne samo da se ne boje, nego skupe novac i kupuju joj hranu. Neki dan sam gledala kako jedna djevojka srednjoškolka baca grudvu snijega na velikog njemačkog ovčara kojeg je nesavjesni gazda pustio da malo prošeta ulicom. Pas uopće u nju nije gledao. Nije reagirao ni kada ga je udarila. On je samo strpljivo čekao na semaforu da se promet smiri i da pređe ulicu. Ljudi napadaju životinje i druge ljude, a ne obrnuto. Nesreća je samo što ni oni ne mogu uvijek trpjeti pa moraju vratiti. Nekada to bude i neko nedužan. Dijete koje voli životinje neće provoditi nasilje prema vršnjacima i svima koji su slabiji od njega. Takav odnos i odgoj on nosi iz svoje kuće.
Još 2007. godine Udruga se obratila Općinskom vijeću da nam dodijeli komadić zemljišta i sredstva od 10.000 KM koja se svake godine iz proračuna izdvoje za eutanaziju pasa nehumanim otrovima za glodavce i upucavanjem iz vatrenog oružja.
Ukazivali smo na azil u Orašju. Danas je on uz pomoć humanitarne organizacije iz Nizozemske postao pravi raj za nesretnike. Uspostavili smo kontakt sa tom organizacijom preko upraviteljice azila gospođe Svjetlane Haračić-Bebe. Obećali su i nama pomoći.U njihovoj organizaciji u Odžaku je u 2009. godini besplatno izvršena sterilizacija 56 životinja.Tada je već bio donesen zakon o zaštiti životinja na nivou Bosne i Hercegovine kojim se općine obvezuju na sterilizaciju životinja u cilju kontrole njihove populacije.Zakonom ostavljen rok za izgradnju prihvatilišta za pse.
Tina se oporavlja
Nudili smo pomoć da preuzmemo brigu u vezi sa osnivanjem azila. Tražili smo minimum.Napravili bismo onako kako mogućnosti dozvoljavaju. Nije bilo želje za suradnjom. Iz usputnih razgovora saznala sam da ne dolazi u obzir da azil bude u Odžaku. Neka se gradi negdje na selu. Kao ne može se dozvoliti da sve što je prljavo bude u Odžaku (deponija smeća, pročistač otpadnih voda, azil). To kao neko toliko voli Odžak i brine o dobrobiti njegovih mještana. Neka narod vidi da se i za njih nešto radi. Da bude malo jasnije smeće je samo iz grada, ne iz sela. Otpadna voda je samo iz odžačke kanalizacije. Ja živim u Odžaku.
Kako drugačije protumačiti postupke Predsjednika Općinskog vijeća Derviša Šaćirović koji kaže da naš zahtjev neće nikada ni izaći pred OV?
Geodetska služba je tražila pogodan teren za azil i ponudila rješenje. Dostavili su kopije plana zemljišta na našu veliku sreću. Možemo nešto početi. Pošto je zemljište bilo blizu njive inače Derviševe dobre prijateljice iz stranke Nađe Ahmetović, člana Općinskog vijeća, zahtjev je definitivno ušao u kategoriju onih koji nikada neće biti pred Vijećem. Službeniku koji je pronašao zemljište nije smetalo što on radi vrt i ima parcelu koja je zračnom linijom udaljena oko 200 m.
Intervenirala sam kod Gradonačelnika Luke Jurić. Obraćala sam se usmeno. Uvjeravao me da je dogovoreno i da nema problema. Vrijeme je prolazilo. Pisala sam mu jednom kao gradonačelniku, a drugi puta samo kao čovjeku, privatno, apelirajući na ljudskosti, humanosti, prizivala njegovu prosvjetarsku dušu, ali uzalud. Tješi me samo što se on tako odnosi i prema drugim "problemima".
Osjećam se kao krhotina, tužna sto stalno sahranjujem "moje drage nesretnike" i što ih ne mogu dovoljno zaštiti. Bespomoćna sam. Narodna kaže da prost čovjek psuje,a bespomoćan kune. Da, to mi ostaje, da proklinjem. Koliko puta mi je srce pucalo od bola i nepravde koja nam se radi. U međuvremenu za naš zahtjev se pročulo među vijećnicima i oni su za to da Vijeće o njemu raspravi.
Kada se usvajao Proračun za 2010. godinu ona ustaljena stavka od 10.000 KM koja se naziva eutanazija pasa, na prijedlog nekolicine dobila je ime Zbrinjavanje pasa lutalica. Rečeno je da se za narednu sjednicu pripremi prijedlog za zemljište. Prošlo je još nekoliko mjeseci. Oni koji su privatizirali svoj mandat, ne razmišljajući da će on jednom proći, trebaju se zapitati šta će biti poslije.
Predsjednik OV se ponaša sadistički ne samo prema prijateljima životinja nego i prema članovima OV i nekim službenicima Općine koji ga upozoravaju da mi imao pravo na odgovor Vijeća. On nam ga uskraćuje, a vijećnicima uzima pravo odlučivanja.
U ovom slučaju jasno je da je u pitanju kršenje:
- Ljudskih prava i jednakosti građana pred zakonom i društvenim institucijama,
- Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, koji je morao biti donesen ako želimo da nas prihvati i uvažava ostatak civiliziranog svijeta,
- član 15. Statuta Općine Odžak, stav 1 alineja 30 i stav 2 alineja 5,
- član 49. i 176. Poslovnika Općinskog vijeća Odžak, a pored toga pravila uljudnog ponašanja.
Pod budnim smo okom međunarodne zajednice. Vrlo često smo ogorčeni njihovim postupcima smatrajući da nam nisu naklonjeni. Odmah po saznanju da postoji, potpisala sam peticiju da ne želimo da živimo u getu. Jedno sam sigurna: Moramo pokazati civiliziranost i u svakom segmentu pokazati da to želimo. Ako ne znamo, bar se potrudimo.
Oni koji vjeruju da ova država postoji, moraju poštovati zakone i ponašati se u skladu s njima. Pogotovo ako za to dobivaju plaću. Neznanje ne opravdava. Kralj je kralj zato što mu zakon daje da bude kralj. Oni koji su se opredijelili za batinu neka ne zaborave da ona ima dva kraja.
Nevzeta Slunjski
| Video: Otrovana terijarka |
NIJE ZA DJECU I OSOBE SLABIH ŽIVACA!
