Pravda u cik-cak!
Ispovijest Janje Zec iz Odzaka
Pravda na naš način
Mnogi od nas su sa nestrpljenjem čekali političke promjene u našoj zemlji, čekali dolazak višestranačkog političkog sistema, prave demokracije, da i tako budemo što sličniji naprednijem dijelu Evrope. Tek što smo to dočekali, došao je rat, pa smo ponovo čekali da se rat završi, da nastavimo tamo gdje smo stali sa stvaranjem nove, demokratske vlasti. Ni slutili nismo kako ta vlast neće biti ni slična onoj kakvu priželjkujemo. Jedna sam od onih koji su se veoma razočarali novom vlašću, a vas, dragi čitaoci, molim da pročitate cijelu moju priču i zaključite sami je li moje razočaranje opravdano.
Od Mehmeda Zolotića, zvanog Mede Zubera, moj bivši muž i ja kupili smo kuću u Odžaku. Kad sam se razvela od muža, prema našem dogovoru isplatila sam mu njegovu polovicu kuće i postala jedina vlasnica. Poslije rata, po meni povjerljivoj osobi poslala sam svu potrebnu originalnu dokumentaciju, prevedenu od strane ovlaštenog prevodioca u Konzulatu, da se to i zvanično prepiše na moje ime. Tada je šef Katastra bio Kemal Omanović, zvani Kemo. On mi je triput vraćao dokumente zbog nekih “propusta” u prevođenju. Kao, on poznaje jezik bolje od onog kome je to posao, pa sam morala triput plaćati po 300 franaka da mi isprave prevod, da umjesto vlasnik napišu korisnik, umjesto parcela da napišu potkućnica i tako dalje. Onda su mi rekli da kod Keme niko nije završio psao ako ga nije podmitio. Ja sam bila uporna u odluci da nikoga ne podmićujem. Ta se igra nastavila sve dok mi moj čvojek od povjerenja nije rako da dalje ne ide, nego naka mu bar nešto kupim. Dobio je ručni sat sa švicarskim križem. Nije bio potpuno zadovoljan, jer mu kaiš nije bio po volji, pa je naknadno dobio drugi. Doduše, ne sa zlatnim ili srebrenim pločicama, kako je tražio, nego nešto jeftiniji. Taj dan je prepis napravljen.
 |
Došla sam, s jdnom švicarskom humanitarkom, ponovo u Odžak i posjetila ruševinu koja je ostala od moje kuće. Bila sam u žurbi, samo sam slikala ruševinu i požurila nazad, kad me spazio moj susjed Medo i sa suprugom istrčao za mnom da me pozove, je rima jedan problem. Dotrčala sam natrag i on meni pokazuje da je pomaknuo među u moju stranu, te da je Kemo Osmanović sve pismeno već pripremio, samo da se ja potpišem i da se to na njega prevede. Ja ga pitam zašto je to napravio bez moga odobrenja, a on veli da je na mojoj zemlji šaht za vodu, a da bi on volio da je na njegovoj i da je čuo da sam ja otišla za Ameriku i da se neću više vraćati. Ja mu kažem da ja to njemu nikad neću potpisati, jer zemljište je moje, ma gdje ja bila. Naknadno sam mu iz Švicarske napisala pismo i još jednom ga opomenula da vrati ogradu na mjesto gdje je bila.
Godinu dana kasnije dolazim ponovo u Odžak i pkušavam s Medom na miran način vratiti ukradeno zemljište. Ali on nije sa mnom htio ni da razgovara.. Za moj problem je saznao cijeli Odžak i mnoga sela, jer ja imam veliku familiju i brojne prijatelje. Posavjetuju me prijatelji da odem u Katastar i da uzmem posjedovni list, da s tim papirom mogu dovesti geometra da on uspostavi ponovo među kakva je bila. Tad je započela moja odiseja koja još uvijek traje...
Uputim se u Katastar i tamo mi neki ministar reče da se trebam obratiti Senadi Osmanović (Keminoj sestri), da je ona obavezna izdati mi traženi dokument, te da s tim idem geometru da na terenu označi gdje je međa. Dođem kod Senade i tražim posjedovni list, a ona me pita: “Je li to ono sa Medom?” Kad dobi potvrdan odgovor, reče samo kratko: “Ne može!” Nikakva moja ubjeđivanja ni argumenti nisu pomogli; niti tvrdnja da je to njena obaveza, ni da ću platiti, ni da je to moja zemlja koja je ukradena – ništa! Kuckajući prstom u stol, ponavljala je: “Dok ne dođe Medo ovdje da se potpiše da je saglasan, ništa nećeš dobiti!” Moj novi pokušaj učtivog ubjeđivanja ona je arogantno prekinula: “Idi, ženo, u p…. materinu, smetaš mi!”
Umjesto tamo gdje me je poslala, izašla sam na ulicu, i odjednom je u meni sve proključalo. Počela sam plakati. Oko mene se okupilo mnoštvo ljudi, među njima je bio i moj prijatelj ciju sam familiju upoznala tražeći nase izbjeglice. On je rekao da sačekam, da će mi on za deset minuta donijeti traženi papir. Vratio se, ali sa potvrdom na koju je uplatio 25 KM i rekao da dokumenat mogu sutra od 8 sati odnijeti. Kaže da je Senada pitala “baš ti to hoćeš da kupiš” on je rekao da niti ja prodajem, niti on hoće da kupi. Onda je i njemu rekla da ne može, a kad joj je on zaprijetio, odmah je popustila.
Odatle sam otišla kod svog školskog prijatelja, svećenika fra Grge Vilića, čiji sam auto koristila za vrijeme boravka u Posavini, I ispričala mu da se prema meni moćnici ponašaju kao prema ratnom zločincu. On je rako da će se to odmah riješiti, te da je njegov rođak geometar. Napamet ukucava broj telefona i zove rođaka, geometra Blaža Terzića, govori mu kako se odnose prema meni, kako ja to nisam zaslužila, ako ne zbog drugog, a ono zbog toga što sam pribavila humanitarne pomoći za zavičaj više nego Karitas i Merhamet zajedno, i čujem kako mu Blaž odgovara da je to nedopustivo, i dodaje: “Janju ne poznajem, ali sam čuo za njenu pomoć. Pošalji je meni sutra poslije osam, ja ću joj pomoći. Nju ne smije niko zajebavat’!”
Sutradan sam došla do njega, prošavši kroz Senadinu praznu kancelariju. U kancelariji sjede pred kompjuterima dva čovjeka okrenuti leđima prema ulazi i meni. Na moj pozdrav su samo glavu okrenuli, ali nisu odpozdravili. Kažem: “Ja sam Janja Zec, i trebam gospodina Blaža Terzića.” Jedan od njih drsko i glasno preko ramena pita: ”Šta je, šta hoćeš?” Dakle, bez persiranja i ikakvog respekta prema stranci, ženi, mojim godinama… Kažem mu šta trebam, a on odgovara kontrapitanjem: “Je li to ono sa Medom Zolotićem? Nema od toga ništa!” Ja u čudu nijemo čekam , te ponovo pokušavam mu objasniti, spominjem mu da je jučer obećao fra Grgi da će mi pomoći, ali on mi na to odbrusi: “Jesam obećao, pa šta!? Je li fra Grga moj šef, koji je on k….?!” Na još jedan moj pokušaj da obajsnim obrati mi se još konkretnije: “Idi, ba, ženo, u p…. materinu, briši napolje!” Na kraju ga zamolim da mi da bar papir koji sam trebala podići kod Senade, a ona je odsutna. On ustade bez riječi, dođe do Senadinog stola, popljuva prst i za njega se zalijepi pergament papir, koji on podiže i baci mi ga u lice. Pošto su vrata bila pootvarana, vjetar odnese onaj list prvo do plafona, pa onda od zida do zida dok ne pade skroz u suprotni ćošak. Kako sam ja stajala, ne jureći za listom, on je, nakon što je malo sačekao, ipak podigao list i na isti način mi ga ponovo bacio, ali sam ga ja ovaj put uspjela uhvatiti.
Izašla sam i odmah pozvala fra Grgu da mu ispričam kako mi je njegov rođak “pomogao”. On se nije mogao načuditi mojoj priči. Poslije sam ponovo otišla do Mede da porazgovaramo, nudila sam mu da platim ja sve troškove njegove krađe, a da on ode potpisati da bi geometar došao, ali se razgovor završio tako što mi je on zaprijetio da će mi rebra polomiti i tako isprebijati da me ni rođena majka neće prepoznati. Ali kad god bih ga vidjela negdje na javnom mjestu, među ljudima, i pitala pred svima kad će mi vratiti moju zemlju, on bi bio manji od makovog zrna i rekao: “Kad god ti hoćeš”, a kad bih ja rekla da hoću odmah, on bi ušutio.
Jednom me jedan advokat posavjetovao da mu postavim pismenim putem rok do kada mi treba vratiti zamlju i da mu to pošaljem preporučeno. Tako sam i uradila, ali prije nego što sam nakon toga došla do stana, pred stanom me čekala policija, i jedan od njih mi kaže: “Poslao nas Medo, kaže da ga ucjenjuješ.” I policija zna da su to njegove laži.
Onda mi je taj advokat savjetovao da bagerom iskopam kanal za ogradu na pravoj međi, ali to mi niko nije smio uraditi, jer su se bojali osvete moćnika, da oni ili njihova djeca ne izgube posao, ili ko zna šta.
Onda me posavjetuju da se obratim nekom Mirovnom vijeću, oni će mi, kao, pomoći, i da je sve besplatno. Odem ja kod Ševke, na kog su me uputili, on sazove Mirovno vijeće. Sutradan u 10 sati kod njega u kancelariji. Došli su i Medo i njegov sin Esad koji bude u Holandiji. Zaključeno je da ja odmah odem kupiti špagu kojom ćemo obilježiti među, i da se na licu mjesta nađemo i utvrdimo gdje je linija koja dijeli naša imanja. Tako smo i uradili. Ja sam zavezala kanap na jednom kraju i razmortavala ga. Bila sam tolerantna i velikodušna, nisam cjepidlačila. Pitala sam Medu: “Hoćeš li da ti ostavim ovu jabuku? A ovu šljivu?...”, a on je odgovarao: “Ako hoćeš.” I ja sam mu ostavljala, pomjeravši se u moju stranu. Kad smo utvrdili među pitala sam ga je li zadovoljan, a on je rekao: ”Super. Ma, ne može biti bolje!” Tu na našem rješavanju međe bili su njegovi rođaci. Nisu se ništa miješali, osim što su me pokušali nagovoriti da ja to ukradeno Medi prodam, što ja nisam prihvatila.
Sve smo lijepo završili i ljubazno se pozdravili, dogovorili da će odmah angažirati bager da se kopa temelj za vraćanje ograde. Ja sam sa ostalima izašla na ulicu gdje smo se još neko vrijeme zadržali, a u međuvremenu je izašao Medo i škarama isjekao kanap, ne videći nas. Kad sam se ja oglasila i pitala ga što to radi, on je pobjegao u kuću. Tad sam shvatila da bez suda nema s njim rješenja.
Sljedeći moj dolazak u Odžak bio je vezan za moju humanitarnu aktivnost. Došla sam vidjeti grupu invalida kojoj je trebala pomoć. Napravila sam potrebne snimke kako bih im našla sponzore. To mi je dalo ideju da im poklonim svoje imanje za njihove potrebe, i tako njima pomognem, a ja napokon završim svoj problem. Pozovem ponovo Ševku da sazove Mirovno vijeće da pokušamo riješiti stvar, ali u međuvremenu se i on predomislio, pa. veli, šta ja mislim, koliko puta ljudi trebaju besplatno dolaziti zbog mene, ne može to tako. Džaba su bile moje napomene da je ta komisija besplatna i da joj je to posao, on je ostao pri svome. Poslije bezuspješnog razgovora sa njim, otišla sam do invalida i odnijela im neke poklone, i baš dok sam s njima sjedila, jedna žena mi kaže da je mladić koji sjedi nedaleko od mene Ševkin sin. Odjednom mi je sve prekipilo, i odustala sam od svoje namjere da poklonim imanje invalidima.
Sljedeće godine dolazim ponovo i odlučujem ponovo pokušati dogovoriti se s Medom. Dolazim kući, a on farba svoju ogradu na zemlji od menen ukradenoj. Pozdravljamo se pristojno, i ja ga molim da odemo to riješiti, da se potpiše da mogu dobiti papir koji mi treba, a on pristaje. Veli da ja odmah idem tamo, a on će doći biciklom čim ofarba još tri preostale tarabnice i presvuče se. Ponovo idem kod Senade Osmanović, inače bivše djevojke Medinog sina, i čekam Medu, a uskoro se on zaista i pojavi. Bilo je tu još najmanje 30 ljudi koji su čekali da po ko zna koji put uplate po 20-30, maraka da bi se upisali na listu za donacije. (To sam i ja godinama placala, ja jedina humanitarka, a nikada do danas nisam dobila ni jednu ciglu za moju potpuno porušenu kuću). Kemo, Blaž i Senada u posljednje vrijeme se preda mnom kriju jer sam počela da im vraćam zaslužene brutalitete. Ali Medo dolazi i ide prvo na kat do Keme na konsultacije. Vratio se drukčijeg raspoloženja, i na moju molbu da potpiše ono što je obećao, on to odbija. Sad mu je i Senada savjetovala da potpiše: “Medo, slobodno potpiši, geometar će izaći na njen trošak, a ti možeš reći da se ne slažeš, i njen novac propada.” Ali Medo je buknuo: “Ma, ja Janju ne bih j… ni za bogatstvo cijele Bosne!” Svi prisutni su pratili pažljivo sto se događa i nisu imali pojma kakav je naš probelm, dok ja nisam viknula “Medo ti si ukrao moju zemlju” On je odmah pobjegao napolje, a ja za njim, da ga pokušam nagovoriti da se vrati. Ali on mi je ponovo prijetio kako će mi polomiti rebra, kako će me zaklati, a ne vidi iza svojih leđa trojicu policajaca koji to sve mogu čuti. Kad sam mu pokazala da imam svjedoke, policajce, on je panici biciklom odjurio kući.
Kada sam idući put dolazila u Odžak čula sam da je tu i Medin sin Esad, pa sam pokušala i s njim razgovarati. Obećao je da će pokušati “ubijediti” oca, ali od toga nije bilo ništa, na što su mi neki ljudi rekli: “Ne budi naivna, on ti je gori od oca!”
Kako je moj problem bijo nadaleko poznat, ponudio mi se Zoran Rakić da preuzme moj slučaj. Ali ja sam čula da je baš on vodio 17 godina jednu familijarnu parnicu, dok ga njegov klijent nije tužio, te je Zoran morao sve troškove i kaznu da plati, a parnicu su završili drugi a ne on. Još jedan slučaj sa Zoranom oko moga prepisa stana: on me je prevario za dobru svotu novca. I on mene izbjegava, jer ja i njemu plaćam “zarađeno”
Nauče me prijatelji da svakog četvrtka dolazi iz Orašja jedan sudija i da su savjeti kod njega čak besplatni. Sačekam ja četvrtak i idem na savjetovanje. Kad sam došla na red ispričam mu ukratko moj problem. On me pristojno sasluša i veli da napišem provizorno jednu tužbu sa brojem parcele i da donesem njemu, te da će on moj slučaj završiti za jedan tjedan.
Sva sretna uradim sve kako je rekao i sljedećeg četvrtka mu donesem tužbu i ostalu potrebnu dokumentaciju. Dam mu papire, on počne čitati te me brutalnim glasom pita: “Šta je ovo, kakvo je ovo sranje?!” Objašnjavam mu da je to ono što je on tražio, da mi je on obećao da će, kada to donesem riješiti slučaj za nedjelju dana, a on će: “Ja to obećao? Onda sam bio ili lud ili pijan!”Ja velim da ja nikada ne lažem, a on veli da ne laže ni on. Šokirana, pristojno sam pozdravila i otišla.
Prošlo je nekoliko mjeseci kad sam ponovo došla u Odžak, autobusom. Pošto zbog povraćanja uvijek sjedim na prvom sjedištu, Medo me lako uoči dok prolazim pored njegove kuće kad autobus dolazi. I tako, nakon autobusa uzimam taksi da me odveze kući, jer sam, po običaju, povezla mnogo stvari da podijelim sirotinji, i dok izlazim iz taksija pred kućom, već me čeka policija. Kažu: “Janjo, seko, opet je Medo zvao da si ga napadala, a mi moramo doći na poziv, bez obzira što znamo kako stvari stoje.”
Za vrijeme boravka u Odžaku odem ja na moju parcelu i opet pokušavam nagovoriti Medu da vrati moju zemlju. On bi još i razgovarao, ali to opazi njegova supruga te trčeći prema nama viče “hajde ti vamo, nemaš ti ništa da razogovaraš s tom budalašicom” On se kao pokisla kokoš odvoji od mene i ode u kuću. Ja se vraćam kući a na vrtima stoji policija. “Janjo, opet Medo javio da si ga vrijeđala. Danas moramo napraviti protokol” Ja opisujem situaciju gdje sam ja uvrijeđena a ne Medo. Pošto sam ja samo strana državljanka, odžački sudija, Zoran Mikulić, je riješio da napravi suđenje za nas strance, odmah. Ja pitam kakvo suđenje, pa danas je subota, danas niko ne radi. Pitaju me dali mogu doći u 14 sati pa da se održi suđenje. Ja velim da ću doći samo pod uslovom da dođe sa Medom i njegova supruga. Došli su njih dvoje prije mene, a ja u pratnji jednog policajca, tako se u Odžaku prate kriminalna lica kao što sam ja.
Ulazi Medo sa suprugom, te je napravio scenu insistirajući da se rukuje sa sudijom, a ovaj mu objašnjava da nije takva praksa, da se sudije ne rukuju sa strankama. Tek ga je njegova žena oštrom reakcijom odvaratila od uporne nakane rukovanja, kojom je, valjda, htio mene impresionirati, pokazati mi kako su svi u vlasti njemu bliski. Sudija se počeo češati po glavi pa reče Medi da on sa suprugom izađe napolje. Kad smo ostali sami , on reče ; “Janjo, ja ću tebe kazniti sa najmanjom kaznom; 60.- KM. A javelim da ja nisam kriva i da neću platiti ni jednog pfeninga. Onda mi on predlaže da me kazni uvjetno, “ znaš samo na 6 mjeseci a ti i ne dolaziš ovamo skoro po godinu dana” Ja sam i to odbila i njega pitala zašto mi nismo saslušani, da je krivica na njihovoj strani i da ću ja o tome odmah da obavijestim moj CH- Konzulat u Sarajevu. Kad sam izašla, u hodniku gdje se čeka, nije bilo ni Mehmeda ni njegove supruge. Za njih je suđenje završeno prije nego što je počelo. Kasnije sam saznala da je to sve bio dogovor s Medom. Kad bi ljudi čistili svoje smeće i smeće ispred vrata svojih roditelja, ne bi nikada pokušavali presovati novce od nedužnih ljudi na naj prljaviji način.
Opet ja u Odžaku i šetam kroz centar. Iz bašte jednog kafića zove me jedan rođak na kafu. Ja dolazim i svima pričam da neće geometar da izađe da među popravi. Rođak zove nekog telefonom; “Hej, Janji Z. Treba geometar, daj dođi da joj to napraviš”. Poslije telefoniranja veli da će sutra u 11 sati doći geometar ali da ne tražim od njega potvrdu na novac, nego da mu stavim “oank znaš, u ruku”. Sutradan zovem ja rođaka i pitam ko je i kako se zove moj geometar. Kad je rekao da je to Blaž Terzić, odmah sam otišla kod njega u kancelariju, preselio se u jednu drugu prostoriju i radio je sa više ljudi zajedno. Pred svima ga glasno pitam dali on dolazi na moju parcelu u 11 sati. Kad je potvrdio rekla sam mu da on na mojoj zemlji neće biti nikada viđen i da traži sebi drugu žrtvu koja će mu staviti novac u šaku i to bez potvrde. Obrisala sam mu nos, kao što je kod mene i zaslužio. S takvim nemoralnim ljudima ne smije se dugo biti pristojan.
je moje strpljenje došlo do kraja, angažovala sam jednog Odvjetnika. On mi je obećao da će to meni brzo završiti; "Ti, Janjo, ne možeš izgubiti parnicu...". Zamolim ja njega da on porazgovara sa Zolotićem. I tako i napravimo. Moj Odvjetnik je dogovorio s Medom termin kada može doći na razgovor, a kad je došao kod Zolotića , čekala ga je bogata meza i dobro vino. On je odbio da se gosti te je ukazao na Zolotićeve predstojeće probleme. Kad od toga ništa nije bilo, 26. 8. 08. poslao mu je poziv za vansudsko mirodobno uređenje međe. Kad ni od toga nije ništa bilo, predali smo na sud.
Poslije izvjesnog čekanja nazovem ja moga odvejtnika da ga pitam zna li, otprilike, kad je suđenje. On reče: "Sutra je suđenje, zar ti nisi dobila poziv?" Ja sva u panici odmah sam krenula autom da bih sutradan bila prisutna. Sastali smo se na sudu 11.12.2008.I Mehmed Zolotić je došao sa svojim odvjetnikom , baš sa tim što je meni nudio da me zastupa, Zoranom Rakićem. Moj Odvjetnik nudi još jednom da to na miran način završimo, Zoran odbija i tvrdi da je međa takva već 30 godina. Ja imam sve dokumente, bezbroj svjedoka da to nije istina, ali to je u Bosni nevažno. Jos nešto o Rakicu: on je bijo umijesan u prodaju rafinerije nafte, te je zbog toga više puta objavljivan kao krivac i na TV. Takav odvjetnik može još uvijek raditi kao odvjetnik samo u Bosni. Meni sve novosti se ispričaju odmah po dolasku, pa ja susrećem Zorana i velim mu: “Pa šta je to s tobom, počeo si se proslavljati i postao zvijezda novosti u svijetu”, a on meni veli da je on takav rođen što sam i ja potvrdila. On je pametan: poslije afere konvertirao je, pored majke muslimanke i oca pravoslavca, u katoličku vjeru. Kažu da ide redovno u crkvu i da se naučio naški moliti Bogu, a ja velim, moli se Bogu da mu što prije izda hrvatsku putovnicu da može pobjeći kad mu postane vruće pod guzicom. Od kada katolička crkva prima i takve kao što je Zoran, ja sam tu katoličku zajednicu napustila, ali nisam svoga Boga.
Kad je naše suđenje završeno, kako smo i očekivali, bez uspjeha, otišla sam sam kod Blaža Terzića, on je tada postao nasljednik Keme Osmanovića i tako je postao šef, tražim da mi da dokumente na kojima se vidi kava je međa bila do 1996. On je ponavljao kao papagaj: “Ne može, ne može...” Kad sam otišla, na ulici su mi ljudri rekli da Medina kćer radi s Blažom u istoj kancealriji. Tad su mi se još neke kockice složile.
Kad sam se vratila u Švicarsku, kući, našla sam poziv za to suđenje koje je već odavno i završeno. Poziv je poslan tek 12 dana nakon suđenja! Odmah sam tom sudiji Zoranu Mikuliću poslala faks i pitala ga zašto je to napravio. Odgovor, kako sam i očekivala, nisam dobila nikada.
Sve dokumente koje mi Blaž Terzić nije htio dati, dobila sam sve, i još više nego što sam očekivala, i to bez podmazivanja i molitvi.
Eto od decembra 2008 godine, čekam na poziv za sljedeću parnicu. U međuvremenu sam saznala da su i sudije izmijenjene. Hvala Bogu, bilo kakvi da jesu, nadam se da neće biti kao onaj što mi je obećao, pa se kasnije nije mogao sjetiti je li bio lud, ili pijan.
Da u Odžaku vlada totalni kaos, navest ću samo još jedan primjer: Kad je Dragan Zec došao iz Svicarske i odveo svoju 90godišnju babu u gruntovnicu i prepisao sve njeno imanje na svoje ime, bez obavještenja, odobrenja i potpisa babinih preostalih 4 djece (njgov otac je peto dijete ali on je za to znao). Taj moćnik u gruntovnici nije čak ni kopije od prepisa htio toj djeci dati. Da je to bespravno i da se može uvijek poništiti, to je logično. Prije Draganovog bespravnog prepisa, bili su dva brata sa svojom majkom i htjeli su uz njeno odobrenje, između sebe već razdijeljenu zemlju i u Katastru tako na svoja imena prepišu, nisu mogli. Taj isti moćnik nije htio ni da razgovara s njima. Kad nisu popuštali rekao im je da moraju prvo tužiti svoga mrtvoga oca, i kad se parnica protiv oca završi, da tek onda mogu na svoja imena prepisati to što su naslijedili. Oni nisu oca tužili nego čekaju da dođe Evropa pa će prepisivati. Tada će nestati taj gangsterski system a i mnogi gangsteri.
Tako je to kad se u Odžaku ide tražiti ljudsko pravo bez punog novčanika. Kakav lopovluk! Ja poručujem takvima da pokradeno, prisvojeno, opljačkano i oteto, niko neće odnijeti u grob, ali hoće lopovsko ime koje će se prenositi i na sljedeće generacije.
Janja Zec
