ZAŠTO SU UBIJENI CIVILI U CRKVINI?
Istina i pravda su spore, ali dostižne.
Nadležni organi Županije Posavske kao zavjetovani na šutnju i apstinenciju od procesuiranja srpskih ratnih zlocina, takoder ne cine prakticno ništa da se ovaj i bilo koji drugi zlocinacki poduhvat rasvijetli, procesuira, a zlocinci izvedu pred lice pravde.
Preuzeto sa e-posavina.com
Sedamnaest godina poslije zločina u selu Crkvina kod Bosanskog Šamca, a javnost o tome malo zna. Podaci o imenima žrtava svakako su poznati. Međutim, sve ovo vrijeme o tim žrtvama se tako malo govori da će, bojim se, za narednih 17 godina i te žrtve otići u zaborav. Nažalost i zločinci tog masakra kao da ne postoje. Praktički nitko nije izravno procesuiran za taj ratni zločin. Poznato je jedino da je kolovođa tog zločina bio izvjesni Lugar, Šešeljevac iz Srbije koji je navodno u obračunu srbijanskog podzemlja ubijen u Srbiji. A o drugim okolnostima tog zločina ne zna se praktično ništa. Kako je sve to moguće?
Nije da se ne zna. Puno toga se zna. Ali se ćuti. Ne izlazi se u javnost. No to je osobna stvar svakog pojedinca koji o tom zločinu nešto zna, a istinu o tome krije kao zmija noge. Takvo ponašanje tih osoba može služiti samo njima na čast, i sa svojom će savjesti ma kakva bila i oni otići na onaj svijet.
Naš portal po svojoj koncepciji i uređivačkoj politici upravo služi tomu da se Domovinski rat i svi događaji iz ratnog perioda koji su se dešavali u Bosanskoj Posavini obznane. I da se istina o tom teškom vremenu ovjekovječi. Ona nije potrebna suvremenicima jer svi oni koji su prošli kroz pakao rata dobro znaju tu istinu. Mada ima i onih kojima je draža neka druga istina.
Istina je potrebna generacijama koje dolaze. Pokoljenjima koja istinu o ratu mogu samo pročitati ili samo posredno za nju saznati. A priča o žrtvama crkvinskog logora samo je jedan segment koji treba rasvijetliti i kojeg ne treba prepustiti zaboravu.
Prikaz situacije na općini Bosanski Šamac svibnja 1992. godine
Općina Bosanski Šamac okupirana je od strane srpskih snaga još sredinom travnja 1992. godine, tako da je u to vrijeme područje nekadašnje općine Bosanski Šamac većim dijelom bilo pod kontrolom srpskih snaga. Kako je okupacija planirana i kako je progon nesrpskog stanovništva sastavni dio tog zločinačkog scenarija, na području okupiranog dijela općine Bosanski Šamac formirani su logori za nesrpsko stanovništvo.
Pored lokalnih snaga srpske vojske pretežito iz srpskih naselja općine Bosanski Šamac u okupaciji grada i većeg dijela općine sudjelovale su oružane snage iz Srbije. U ovom članku e-Posavina.com neće se baviti strukturom tih snaga budući da su za počinjeni zločin, o kojem se ovdje govori, manje bitni, ali svakako ne nevažni. Ali je važno napomenuti da su iz Srbije, i da o njima postoje brojni dokazi.
Nekompletni popisi osumnjičenih za ratne zločine u Posavini mogu se naći na ovim stranicama u kategoriji » „Domovinski rat“.
Jedan od tih logora nalazio se i u Crkvini. Točnije u magacinu u središnjem dijelu sela uz crkvinski Dom kulture.
Civili, Hrvati i Bošnjaci uhićeni na području općine Bosanski Šamac, između ostalih bili su zatočeni i u tom logoru. Kakve su torture, zatočenici srpskih logora, doživljavali općenito su poznate svima i nisu se bitno razlikovale od drugih srpskih logora u BiH. Ali i to je tema druge priče, ovdje ćemo se pozabaviti samo okolnostima zbog kojih su ubijeni nesretni civili.
Svirepa osveta zbog nemoći na bojnom polju
Par dana prije nego što će se zločin u Crkvini desiti Srpske okupacijske snage u zločinačkom pohodu na hrvatsko selo Vidovice (općina Orašje) izgubile su jednog svog pripadnika koji je bio poznat po nadimku Vuk.
Vuković Aleksandar, zvani Vuk, Crnogorac, iz Pljevlja (općina Pljevlja), kao pripadnik postrojbe srpskih snaga pristigle iz Srbije (zvane Šešeljevci) sudjelovao 29.04.1992. godine u oružanom napadu i okupaciji oraških sela Jenjića, Kopanica i Vidovica, gdje je u tim napadima i poginuo. U znak zahvalnosti Srbi su promijenili ime okupiranog sela Vidovica u Vukovo.
Vuk je bio otpraćen na sahranu u Crnu Goru gdje je i sahranjen uz nazočnost nekolicine njegovih suboraca. Po povratku s te sahrane grupa boraca (Šešeljevci), dokazivala je svoja boračka uvjerenja duboko u pozadini bojevih djelovanja iživljavajući se na nedužnim uhićenim civilima. Te srpske „junake“, inače osvjedočene kriminalce, predvodili su Slobodan Miljković zvani Lugar iz Kragujevca i Goranom Simić zvani Tralja iz Negotina. Isti odlaze u Crkvinu i satisfakciju za izgubljenog druga traže u žrtvama zatočenih civila logora Magacin.
Po izjavama preživjelih svjedoka zločinački pothvat predvodi upravo taj dvojac Lugar i Tralja. Isti su otjerali stražare koji su čuvali zatočenike u Magacinu te su ušavši u prostoriju Magacina počeli sa iživljavanjem na nedužnim civilima, zatočenicima tog logora. Vrijeđali su ih tukli i propitivali kako se zovu i odakle su. Ta činjenica odakle su, za neke zatočenike je bila i kobna. Sve što je Lugara i Tralju asociralo na okolnosti pogibije Vuka bilo je dovoljno da na svirep način iz vatrenog oružja, na licu mjesta, izvrši egzekuciju nad nesretnim ljudima. U prilog tomu govori i činjenica da svi koji su se izjasnili da su iz Domaljevca, odmah bi bili ubijeni. Igrom slučaja jedan zatočenik koji je inače i bio iz Domaljevca predstavio se kao Šamčanin i ta mu je okolnost tada spasila život.
Tajna koja je zbog nemirne savjesti ipak otkrivena
Nakon stravične egzekucije tijela ubijenih su natovarena u kamion i odvezena u nepoznatom pravcu. Sve ovo vrijeme, dakle nepunih 17 godina nije se znalo gdje su završila tijela ubijenih civila iz logora Magacin u Crkvini. Nitko od svjedoka koji su znali istinu nije pokazao trunku savjesti da pokaže jamu sa tijelima ubijenih. Nitko u Bosanskom Šamcu, službeno ili neslužbeno nije niti prstom maknuo da se taj zločin rasvijetli. Nitko si nije dao truda da se žrtve makar pronađu i posmrtni ostaci dostojanstveno sahrane.
S druge strane, nadležni organi Županije Posavske kao zavjetovani na šutnju i apstinenciju od procesuiranja srpskih ratnih zločina, također ne čine praktično ništa da se ovaj i bilo koji drugi zločinački poduhvat rasvijetli, procesuira, a zločinci izvedu pred lice pravde.
Danas kada je posmrtna jama ipak otkrivena, kada su tijela identificirana i sahranjena obitelji ubijenih će osjetiti olakšanje, ali ne i potpunu satisfakciju jer odgovorni za zločine nisu procesuirani. Barem ne u onoj mjeri u kojoj bi pravda bila zadovoljena, ako u ovom slučaju o pravdi, uopće, možemo govoriti.
Isto tako, velika doza frustracija je u svima nama što se ovakav zločin dogodio, a da se danas svi ponašaju kao da se ništa nije desilo. I dalje zločinci slobodno žive (većina njih), a nijemo sudstvo i dalje uživa privilegije u društvu primajući enormno visoke plaće za ono što nisu uradili, a trebali su.
A vlast k'o vlast. Poslušna i dosljedna. Više ih zacijelo zanima tko su oni kojima je do istine stalo, a vožd im je istinu davno nacrtao, nego tko su zločinci koji zločin izvršiše, koji ga tajiše i koji ga i danas pokušavaju u zaborav baciti.
Istina i pravda su spore, ali dostižne. Satisfakcija žrtve će jednoga dana biti zadovoljena. Nadamo se.
Na temelju izjava svjedoka
e-Posavina.com
