Nicija zemlja
U CEMU JE RAZLIKA IZMEDJU VELIKIH I MALIH HRVATA?
Foto: Mato Bicvic
Piše: fra Petar Jeleč
| Svehrvatstvo kojemu je nacija vrhovno dobro zapravo je put uništavanja zdravih potencijala naroda, put na kojem se potire svaka razlika. Gubi se granica između dobra i zla, drukčijost se ne tolerira, jer svi smo pozvani na "crkveno i političko jedinstvo", u isti tor u kojem ćemo bespogovorno slijediti svoje političke i religiozne vođe. |
U tranzicijskim državama zbile su se upadne promjene u odnosu političkih elita prema religiji. Iz paradigme privilegiranoga ateizma preko noći smo se našli u paradigmi svepoželjne i društveno-politički sveprisutne religioznosti. Imamo danas čitavu plejadu "novoobraćenih" pripadnika i aktera negdašnjeg sistema koji pune crkvene prostore pričajući o promjeni vlastitog života. Skupa s crkvenim pokroviteljima drže lekcije svima onima koji ne uviđaju svu "dubinu" tih konverzija. No, rijetko se radi o osobnoj i slobodnoj vjeri, o vjerničkom obraćenju. Slično je i s političkom scenom. Unosno je biti religiozan, a ne vjernik. "Živimo" - kako je to primijetio teolog Metz - "u nekoj vrsti bezboštva koje je naklonjeno religiji, takoreći u dobu religije bez Boga."
Krilatice svehrvatskog jedinstva Od 90-ih naovamo u javni su a i crkveni diskurs u BiH i Hrvatskoj uvedene nove krilatice o potrebi svehrvatskog i svekatoličkog jedinstva. Napravljene su razlike između "velikih i malih" Hrvata, "dobrih i loših" vjernika. No mjerna jedinica tog svehrvatstva i svekatolištva redovno je snalažljivost u ekonomiji, u krađi tvornica, godina tuđeg rada, znoja i života mnogih ljudi. Oni se mjere vrlo često perverzijom osnovnih ljudskih vrednota i poštenja. Što se više kakav promućurni "kontroverzni poduzetnik" busa u svoja katolička i hrvatska prsa (isto tako srpska ili bošnjačka), to mu je otvoreniji put za pljačku vlastitog naroda. Svehrvatstvo kojemu je nacija vrhovno dobro zapravo je put uništavanja zdravih potencijala naroda, put na kojem se potire svaka razlika. Gubi se granica između dobra i zla, drukčijost se ne tolerira, jer svi smo pozvani na "crkveno i političko jedinstvo", u isti tor u kojem ćemo bespogovorno slijediti svoje političke i religiozne vođe.
U našoj Crkvi zavladalo je estradno katoličanstvo, jeftino i pomodarsko duhovnjaštvo, ali sve složeno u jednu vrstu katoličkog svetosavlja, po čemu sličimo svojoj sestrinskoj Pravoslavnoj crkvi. Ako već nema pravog i iskrenog ekumenizma ni s jedne strane, barem tu dolazi do "plodonosnih" dodira i sličnosti: nacionalno je apsorbiralo vjersko, isključilo evanđeosko. Crkva se dala nacionalizirati usprkos svom univerzalnom poslanju koje joj ne proistječe samo iz imena, katolička, nego iz Isusova zahtjeva i njegova evanđelja.
Nakon demokratskih promjena u BiH došlo je do vrlo unosnog i opasnog saveza "trona i oltara", do interesnog saveza religije i politike i do posvemašnje klerikalizacije bh. društva, i to kod sviju naroda. Tom interesnom savezu glavni je cilj društveno-politička i ekonomska moć. Iako je u početku devedesetih godina unutar Katoličke crkve u BiH, i s njezina vrha, bilo snažnog opiranja Tuđmanovim manipulacijama bosanskim Hrvatima, koji su bešćutno izručeni velikosrpskom agresoru (primjer Bosanske Posavine) i raseljeni po zabačenim krajevima Hrvatske i Hercegovine, došlo je uskoro do toga da se crkveni ljudi u BiH u svojim javnim nastupima "autocenzuriraju". Gotovo nigdje u njihovim izjavama ne možete danas čuti ijednu kritičku riječ o Tuđmanovoj ili hrvatskoj historijskoj i političkoj odgovornosti prema bosanskim Hrvatima i Bosni općenito, kao i moralnoj i vjerničkoj suodgovornosti Crkve za ta događanja. Hrvatski predsjednik i nositelji svehrvatske politike htjeli su "riješiti" hrvatsko nacionalno pitanje, ali zadovoljavajući srpske težnje, ne uvažavajući trećeg, Bošnjake, i tražeći svoj sebični dio na katastrofalnu štetu svojih sunarodnjaka koje nisu uključili u "vitalni nacionalni interes". Pri tome - što je u nebo vapijući grijeh - ne ustručavaju se i do danas optužiti te najveće stradalnike, bosanske Hrvate, da se nisu borili, da nikada nisu bili "pravi Hrvati". Ti spasitelji hrvatskoga naroda ne poštuju ni činjenice. Oni imaju brojčane podatke koliko je Hrvata gdje stradalo, ali što vrijede činjenice! Vrijedi kult ličnosti, nacija kao bog, politička i ekonomska moć. Vrhovnik Tuđman je inače patio od viška povijesti i bio impresioniran srpskim "junaštvom" i Titovom bijelom vojničkom odorom. Nije uopće imao volje i sluha da prihvati mišljenja i stavove ni nekoliko izaslanstava bosanskih Hrvata i franjevaca koji su mu nastojali ukazati na štetnost njegove politike prema BiH, koju je on nazivao kolonijalnom tvorevinom. Bosanski Hrvati su u toj njegovoj i hercegbosanskoj politici žrtvovani ideji hrvatske nacije.
Treći entitet Javna je tajna da je HDZ uvijek, kao i danas, dobivao potporu u političkom smislu i u glasačkoj mašineriji i s crkvenih propovjedaonica. Sarajevski kardinal i provincijal su 2000. sudjelovali u Novom Travniku na Jelavićevom Hrvatskom narodnom saboru i time dali potporu vaninstitucionalnom "rješavanju" hrvatskog pitanja, koje je trebalo uskrisiti propalu Herceg-Bosnu, mlađu sestru blizanku Republike Srpske. Stvarnu teškoću Hrvata u BiH, između očišćenog Dodikistana i sve veće bošnjačke majorizacije u Federaciji, i danas se nastoji riješiti uskim politikantstvom, praznom kuknjavom o ugroženosti i navodnom visokom hrvatskom kulturom starog europskog naroda.
Hrvatsko pitanje s Jelavićevom "samoupravom" nije završilo. Mutiralo je opet u političke zakulisne planove koji vode samo do trećeg entiteta, u kojem opet nema mjesta ni brige za bosanske Hrvate. I gotovo su sve imalo značajnije hrvatske stranke u tome suglasne. To je jedna strana medalje u kojoj se pokazuje kako hrvatska politika u BiH nema jedan validan i pošten politički koncept. S druge strane, postoji ništa manja odgovornost bošnjačkih političara za stanje u ovoj državi, jer oni svojim ponašanjem i djelovanjem idu naruku zagovornicima trećeg entiteta. Naime, zahtjev za formiranjem trećeg entiteta proizlazi i iz objektivno neriješene situacije u političkom prostoru u Federaciji, u kojem postoji stvarna bošnjačka majorizacija i preglasavanje Hrvata u institucijama ovog entiteta. U Vladi Federacije još od Petritscheva ukaza zaista postoji disparitet u donošenju odluka. Bošnjačkim bi političarima, umjesto napadaja na sve one koji ukazuju na ovakvu nefunkcionalnu organizaciju Federacije, bilo bolje da porade na promjeni tog štetnog koncepta i time relaksiraju ovu napetu situaciju.
O potpori Crkve u Hercegovini (jedino su tu biskupijski i franjevački kler na istoj liniji!) stvaranju trećeg entiteta sasvim je suvišno govoriti. Mnoge iz Hercegovine nikad nije previše zanimala sudbina njihove "braće" s ovu stranu Ivan-planine, a dio ih je vrlo aktivno sudjelovao u kreiranju Bobanove i Šuškove politike prema Bosni i bosanskim Hrvatima, a ni danas, samo mijenjajući taktiku, ne prestaju manipulirati hrvatskim pitanjem u BiH. Naravno, svakako treba spomenuti i one pastire, koji umorni, nepriznati i odgurnuti od svojih (posebno oni u RS-u, Posavini a neki i u Hercegovini, osobito istočnoj), ostaju sa svojim narodom i rade za njega hrabro se odupirući političkim i vjerskim manipulatorima.
Neželjeno dijete Čini se kako BiH ima sudbinu neželjena djeteta. Što se tiče Srba, stvari izgledaju prilično jasne - oni ni idejno ni politički ne prihvaćaju Bosnu. Kod njih Republika Srpska, stvorena na genocidu, pljački i otimačini, stoji ravnopravno nasuprot BiH i zasad nema naznaka da bi se tu moglo što promijeniti. Maćehinski odnosi hrvatske politike iz Zagreba i Hercegovine prema bosanskim Hrvatima, njihovo podcjenjivanje i zanemarivanje, kao i dugogodišnje manipuliranje njihovom sudbinom doveli su ih u neku vrstu duhovne i političke šizofrenije, tako da danas, iako žive u BiH, sve je manje osjećaju svojom domovinom. Za takvo stanje duha među Hrvatima u BiH je uz političare odgovorna i Katolička crkva, koja svojom idejom o "jednome jedinstvenom narodu u dvije države, koji ne smije biti razdvojen nikakvim granicama" radi na štetu svog naroda. I bošnjačko prihvaćanje i shvaćanje Bosne je vrlo upitno. Njega u svojim istupima ponajbolje artikulira efendija Cerić kada veli: "Dosta smo se mi drugima prilagođavali; neka se oni sada nama prilagođavaju!" Istina je da su Bošnjaci najprivrženiji Bosni i Hercegovini i da unutar njihova političkog miljea postoji više pluralnosti nego kod druga dva konstitutivna naroda. Međutim, problem se javlja što oni žele drugima biti mjera patriotizma i određivati koliko netko voli ovu zemlju. Smirivanju situacije nimalo ne pridonosi ni vrh Islamske zajednice. Dapače, vjerski vođa bosanskih muslimana već odavno pokazuje želju da bude i najvažnijom političkom osobom u Bošnjaka, a njegovo definiranje temelja bosanskohercegovačke državnosti (El Fatih, Gazi Husrev-beg, A. Izetbegović) pokazuje kako ima sve manje osjećaja za bosanskohercegovačku plurikonfesionalnu i plurinacionalnu stvarnost. Kad se sve to sagleda, teško se oteti dojmu da bi Cerićeva "Bosna i Hercegovina za Srbe, Hrvate i sve ostale nužno bila nešto poput današnje Dodikove Republike Srpske za Bošnjake, Hrvate i sve ostale". (I. Lovrenović).
Veliki poslijeratni "spasitelj" hrvatskog naroda D. Čović, česti gost crkvenih slavlja po BiH, ne tako davno, kardinalu Puljiću u Komušini, svečano, kao predsjednik samo jedne stranke, ali u ime svih "vjernika Hrvata-katolika" i hrvatskog naroda, uručio je pastirski štap koji je kardinal s radošću primio i time pokazao da je slabo razumio borbu protiv laičke investiture koja je mučila još srednjovjekovnu crkvu. Nije naodmet spomenuti da je i Čović bio na optuženičkoj klupi zbog ekonomskog kriminala i da mu optužba visi nad glavom, no trajno se spašava dealom s nekima iz međunarodne zajednice. Međunarodni faktori u BiH su, pak, posebna priča. Svojim "visokim predstavnicima" - trenutno u M. Lajčaku - pokazuju licemjernost i popustljivost prema kreatorima velikosrpske politike i vlastodršcima u RS-u, boreći se za očuvanje statusa quo u ovoj sluđenoj zemlji, jer im to omogućava basnoslovno velike plaće i jer iz manjka moralnosti redovno staju na stranu nemoralnijega.
Nedavno je u Kreševu, na marginama blagdana sv. Kate, upriličena mini repriza novotravničkog skupa u kojem je "duhovna i politička elita" našeg naroda i Crkve razmijenila svoja iskustva i planove o "rješavanju" problema hrvatskog naroda i izrazila svoju "zabrinutost" za njegovu sudbinu. U priopćenju HDZ-a BiH stoji kako je Čović "izvijestio kardinala Puljića o dogovoru čelnika HDZ-a BiH, SDA i SNSD-a o najavljenim ustavnim promjenama, popisu stanovništva, rješavanju statusa Brčkog i podjeli državne imovine, što je naišlo na odobravanje i razumijevanje kardinala Puljića".
Nereligiozni kriteriji Vjernici i vjerski poglavari još ratuju s komunizmom, a Srbe i Hrvate, nešto manje Bošnjake, u BiH danas predvode političari koji su bili percipirani kao lijevoorijentirani u svojim političkim platformama. To Dodik vrlo dobro ilustrira. Došao je na vlast kao "socijaldemokrat" kroz oporbu Karadžiću i SDS-u, a sada je nacionalni despot u RS-u i šire. Nitko nije sličniji Miloševiću od Dodika. I Čović je sličan samo što se kasnije (lukavije) uključio. Čović je do 1992. bio u tzv. reformnim snagama (Jugoslaven). No to mu uopće nije zasmetalo da zbog osvajanja vlasti uzjaše svakoga "konja" (i Crkvu) da bi postigao svoj cilj. Posve je jasno da oslabljen u pregovorima, što zbog licemjerne i bezidejne hrvatske politike, što zbog optužbi za kriminal, pokazuje se najviše spremnim za kompromis i "dijalog". Čović se bez ostatka prikačuje uz moćnog Mileta iz Laktaša, kojemu je čak preko svoje medijske ekspoziture, najčitanijeg hrvatskog tabloidnog dnevnika u BiH, dakle hrvatskog dnevnika Večernjeg lista, dodijelio nagradu Večernjakova pečata za ličnost godine. Valjda zbog ugroženosti Hrvata i iz nacionalnih hrvatskih interesa, koje Dodik najbolje zna zastupati?! S druge strane, Dodik ima najboljeg branitelja svoje očišćene Republike upravo u Čoviću, koji je to više nego jasno rekao nedavno u Nezavisnim novinama. Posavski Hrvati, Krajina pa i čitava Bosna njega odavno uopće ne zanimaju.
Hrvati su u BiH politički desubjektivizirani i kulturno zaostali najviše zahvaljujući vlastitom političkom i crkvenom vodstvu. Kao katolici, izručeni su nacionaliziranoj religiji njihovih dušobrižnika siromašna duha koji ih drže opijene u jeftinom trijumfalizmu pobjede nad "komunističkim bezboštvom", u neprijateljstvu prema drugima, u poticanju da se dodvoravaju moćnicima ove zemlje, te u stalnom govoru o ugroženosti. Nereligiozni kriterij - nacionalni kriterij postao je jedini kriterij i crkvenoga pripadanja i same vjere. Zato ne čudi da su po našim crkvenim zajednicama i medijima prisutniji i više se uvažavaju "novoobraćenici" iz prijašnjeg režima, sumnjivi estradni Hrvati i oboljeli karizmatici više nego stvarni vjernici i humanisti, "tajkunski džep" više nego "udovičin novčić". Početak izlaska iz ove duboke krize možda je u vraćanju moralnosti u politiku, u odgovornosti za ovu zemlju i posebno u reevangelizaciji naše Crkve, kao bitnom preduvjetu bilo kakvih promjena u stanju duha bh. katolika, koji su nacionalno najvećim dijelom Hrvati.
fra Petar Jeleč
Neovisni magazin "BH Dani"
