Mjesto pod suncem
Piše: Marijan MARKOTIC
Zlato moje, a gdje sam ja kod kuce?! - Pa, nigdje!!!
Uvečer, kada je gusti mrak obavio okolna brda, pođu djed i unuk na počinak. Djed bijaše već dobrano umoran, oči mu se polako same sklapale. Pomilovao je dijete i zaželio mu laku noć. Tada začu tihi glasić kako ga uporno zove:
- Djede, djede!
On se trgne iz prvog sna i gotovo povišenim tonom uzvrati:
- Molim! Što želiš? Spavaj, već je kasno.
Međutim, dijete se nije dalo smesti. Nastavilo je:
- Djede, molim te pričaj mi kako je bilo dok si ti bio mali. Znaš, tamo gdje si se ti rodio ...
Djed nestrpljivo uzdahne, no ipak se preda obećavši mu ispričati samo jedan događaj.
- Djed se rodio u jednom malom mjestu koje se zvalo ... Iznenada ga izdade glas, pa mu ne mogaše imena izgovoriti. Utom ga unuk priupita:
- A kako se zvalo to mjesto? Zar se više ne zove tako?
- Ne, dijete drago.
Djedu zastade glas u grlu, osjeti kako ga nešto steže, kako ga misli ponesoše u vrijeme i prostor za koje se i sam pitao jesu li stvarno postojali. Načas mu se učini da sanja, da je posrijedi neko priviđenje, neka priča iz davnine ... Ali dijete nastavi:
- Pa, djede, kako to, ja ne razumijem: kada netko umre, ostane njegovo ime; kako si se ti, onda, mogao roditi u mjestu kojega više nema?
- Da, sine moj, tako to obično biva u normalnim prilikama. Ali, tamo gdje se tvoj djed rodio, tamo je bio strašan rat.
- A što je to rat?
- Rat je najprimitivniji oblik rješavanja sukoba među ljudima. Povod ratu može biti nanesena nepravda nekom narodu, neodrživo stanje - režim u nekoj zemlji, ili jednostavno zakon sile (dakle jačega) kao zadnje sredstvo da bi se domoglo tuđega. Tako ti je oduvijek, dijete drago: otkada postoji ljudski rod, postoji i sebičnost, pohlepa za tuđim. Jer, neki bi ljudi (ili narodi) htjeli posvojiti sunce, imati ga samo za sebe. - Kao da ga Bog nije dao svim ljudima?! Rat ruši sve pred sobom; iza njega ostaju samo jad i pustoš - prirodna, materijalna i ljudska. Ratom uništene životne zajednice ljudi su otprilike kao kada razbiješ vazu cvijeća u mnogo dijelova, od kojih se ne da više sastaviti ni bivša niti nova vaza. Naime, za izradbu nove mnogi dijelovi (u prvome redu oni manji) gube svoj identitet kao potrošni materijal uime nove tvorevine - vaze. Stoga, ne čudi što se oni kasnije ne mogu prepoznati u novome ruhu.
Nažalost, svijet ima kratko pamćenje: nije sposoban (ili voljan) misliti unatrag, a kamoli unaprijed. Povijest, pa čak i ono što se dogodilo zadnjih godina pred očima cijeloga svijeta, padne tako brzo u zaborav - kao da se ništa nije ni dogodilo. Ja možda oprostiti i mogu, ali zaboraviti nikada!
- Pa kako to da ljudi uvijek iznova ratuju? - dometne dječak.
Djed se još više uozbilji, pa nastavi:
- Ljudi najčešće poistovjećuju slobodu s nedostatkom samoodgovornosti i blagostanje s egoizmom. Ako oni - kao ribe - veći jedu manje, u čemu je onda razlika između njih i životinja? - U tome da to svjesno i namjerno čine. A to samo vrijeđa životinje ...
Djedove su oči žarile nekim čudnim, nadljudskim sjajem, lice mu poprimilo tvrdi izraz - poput galeba koji se očajno bori u letu da bi se odupro vjetru. On više nije vidio ni mjesto ni prostor, ni ljude niti događaje; gledao je daleko, daleko prema horizontu gdje se nebo i zemlja spajaju, gdje se život i smrt gledaju licem u lice kao dva stara poznanika. Jedino je u mraku i tišini koja je obavijala cijeli kraj lebdjelo zlokobno pitanje:
Zašto se neki ljudi rađaju na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme i pod nesretnom zvijezdom? Zašto ljudi shvate što su zapravo imali tek onda kada to zauvijek izgube?!
I unuk je bio utihnuo priljubivši se uz djeda i slušajući njegovo duboko disanje. Potom prošapta:
- Djede, ako tvoga rodnoga mjesta više nema, gdje si ti onda kod kuće?
Djedu potekoše dvije krupne suze, okrenu se u stranu, ugrize se za usnu da ne bi morao vrisnuti.
- Zlato moje, a gdje sam ja kod kuće?! - Pa, nigdje!!! Kao i toliki drugi: oni koji su ostali tamo, nisu svoji na svome; mi, koji smo protjerani, pogotovo. Da mi nije moje bake i ovo malo vjere u Boga, ne bih znao gdje nam je mjesto pod suncem. Ovako se tješim da barem postoji djelić neba i za nas, ako nam ljudi već ne daju stopu zemlje. Svi smo mi kao lišće što opada, iako neki misle kako su oni stabloživota. A sav se život svodi na dugotrajno postojanje i brzo nestajanje.
- Djede - reče odlučno unuk - iako toga mjesta u kojem si se ti rodio više nema, molim te, kaži mi kako se zvalo, a ja ti obećavam da to ime nikada neću zaboraviti!
Marijan Markotić, posavski-vremeplov.com
Ilustracija: Mato Bičvić
