Mržnja
Podsjecanje na 11.09.2001.
Kada gledamo očima mržnje u drugima vidimo samo neprijatelje, ako bi imali i barem malo ljubavi u sebi umjesto neprijatelja vidjeli bismo prijatelje.
Pun je svijet nesigurnih i onih koji pate od osjećaja manje vrijednosti, onih što traže mjesto gdje će biti prihvaćeni, gdje će biti naizgled jaki, priznati. Kao takvi dobrodošli su da ih zlonamjerni brzo regrutiraju, izaberu i obuče da izvrše važan zadatak. Dok do akcije ne dođe omoguće im život u uživanju što ne traje dugo, cilj se brzo nađe. I pored toga 'sirovine za proizvodnju' je u izobilju. Grupiranje u čopor što im se nudi sa strane naizgled je najbolje mjesto. Tu su takvi s njima sličnima jaki, pa kada su i podložni manipuliranju, oni su ipak sila koja može izvršiti 'veliko djelo'. Upravo ono što im treba! Nije bitno ako su u pitanju i stotine nevinih ljudskih života, i nebrojeno više, uopće im nije važno - što više to bolje!
Nekoliko grama antraksa, ili malo više, ispušteno u nekom metrou ubit će puno ljudi, a samo stotinjak kilograma raspršenih u zraku iznad velikog grada imao bi učinak na ljude kao i eksplozija hidrogenske bombe, tako barem kažu učenjaci. Kad bi mržnjom zaraženi ljudi na neki način došli do virusa velikih boginja i pustili ga, većina svjetskog stanovništva bila bi bespomoćna -umrle bi gotovo dvije milijarde ljudi. S tim u vezi strašno je znati i da neke terorističke grupe već odavna vrše i biološke eksperimente takve vrste. U igri su i mikroorganizmi, Na sreću, s njima ne ide lako, eksperimenti zahtjevaju visoko specijalne uvjete i veoma stručne ljude, inače ko zna, možda nas više ne bi ni bilo ... A tek nuklearne bojeve glave. Do 'atomske' nije baš teško doći, kažu da se može i napraviti ako imaš dovoljno mateijala. Nije problem, znamo da mafija ima duge prste!?
A što reći za ovo naoružanje:
- jedno obično pismo sa opasnim sadržajem,
- eksploziv na toploj koži, pod kaputom u specijalnom nosaču, s prstom na okidaču, uokolo gomila ljudi...
- avion pun kerozina s putnicima što leti visoko u zraku.
Snajper je baš gadno oružje, i podmukao, ali ovo... ovo nadilazi svaki razum!
Koliko je aviona na ovom našem malenom nebu, koliko je nuklearnih raketa i koliko meta?
A tek onih bombica malih, posijanih mina, topova dalekometnih, pušaka što vide bolje nego jastrebovo oko, i u mraku, pištolja i hladnih olovnih zrna što čekaju da rastrzaju toplo ljudsko tijelo? Sve su to prozveli mržnja i strah uzrokovan njome. Bojimo se jedni drugih.Već i prije četrdesetak godina, da smo kojim slučajem uspjeli aktivirati svo do tada proizvedeno naoružanje, naša bi Zemlja otišla u paramparčad samo od količine uskladištenog TNT - eksploziva velike snage. Danas su u igri laserski topovi, priprema se teren i za rat visoko, visoko u 'nebu' -sateliti su već odavna odaslani. Što bi bilo sa našom lijepom Zemljom da to učinimo danas -da kojim slučajem aktiviramo sve odjednom...?
Umjesto da smislimo kako uništiti te opasne rakete, dozvoljavamo da ih proizvode i dalje, još podižu i štitove da se obrane... Kojeg li apsurda, kakve li nelogičnosti! Zar nije lakše s proizvodnjom stati a sve ovo što sad imamo ispaliti gore negdje visoko, visoko u svemiru između Zemlje i Mjeseca, ili još dalje... Smeće se spaljuje i uništava, valjda? Koliko se samo para ulaže da bismo ga proizveli i očuvali, nadzirali? Ne, ne poduzimamo ništa, promatramo čekajući šta će biti. A mržnjom zadojeni ljudi raspiruju mržnju i dalje oduzimajući slijepima sposobnost razmišljanja odvlačeći nam pažnju... na druge stvari.
Kako god bilo da bilo, cilj se mora ostvarit - mržnja mora dobiti zadovoljštinu!
I bi 11.09.2001.
To što se dogodilo u Americi na ovaj dan prije punih sedam godina ostat će u neizbrisivom sjećanju milijuna ljudi diljem ovog našeg poludjelog svijeta. Bio je to dan koji je prodrmao Zemlju tako snažno da je ubrzao tijek negativnih zbivanja smjerom kojim ljudi-neljudi ne bi smjeli ići. Bilo je gadno, danas znamo da je moglo biti i gore, daleko gore! Možda smo imali i sreću. No, sreća nije trajna, to valjda dobro znamo...
- Podigla sam pogled i vidjela kako padaju pepeo te komadi metala i drugog materijala. ... Zatim se čula još jedna eksplozija. S neba su padali komadi čelika i stakla. Čula sam povike: 'To je drugi avion!' Pogledala sam prema gore i vidjela užasan prizor -ljudi su skakali s viših katova odakle su sukljali dim i plameni jezici. Još su mi uvijek pred očima jedan muškarac i žena. Njih su se dvoje kratko vrijeme držali za prozor. Zatim su skočili i padali, padali, padali. Prizor je bio jeziv.
Riječi su to jedne svjedokinje događaja, a svjedoka je bilo uistinu mnogo -cijeli jedan višemilijunski grad. Uživo uz tv ekrane nesvakidašnja zbivanja vidjeli su u nevjerici i milijarde drugih. Slike što su gledali nikoga nisu ostavljale ravnodušnim. U nevjerici, mislili su mnogi da gledaju scene iz nekog filma. I dok je na jednoj strani prevladavalo očajno stanje, na nekim dijelovima naše planete bio je to razlog za veliko slavlje, ljudi su pokazivali svoju radost javno, uz ogromno ushićenje pucalo se i pjevalo.
I bez obzira kako bio jeziv -prizor se ovaj riječima ipak mogao opisati. Da je avion pogodio neku nuklearku ili pak da je umjesto njega pala samo jedna nuklearna bojeva glava, ovih svijedočenja ne bi ni bilo, bila bi samo velika prazna visokoradioaktivna rupa kojoj ne bismo mogli ni prići, ona nam zasigurno ništa ne bi mogla reći, i ničega drugoga...
Obzirom da je u nesreći bilo i malo sreće ostalo je i svjedoka -nama za opomenu, da čujemo, da vidimo, da poduzmemo nešto. Čujmo zato još jedno svjedočenje izdvojeno iz mnoštva mnogih: -Hodala sam ulicom nedaleko od svoje kuće u južnom Manhattanu, kada sam iznad sebe čula zvuk aviona, bio je toliko prodoran da sam pogledala gore. Nisam mogla vjerovati -iznad mene je letio ogromni putnički avion koji je bio u silaznoj putanji. Pitala sam se zašto tako nisko leti i zašto tolikom brzinom. Tu nema gdje sletjeti. Zatim sam čula kako jedna žena viče: "Taj je avion upravo udario u zgradu." Ogromna vatrena lopta buknula je na sjevernom tornju. Vidjela sam da se na njemu pojavila velika crna rupa. .... Nedugo nakon toga drugi je avion udario u južni toranj, da bi se na koncu oba tornja srušila ...
Koji su to uzroci doprinjeli ovakvom razvoju događaja i koje su posljedice svega toga? Mogli bi smo ih nabrojati mnogo, ali nećemo ponovo ulaziti u pozadinu svega, pokušat ćemo to predočit na neuobičajen način, iz drugačijeg ugla, kako i priliči ovom portalu, imenovana je samo jednu riječ, ona stoji gore u podnaslovu ovog teksta. Korijen je ovog zla i prethodila je svemu, i ostala poslije toga; i više, postala je jača i još žešća, dobila je novu snagu što joj je dala novi zalet, veći zanos - veća krila.
Ta opaka riječ!? Svima nam je dobro znana. U nas je usađena, dobro je njegovana i brzo raste. Ponekad je znamo i čupati, ali nikad iščupati, ona se ponovo javlja, truje dušu, trza tijelo, čini živote teškim -svima! Veoma brzo se širi, uvijek iznova i na isti način dovodi do napetosti i nasilnih sukoba te donosi patnju.Već dugo je prisutna i na prostorima našim, nekoliko smo godina bili i njen najbolji svjetski primjer. Danas je splasnula malo ali još je nismo nadvladali, još uvijek djeluje tajno, potiho ruje, obara, -brzo ruši sve što ljubav stvara...
Naši su stari imali teška iskustva. Nešto od toga prenijeli su i na naša pleća: -Sine moj, ima i tamo dobrih ljudi, druži se, raduj se i dijeli sve s njima, ali ne vjeruj im nikada!, možebitne su to riječi ovog ili onog brižnog oca na jednoj ili drugoj našoj strani. Još kada i sami doživimo netrpeljivost, progon, nasilje. Stare priče opet ožive i ubrzo ih pričamo svojoj djeci -produžavamo agoniju i okrećemo točak vremena u istom krugu na istom mjestu. I ove riječi, uvijek iznova, pokazuju se istinitima nažalost. Sada one zvuče još upečatljivije i žešće. Jedno nasilje rađa drugo i nepravda se tako širi, iz vrtloga se teško ide vani. Mržnja nas obuzima, ne da više disat, hodat, na svakom je koraku. Ponekad, uvidjevši da to ničemu ne vodi poneko od nas i ispliva vani, ali uvijek je to samo na kratko. I svi idu dalje u nepreglednoj traci tapajući po utrtom tragu. Tragovi bivaju sve dublji i dublji...
Etničke barijere je teško srušit. Tko to može? Mogu li to ljudi? Dakako, ali još uvijek ih je malo -nedovoljno za kritičnu masu. Nužno je razbiti neznanje! To najbolje radi obrazovanje - podizanje svijesti. I Ljubav je jako važna! I Istina također! Ali što znače te riječi? Tko nam to još može reći? Riječi postoje i koristimo ih, čujemo zvuk koji ih definira ali njihov smisao ostaje da lebdi u zraku. I ako bi neko pokušao i prizemljiti ih barem malo, naišao bi na prepreke, došao bi u iskušenje, u sukobe interesa, bio bi proglašen ludim ili izdajicom svoga roda, a tko to još biti želi! Ipak, na sreću - ima i toga!
I svakog dana pristižu nam nove vijesti, gledamo kako to izgleda kada se razne netrpeljivosti udruže s bezakonjem. Ljudi se dijele, obitelji, narodi. Mišljena su drugačija, postupci i djela -i čine se zastrašujuće stvari. Posljedica su bol, patnja i neopisive muke, i novi oblici nasilja koji se nakon svakog novog sukoba pojave, i ne samo da su novi, nego su i u obimu većem.
Tako ljudi, umjesto ljubavi, uče mrziti jedni druge. A 'mrzoljupci' trljaju ruke i dodaju ulje na vatru, stvaraju poredak u kojem su oni vladari - moć, lagodan život i pare, pare, pare... Ko šiša te male obične glupe ljude, budale. - Neznanje i primitivizam, dakle.
Pismo veli: - ... i zato nikome ne vraćajte zlo za zlo. Ako je moguće, koliko o vama ovisi, budite u miru sa svima ljudima. Rim. 12.17,18
- Ako je tvoj neprijatelj gladan, nahrani ga, ako je žedan, daj mu piti... Rim. 12. 20
- Ne daj se nadvladati zlom, nego nadvladavaj zlo dobrim. Rim. 12.21
Želimo li uopće mrziti prestati? Što poduzimamo da nadvladamo nesporazume i razbijemo neznanje, strah, sve ono što mržnji daje krila. Gdje je ključ što otvara tajna vrata? Ako smo mogli naučiti mrziti možemo naučiti i voljeti. Može li nas naš neprijatelj voljeti? A mi njega? Možemo li biti prijatelji?
Kako odgovor znati ako ga nismo usanjali, o njemu razmišljali, i naposlijetku i probali ga naći? Unatoč tomu što je posvuda okružena Suncem što sjaji, mržnja ipak zatvara oči i, stisnute tako jako, čvrsto ih sklopljene drži -ostaje u mraku! A otvoriti oči - to je barem lako!
Tko to suzbija sebične želje i stavlja tuđe interese ispred svojih? Tko može konrolirati svoje niske strasti: egoizam, destrukciju, laž, nasilje... Svi pripadamo jednoj te istoj ljudskoj lozi i ne gajimo iluzije da smo od drugih bolji, naprotiv, vjerujmo da i oni imaju vrline i vrijednosti koje često nemamo ni mi sami!
Ni jedan narod ili kultura nema vlast nad svime što je dobro, sve je to izmiješano i svi smo isti - manje više -sve je to naše zajedničko dobro.
Pokazujući tolerantnost i razumijevanje, prijateljstvo i susretljivost mnogi nesporazumi će nestati, a kada se to desi čuvajmo i njegujmo, uputimo se novim tragom i izađimo iz začaranog kruga, barem u našoj domeni, onoliko koliko tko može, i onima što iza nas dolaze bit će već lakše. To su naša djeca i djeca djece naše, ta valjda nam je do njih stalo. Ako smo sve svoje stavili na kocku, tko nam daj pravo da uzimamo i ono na što oni imaju pravo, ta nećemo valjda biti uzurpatori vlastitoj djeci, sebi samim!? Oteli smo im već dosta toga, možda je i kasno... Još ga nismo načinili, a sve počinje prvim korakom!
Josip Vučković
» josip@mail.dk
» www.hasic.dk
10.09.2008.
