GU ZO NJA
Pismo iz Kine IV
Pismo iz Kine IV
Sve nas zanima budućnost. Ali sposobnost da vide budućnost imaju samo posebni ljudi, samo odabrani. Zato smo se obratili Mari Gatari koja je poznata po tome da vidi i više stotina godina unaprijed. Zamolili smo je da samo za nas zaviri u neke novine koje će tek izaći za približno dvjesta godina i pročita nam jedan tekst. Ona je to i učinila, i pročitala nam intervju na koji je slučajno nabasala:
Novinar: Ovaj intervju napravio sam dana 1. 4. 2187. godine sa Njegovom Ekselencijom Gu Zo Njom, ministrom za ljudska prava kineske provincije Bo Sna. Razgovor je vođen u njegovoj rezidenciji u Rajvu Sa, a povod su bile neke pritužbe da se u ovoj, kao i nekim drugim kineskim provincijama po Evropi ne poštuju ljudska prava. Razgovor sam započeo pitanjem: Vaša Ekselencijo, gospodine Gu Zo Nja, jeste li spremni odgovoriti na neka vrlo šakljiva pitanja?
Ministar: Naravno, zato sam Vas i primio. Raspalite!
Novinar: Dobro, onda da krenemo baš od početka. Ministar ste u provinciji Bo Sna. Zašto ne Bosna i Hercegovina, kako je bilo izvorno ime ove države? Zar ne mislite da biste time pokazali bar malo poštovanja za autohtono stanovništvo i njihov jezik?
Ministar: Kao što vidite, mi smo upravo o tome vodili računa i zadržali ime provincije. To znači da poštujemo osjećaje autohtonog stanovništva, kao i njihov jezik. Izmjena je neznatna, samo što smo razdvojili riječ u skladu sa kineskim pravopisom.
Novinar: Inače, to je jedina riječ koju ste zadržali, ali i nju prema svom pravopisu. Zar Vam se ne čini da je to premalo?
Ministar: Niste se dobro pripremili za ovaj razgovor. Da jeste, znali biste da smo pruzeli još tri riječi, koje jednostavno nismo imali u svom jeziku, ili ne u tom značenju. To su riječi: mu štu luk, sra nje i je bi ga.
Novinar: I njih ste razdvojili, a ovi ljudi su su vrlo osjetljivi na razdvajanje?
Ministar: Ne, naprotiv! Oni su čak i ratovali da bi se razdvojili.
Novinar: Ali vi ste ih sad i fizički razdvojili u četiri rezervata, i oni svi, ama baš svi, žele da budu zajedno. Zbog čega im ne dopustite da budu skupa ako to žele?
Ministar: A, to nikako! Kad god su bili zajedno, napravili su neko sra nje. I to veliko, svjetsko. Pustiti ih ponovo zajedno, bilo bi politički neozbiljno i opasno po svjetski mir.
Novinar: Ama, kakvo sra nje?! Pa njih je šačica jada, gotovo ste ih istrijebili, raselili, asimilirali... Mogu se na prste izbrojati i šta mogu oni učiniti?
Ministar: Nije njih baš tako malo. Od 16 miliona stanovnika, autohtono stanovništvo čini 0,5 promila, što je čak oko 8 000 stanovnika. To znači da ih ni stonoga ne bi mogla na prste prebrojati; a kamoli čovjek:
Novinar: Pa to je tako malo! A i njih ste razbili u četiri rezervata; da budu još slabiji:
Ministar: Nisu to tako male skupine! Evo, u rezervatima Sr Bi i Bo Šnja postoji čak i osnovna škola na njihovom prastarom jeziku, a u Hr Va rezervatu je obdanište i prva četiri razreda osnovne škole. Škole nema jedino u rezervatu O Sta Li, ali tamo živi svega 16, mahom starijih ljudi koji nemaju ni potrebu za školovanjem.
Novinar: Ipak je to sve tako malo. Još im ne dozvoljavate ni da govore svoj jezik izvan rezervata?
Ministar: Ni to nije potpuno istinito. Mi smo im dozvolili da i izvan rezervata mogu svakoga dana reći svaku, ama baš svaku riječ po jednom, a njima omiljene psovke čak i po tri puta dnevno. Mislim da im ni toliko nije potrebno, jer gotovo da i ne izlaze van rezervata.
Novinar: Koliko znam, stanje nije mnogo bolje ni u ostalim evropskim kineskim provincijama?
Ministar: Mislim da smo i tamo, kao i ovdje pokazali na djelu kako se trebaju poštovati ljudska prava. Evo Vam samo primjer, koji govori jasnije nego da vam pričam naokolo. U provinciji Fran Cuz kinesko stanovništvo čak ne čini apsolutnu, nego samo relativnu većinu. Pored 48 posto Kineza tu je i 47 posto Arapa kao i 5 procenata prastanovnika Francuza. Ne znam jeste li čuli za taj narod, ali po njima se ta država nekada i zvala Francuska. Dakle, tamo nismo još apsolutna većina i u svim javnim ustanovama se ne govori samo kineski, nego ravnopravno i autohtoni arapski jezik. A u nekim sredinama i francuski. Ti prastanovnici Francuzi imaju i svoje osnovne škole, a u samom centru Pariza čak i srednju školu.
Ili, ako hoćete još primjera, evo Vam Nje Ma Čka. Tamo nas ima 49 posto, koliko i autohtonih Turaka. Prastanovnika Nijemaca je oko dva posto. I tamo je slično stanje kao i svuda gdje je naša vlast. Ako i prevladavaju naši običaji i način života, to nije nametnuto nego dobrovoljno prihvaceno. Evo najnovijeg primjera: Vi znate da gdje je Kineza, tu su i bicikli. Ali u Nje Ma Čkoj autohtono tursko stanovništvo ranije nije dozvoljavalo ženama da voze bicikl. Navodno, to su žene zloupotrebljavale nepristojno se vrteći i namještajući na sjedištu, što je muške nerviralo. Ali sada su im dozvolili i žena je sve više na biciklima. Jedan turski kolega mi je u šali rekao da im je bolje da ih žene varaju sa biciklima nego sa prijateljima, šefovima i ko zna s kime sve.
Novinar: Dobro, dobro, navodite samo ono što vama odgovara. Možete li nam još reći nešto za kraj, nešto poručiti?
Ministar: Poručiti? Pa, recimo da je pred Bo Snom sjajna budućnost.
Novinar: To? Pa to su nam poručivali i prije dvjesta godina!
Ministar: Je li momoguće!? Nisam to znao. E, je bi ga!
Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
