KONSOCIJACIJOM PODIJELITI VLAST U BiH
ŠTO BI ZA BiH ZNACILA KONSOCIJACIJSKA DEMOKRACIJA?
Analizira: Pejo Gašparević
Kakva Bosna i Hercegovina može opstati kao država? Nije preuranjeno upozoriti kako će se to pitanje zaoštriti nakon ovojesenskih lokalnih izbora kada se na tron političke pozornice postavi problem ustavnih promjena. Nedvojbeno je da će regionalni kontekst, odnosno razvoj (ne)prilika s Kosovom i Makedonijom, imati udjela i na oblikovanje političkih koncepcija za ustavni preustroj BiH. Neovisnost Kosova čelnici Republike Srpske, uz pomoć Ruske diplomacije, eksploatirati će kao argument za što je moguće veće osamostaljivanje tog entiteta mimo BiH. Porast autonomaških pretenzija Albanaca u Makedoniji mogao bi dati novog poticaja Hrvatima u BiH za oživljavanje autonomaških zamisli. Osim tog regionalnog impulsa Bosna i Hercegovina će u nadolazećim okolnostima biti suočena s još jednim jednako krupnim izazovom - vlastitom posebnošću. Njena posebnost se manifestira u postojanju triju konstitutivnih naroda te u izravnom dodirivanju katoličanstva, pravoslavlja i islama.
Sa stajališta opstanka BiH najpoželjniji bi model preustroja BiH bio onaj u kojem bi se prakticirala trostruka lojalnost žitelja: prema vlastitoj naciji, prema vlastitoj vjeri i prema zajedničkoj državi. Čini se kako se takvom modelu uređenja BiH najviše približio prijedlog Biskupske konferencije BiH kojim se zagovara uspostava četiri regije (federalne jedinice) tako da niti u jednoj od njih nitko od konstitutivnih naroda nema više od 40 posto niti manje od 30 posto vlasti. S druge strane, Daytonski sporazum se čini najudaljenijim od modela koji bi vodio opstanku BiH. Zašto? Daytonskim sporazumom je jednom od tri konstitutivna naroda- Srbima udjeljeno 49 posto teritorije BiH, što kod Srba razvija lojalnost prema tom entitetu, odnosno prema vlastitoj naciji i vjeri, ali smanjuje lojalnost prema zajedničkoj državi BiH. Daytonskim sporazumom Bošnjacima je udjeljena brojčana nadmoć nad Hrvatima u Federaciji BiH što kod Bošnjalka razvija pretenzije da budu gospodari (nacionalni i vjerski) makar na 51 posto teritorija.Tako se stvara paradoksalna situacija da se bošnjačko retoričko zauzimanje za državu BiH, zapravo, u praksi svodi na očuvanje dominacije u Federaciji.
Daytonski sporazum je Hrvatima udijelio jedno veliko ništa, jer niti su tim sporazumom stekli teritorij, kao što je to pošlo za rukom Srbima s RS-om, niti su u Federaciji stekli ravnopravnost. Rigoroznije govoreći, Hrvati su u BiH kao glineni golubovi namjenjeni odstrelu bez minumuma institucionalne zaštite. U utrobi Daytonskog sporazuma su dvije goleme prijetnje - prijetnja brisanja jednog (najmalobrojnijeg) naroda ali i prijetnja nestanka BiH jer eliminacijom jednog naroda poništava se ideja tronacionalne BiH. Može li se preduhitriti takav rasplet?
Na vidiku se dadne primjetiti kako samo ravnopravna podjela vlasti između tri naroda može prerasti u spasonosnu formulu za BiH. Ravnopravna podjela vlasti između Hrvata, Bošnjaka i Srba u biti znači konzumiranje konsoicijacijskog modela uređenja BiH kojim se spriječava asimilacija. Klasik konsocijacijske teorije Arend Lijphart kaže:"Žele li se podijeljena društva spasiti od raspada i kani li se spriječiti nasilna asimilacija, treba ih politički urediti kao konsocijacijske demokracije".
U domaćoj političkoj i medijskoj javnosti povremeno zaiskre polemike o konsocijaciji. Protivnici konsocijacije, pozicionirani u bošnjačkom miljeu, u toj koncepciji vide opasnost od podjele BiH, pri čemu se ne želi priznati već postojeća duboka podjeljenost društva u BiH. Čini se kako konsocijacijskom modelu treba udahnuti svježu interpretatitvnu snagu, čime se želi reći kako bi upravo konsocijacijska demokracija mogla odigrati ulogu spašavanja BiH o daljnjeg rastakanja. U podnožju konsocijacijske demokracije je poštivanje zasebnih identiteta, a ne njihovo potiranje. Uostalom, nije li u svim referentnim dokumentima Bosna i Harcegovina programirana kao "i Hrvatska, i Muslimanska (Bošnjačka) i Srpska". Privrženost Bosni i Hercegovini može rast i upravo praktičnim uvažavanjem te tri zasebnosti, odnosno ta "tri i", a ne samo njihovim deklarativnim spominjanjem. Kritičari konsocijacijske demokracije apriori zaziru od autonomije ističući da se njome utire put teritorijalizaciji.
No, Lijphart ima drukčije tumačenje: "Konsocijalizam nije zamisliv bez bez autonomije segmenata, pri čemu je federalizam oblik njezine institucionalizacije samo u društvima u kojima su segmenti zemljopisno grupirani; ako nije tako, autonomija segmenata institucionalizira se u obliku autonomnih kulturnih i obrazovnih institucija...". Dakle, po Lijphartu autonomija ne znači nužno i terirorijalizaciju, odnosno moguće su i neteritorijalizirane autonomije. No, otvoreno govoreći, i u tom pogledu u BiH treba primjenjivati jednak princip za sve: ako se jednima dopušta teritorijalizacija onda se to ne bi smjelo uskraćivati i ostalima, ili je uprotivnom nužno razvrgnuti teritorijalizaciju.
Konsocijacijska demokracija, kojom bi se jamčila ravnopravna podjela vlasti, svoju neminovnost crpi i iz demografskih gibanja. Službene statistike ilustriraju da se u BiH od 1948. do 19991. udio Hrvata u stanovništvu smanjio sa 24 na 17 posto, udio Srba sa 44 na 31 posto, a udio Muslimana (Bošnjaka) se u tom razdoblju povećao s 31 na 44 posto.
Neizvjesnost ranjava perspektive BiH.
P. Gašparević
pgas@hina.hr
06.07.2008
