Vjernici i nevjernici (filozofija i praksa)
Foto: Mato Bicvic, Prud
Diskusija o vjeri i vjernicima, ateistima i agnosticima, filozofiji života i smrti su skoro uvijek pune žara a često i netrpeljivosti. Za ljude koji nisu imali prilike niti mogućnosti pročitati odgovarajuću literaturu teško je govoriti o mišljenjima Tome Akvinskog, Augustina, Kanta, Nietzscha, francuskih enciklopedista, Marxa... Neke stvari su toliko komplikovane da ih običan čovjek i ne razumije.
Treba priznati da su mnogi veliki mislioci, naučnici i političari bili vjernici ali takođe veliki broj su bili i atestisti. Zastupnici jedne strane nabrajaju u grupi vjernika one mislioce, naučnike, državnike o kojima bi većina ljudi trebali imati pozitivno mišljenje, a u grupi nevjernika one koji bi mogli biti ocjenjeni kao diktatori, masovne ubice, itd. Svjesno ne navode da su u prvoj grupi bili i oni koji su istrijebili Maje, Inke, sjevernoameričke Indijance, pobili milione Jevreja, pobili u ime svoje vjere stotine hiljada ljudi druge vjere. Vjernik je bio i poznati persijski matematičar, ljekar, astronom i mislilac iz 11. stoljeća Abu Ali ibn Sina (u Evropi poznat pod imenom Avicena), ali je vjernik i Osama bin Ladin i njegovi privrženici.
Sama riječ VJERA objašnjava da je čovjek samo svojim vjerovanjem ubjeđen u egzistenciju Boga. Agnostici kažu da ne postoje materijalni dokazi o postojanju Boga. Protivnici međutim kažu da ne postoje niti dokazi protiv postojanja Boga. Poznati češki autor i moderator Jan Kraus (i sam vjernik) kaže: „ Kada bi postojali momentalni dokazi o postojanju Boga onda bi u njega najednom servilno svi vjerovali, zato što bi špekulativno razmišljali o svojoj daljoj budućnosti. Da bi je imali osiguranu. A takav Bog ne bi imao vrijednost“. Citati Krausa u ovome prilogu su iz njegovog intevjua u češkom dnevniku „ Gospodarske novine“ („Hospodarsky noviny“) od 25.11.2005.g.
Čovjek treba sam da odluči o tome vjerovati ili ne. Meni (praktikujućem ateisti) je ostalo u sjećanju mišljenje Wernera von Brauna koje je iznio u svojoj autobiografiji koju sam čitao kao učenik srednje škole.
Redaktor te knjige ga je upitao, kako to da on koji je izmislio rakete, šalje ljude u svemir i pripada medju najveće astrofizičare u svijetu ipak redovito ide u crkvu. On je odgovorio (parafraziram pošto sam to davno čitao) da mu njegova saznanja ukazuju na visoku razinu organizacije i funkcionisanja univerzuma za koje on nema objašnjenje i zbog toga vjeruje da nad nama postoji veća sila koja je to mogla stvoriti.
Biti nevjernik a ponašati se kako knjiga traži
Mnogi ljudi vjeruju u zagrobni život, u „ sudnji dan“ (kijametski dan, das jungste Gericht, the Last Judgement) kada će ustati svi mrtvi , biti suđeni za svoje grijehe i odredjivaće se ko će u raj a ko u pakao. Prema tome vjerovanju vjernici su predodređeni za raj a nevjernici skoro sigurni u pakao.
Sjedim za večerom u jednom praškom hotelu sa gospodinom Nickom, mojim starijim kolegom, financijerom iz Aachena, grada Karla Velikog, u čijoj katedrali su se 600 stotina godina krunisli franački kraljevi. On mi kaže da je prakticirajući vjernik (katolik), da mu je to familijarna tradicija i da kad u nekom gradu ostaje duže traži božiju kuću da bi ponekad otišao na bogoslužbu. Ja gospodinu Nicku kažem da sam agnostik (ateista), sa bosanskim muslimanskim korjenima . Te konstatacije ne utiču na našu bogatu konverzaciju o poslu, finacijama, istoriji, tradiciji, religiji, filozofiji života, obitelji.
U jednom momentu pitam mog prijatelja: „ Po muslimanskom vjerovanju i pravilima nevjernik se u poslednjim trenucima života može okrenuti na vjeru („doći tobe“- kako se kaže u Bosni). Time si obezbjeđuje put u raj. Ja kao ateista takvu šansu nemam. Ali u ovom životu ja se ponašam tako kako Koran, ali i druge svete knjige od čovjeka traže: poštujem i pomažem svoju majku, pomažem svoju rodbinu, odgajam ispravno svoju djecu i pomažem im, ne lažem, ne varam svoju suprugu, korektan sam prema svojim prijateljima i poslovnim partnerima, nikad u životu nisam krao, nisam ubio, pomažem siromašnim. Ako bude sudnji dan kuda će poslati mene?
A moj prijatelj Nick, gospodin „oberste Klasse“ , vjernik i intelektualac mi kaže: „ Nije bitno kako se izjašnjavate, bitno je šta radite. Vaše ponašanje je od najviše moralne vrijednosti. Ako bude sudnji dan vi biste morali u raj, gospodine Zaimbegović“.
Kasnije sam se sjetio aforizma jednog ruskog satiričara (ime sam znao ali zaboravio jer sam to čitao prije četrdeset godina): „U raju jeste dobra klima, ali u paklu je bolje društvo“.
Grijeh i kazna
U doba velikih tragedija, ratova, kataklizmi mnogi vjernici kažu „ Zašto je to dragi Bog dopustio?“ Odgovor od viših religijskih instanci u pravilu glasi: „Zato što smo bili slabi vjernici“. Time se opravdava nečinjenje neba, a poveäava pritisak na još veću privrženost vjeri a time vrlo često i pripadajućoj crkvi.
Je li to uvijek tako, pita se čovjek.
U netom proteklom ratu najveće žrtve je bošnjačko stanovništvo imalo u tradicionalno vrlo religioznim područjima.
U srpskom logoru u Šamcu sam bio zajedno sa fra Jozom Puškarićem, franjevcem, divnim čovjekom. Bio je teško maltretiran i udaran. Iako slabašan tijelom podnosio je sve to stoički.
Ako sam ja ispaštao kao nevjernik, za fra Jozu ne bih rekao da je slab vjernik. Ili je bio stavljen na kušnju?
Naš pripovjedač Dario Džamonja u svojoj pripovjetci „ Ničeanac“ (iz posmrtno objavljene zbirke „Priče“) govoreći o svome prijemnom ispitu na fakultet i diskusiji sa profesorom o Nitscheu kaže: “Ja sam ostao „ničeanac“ i još više se slažem s njim da je „Bog mrtav“. Čak sam ga i nadogradio, jer ja znam kad i gdje je „umro“. U toku rata, u Bosni.“
A Jan Kraus u gore navedenom intervjuu na pitanje o svome porijeklu kaže: “Odrastao sam u porodici u kojoj je majka bila uzorna i bogobojazna katolkinja, a otac je na drugoj strani govorio, da je Boga uvrstio medju ratne zločince. Za to je imao veoma jednostavan argument – boravak u koncentracionom logoru.Uvijek je naglašavao: Zar Njemu to nije smetalo?!“
Vjera i prakticna korist
Moramo priznati da je za vrijeme bivše Jugoslavije praktikujućem vjerniku bilo skoro nemoguće doći na visoku privrednu ili političku funkciju. Posebno teško je to bilo u Bosni i Hercegovini. Bili su rijetki izuzeci kao Hamdo Mehmedalić u Orašju, koji je bio direktor „Bosanca“ a redovito išao u džamiju. Za to se moralo imati dodatne zasluge.
Danas situacija nije međutim mnogo drugačija. Iz diktature smo se dostali u demokratiju, ali ta demokratija je u principu okrenuta protiv ateista.
Nažalost mnogi ljudi koji su za socijalizma iz interesa bili ateisti sada iz interesa postaju ili se izdaju za velike vjernike. Priznajem one koji su „došli tobe“, što znači da su stvarno okrenuli svoje unutrašnja osjećanja i postali vjernici. Lično mislim da je to manjina. Mnogi bivši članovi komiteta su sada u prvim redovima u crkvama i na džumama u džamijama.
Moj prijatelj Franc, Slovenac iz Kočevja (ateista kao i ja) mi priča prije desetak godina: “Moja majka je veliki vjernik. Odlazak nedjeljom u crkvu je za nju uvijek bila svečanost. Tamo je uvijek išla sa velikom radošču. Prije par godina sam primjetio da nešto nije u redu. Majka se tomu ne veseli kao prije. Kad sam pitao: - Šta je?, rekla mi je: - Franc, uvijek sam imala mjesto u prvim klupama. Sad toga mjesta nemam. Tamo sad sjede oni koji su prije bili sa tobom u komunistima.“
I ponovo Kraus: „Vjera je nešto individualno i diskretno. U crkvama sam susreo veliki broj podvodnika i lažova, koji su tamo klečali svake nedjelje, dok im se nisu napravile rupe na koljenima.“
Moja vjera je najbolja
Velike probleme u Bosni i Hercegovini pravi i podcjenjivanje drugih vjera od strane jedne vjere. Podcjenjivanje i nipodaštavanje „mješanih brakova“ i djece iz tih brakova čine sve tri konfesije. Ateisti se stavljaju na poziciju bezbožnih izroda , a reis efendija Dr. Cerić kaže da bez vjere nema morala. Ja, „nemoralni ateista“ bih se sa svakim pravim vjernikom o tome prodiskutovao i rado sa svakim usporedio.
Na kraju još jednom citiram Krausa: „ Ja sam židov po ocu, a hrišćanin po majci. Ali ja sam također Čeh i Evropljanin. A to sve hoću da budem. Uvijek kažem da sam za ortodoksne hrišćane židov, a za ortodoksne židove hrišćanin. Neću da budem samo na jednoj strani. Meni je odbojno kad neko tvrdi da drugi vjeruju pogrešno. Uvijek mi je bilo antipatično pripadati samo jednoj grupi, a biti protiv drugih. U tome je dio moga ličnog ekumenizma“.
A „ekumenski“ u prvobitnom značenju te riječi jeste: „opšti, koji se tiče svih ljudi na svijetu“.
Ešref Zaimbegović
esref.zaimbegovic@domaljevac.com
