Hrvatski jezik
| "Sprichst Du kroatisch?" - "Yes I do. How can I help you?" |
Prijevod
"Stück" je komad, ali u prijevodu su to komadici od štuke, a ne od tunjevine
Hrvatski jezik skupni je termin za standardni jezik Hrvata, i za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori oko 7 milijuna ljudi, poglavito Hrvata. Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine, kao i jedan od sedam službenih jezika AP Vojvodina (Srbija). Osim toga, hrvatski jezik priznat je kao službeni jezik u pojedinim općinama u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), međutim, tu je riječ o posebnom jeziku iseljenih Hrvata.
Govorni jezik čini sustav od tri narječja: štokavskoga, kajkavskoga, čakavskoga. Hrvatski standardni jezik temeljen je na novoštokavskome ijekavskome narječju zapadnoga tipa, uz utjecaj ostala dva narječja, prvenstveno u leksiku. Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.
Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima (tlacima?). Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovnom zadaćom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Pogledaj stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje: http://www.ihjj.hr/oHrJeziku.html, te Wikipediju: http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik.
| Srbizmi i -izmi |
Ajvar pikant
„Pitanje relativno rijetkih riječi što se smatraju zastarjelicama (ili za njih prosječni porabnici nisu ni čuli). To nije pravopisno nego leksičko pitanje. U tim su riječima strukovne za različita područja, one koje ne nalazimo u tisku, rijetko u knjigama i sl. Npr.- pojmovi iz jezikoslovlja (skladnja/sintaksa, oblikoslovlje/morfologija, zvukoslovlje/fonetika, smisloslovlje/ semantika,..),...zanatoslovlje/tehnologija, zvjezdoznanstvo/astronomija, ....Tu su i riječi koje smo sretali (auktor, što je i autor, a rabi se zbog razbijanja stilske monotonije; razudba/anatomija, razgloba/analiza, sućina/bit, podmet/subjekt, nu/no ..). Dakle-ti hrvatski arhaizmi su normalna pojava, treba ih rabiti- ali s mjerom. Nije realno da astronomija bude nazvana zvjezdoznanstvom u naslovu, ali nista loše ako se pojavi u samome korpusu teksta.
Tzv. »srbizmi«. To je složeno pitanje jer se radi o sklopu od bar 3 ili 4 sloja leksema/riječi od kojih su neki nužni u prikazu pojedinih tekstova. Ne bih pisao o sintaksi (najpoznatije je dakanje- »Moram da kažem.«), ni o nizu leksema koji pripadaju raznim funkcionalnim stilovima hrvatskoga (znanstveni, beletristički, novinski, politički,..). Riječ je o izrazima i leksemima koji su lako prepoznati kao srbizmi u običnom hrvatskom (a članci wikipedije su pisani obicnim stilom-mogli bismo reži da je većina novinskim stilom pomiječanim s nečto beletrističkoga i znanstvenoga): bezbjednost, istorija, ubijediti, ćebe, zaliv, priliv, podsticati, svakodnevica (taj čak prevladava u tisku !), ..No hrpa je rijeci koje su proglašene »srbizmima» a obične su hrvatske riječi s drugim značenjem: mrk, svirep, .... ili su ih kvazipuristi htjeli prognati zbog asocijativnih sveza: raskršće, historija,.... Treba biti oprezan sa »srbizmima» jer je veći dio hrvatski s drugom semantičkom nijansom (»svirep« je u srpskom »okrutan«, a u hrvatskom »izuzetno, perverzno okrutan«). Trebalo bi izbjegavati i tvorbene obrasce što ih je srpski uzeo iz turskoga (imenice na -luk i -džija: bezobrazluk, kamiondžija/bezobraština, kamionaš).
No, najveća gnjavaža suvremenoga hrvatskog nisu srbizmi nego angloamerikanizmi. O toj podugačkoj temi samo dvije pripomene: ti su izrazi rasprostranjeni u popularnoj kulturi (glazba, TV...) i računarstvu. Za hrvatsko računalno nazivlje bi najbolje bilo rabiti Silićev »spelling checker« koji ima prevedenice za većinu računalnih naziva. Najbolje bi bilo da netko stavi taj dio (to je glosar za oko 50-70 pojmova). Glede pop-kulture: tu stvari dolaze i odlaze, pa se hrvatski pojmovi koriste gdje postoje, a gdje ne- to je ionako subkultura koja će proći (kao i razne do sada). Od nepotrebnih anglizama i kvazianglizama bi dobro bilo izbjegavati nenaravnu sintaksu bez genitiva (VIP korisnik- to je isto kao SDP član) i pomodne latinizme/anglizme koji su ušli preko političarskih naklapanja (implementacija, monitoring, ..).
…Jezik može promijeniti i pismo (turski je odbacio arapsko pismo i usvojio latinicu; mi smo imali i glagoljicu, i ćirilicu/bosančicu i latinicu (raznih oblika))- i svejedno »ostati svoj«.
Pogledaj Wikipediju Hrvatske: ovdje
| Polemike |
Pitanje:
Ocekujete li u nadolazecem vremenu promjenu odnosa prema srbizmima i uopće riječima nehrvatskoga podrijetla?
Ivo Pranjković:
Dobrim sam dijelom već odgovorio. Dodao bih da riječi za svakodnevnu uporabu i ne treba posebno ni normirati (zasto bih ja ili bilo tko drugi "naređivao" nekome da govori ili piše primjerice povjerenstvo, a ne komisija, propaganda, a ne promidžba, izvještaj, a ne izvješće i sl. - ili obrnuto?). Druga je stvar tzv. specijalni leksik, posebice u nazivoslovlju (terminologiji) pojedinih struka, grana umjetnosti i sl. gdje je prirodno i preporučljivo da stručnjaci za pojedina od tih područja u suradnji s jezikoslovcima daju prednost određenim nazivima (terminima) u odnosu na druge.
Očekujem promjenu odnosa bar prema nekim srbizmima, a pogotovo prema kvazisrbizmima, tj. prema rijecima koje se bezrazložno smatraju srbizmima. Ne smatram naime da su srbizmi (sve) one riječi koje su u hrvatskom standardu manje obične nego u srpskome, pa su na neki način u drugom planu (ili su obilježene kao regionalne, razgovorne, žargonske i sl.), npr. hiljada, sedmica, januar, nauka, oficir, major, prisutan, grupa, sistem i sl. Stvarni srbizmi tipa ovaplotiti, prenebregavati, obd(j)elavati, preimućstvo, saobrazan, celishodan, vaspitati, magnovenje, ilustrovati, definisati, hemija, azot, kriterijum itd. ni prije se nisu upotrebljavali u hrvatskome standardnome jeziku, ili su se upotrebljavali posve rijetko.
Brozović:
Mislim da je prilično vjerojatan promijenjen odnos prema srbizmima. Eventualno forsiranje pravih srbizama bilo bi katastrofalno za hrvatski jezik, a što se tiče europeizama (uključujući i anglizme), valjalo bi postići civiliziran omjer s domacim riječima. No to je teško tamo gdje kao u nas vlada načelo "ili ili".
Babić:
Hrvatski jezik svoju je bitnu promjenu doživio neposredno poslije Deklaracije i neki kao da imaju kratko pamćenje pa zaboravljaju da su tada, a ne u neposrednoj prošlosti, vraćene u upotrebu mnoge riječi koje su za jakoga unitarističkoga razdoblja potisnute na sam rub jezične upotrebe, kao što su glazba, skladatelj, skladba, pa među njima i tijek. Mijenjane su čak i one koje su bile u službenoj upotrebi, pa su još za stare komunističke vlasti naučni fondovi promijenjeni u znanstvene, a s njima i nauka u znanost, tada su i saobraćajne dozvole promijenjene u prometne dozvole, pa je čak i Služba državne bezb(j)ednosti promijenjena u Službu državne sigurnosti. Dalibor Brozović je u lipnju 1977., dakle, davno prije slobodne Hrvatske, u časopisu "Jezik" napisao članak "Tijek teče, a tok stoji", u kojemu već sam naslov kazuje jezično rješenje i nisu ni oni ni "Jezik" ni hrvatsko jezikoslovlje krivi ako tko tijek upotrebljava gdje mu nije mjesto i u značenju koje ne bi trebao imati.
Čitaj više ovdje
| Vujaklija i "čizburger" |
Zvonko Pandžić:
...Karadžić je počeo skupnjati narodne pjesme nakon što je čitao Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića, počeo sastavljati Srpski rječnik nakon što je u ruke dobio hrvatske rječnike Mikalje, Della Belle, Beloštenca, Stullija, itd. Pa stoga nije nikakvo čudo da je Karadžiž preuzimao uglavnom hrvatske riječi, njegova stvarna "inovacija" u Srpskom rječniku (1818) bili su tek mnogobrojni turcizmi. Tako ćemo kod njega naci svu silu danas uobičajenih hrvatskih riječi, ne samo (ponekad) rastavljeno pisanje ne ću, koje se u srpskome jeziku ne koriste. čitatelja ovim ne želim zamarati pa navodim samo jedan primjer. Karadžić je recimo zabilježio pridjev "stožerni", te imenice "stožer" i "bojnik" prema Stulliju (1806) i Della Belli (1728), pojmovlje koje nalazimo, Skok bi rekao kao neologizam, u terminologiji hrvatskoga domobranstva u monarhiji, ali nikada kod srpske vojske (generalštab, major i sl.). Danas zbog toga tražiti izbacivanje ovih izraza iz hrvatske vojne terminologije značilo bi priznati da je te riječi Vuk Karadžić prvi uveo a Hrvati slijepo slijedili. Upravo to - i ne htijući, vjerujem - čini Igor Zidić. Navodni srbizmi su od starine uobičajne riječi u hrvatskome jeziku, ne u srpskome. Stoga on svojom upadicom o navodnom srbizmu "ne ću" nije zaskočio svoje oponente nego sam sebe i očitovao neznanje svojih pravopisaca...
...K tomu, pitanje pisanja ne ću ili neću uopće nije pitanje razlikovnosti srpskoga i hrvatskoga jezika, nego je to pitanje rastavljenog ili sastavljenog pisanja negacija, enklitika i sl. Hrvatski jezik ipak i u tradiciji i danas više naginje rastavljenom pisanju (ne ću, biti ću), srpski opet, kao i novosadski pravopis, sastavljenom (neću, biću). Pitanje je dakle hoćemo li u pravopisu ujednačiti to pisanje i smanjiti broj iznimaka, a ne hoćemo li se otkloniti od srpskoga jezika. Još uvijek naime imamo u pravopisu previše pravila, a to zbog toga jer imamo previše iznimki koje valja pojedinačno naučiti.
Na koncu, što smo dobili novim pravopisom? Ne posebno nova a još manje originalna pravopisna pravila. Zapravo, nastala je jedna mješavina pravopisnih pravila iz “novosadske” tradicije Anić-Silićeva pravopisa i školskoga pravopisa (Babić, Ham, Moguš). Ta mješavina je jedina novina novoga pravopisa. Tako smo dobili jednu vrstu pravopisnoga – horribile dictu – “čizburgera”, dakle, doslovice razumljeno, američku poslasticu na hrvatski način, tj. s iskvarenim (pravo)pisanjem.
I dok se javnost spori o novom tiskanom pravopisu, skrivečki je uveden na mnogim mjestima onaj najnoviji, elektronički. “Novi liber” je prije nekoliko dana ponudio online korištenje i plaćanje svim redakcijama i pojedincima njihov rječnik i pravopis (Anić-Silić-Goldstein). Nema sumnje da će se pretplatiti mnoge redakcije i škole, pa će pravopisni „čizburger“ u Hrvatskoj još dugo potrajati. U Njemačkoj se pak time meritorno bavi na državni trošak Institut za njemački jezik, odnosno kompetentna redakcija Dudena. Slično bi – barem prospektivno – valjalo očekivati i od Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu budući da o njemu skrbi hrvatska država i koji zapošljava više ljudi nego Dudenova redakcija u Njemačkoj. Dakle, umjesto zakona o hrvatskome jeziku, valjalo bi pronaći kompetentnu redakciju za hrvatski jezik i pravopis i poslati je u taj Institut... Čitaj više: ovdje
| Strah od nacionalno krive riječi |
Ivan Lovrenović:
U svakodnevnom životu ta se pojava očituje na zastrašujući način. Na svakom koraku i u svakom trenutku susrest ćete se sa situacijom u kojoj govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj... tisuća”, “kaf... kava”, “izvješ... izviješće”, “obav... obveza”, “nar... osobito”, “pris... nazočan”, “činit... čimbenik”, itd. unedogled... U tu sasvim nepotrebnu, kompromitantnu situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, televizijski urednici, studenti – sve u strahu velikomu od nacionalno krive riječi. Nitko se još nije sustavno pozabavio antropološkom dimenzijom ove pojave, a tek bi takva analiza dala prave uvide u dubinu i užas mentalne diktature o kojoj je riječ: To je na djelu jezični standard u proklamiranoj svetoj borbi za očuvanje nacionalnoga identiteta, koja praktično funkcionira kao zatiranje elementarne ljudske i osobne slobode!
Čitaj više: http://www.zarez.hr/151/temabroja6.htm
