Krilatice
Foto: Mexico, Izmal, travanj 2008
Autor fotografije je pozadi, desno, sa naocalama :-))))
Često se čuje kako su bosanske glave najtvrđe.
Dobro. Može biti da je tako. Možda će mi netko prigovoriti da olako prihvatam tu karakteristiku. Jasno, svjestan sam da nam oni što nam tako nešto prikačiše i nisu bili baš mnogo prijateljski naklonjeni.
Ali ima to i svoju pozitivnu stranu. Zamislite, da nismo imali tvrde glave, kako bismo izdržali sve ono što nam je generacijama na glavu padalo. A ima toga more jedno. Ne treba nabrajati. I ne želim trošiti riječi na tu temu.
Cilj mi je istaknuti kako je narod sve to mogao izdržati. A, evo, izdržava i dan danas.
U svakoj situaciji je ta „bosanska tvrda glava“ pronalazila prave riječi. A prava riječ u pravo vrijeme je zlata vrijedna. Čovjeku u nevolji, takva riječ daje snagu da se isčupa iz teške i neugodne situacije u kojoj se nalazi. U modernom jeziku ih zovu KRILATICE.
Sjećam se jednog događaja iz ranog djetinjstva. Putovi su posipani šljunkom i njihova površina je vremenom postajala tvrda kao beton. Jednom prilikom sam nezgodno pao na takvom putu. Sjeo sam na kućni prag i puhao u oguljena i krvava koljena dok su mi suze kapale niz lice kao kruške. U tom momentu mi je prišla moja majka i onako tihim, njoj svojstvenim glasom rekla: „Nije strašno. Proći će to brzo.“ Očistila mi je rane i zavila sa dva bijela zavoja. Osjećao sam se poput ponosnog ranjenika koji je želio da dovikne čitavome svijetu: „Gledajte, bilo je tako strašno a mene više ne boli!“
Negdje, tamo u dubini duše, ostale su te riječi. I uvijek sam pažljivo slušao kako ljudi govore kada se desi nešto nepredviđeno, novo ili neuobičajeno. Uvjerio sam se da kod mnogih postoji neka vrsta urođenog, prirodnog optimizma.
Koliko sam ljudi poznavao koji su na pitanje-„ Kako si?“- sa osmijehom odgovarali: „Dobro je.“ „Zadovoljan sam.“ „Bit će bolje.“ A njihova situacija nije ni u najmanju ruku bila zavidna. Od takvih ljudi se moglo čuti da kažu djeci- „Djeco moja, moji sokolovi!“
Ili da kažu za onoga tko im pomaže- „Desna ruko moja!“
Rado sam slušao kada se za ranoranioca kaže-„Uranio, zoru privario.“
Ili za čestiti, mladi bračni par se moglo čuti ovo- „Vrijedni su. Imat će i bijelih pčela.“
Vjerojatno je najstarija krilatica bila – „Nema kruha bez motike“
Motika je izgubila na značaju ali su krilatice i dandanas u upotrebi.
I žive one u svakom jeziku ali zacijelo nigdje tako intenzivno kao u našem. Kako li samo milo zvuči kada se netko zahvaljuje i pritom kaže: „Hvala ti gdje čuo i ne čuo. I živ mi i zdrav bio!“
Sunce ne sija svaki dan ali čovjek smije upotrebljavati riječi-krilatice uvijek. Siguran sam da tako nešto donosi toplinu i u moj i u tvoj život.
Joso Špionjak
