DOLJE DONJA MALA!
Pročitao sam nedavno da su neki ljudi predložili promjenu imena selu Donja Mahala. Malo sam razmislio, i odlučio dati svoj doprinos, predložiti neko ime, pa ko zna, možda se baš neki od mojih prijedloga usvoji?! Kum da budem?! Već iz te moje odluke vam je jasno da sam i ja za promjenu. Pa naravno! Kakvo mi je to ime?! Čuj, Donja Mahala! Da je bar Gornja, pa hajde-de, ali Donja?...
Zna se kako prođu oni koji su dolje. A tek Mahala?! Neko bi mogao pogrešno pomisliti da se radi o nekom tamo bez veze selu, u kom žive, ne seljaci, nego seljačine! Nisu ni cijelo selo, nego samo mahala u nekom ko bezveznom gradu. Pa još kada imate na umu da Doljanci (tako se međusobno zovu Donjomahalci) i čitava okolina svoje selo zovu Donja Mala... Sjećam se kako je izgledalo kad sam se nekada davno upoznavao s nekom curom: Odakle si – Iz Donje Male. Ama svi smo iz donje male, ali iz kog si sela?! A ona se, jadna crveni i stidi. I šta će nam takvo ime koga ćemo se stidjeti? Ne, ne, to ime nikako ne valja! Dakle, mijenjati!
Službeni prijedlog
I ono je dobro što je u pomenutom tekstu napisano: prvo da se izjasnimo jesmo li za promjenu, a tek nakon toga ćemo odrediti ime. Tako treba. Tako smo i u ovaj posljednji rat išli. Prvo smo se dogovorili, na nivou bratskih stranaka, da ne možemo zajedno i da se treba podijeliti. A o granicama ćemo kasnije. Pa zaboga, jasno je šta kome pripada! Ljudi smo! I sada vidimo kako granice idu baš onako kako je pravedno, pametno, pošteno, baš onako kako valja. Tako ćemo i ime kasnije lako odrediti, i svi će njime biti zadovoljni.
Najviše me iritira to što je ime Donja Mahala još iz turskog vakta. Pa će ispasti kao da smo imali neke veze s njima. Hajde, to što smo se malo družili, ni punih pet stotina godina, ne znači da o tome trebaju postojati tragovi, a pogotovu ne tako dugo. To su sramni tragovi. Sve ih treba porušiti, uništiti.
Čuo sam kako su hrabri ratnici iz Bosanske Bijele htjeli srušiti kulu u svom selu, jedini uočljiv povijesni spomenik u cijeloj okolini, jer je puno kršćanskog znoja, a bogme i krvi, proliveno da bi se ona napravila. Pod prisilom! I šta će nam to strašilo da nas podsjeća na one mrske dane? Imali su ideju obavijestiti i Kineze o svojoj namjeri i predložiti njima da sruše svoj Veliki zid, a Egipćane i Meksikance da poruše svoje piramide iz istih razloga, ali rat ih je spriječio u ovoj humanoj i nada sve mudroj namjeri. Šteta! Ipak, učinili su što su mogli: Promijenili su ime selu. Samo ga potkratili, izbrisali ono bosansko iz imena. Šta će nam to? Neko bi još mogao pomisliti da je to selo, ne daj Bože, u Bosni! A uz to i da smo mi Bosanci, gluho bilo! Ne, ne daju se momci iz Bijele! Mislim da nam njihova odluka može biti dobar putokaz u našim namjerama. Promijenimo i mi to primitivno ime selu. Porušimo sve što nas podsjeća na stara mrska vremena, i uhvatimo korak sa naprednim svijetom.
Šta će nam one zaostale narodne nošnje koje su se nosile u doba sultana? Spalimo ih, dok se i naša djeca nisu na njih navikla i zarazila tom opakom bolešću. Kakve mahale, kakvi bakrači?! Izbacimo sve njihove riječi! Šta će nam, imamo mi svoje koje su i ljepše i razumljivije. Evo, recimo, tursku riječ bubreg, zastarjelu, prevaziđenu i ofucanu, predlažem da odmah izbacimo. Nemamo svoju, ali ćemo je stvoriti, smisliti, mi smo pametan narod. Odmah predlažem da mu damo lijepo, milozvučno hrvatsko ime. Recimo - pišfilter. Dobro, ni ovaj filter nije naša riječ, ali nije, brate, ni turska! Umjesto da je neko ćelav, reći ćemo da je gologuz po glavi, i riješena stvar. A boju ćemo zvati nicrnonibijelo. Nicrnonibijela uskršnja jaja. Krasno! Vidite kako se sve riješi u trenu, i zbogom tri turske riječi!
Uh, glava me zaboli kad se sjetim topništva! Imali smo francusku riječ artiljerija, i zamijenili je turskom, topništvo! Šta nam je to trebalo?! To nam je neko podvalio, neki mrski neprijatelj, garant! Srbi, ko bi drugi?! Ali doskočit ćemo mi njima! I tu imam prijedlog. Pošto do sad nismo imali svoju riječ za tu artiljeriju ili topništvo, hajdemo je zvati po naški, po hrvatski: prdništvo! Pa je podijelimo na lako (tiho) prdništvo i teško (detonirajuće) prdništvo. Da, baš tako, to je pravi prijedlog! I tako ćemo sve neprijateljske riječi iskorijeniti.
A kad sam spomenuo Srbe, da dodam i da mi je dosta njihovog miješanja u naš jezik. Stalno se petljaju, trpaju k'o košulja u gaće! Eto, oni kažu kuća, a mi im doskočimo, pa kažemo dom. A oni odmah kažu domaćica. Ali ni mi se ne damo, nego sad mi kažemo kućanica.
Nećemo kao oni, pa neka puknu! Mi kažemo snimatelj, a oni to prihvate, umjesto da lijepo, srpski, kažu snimalac. Mi kažemo reditelj, a oni i to prihvate. E, i tu im doskočimo pa kažemo redatelj. Ako nam ukradu, prisvoje i tu riječ, mi ćemo je promijeniti u redotelj, pa da vidimo šta će onda!
Ama, ne mogu oni nas pratiti koliko mi možemo namijenjati riječi. Kao mi, jadnici, bosanski Hrvati, što ne možmo pratiti one u Hrvatskoj. Izbace nam iz upotrebe mrsku riječ helikopter i ubace vrtilet, a mi je odmah prigrlimo kao svoju. I nema te sile koja bi nam više otela tu riječ, jer to je naše, samo naše. Hrvatsko! Ali, vraga! Već prekosutra oni smisle da je to krivolet. Mi zgrabimo i tu riječ, ali za pet dana ona se pretvori u zrakomlat! Eto ti ga sad! U zadnje vrijeme čujem i da je helihopter. Iskreno da vam kažem, tu vražju letjelicu više i ne spominjem, jer se bojim da se ne obrukam.
Dobro, toliko o riječima, ali moramo još mnogo toga uništiti da bismo jednom zauvijek raščistili sa onime što nas stoljećima sputava. Ne samo iz Turskog zemana, nego i novije povijesti. Evo, komunisti su nas skroz kontaminirali, da tako kažem. Porušimo sve njihovo, izbrišimo im svaki trag! Čemu škola koju su napravile komunjare? Čim dijete zakorači u dvorište škole, odmah se sjeti da su mu školu pravili neprijatelji, lopovi, pokvarenjaci, bezbožnici, i to mu pokvari raspoloženje i prije nego što sjedne u đačku klupu. I kako tako isfrustrirano dijete može pratiti nastavu? Rušimo takvu školu! Bolje ja da nemammo nikakvu nego onu koja nam uništava djecu. Rušimo sve škole koje su pravili komunisti, rušimo domove zdravlja, bolnice, a prije svega crkve i džamije iz tog sramnog perioda. Zatrpavajmo kanale, razvaljujmo puteve! Rušimo spomenike koji nas brukaju.
fra Martin Nedic
Zamislite, stavili bistu fra Martina Nedića pred samostan u Tolisi, a na glavu mu natukli fes! I kako sad djeci objasniti da mi nemamo nikakve veze sa Turcima, kad su djeca mala i neznana, ništa ne razumiju? Pa šta ako je turski sultan poklonio zemljište za crkvu, to ne znači ništa?! Samo da nam zamaže oči. Najkraće rečeno, treba sve veze pokidati s tim periodom u kom čak ni klima nije valjala. Vidite, kako odoše komunisti, kako se i klima oslobodila, pa se mijenja, slobodnije diše, ledeni polovi se tope od miline i topline.
Nego, da ne zaboravimo o čemu govorimo, da se vratimo na ime sela. Zaključili smo da ga treba mijenjati. Da razmislimo o novom imenu. Prvo je bilo Tvrtkovište, po bosanskom kralju Tvrtku. To ne bi valjalo, ipak je to bio, fuj, bosanski kralj, a šta mi imamo s njima? Ništa. Ama, baš ništa! Da vidimo neko od naših imena. Naših, hrvatskih. Naravno, hrvatskih iz Hrvatske, a ne iz Bosne, jer kakvi smo mi Hrvati, i čime smo mi zaslužili da svoja imena pominjemo? Da smo nešto, u Hrvatskoj bi bar neku uličicu nazvali po imenu nekog bosanskog Hrvata, ali nema je ni za lijeka! Koja kraljica Katarina, koji Ivo Andrić i tamo ko zna koji sve nikogovići? Neko iz Zagreba mora biti, jer samo tako dokazujemo da smo Hrvati.
Dakle, razmislimo svojom vlastitom, zagrebačkom glavom. Evo, neka bude selo Radićevo, po Stjepanu Radiću. On je pravi. Čak je jednom i dolazio u ove krajeve i bio u toliškom samostanu. Uh, onaj gvardijan je zabrljao, samo je jednu rečenicu zapisao o tome, i to kako bi gospodin Stjepan Radić trebao biti bolji katolik i Hrvat. A to neki zlobnici našli, pa bi nam mogli prigovarati.
Možda je bolje da bude Tuđmanovo. Pa, ljudi moji, bar on je naš čovjek! Je li nam obranio našu Posavinu? Jeste! Doduše, neki kažu da to nije ni P od Posavine. A neki kažu da je to samo K od Posavine. Ali...
Ili je možda ipak bolje da nađemo nekog baš svog, iz našeg sela? Ali koga? Koji Doljanac je postojao da ga pamte više od trideset godina nakon smrti, i to samo uža rodbina? Nemamo nikog. Ili imamo!? Evo, sadašnji ministar prosvjete je iz (još uvijek) Mahale. Negova ekselencija Marijan Živković. Jest da je ministar za samo dvije srednje škole i nekoliko osnovnih, ali ministru se ne gleda u zube. Znači, selo možemo zvati po njemu Marijanovo. A što jest – jest, lijepo bi zvučalo i Labudovo. Sad sam u dilemi: Marijanovo, ili Labudovo? Ili oboje: Marijanovo-Labudovo?
Na kraju krajeva, to sa imenima slavnih ljudi mi se, ipak, ne čini praktičnim. Promijene se vremena, valja mijenjati i ime sela. Treba nešto trajno. Da se ponovo vratimo na stara imena našeg sela: nakon Tvrtkovišta se zvalo Utorkovište, posto je pijaca bila utorkom. A sada je četvrtkom, i moglo bi se zvati Četvrtkovište. Eto, to je jednostavno rješenje! Ali, šta ako se opet promijeni pazarni dan? Možda da donesemo odluku da se po automatizmu mijenja i ime sela u Petkovište, Subotište...? Ne, ne! Nije dobra ideja ni to sa danima!
Da li nešto povezati sa geografskim pojmovima? Tu je rijeka Sava. Da bude Savino Selo? Jest, pa da misle da se zove po svetom Savi! Ne, to ne može. Posavac? E, sad ga znaj je li Posavac ili Posavljak!? Moslavinu ne zovu Moslavlje, ali to je u Hrvatskoj, oni se nemaju šta dokazivati. Drugo smo mi, kod nas se sve mora mijenjati. Ipak, otpada, da ne bude nesporazuma.
Možda bi bilo dobro po nekim osobinama ljudi, po zanimanjima, ili tako nešto? Recimo: u čast povjerenstva koje predlaže izmjenu imena sela, da se zove Mlatimudanci? Ili Dangubići? A pošto je tu pronađena iskopina pračovjeka, mogli bismo ga nazvati i Neandertalci?
Ili nešto zvučno, strano!? Njemačko bi ime bilo dobro. Njemački jezik zvuči snažno, sigurno. A mnogo je sličan hrvatskom. Eto, nedavno sam čitao knjigu jednog doktora znanosti, kako je njemački jezik sličniji hrvatskom nego srpski. I čitava knjižurina o tome, sve crno na bijelom! Ja nisam vjerovao dok nisam pročitao, ali kad sam sagledao sve dokaze, više nije bilo dileme. Ipak je doktor - doktor. U stvari, i prije sam ja to osjećao. Znam, kad slušam nekog Srbina kako priča, kako mekeće, leleće, kako se krevelji, ništa živo ne razumijem. Kad vam kažem, ni jedne jedine riječi, ni ono bre ne razumijem. A kad mi Nijemac progovori svojim umilnim jezikom, kad vam kažem, razumijem ga i prije nego što izgovori. Doduše, neke riječi pišu malo drukčije nego mi (ja vol, ja, bitte i sl.), ali to je neznatna razlika.
Eto, što više predlažem, sve se više zapetljavam, i više ni ja ne znam u kom bih pravcu nastavio. Ali dao sam više prijedloga, pa se nadam da će to uvaženom Povjerenstvu za promjenu imena Donje Mahale biti od neke pomoći. U njih imam puno povjerenje, jer vidim da o svemu zrelo i studiozno razmišljaju i o svemu vode računa. Čak su predvidjeli da promjena imena sela ne bi ni najmanje koštala mještane, jer se ništa ne bi mijenjalo od dokumentacije i ostalih drangulija prije isteka roka važenja.
Dakle, promijenimo ime sela u, recimo, Labudovo ili Marijanovo, a na tabli na ulazu sela će jos tridesetak godina pisati da ste ušli u Donju Mahalu, jer prometni znaci su novi i ne treba ih mijenjati. A ljudi su pametni, čim tablu vide, odmah će znati da je to doista Marijanovo ili Labudovo od sela, ako se u njemu tako radi.
P.S.
I nakon obične pisanije o ovako pametnoj temi, čovjek postaje pametniji, napredniji, čak nekako vidovit. Tako sam odmah zaključio da i ja moram biti u trendu, da moram ovo svoje staromodno i prevaziđeno ime promijeniti. Zato se potpisujem novim, odgovarajućim imenom uz ovaj sveti tekst:
Šeret Zajebanović
