U boj, za narod svoj!
Sport ili...?
Eh, kad bi svu ovu pozornost koju nogomet uživa usmjerili da pokušamo riješiti barem jedan naš problem - glad na primjer, ili siromaštvo, ili...
Ništa od toga, mi volimo gledati nogomet i sve što uz to ide: piti pivo, biti u centru pažnje, izvoditi ludorije, biti frajeri, boriti se. Da, i boriti se, kad treba i ne treba! Kako na samom terenu za vrijeme utakmice, tako i izvan njega i to prije i poslije utakmice. Riječ 'SPORT' je izgubila sva svoja slova, te ju više i ne možemo naći. Nije to više sport, nego borba u kojoj su pravilima ograničena dejstva - postoji sudac koji sve nadzire, a koji je i sam pod nadzorom...
Od igrača se traži i više nego što mogu dati. Zato su i dobro nagrađeni - izvan svakog normalnog poimanja. Tako i neki polupismeni nogometaš biva bogatiji, priznatiji, više i od nekog znanstvenika koji je dao nemjerljiv doprinos. Da i ne govorimo o ogromnom novcu koji je izvan svega toga u igri. I zato svi koji su željni brze zarade upleću i svoje prste, sredstva se ne biraju, grabe se pozicije, veze i vezice, ulažu se pare; oni koji su već u igri čvrsto drže svoje položaje i proširuju pos'o. A mi obični ljudi u ludilu? Naoružani ogromnim nacionalnim nabojem zaboravljamo svoju svakodnevnicu i svjesno ili nesvjesno prepuštamo svoju osobnost bezličnoj masi sklonoj stalnom preoblikovanju -manipulaciji u kojoj se gubimo.
"Naši su najbolji, naši su najjači"... ili
"... mi Hrvati - nema sile, nema zla, koji mogu sa nama, prvak svijeta to smo mi...." ili " ...malo nas je al nas ima, nije važno - srusit ćemo snove svima..." ili
" neka se dignu naše zastave, nek se naše ime slavi...za Hrvatsku svi, naprijed Vatreni - s nama je i Bog, svi u jedan glas, naprijed vatreni, mi smo uz vas..."
I tu prestaje realnost, naš svijet postaje imaginacija u koju se uživljavamo, misleći da i sami igramo važnu ulogu, da smo neko i nešto, da smo važni. A kako i ne bi pored toliko neukusnih pjesama, mi smo samo nasjeli. Kako ono ide ona reklama što neodoljivo podsjeća na molitvu "Oče Naš", već duže vrijeme smo bombardirani njome, naročito prije početka utakmice kad igraju 'Vatreni', svaki put moram prebaciti na drugi program: "Oče ..." (nastavak ćete vjerojatno već čuti i sami).
Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu - složit će se mnogi, ali i to je već prevaziđeno, za mnoge je postao - glavna svar na svijetu. Imamo novo prvenstvo i za to vrijeme sva druga događanja su po strani. Problem je u nama običnim ljudima. Što ustvari mi imamo od sveg tog cirkusa? Gledamo te utakmice tokom cijele godine, buljimo u TV, ne dobivamo ništa, samo gubimo vrijeme. Tek što su završila natjecanja u kupovima, došlo nam je i ovo novo prvenstvo, jedva smo ga dočekali, kvalifikacije su bile teške, uspjeli smo i sad idemo dalje: 90 minuta + poluvrijeme = skoro dva sata, sve to x 2 (za dvije utakmice koje imamo na malimm/velikim ekranima ovih dana), i eto ti pola radnog vremena i + pos'o, sve u svemu 12 sati, ako uzmemo i 8 sati spavanja, to je 24 sata, dakle ni za što drugo nema više vremena. Poslije opet dolaze razna lokalna prvenstva, pa kvalifikacije, pa .... nikad kraja. Zbilja, svim onim ženama koje nije zahvatilo ovo ludilo, nije nimalo lako.
A toliko je drugih potrebnih stvari - posvetimo se djeci, opustimo se vani i uživajmo u lijepom sunčanom danu. Umjesto da umišljamo da smo dio nečeg velikog, dok urlamo i ispijamo pivo i pod dojmom da smo 'naj, naj', uradimo nešto korisno. Ako i propustimo koju utakmicu, nećemo ništa izgubiti, probajte i uvjerite se! Kako rekoh, oni imaju milijune i svu pažnju velikog dijela svijeta, popularnost, slavu. A mi jedva sastavljamo kraj s krajem? I još im dajemo najdragocjenije - svoj mukom stečeni novac i svoje vrijeme, njima koji imaju i previše. Gledaju li i oni nas? Ma ne znaju ni da postojimo, za njih smo samo 'jedni tamo neki'... koje koriste mnogi; kupujemo dresove i ostale rekvizite, plaćamo skupe karte, prijevoz, uz to još urlamo i uzvikujemo im imena, obožavamo ih ko svece, pjevamo :"U boj, u boj!" Pa ne dajmo se tek tako! Umjesto da ih idemo gledat, kupimo si kopačke, dres i gaće i potrčimo malo, rekreirajmo se i uživajmo s prijateljima na zajedničku korist, a njih pustimo, tako će biti barem malo manje bogati, a mi ćemo dobiti puno, uvjerimo se! Umjereno bavljenje sportom je dobro za zdravlje osobe koja se njime bavi, isto tako tako i za zajednicu u kojoj živi i radi. Od gledanja i ludorija nikakve koristi.
Danas je teško vidjeti obitelj na nogometnoj utakmici, za mnoge je to veoma nesigurno mjesto, naročito za djecu. Međutim tu su velike familije - suprostavljene navijačke skupine, koje utakmicu i ne gledaju. U stvari, koriste priliku da ispolje svoje negativne emocije koje znaju i te kako rasplamsati.
I kada jednom krene tu više nema granice, svi naši su naši a oni drugi su neprijatelji, a svi njihovi neprijatelji su naši prijatelji, i tim koncentričnim krugovovima nema kraja, tek što se malo stišaju i onda, kamenčić padne u vodu - samo jedna kritična utakmica, i sve opet iznova. A sve to dirigiraju odrđeni centri moći kojima pomažemo, nesebično, bez svijesti.
Danas, također, brojni sportski događaji uzrokuju mnoge neželjene posljedice. Velikim mukama su izloženi sami učesnici, a i oni koji ih gledaju. Puno je napora i stresa kojih običan čovjek ne može nositi. Puno je nasilja i sukoba, kako između samih igrača tako i njihovih obožavatelja. Strašne su slike sa sportskih terena, na stadionima a i izvan njih: lomovi, udarci, nepoštenje, sukobi između navijača, neredi, pa i mnogi slučajevi s najgorim završetkom. Skoro da je cijeli svijet zahvaćen tim ludilom. U sport se uvukao nezdrav duh što se manifestira u mnogim štetnim oblicima. Sve to iziskuje ogromne troškove i velike probleme oko organizacije gotovo svih imalo važnijih sportskih natjecanja. U pomoć je pozvana i najsuvremenija tehnologija ali neugodni događaji se nastavljaju, šta više, bivaju sve žešći...
U boj (za narod svoj)!
I nikako da shvatim tu logiku pobjede, danas to uspije ova ili ona reprezentacija, već slijedeći put bude obratno, toliko je uspjeha i neuspjeha, sve dođe i prođe. Ne možemo uvijek biti dobri ili pak najbolji, uvijek ima i lošijih i boljih od nas, pa kada i osvojimo prvenstvo, znači li to da smo najbolji, da ne možemo više izgubiti od onih koje smo već pobijedili. Ili da je naša nacija dobra i jaka, napredna, razumna, kulturna samo ako smo dobri u nogometu, rukometu, košarci .... Ima li i drugih ljudskih dimenzija gdje se možemo dokazati: što je s korupcijom, mitom, kriminalom, nemoralom, zavišću, pohlepom... Doduše i tu smo visoko na grani, pri samom vrhu drveta, samo... Radimo li na boljem razumijevanju za druge i pokazujemo li suosjećanje, potresaju li nas slike gladne i bolesne djece, jad i bijeda našeg prvog susjeda, nastojimo li pomoći? Ne, nogomet je važniji, treba vidit koja će nacija biti jača, najjača. Svako je uvjeren u svoju vlastitu, tako i "u boj, u boj za narod svoj!".
Sramota! Kad je u narodnom interesu i dok dobro ide komentator moze biti i sam premijer, ko Ivo neki dan, nacrto se i on u komentatorskoj kabini, što bi bilo da je Hrvatska izgubila?
Igrači se troše do krajnjih granica, treneri i menađeri zaboravljaju na sve, traže maksimum, a i publika spremno daje uzaludne žrtve - jer biti iznad drugih, bolji od njih pa makar i za kratko, velik je uspjeh i dobar razlog za slavlje. Tako se pokazuje LOJALNOST, PATRIOTIZAM, ukratko - bezvezni NACIONALIZAM.
Hrvati, Nijemci, Italijani, Srbi, Rusi, Englezi, Bosanci, Danci ........... sve iste priče!
Eto, pa gledajmo utakmice po svaku cijenu i dalje, ludujmo i uzdižimo se na lažnim krilima slave, ipak ne letimo visoko jer kad se padne bit će nam valjda lakše.
Upravo sada u večernjem dnevniku HRT čujem: U Klagenfurt kreću i motoristi iz Pleternice, a kao duhovna potpora s njima će krenuti i jedan svećenik. I pitam se: Gdje je granica? Meni je zbilja dosta, i ovaj prilog ne može čekati više...
Josip Vučković
josip@mail.dk
www.hasic.dk
11.06.2008.
