Listopadni i zimzeleni vukovi
Bliži nam se septembar mjesec, a to je vrijeme kada se djeca uveliko spremaju za polazak u školu, a roditelji za nabavku udžbenika. Ove godine je to posebno vruća priprema jer se dobro uznapredovalo u uspostavljanju nereda u vezi s tim. Sve je mutno, a zna se da se u mutnom najbolje lovi. Ko lovi – to je jasno i neupućenima. Uvijek onaj ko je zamutio, jer zbog toga se i muti.
Sva ta frka ponuka i mene da zavirim u neke udžbenike, mada smo i moja djeca i ja prestari za osnovnu školu, a unuke još nemam. Ali, mislim, neka se bude u toku, zlu ne trebalo. I tako se dočepah prvog udžbenika koji mi je bio do ruke. Čuo sam da je veoma dobro ocijenjen od recenzenata, da je samo jedan udžbenik na konkursu dobio bolju ocjenu od njega, a riječ je o udžbeniku Priroda za 5. razred devetogodišnje osnovne škole autorica Vildane Mujakić, Dijane Kovačević i Žarmen Hamidović u izdanju IK NAM iz Tuzle i Vrijeme iz Zenice.
I na prvi pogled vidjeh svašta novoga! Saznah kako me vrijeme pregazilo, da bih sad glat propao u osnovnoj školi, jer se mnogo toga promijenilo od kada sam ja bio učenik. Vidim neku biljku koja nije rasla u ono vrijeme kad sam ja bio osnovac. Zove se Čudnovata biljka (str. 18.) kao u kakvoj bajci, ima jedan list kukuruza, plod u zemlji krtolast i lukovičast, cvat ljekovite trave i sve tako nešto. Da me do sada neko uvjeravao da takva biljka postoji, u život bih se kladio da ne postoji, ali sad…
Onda piše, zamislite otkrića (str. 47) ovako: «Da bi došli do hrane biljojedi moraju biti brzi ili se na neki drugi način zaštititi od grabežljivaca. Neke životinje imaju debelu kožu, neke bodlje, neke ispuštaju smrdljive gasove…»
No sve to na stranu, i sa time bih se mogao pomiriti, čak i sa najsmrdljivijim gasovima, ali kad sam vidio da vuk živi na drvetu (str. 8.), samo sam zinuo od čuda!
Skinem stare naočale pa stavim nove, uvozne, ali opet isto: i nacrtan vuk na drvetu, i napisano da je to vuk. Hajde da samo piše, to bio mogla biti i greška, ali kažu da slika govori više od hiljadu riječi. I ovo saznanje, da vuk živi na drvetu, potpuno me obeshrabri i ubi u meni volju da i dalje listam ovaj, pa i bilo koji drugi udžbenik. Ko zna šta bih sve otkrio do kraja, sigurno bih shvatio, kao nekada mudri Sokrat, da ništa ne znam. A istina je tako bolna! Panično počeh razmišljati koje su sve posljedice ovog otkrića.
Evo, na primjer, pođem sutra u lov na vuka, popnem se na drvo na čeku, kad tamo – vuk čeka mene i za tren me ulovi. Dok se snađem, a on me već progutao zajedno s puškom. Djeca pođu u šumu tražiti ptičja jaja, a u nekom gnijezdu umjesto jaja nabasaju na opasnu vučicu kako doji svoje vučiće. Ili, recimo, neki drvosječa posiječe drvo, a sa drvetom mu pred noge tresne i strašni vučina, bijesan što mu se ruši kuća. Ama nema nikakve šanse da taj drvosječa preživi!
Onda zamišljam jadnu Crvenkapicu kako ide kroz šumu i gleda lijevo-desno kako bi na vrijeme uočila vuka. A on samo sa grane skoči pred nju – i promijeni čitavu priču. Tad bi se u svim knjigama morala prepravljati priča i sve bi bake morale ponovo učiti novu verziju te bajke, a bake su stare i nije im lako pamtiti, pa bi to unijelo pravu zbrku. Kako li bi samo djeca spavala nakon tako smušene priče?
Biser do bisera
Kako li bi se ponašale ovce? Ne bi se smjele nikada više skloniti u hladovinu pod drvo. Njihovi čuvari, psi ovčari, ostali bi potpuno besposleni jer se nisu prilagodili novim prilikama: niti su naučili letjeti, niti se pentrati po drveću. Vuk ščepa ovcu i skoči na drvo, a psu ostaje samo da odozdo bijesno laje i poskakuje. I ode mu autoritet dovraga i kod gazde, i kod ovaca, a o vuku da i ne pričam.
Ni izletnici više nisu spokojni. Evo, zamišljam našu ministricu, koja je odobrila ovaj udžbenik i na sva usta hvali njegovog izdavača, kako ide u prirodu da bi uživala u njenim čarolijama. Kad se umori, zalegne pod neko drvo i zagleda se u bujnu krošnju, kad ono – odozgo vuk iskezio zube na nju. I prijeti da je… ne smijem ni pomisliti! I to baš u vrijeme kad treba odobravati nove udžbenike! Pa šta bismo onda, ljudi moji?!
Kako se sada provode ptice, to ne znam. Vidim ih još uvijek da slijeću na drveće, pa će biti da su sklopile neki dogovor o suživotu sa vukovima. Ili su se smjestile na najtanje grane, one na koje se vukovi ne usude popeti. Ali to bi moglo potrajati samo dok vukovi ne nauče i letjeti, a kako napreduju, to se može svaki čas desiti, možda već u idućem izdanju ove knjige?! Onda ćemo i mi lovci, ako preživimo, imati, možebit, takmičenje u lovu na leteće glinene vukove umjesto glinenih golubova? A ako se olimpijske igre ponovo dogode u Sarajevu, Vučko više nema baš nikakve šanse biti maskota igara. Gdje je još neko vidio da skija onaj ko živi na drvetu?!
Ministrica u posjeti ŽP
Ali kako svako zlo ima i svoje dobro, tako i ovo veliko otkriće ima one koji se tome raduju, a to su biolozi, prije svega brojni vukolozi. Oni su, garant, već napravili čitavu naučnu disciplinu o vukovima s drveta. Podijelili su ih po grupama. Recimo, lupus querqus živi na hrastu, lupus fagus na bukvi, i tako dalje, i oni spadaju u listopadne vukove, a lupus pinus živi na boru i on spada u zimzelene vukove. Pa su podijeljeni na one koji žive u nižim, srednjim i višim spratovima drveća, pa na noćne i dnevne, zimske i ljetne, dobroćudne i zloćudne, otrovne i neotrovne, i da ne nabrajam dalje. Uglavnom, ovo bi moglo biti ono po čemu bi naša zemlja mogla biti poznata u svijetu, to bi mogao biti naš najbolji brend koji bi nam, napokon, obezbijedio mjesto u svijetu koje nam pripada i dovesti nam milione turista.
Eh, kažu da čovjek uči dok je živ, i na kraju opet umre glup. Zato želim reći na kraju: Hvala našim izdavačima NAM-u iz Tuzle i Vremenu iz Zenice pa nam podariše ovakav udžbenik. Hvala autoricama što ga napisaše i recenzentima Marini Mihalj, Halidi Nefić i Sulejmanu Redžiću što ga ocijeniše ovako visokom ocjenom. Hvala ministrici Melihi Alić što ovaj i još mnogo ovakvih udžbenika majčinski podržava.
Hvala im svima, jer su mi omogućili da umrem bar malo manje glup nego što bih inače, da nisam ovo saznao!
DOM@ljevac
| Post scriptum: |
Nešto razmišljam: možda je i dobro što su naši preci majmuni nekada sišli s drveta da tamo ostave dovoljno prostora za vukove. Uostalom, da nisu, niti bi ko imao pisati ovakve knjige, niti ih odobravati, a bogme ni čitati! Hvala našim precima! Hvala Našoj vrloj ministrici Melihi. Gdje li će nju na slikama u budućim školskim udžbenicima smjestiti? Najbolje sa letećim vukovima! (Vidi naslovnu sliku).
"Dnevni avaz"
Skandali: U udžbenicima piše da vuk živi na drvetu?!
Slike za novi bukvar
| PROCITAJTE: |
