Djeca Žendraga
Zendrag prije 35 godina
Foto: P. Mišic
Jedine igračke koje su imale naše majke i bake, odmah poslije Drugog svjetskog rata, bile su maše! I metle! Od njih su se pravile lutke, uvijale, rijetkim krpicama i privijale uza se kao najljepše „barbike“. Igralo se razbijenim komadićima crijepova. Satljuci (satljici), malene staklene bočice od četvrt litra, čuvale su se kao dragocjenost. Eh, ko je imao takvu bočicu! Bio je glavni.
Nedjeljom, jedinim danom kada nisu teško radile, žene su djecu vodile u Jelas da beru kiselicu. To je kisela trava koja se jela prijesna ili se sjeckala u vodu i kusala kašikom. Na povratko igralo se na Njivici (Njevica). Obično se natjecalo u preskakanju kanala. O tome je već u „Škrinjici“ bilo riječi. A na testici, igralo se „škole“ sa razbijenim komadima crvenih crijepova, pa rapčara (pale i piriza), pa lončića i mućka.
S jeseni, djeca su išla brati šipak. S pjesmom. Bralo se i prodavalo. Tako se zarađivala poneka crkavica. Već sa svojih dvanaest, trinaest godina ženska djeca su počinjala raditi. Prvo su prela, motala na rašak, pa onda snovala ponjave i tkala na stanu. Kada se malo poodraste, išlo se i na prela, ali sa preslicom. Neuposlen se nije smjelo biti. Samo velikim svecima smjelo se ići na prelo bez „rada“ u rukama.
Moja baka, Janja Mišić, rođ. Dragičević, počela je svilom vesti još kao dijete, sa 13 godina. Učila je nju, ali i druge žene, Janja Blažanović, rođ. Brandić. Moja mama je počela sa predivnim maramicama, zaprezima, a kasnije vezla sve što se vesti moglo i trebalo i što se kod nje naručivalo. To je bila prava narodna, hasićka umjetnost. Tako je zarađivala pare i od toga je praktično živjela.
Bila su teška vremena. Odjeće malo, a obuće gotovo nikako. Ako se imalo, to je bio sam jedan jedini par koji se brižno čuvao, iako se posvuda išlo pješke, „tabanića fijakerom“. Znalo se ići u Garevac na Ilino, naravno pješke, a cipele nositi u ruci da se sačuvaju i tek tamo, na ulazu u Garevac, oprati noge i obuti cipele. Svi su rado voljeli ići na kopanje u Savulje jer je put bio dug, pa se moglo više pjevati usput.
Naši stari su živjeli teškim životom, puno radili, a malo imali, ali im je život bio sretan, ispunjen smijehom i pjesmama. A naš život? Danas? Nemamo nikada vremena, trčimo da što više zaradimo, da nabavimo sve što želimo i ne želimo, sve što vidimo kod drugih. Polako se rasplinjuju one stare, prave životne vrijednosti u nama. Zato trebamo, mi Hasićani, jedni drugima vraćati osmijeh na lica. Ako su naši stari i bijedni mogli živjeti u neimaštini, gaziti blato bosim nogama i uz to pjevati, zašto se mi svi ne bi mogli potruditi barem očuvati uspomene na naš Hasić?
I mi smo djeca Žendraga i blata!
Franjo Ćorković
Rijeka, 12 godina
franjo_corkovic@yahoo.de
Đurino sjedalo za pecanje na Žendragu u "Lopocu"
Foto: P. Mišic
Žendrag
Ovaj prekrasan prilog iz duše jednog učenika kojeg je rat otkinuo od Hasića i potrgao mu djetinjstvo, polemike oko promjene imena Donje Mahale i pisanja nekih čitalaca da bi se Hasić trebao zvati Pipikovac, ponukaše me na razmišljanje:
Ukoliko ikada u svojoj budućnosti Hasić bude mijenjao ime, da bi se time npr. konačno pokopale, zauvijek izbrisale podjele na donjane i gornjane, onda sa odstojanjem glavni kandidat za novo ime Hasića, po meni, jeste Žendrag!
Svi koji su u Hasiću rođeni ili poznaju mještane, povijest, kulturu, duše, znaju dobro zašto! Ono što je za Prud i Zasavicu Bosna, ono što je za Grebnice, Bazik i Domaljevac Sava, ono što je za Sarajevo Miljacka, za Osijek Drava, za München Isar, za Frankfurt Main, za Mostar Neretva, za Passau, Beč, Budapest i Vukovar Dunav, za London Themse, za Pariz Sena - to je za Hasić Žendrag!
Žendrag je naša nostalgija, naš oldtimer, evergreen, vaterland, naše “ab ovo”, naše ljubavi, žudnje i nadanja, boli i tuge, rađanja, naša vjera i ponos. Na Žendragu smo se kupali, plivati se učili, lan i konoplju kiselili, ribu plavili, pecali, sa zijeva ribu kupili, bodvama je gađali, na drvenim sličugama klizali, sanjkali se, mulj gacali, sjedala gradili, patke i guske gajili i njihova jaja krali, kokoši čupali, svinje kaljužali, stoku napajali, školske zadaće pisali, amebe i paramecijume izučavali, gumene čizme uljevali, lopte vadili, seoske kanale odvodili, na platonskim šlaufima plovili, na tikvićima sa gljivenim čepovima vijer preplivavali, sa koca ronili, žabe operirali, pijavice piškenjem na njih sa nogu skidali, bajere podvađivali, noge rashlađivali, trsku i rogozu žnjeli, iz njega naše paprike, paradajz, kupus, rasadu zaljevali, njive navodnjavali, prve ljubavne sastanke zakazivali, imena na vrbama i topoloma urezivali, hidroelektrane od klašure pravili, papirne čamce puštali, ispod vrbica kisli, glotene gaće na njima sušili, jošike i rakite potkresavali, batu brali, naše domaće lotose (cvijet lopoča) i žabnjak kidali, rubine i veš prali, preko njega se dovikivali, pokraj njega sanjaralili i maštali, crtali i slikali, pjesme o njemu pjevali, veselili se i štrepali, odrastali, crte obrane pravili… djeca Žendraga bili. I ostali!
P. Mišić
Popic Blaž Blago peca linjake 1975. godine
Foto: P. Mišic
