Hasicki orkan
Marko je već odavno upornim radom raščistio nered i postavio sve stvari na svoje mjesto. I ovo proljeće je počelo dobro. Dobro pripremljena zemlja u vrtu jedva je dočekala prve sjemenke, brzo su nabubrile, proklijale i uznapredovale u stabiljke, krupne i visoke ko nikad do sada. Bilo je milina gledati mladi kukuruz što dozrijeva, bostan što brzo raste, lubenke ko da se nadmeću koja će biti veća i ljepša, ranom zorom umiva ih rosa i tokom cijelog dana blistaju na suncu, sve oko njih buja u cvatu. Od krupnih listova plodove ne možeš ni da vidiš. I šljive su dobro rodile, ko grož+e, grozd do grozda, milina ih bilo gledat.
Bilo je vremena i za sjedit ispred kuće i uživat u obilju mira, gledati svu tu ljepotu koju je samo narušavala ona tajanstvena praznina na jednom njenom dijelu što progutala je svu djecu i cijeli komšiluk, iz nje huči zlokobna tišina... Samoća brate, ni svadbi više nema, ni novih rođenja, samo sprovodi, nigdje nikog, sve zamrlo, utihnulo, prolazi dan za danom.
Doći će i izgubljena djeca i komšije, na kratko samo. Iz srca će ubrati Marko ove lubenke i podijeliti ih djeci s ljubavlju, ma sve će im dati, samo da ostanu bar malo duže, da dođu češće, da se vrate... Ali gdje i kako, nakon tolikih godina, korijeni su već duboko pružili vrhove na nekom drugom mjestu. Dobro je i ovako, samo da ne naiđe neka pošast, da ne izbije opet rat ili da ne obije led ili nedaj Bože kak'i orkan, da ne uništi i ovo malo radosti i dobra.... No, nezvani gost ipak dođe, i to odmah poslije 'Sv. Ante'.
E, 'Sveti Anto' nisi ni ti više dobar, morat će te hasićani zamijenit, ne čuvaš brate ništa ovo naše malo selo: poharaše ga neprijatelji mnogi, istjeraše hasićane, kuće opljačkaše, naseliše druge ljude, i raseliše ih opet, vratiše i nas opet, ali malo bolan, puno malo... Ko da si se ulijenio, umjesto da čuvaš ovo malo što dođe u selo i pomažeš, ti brate mili ko da odmažeš. A oni ti ipak od svoje male 'crkavice' još uvijek daju. A ti ništa, uzimaš a nećeš da vratiš. Nisi dobar 'Sv. Anto"!
I na naš Hasić, u petak naveče sruči se oluja, prolomi se voda i vjetar snažan, led obilan, ko nikad do sada, polomi sve pod sobom. Odoše šljive, voće i povrće, kukuruz, bostan...
Čime će sada podičiti se Marko, šta će iznijet pred djecu svoju, goste i druge dobrodošle: - rakiju šljivu, tek ubranu lubenku, čašu obične pitke vode? Šta će uostalom i sam jesti? Paradajz, paprika, krastavac... ništa nema više. Od svih okolnih sela baš Hasić je najviše nastrad'o. Ljudima u njemu treba pomoć!
Sve donacije i prikupljene novce ne dajite više ni za šta drugo osim za one koji u Hasiću žive, direktno njima u ruke, dosta se gradilo i svuklo na nevolji tih ljudi. Dajte im u njihove žuljevite, napaćene i iznemogle ruke! Ne više u ruke one što se svako večer skupocjenom kremom hrane i što su glatke ko u bebe guze; ne u one ruke pohlepne, nezasite s puno rupa, sve što se u njih stavi odjednom i propadne i one opet zjape prazne, niko i nikad napuniti ih ne može. Doduše, ima i kamuflaže, sjaja kojeg njima toliko baš i ne treba, koristi kratkotrajne, i pored svega najviše su izraženi osnovni problemi, od čega živjeti, što jesti, džepovi skoro prazni. Nema u Hasiću hasićana baš puno, barem jednu veću donaciju trebalo bi im udijelit, umjesto u zidove i u prazne zgrade napuniti im džepove, da imaju malo više para za otići tamo ili amo, za slobodu, da prožive po vlastitoj želji i ovo malo što im je preostalo. Nisu njihove želje ništa veliko, obične su i jako male, lako ostvarive, možda posjetiti mile i drage, kupiti si novi bicikl, imati dovoljno za otići na ćevape, kupiti si nešto sitno, obično, malo...
I opet je nered u selu, u avliji pred kućom, u vrtu groblje. Samo par kilometara dalje veliko nezbrinuto smeće što se širi, zemlju truju otrovne tvari i lagano stižu nam pred kuće naše, u naše pumpe, bunare, zrak postaje sve teži, potiho stežu nam oko vrata nevidljivu omču... Da, prije nekoliko godina, smeće je dislocirano, i umjesto 'smeća malog' dobismo 'smece vece', puno veće - i stotinama puta. Napredak je to u svakom pogledu: na očišćenom igralištu svakodnevno je prepuno djece i odraslih, igraju se i prvenstvene utakmice; u obnovljenim školama sve vrvi od veselih đaka, obnovljene crkve su pune pobožnih ljudi...
A oni koji ništa nemaju sve od sebe daju - napaćeno tijelo svoje, sve do zadnje snage. Čini se da više ne mogu, predaju se polako i povlače, odlaze na put s kojeg se neće vratit. Kome i sva ta ulaganja, sipanje vode kroz sito, nisam protiv, (da se znade), ali pobogu, pomoć dajte prvo tamo gdje najveća je i potreba, upotrijebite lijevak i usmjerite vodu tamo gdje stvarno treba, dajte i potrebitima malo, jer radi njih je i imate...
Zar ne znate da morat ćete jednom položit račune po onoj pravoj, a ne ovoj, pravdi lažnoj!
Josip Vučković
josip@mail.dk
www.hasic.dk
7.7.2008
