Quo vadis Posavino?
Uvodnik uredništva DOM@ljevac
Naša širom Posavine i šire vrlo čitana rubrika «Ošini po prašini» dotakla je mnoge teme o kojima se malo ili nikako ne govori. Otvoreno, bez ustručavanja, prikrivanja činjenica. Govorit ćemo u naredno vrijeme i o drugim temama koje, nažalost, i oni koji su za to pozvani, koji se u demokraciju zaklinju, pod tepih guraju, bježe od njih «kao vrag od križa», neće da se opeku... A naše ljude to boli, smeta, traže orjentaciju, putokaze.
Cilj nam je dakle potaknuti razmišljanja na mnoge zapostavljene, ali vrlo važne životne teme, ali, kako smo u uvodniku rubrike naglasili, čuti i mišljenja drugih, suglasja, ali protivljenja. Time, sukobljavanjem različitih mišljenja, možemo samo biti bogatiji, zreliji, pametniji i spremniji za život koji nikome od nas nije baš lagan. I prilozi, mišljenja i komentari, koje dalje dolje objavljujemo, sami za sebe govore da je naša stranica otvorena za sva mišljenja, neovisno o stavovima uredništva. Želimo takođe da svima onima kojima je (plaćeni!) posao politiku voditi, našim političarima koji su prečesto inertni, zaokupljeni samo onim dijelovima života koji pare donose, skrenuti pozornost na ozbiljnost i drugih problema s kojima se mi u Domaljevcu, na području općine (sadašnje i bivše), ali i u Posavini susrećemo, što nas opterećava, čini nesigurnim i nervoznim. A ne može se parama kupiti i platiti.
Na stranici «Quo vadis Posavino» donosimo i donosit ćemo ubuduće tekstove i izvode koje nam šalju naši posjetitelji kao osobne reakcije na priloge u «Ošini po prašini». Tekstovi će biti, sukladno principima koji za online-forume vrijede, objavljivani bez imena, a potpisani će biti samo gdje je autor to izričito tražio, odnosno dopustio. Imena autora mišljenja i komentara su poznata uredništvu. Naslove pojedinačnih priloga dalo je uredništvo (svaki naslov je prilog drugog autora).
| Reagiranja posjetitelja |
Domaljevcu kao «melem na ranu»!
Tako je dobrodošla ova internet stranica. I ne samo Domaljevcu, nego i svima onima koji su ukalupljeni u kalupe i okvire ustaljenih normi gdje jednoličnost sputava život nemajući razumijevanja za one koji imaju nešto neuobičajeno reći. Pa iako i sami imamo potencijale nismo u stanju pretočiti naše misli na novi, drugačiji način. Ponekad je Sava znala nabujati i probiti korito, danas joj to teško ide, kad ojača šuti i u gnjevu drveće valja ali iz korita ne može dalje. A htjela bi, jer priroda stvari nalaže joj tako. Ukroćena je, kao što smo i mi u kalupu našem. Nemamo kuda. Da li? U zadnjih nekoliko dana uvjeren sam da to i nije baš tako. Šablon je razbijen i otvoren je prostor za neku novu realnost. Blista ona punim sjajem što jača i plamti sve nezadrživije. Što bi to moglo biti? Ne, nije to poplavila naša Sava, ona se još uvijek svojim koritom polako valja. Nije to ni ova stranica, ona je uobičajena, kao i mnoge druge. Ipak, s njom je u uskoj svezi. Ako je Sava ukroćena nisu i pojedini ljudi. Neke rubrike kao da su izvučene iz njenih dubina i otkrivaju se osvajajući u punoj snazi. Naime, pisci pojedinih tekstova na jednostavan način ulaze u živote i ponašanja običnih ljudi, bogatih u svojoj genijalnosti ali i siromašnih u svojoj primitivnosti. Poput ptice u brzom letu, na samo njima svojstven način, bogatim i sočnim riječima, razumljivim svima, razotkrivaju nam oni lica i naličja stvari. Ne zaziru od mogućih protivljenja jer imaju ’bogatstvo’ koje im niko ne može uzet. Zato ga nesebično i dijele. Ne obazirući se na to što će drugi reći žele nam pokazati pravo stanje, ukazati na zablude, oplemeniti nam misli i otvoriti oči da jasnije vidimo stvari. Priznat ćemo da to među nama i nije tako često. Mada je to naša svakodnevnica, kruh naš svagdanji, ipak malo je onih koji o tome pišu, skoro da ih i nema. One 'glatke' teme daleko su lakše i prisutne su posvuda. Zato mi ovo i jest tako važno. Toliko da sam morao da se javim, za podršku i poticaj, da ovaj draguljčić što blista ne gubi na sjaju. Želio bih da se i dalje družimo s njima, da nam otvaraju vidike, da se u njima ogledamo i uljepšavamo svoje lice, opet za dobro naše u životu koji želi da ima smisla. I nije to samo za ljude pokraj rijeke Save - Posavljake iz ravne nam Posavine. Prevazilaze te riječi sve granice što ih čine ljudi i u svojoj univerzalnosti idu i puno dalje. Sežu i do do svakog mjesta u tuđini gdje je morao otići naš čovjek, prodiru duboko ispod kože u samu nutrinu bića. I vidi čuda: ne ostaje se ravnodušan - Riječ se prima na znanje, i nešto se kreće. A to je tek početak. Sretni ste vi domaljevčani, a i mi ostali s vama, sretno vam i dalje bilo i nastavite samo!
(Josip V.)
Politika i politikanti
Svaka čast na „Ošini po prašini“! Molim Vas da objavite i ovo o „politici i politikantima“.
Upravo ovih dana digla se velika prašina oko nekih uskraćenih ili reduciranih prava, koje je, navodno, protuzakonito, protudejtonski, ukinuo visoki predstavnik međunarodne zajednice. Radi se naravno o izmjenama Zakona o vijeću ministara. Nije mi jasno zašto se digla tolika prašina, kada po istom tom dejtonskom sporazumu visoki predstavnik ima ovlasti za donošenje takvih uredbi, propisa, zabrana, suspenzija…
Mada je i ta međunarodna zajednica jedna fiktivna “bratija”. Meni ta ista “zajednica” puno više sliči na rogove u vreći. Zajednica asocira na nešto sasvim drugo, a glavni čimbenici te zajednice nemaju isto mišljenje ni oko čega. Nema tu nikakvog zajedništva. Ali nije naš problem ta zajednica. Problem su ljudi koji su dobili mandat da upravljaju ovom rastrganom državom. Očito je da oni nisu u stanju voditi zemlju, pa nam trebaju takvi visoki predstavnici. Nevjerojatno je kako ne žele shvatiti da je ovakvo stanje neizdrživo, da su sve institucije blokirane. Samo gubimo dragocijeno vrijeme. Do korjenitih promjena mora doći, pa zašto moramo čekati unedogled. Bolje prije, nego čekati. Neki novi ljudi će se morati uhvatiti u koštac sa tim promjenama. Naše probleme neće riješiti nikakav predstavnik međunarodne zajednice ma koliko bio visok. To ćemo morati sami.
(I.J.)
Buducnost?
Moje mišljenje je sljedeće: hrvatska sela koja se nalaze na teritoriji općine Bosanski Šamac, dakle Republike Srpske vidim kao "zadnju rupu na svirali" u bilo kojoj opciji. Pripala ona možda nekada nekoj hrvatskoj općini ili ostala gdje jesu, slično im se piše. Što bi naš svijet rekao popušit će i ovako i onako. Ja bi bio najsretniji da se steknu normalni uvjeti da i ja svoju kuću obnovim ali... što da kažem kad se sve zna. Jadni smo ti mi!
Opet suživot sa Srbima?
Da nisam ni minute bio u ratu, da je moje selo ostalo pod srbskim distriktom nikad se nebih vratio u njega. Rijetki su oni koji se i danas u ovim uvjetima nekad ne upitaju kako bi bilo da su negdje drugdje. Ponekad se kajem, sve je prividno i lažno. Svako svakog i nitko i nikog ne voli. Sve se vaga i odmjerava. (Ne vjerujem onim iskrenim, koji se smatraju iskrenim jer se toliko toga učinilo da je iskrenost vjerovati u nečiju iskrenost na najminimalnijoj razini, nuli.). Ovo se odnosi na sve nas koji smo tu i samo po gledi nacionalnog pitanja jer svaki kad okrene leđa bar pomisli ako i ne kaže, j... mater svoju.
Po meni, kad bi svi stranci otišli sutra nebi bilo rata jer su svi na sve strane prevareni; i Srbi, i Hrvati i Muslimani. Nitko više od običnog naroda ne vjeruje onima koji nas vode. Svi su toliko umorni od svojih problema da bi do nekog rata trebalo opet mnogo vremena. Vjerovatno su vidjeli da žrtve koje su date sa svih strana nisu ostvarile nacionalne snove nego samo želje i snove pojedinaca koji su stvorili krugove oko sebe s kojim mogu da održavaju trenutno stanje. Tim krugovima je danas nebitno jesi li Srbin, Hrvat ili Musliman nego imaš li para i mogu li ostvariti svoje ideje preko tebe. Imam ponekad dojam ako bi tko i zapucao bilo bi to danas svoj na svoga. Ima onih kojima je danas dobro, koji su u deset godina mira priskrbili kapital u vrijednosti nekoliko desetaka milion KM. To su ljudi koji su bili prije rata sitni trgovci, šverceri, bliski prijeratnoj vlast i sl., a sada drmaju.
Da sam danas neoženjen, slobodan momak, nebih ostao ni u ovakvim uvjetima ovdje. Napravio sam grešku prije ali što ću. Nadam se da će kasnije biti bolje za djecu, da će imati priliku da idu gdje žele a za mene ionako više neće biti bitno. Kažem da je nekome i ovako lijepo a to je isključivo onima koji su se nakupili para te onima koji su navikli lizati guzicu drugima. Netko tko ima završenu školu ili uvjete za određeni posao taj isti posao se ne daje nego dobija treći kojem se kasnije omogući da školovanjem kroz rad opravda svoje radno mjesto. NEVJEROVATNO kakvi se apsurdi doživljavaju. Mislim da je ovo najusavršeniji oblik lova u mutnom na evropskom tlu.
Cuvati Posavinu a ne Kostajnicu!
Na veliku žalost, etničko čišćenje je uspjelo. Ovo malo baba i djedova što se vratilo, samo će malo produžiti privid kako se nešto ipak dešava. Bez djece nema ništa, a djece nema.
Rjesenje je bilo moguće naći da je zvanična politika to željela. Politika iz Hrvatske želi popuniti Hrvatima svoja područja na kojima su živjeli Srbi i njima ne odgovara da se vraćamo u Posavinu. Naravno, javno priča suprotno, a sve čini samo da se stanje ne normalizira, da nekome ne bi palo na pamet da se vraća.
Recimo, bila bi logika da se ljudi stimuliraju da kupuju sto više kuća i u Šamcu, da se vremenom vrati većina nesrpskog stanovništava i da se napravi mogućnost da se u pogodnom trenutku bar i Šamac priključi sadašnjoj Županiji. Tek tada, kao makar kakva teritorijalna cjelina, to bi ličilo na nešto, a ovo nije ništa. Koliko je novca otišlo u Kostajnicu, to se moglo realizirati, pa čak ni sada ne bi bilo kasno da je interesa. Ali interesa nema.
Nažalost, naše vlasti u Posavini samo slušaju i sprovode ono što kažu u Zagrebu. Svi u vrhu imaju stanove ili kuće u Hrvatskoj i samo čekaju kako da isisaju i posljednju kapljicu soka iz Posavine da se maknu, a oni koji naivno za njih glasaju na izborima će ostati na cjedilu, praznih džepova.
Obeshrabrujuće je što se ne vidi mnogo nade da bi se nešto moglo promijeniti, jer su ljudima poprilično isprani mozgovi. Bilo ko da malo podigne glas, već mu se pripiše kako je hrvatski izdajica i uz to zalijepi stotinu drugih pogrdnih epiteta.
Ovo je vrlo široka tema i trebalo bi mi mnogo više vremena da jasno, detaljno i temeljito obrazložim i potkrijepim svaku rečenicu - daj Bože vremena, možda ću to jednom i uraditi!
(Pričitaj OVO)
Ko nam glave nosi?
Bosna i Hercegovina je država samo na papiru. Ima neke oznake (ili naznake) državotvornosti, ali ima puno destabilizirajućih faktora. Naprimjer, osnovne oznake državnosti prema vani su himna i zastava. Bosna i Hercegovina to ima, ali ih većina vlastitih stanovnika ne prihvaća. BiH je jedna od rijetkih država koja nema tekst himne zato što se političari ne mogu dogovoriti oko njega. Ne postoji zajednički tekst himne prihvatljiv za sve narode, ni blizu, ne radi se o nijansama nego su dijametralno (u stvari trijametralno ) suprotni stavovi i interesi.
Neki srpski političari su izjavili da, kad reprezentacija BiH igra nogomet, uvijek navijaju za protivnike, osim kada igraju protiv Turske! Ni većina Hrvata u BiH ne misli drugčije. Javno proklamirana želja da se približe euroatlanskim integracijama je bacanje pijeska u oči budalama. U stvarnosti se događaju suprotni procesi. To je sadašnjost. A o perspektivi?
Prije dvanaest godina u BiH je stao rat, ali još uvijek nije došao mir.
Simbolično, 11.11.2007 su neki ljudi išli iz Gradačca u Orašje, preko puta su im prelazile ovce, puno ovaca sa ovčarima. Neke su ovce zašle u minsko polje, u Pelagićevu, i pritom su aktivirale mine, bile su raznesene, i usput su ranjeni i ljudi (ne Srbi, ne Hrvati, ne Bošnjaci, nego samo ljudi), koji su čekali da ovce pređu preko ceste. Uginulo je oko dvadeset ovaca. I sve se to dogodilo na teritoriju Republike Srpske u dijelu koji nikad nije bio "oslobođen niti okupiran". Tu su non stop, kao i danas, kontrolu imali Srbi.
Pouka: nitko nema kontrolu u Bosni i nezna šta da radi sad niti šta je radio prije 15 godina. A gubitak kontrole, i u najmanjoj zajednici, čak i kao što je obitelj, u najmanju ruku nije dobar, da ne budem grublji. Uvijek neko mora preuzeti odgovornost. U Bosni toga nema. To je najveći problem. Svi, ali bas SVI se ponašaju kao da su opozicija (novohrvatski oporba). A to je katastrofa. Ne može se vlast, na bilo kojoj razini, ponašati kao opozicija. Opozicija samo traži greške trenutne vlasti, a rijetko ponudi nešto konstruktivno. Ovdje je smiješno da vlast iz jednog Entiteta napada drugi, oni drugi su uvijek krivi za sve. Vlast na nivou države je samo simbolična, bez ikakvih stvarnih ovlasti. I ta vlast, ako se uopće može tako nazvati, je na stalnom udaru nacionalista, sa svih strana. Stvarnu moć u BiH ima samo Dodig. Ostali su rascjepkani. Svako vuče na svoju stranu. Optužuju sve oko sebe, ali ne vide krivicu u sebi i svom ponašanju i nastupu. To je guranje glave u pijesak. Cijeli mandat im je predizborna kampanja za nove izbore. Uvijek je netko drugi kriv. A na njihovu sreću, a našu žalost, imaju i dežurnog krivca: Međunarodnu zajednicu, ma šta pri tom mislili.
Rat je nastavak (neuspješne) politike drugim sredstvima. Jedan engleski povjesni analitičar (zaboravio sam mu ime) je napisao da je za početak rata u nekom društvu dovoljno 10% populacije koji su za rat i bit će rata. Takvih, koji su za rat, u BiH je puno više od 10%. Rat obično završi kad tad, a ovdje još nije gotov. U ratu se obično zna pobjednik. A ovdje toga nema. Da su bar svi pobijedili. Nažalost svi su izgubili. Kad je već bio rat, trebalo je pustiti da neko bude pobjednik. Ovako su svi, po potrebi, i pobjednici i gubitnici. Država kao BiH ne postoji nigdje na svijetu. To i nije država.
Svaka zajednica, kroz cijelu ljudsku povijest, od obitelji pa do države, (a i zajednice država kao EU o čemu ne bih sad), nije fiksna, kreće se, mijenja. Ili ide u kohezionom smijeru ili prema prema destrukciji. I u BiH će se morati nešto mijenjati. U kom pravcu će to biti, teško je reći.
A za BiH se ne zna kamo ide. “Ko joj glavu nosi!”. To ne zna ni gatara Mara. A to pogotovo ne mogu znati političari koji vode ovu državu. Oni nemaju nikakvu viziju a kamoli strategiju. Uostalom to su isti ljudi koji su osmislili, pripremili, započeli i vodili rat. Samo su iz najvišeg vrha otišli (umrli, završili u zatvoru…) po par ljudi iz svake stranke. Ostala je netaknuta široka baza i vrh svake stranke ili je možda preciznije reći opcije, jer se neke stranke sada zovu drugačije, ali opcije su iste.
Ti su ljudi započeli i vodili rat. Niti u teoriji oni ne mogu biti mirotvorci. To bi bilo isto kao da je u poslijeratnoj Njemačkoj ostala Hitlerova Nacionalsocijalistička stranka samo bez Hitlera i par njegovih najbližih suradnika, uz nepromijenjen statut program i ciljeve... Tada ta “međunarodna zajednica” nije bila naivna da povjeruje da bi ta stranka evoluirala u modernu, demokratsku stranku. Rasturili su ih do temelja.
Nisu oni naivni ni sad. Samo ih ne zanima previše. A i to što ih zanima su visoke plaće njihovih zastupnika, i uvijek otvorena mogućnost za trgovinu. Sada je u igri i Kosovo, ima se čime trgovati. Ako zatreba stegni na jednom mjestu da bi mogli popustiti na drugom. Da su htjeli mogli su na silu, kao što su prekinuli rat, donijeti i normalan ustav. Životan, po kome se može živjeti. Ne ovakav koji kao da ga nema, uopćen, neprecizan To su mogli 1995. ili 1996. Sad je kasno. Nema šanse za konsenzus.
Zaključak iz svega ovog gore navedenog:
- BiH je država koja to nije niti će biti u dogledno vrijeme.
- Reforme se ne provode.
- Sustav vlasti je neučinkovit i blokiran.
- Ljudima koji vode državu nije u interesu prosperitet jer bi oni onda morali otići a vlast prepustiti sposobnima.
- Jednostavno rečeno - država bez perspektive u narednih par (desetina?) godina.
Mora se nešto značajno dogoditi, neka „nova revolucija“, evolucijom to neće ići.
(Kika)
Što je rješenje?
Nekako mi opcija cjelovite Bosne i nije u zadnje vrijeme baš najrealnija opcija, obzirom na aktualna događanja u BiH i okolini. U svemu tome najgore prolaze ona naša posavska sela koja su pripala Republici Srpskoj. Nažalost mislim da je rezultat etničkog čišćenja našeg područja zacementiran i jedino bi se nešto moglo promijeniti u slučaju nedaj Bože novog oružanog sukoba, što bi naš položaj promijenilo u smislu da bi vjerovatno došlo do ukidanja i nestanka RS ili bi se ona izdvojila iz sastava BiH, što bi bila totalna katastrofa ne samo za nas u Posavini, nego za sve Hrvate iz Bosne.
Jesu li naši politicari (ne)sposobni?
Ljudi mijenjaju mišljenja, ili preciznije, mišljenja evoluiraju ako se promijene neki parametri. Možda ja neću sto posto ovako razmišljati za godinu dana, ali moje mišljenje se može promijeniti samo neznatno, ništa drastično. Naprimjer i zadnji izbori u Srbiji su jedan od tih parametara. Najjača stranka su bili radikali, koji bi vjerovatno došli na vlast da nema EU, koji ih ipak nesto stiskaju i traže nešto umjereniju opciju. Ti izbori su ipak značajan pokazatelj trenutne političke svijesti kod Srba u Srbiji, a jos više u Bosni, jer je periferija uvijek radikalnija od samog centra, tako je i kod Hrvata, Hercegovina, Dalmacija Slavonija... je radikalnija od Zagreba, Varaždina, Rijeke...
Moje mišljenje i moj sud ne moraju biti ispravni, u ratu nisam nadrljao toliko koliko mnogi drugi i to mi, možda, otvara mogućnost da neopterećen, objektivnije i neutralnije sagledam situaciju. Vratio sam se u svoje selo pod hrvatskom vlašću. I pored toga u većini kuća neko živi, ali nema djece, vratili su se samo stari, penzioneri koji čekaju da umru. U više od polovine kuća nema djeca, dakle nema budućnosti. Ima cijelih sokaka gdje kuće zvrje prazne. A u onim selima koja su spala pod srpsku vlast, stanje je katastrofalno lošije, zato što je zabluda da su Srbi odjednom postali dobri, nego što provode dnevnu politiku, bavljenje sitnicama, skreću time pažnju, da bi se izbjeglo i odgodilo rješavanje krupnih stvari. I ta međunarodna zajednica i patronat u Bosni tjera Srpske političare da promijene retoriku, ali oni nisu promijenili svoje mišljenje, samo nisu više toliko moćni kao prije 15 godina pa su i nešto oprezniji u izjavama. Što se tiče suživota s njima ja bih tu bio oprezan, radije život pored, i to ako se mora. Ne bih nikoga pravio ludim, svako ima svoje razloge, ljudi se vraćaju tamo gdje su rođeni i to je njima važno. Ja se nebih vratio da sam morao na srpsku teritoriju, ali nikom ne prigovaram što se vratio, mada ih je zanemarivo mali broj sa djecom, većinom su to stariji, bez djece.
Ja ne vjerujem u puno stvari ni Hrvatskoj vlasti u BiH jer nije uvjerljiva. Ponašaju se manje više svi isto, samo što srpska vlast osim ovih atributa još uvijek sanja o velikoj Srbiji. Zato bi se siguran u nekoj njihovoj opštini trenutno možda i mogao osjećati, ali ravnopravan nikako.
Posavski Hrvati koji su se snašli u drugim krajevim i državama nikako ne mogu biti izdajice. Oni su samo ljudi koji brinu za svoje obitelji, za materijalnu, socijalnu, zdravstvenu, kulturnu, vjersku, školsku.... egzistenciju svoje djece i sebe. Sve to ne mogu ostvariti u vraćanjem u Republiku Srpsku. To nikako ne mogu biti izdajice, IZDAJICE SU NESPOSOBNI POLITIČARI, na svim stranama, koji su sve to osmislili i potpisali. Živi se dakle jedni pored drugih, znači sve je vještačko, a što se tiče UNO-vog pritiska na političare tu se samo promijenila retrorika, malo se finije priča, ali nema konkretnih pomaka, ne mogu se dogovoriti ni oko čega bitnog, jer i ne žele, tako im odgovara, tu su isti političari iz sva tri naroda. A za istinski suživot, neznam, teško, ne vidim ga u bliskoj budućnosti.
I pored svega toga smatram da ne postoji realna opasnost od rata, rat je jako skupi sport, a ni Srbija ni narodi u Bosni nemaju novaca za to, Hrvatska je pak odmakla u demokraciji i u Hrvatskoj rat kao nastavak politike nije opcija, a i umorili smo se svi od prošlog rata, u bliskoj budućnosti ja ga ne vidim.
(Pogledaj OVO)
Povratak?
Najlakse je biti pametan i dijeliti kritike drugima, povratnicima, kad nisi u njihovoj koži. lako je znati što bi drugi trebao učiniti, ali ti drugi nemaju više što uložiti jer sve što su imali uložili su 1992. Izvukli teret rata na svojim leđima i na kraju ih nitko ne treba. Sad kad su stabilni koliko toliko trebaju ići čistiti selo i groblja da kad dođu gosti gospoda koji su se posnalazili u Hrvatskoj i europskim državama, dobiju od njih koju marku za očišćeno dvorište ili grobno mjesto njihovih obitelji. Neki su napuštili naša sela i prije rata, za svoje dobro kada su bili u u najboljoj snazi, a da to nebi učinili sad. Nisu osjetili proteklo zlo ni u jednom trenutku pa misle da mogu jednostavnim ljudima krojiti kapu. Neka se pokriju svojom kapom a normalni svijet puste da preživljava jer ne traže kruh ni od kog a pogotovo ne od njih. Nemaju svi novce da kupuju auta, stanove i kuće u Hrvatskoj i na moru. Mi koji smo se vratili živimo teškim životom i možda će tako biti i do kraja života, ali smo bar svoji, slijedimo sami sebe, a to je u stvari i čarolija koja nas ovdje drži u životu.
Povratnik
Moj stav je dosta jasan kada kažem da sam sagradio novi dom u hrvatskom selu na sprskom teritoriju, da se radujem svakom dolasku u njega. Prođe mjesec kao da su godine prošle, punim dušu u njemu i vratim se u surovu stvarnost čekajući ponovni odlazak. Još kada bi nas bilo barem malo više. Čvrstog sam ubjeđenja da će BiH opstati kao zajednica onih koji je osjećaju svojom domovinom. Jer i ovakva kakva je, meni je najdraža. Valjda zato što je napadana od svih mogućih osvajača, zločinaca. Jadna i mala, ipak najljepša. Razgovarajući nedavno sa susjedom Srbinom, koji mi se obratio riječima blago tebi ti nisi ovdje (u srpskom selu). Ovdje je totalni mrak. Uzvratio sam pitanjem: Zar ti ne voliš ovu zemlju? Odgovori: nemam nimalo razloga za to. Vidiš šta nam radi jedan Lajčak. A znači ti si taj koji bi hteo velikkuuuu Srbiju? E, ako je želiš na otprilike 180 km odavde je Beograd. Idi tamo i ostvarićeš svoje snove. Ostavi ovdje one koji vole svoju domovinu. Isto tako mislim i na one koji misle da bi ovo trebala biti Hrvatska. Ostavite na miru sve nas jer vaši snovi nisu daleko. Dijeli vas Sava i Drina. Ne možeš uzeti ovaj komad zemlje ispod sebe i odnijeti ga tamo gdje ne pripada. Ovo je bila i bit će Bosna ponosna, svidjelo se to nekome ili ne.
Za prava se treba (iz)boriti!
U pokušaju nalaženja odgovora za ovo pitranje treba poći od teze: Ko se ne bori za svoja prava, i ne zaslužuje ih! Dakle, prava koja su oduzeta, politički ustroj i atmosfera koja je nametnuta, mogu se povratiti i mijenjati jedino osobnim angažmanom svih pojedinaca kojima Posavina, Bosanski Šamac i okolica stoje u srcu. Svako može doprinjeti boljem i dostojanstvenijem životu u našem kraju, čak i kad ne boravi tamo permanentno. I svako na svoj način. Kako najbolje zna i umije.
Prvi korak koji svako mora da napravi, je onaj emocionalni. To jeste, da raščisti u sebi da je to tamo moje, ne želim prodavati svoju zemlju, kuću ili stan, pa iako sam ovdje u Švedskoj, Njemačkoj, Americi, Australiji, jednog dana ću se vratiti na svoje, a do tada ću djelovati u tom smjeru, da dan povratka što prije dođe.
Drugi korak je konkretna osobna akcija i potpora onima koji su se već vratili. Dakle, ljudi daju donaciju za obnovu crkve, prave web stranice, poklone dresove seoskom klubu itd. Mislim da ima dosta Posavaca (pa i oni koji nisu iz Posavine) koji su na ovaj način djelovali i pomagali.
Treći korak je najteži i on podrazumjeva djelovanje protiv sistema koji to spriječava, bio on politički, ekonomski, kulturni itd. Na žalost, treći korak se sveo samo na upornost i akcije uglavnom lokalnih svećenika. Evo primjera svećenika Tišinske župe, fra Jose Oršolića, koji to najbolje ilustrira: dok nije on došao, u tim selima (Hasić, Tišina, Novo Selo, Tursinovac) se ništa nije dešavalo. Župnik je bio neki fratar, zaboravio sam mu ime, jednom sam ga vidio na hasićkom groblju za Svi svete, došli ljudi da se pomole za svoje umrle, a misa se na kraju pretvorila u njegovu kritiku ljudi, zašto ne daju novac za obnovu župne kuće, groblja itd.. Kad je fra Joso došao, nije odmah tražio novac nego je odmah krenuo sa poslom, našao par donacija i počeo sanaciju (mislim da je prvo bila u pitanju župna kuća). Kad su ljudi to vidjeli, počeli su (što zbog osjećaja patriotizma, što zbog blagog osjećaja krivice) da daju materijalne i novčane donacije, neki su se čak i vratili, ili sada češće dolaze u selo. Nastala je sasvim druga situacija, npr. ti dođeš u bilo koje hrvatsko selo na područjima pod Srbima, obiđeš praznu kuću, ali ipak možeš da svratiš kod župnika, na piće, kavu, razgovor i saznaš dosta informacija.
Fra Joso je počeo da traži sistemska rješenja. Logično, prva adresa mu je bila općina Šamac. Sasvim je drugačije, kad oni, šamačke vlasti, prime zvanični dopis iz neke Tišinske župe, koja je za njih bila tamni vilajet i koju su zaobilazili u luku. Zamisli tog njihovog osjećaja, kad shvate da tamo postoji čovjek koji se počeo boriti za osnovna prava svojih sumještana i traži struju, vodu, odvoz smeća, popravak puta, donacije.
Ovaj način djelovanja treba da bude početak trećeg koraka, ali situacija se generalno ne može promijeniti bez političke akcije, koja uključuje političko djelovanje kroz vlastite zastupnike. Prije rata, šamačka općina je imala sljedeću nacionalnu strukturu (po Wikipediji):
Hrvati - 14.731 (44,69%)
Srbi - 13.628 (41,34%)
Muslimani - Bošnjaci - 2.233 (6,77%)
Jugoslaveni - 1.755 (5,32%)
ostali - 613 (1,88%)
Ta je struktura sada debelo narušena, tokom i poslije rata u korist Srba. Čini mi se da je općina površinom sada manja, što dodatno doprinosi nacionalnom debalansu. Velike su prepreke ispred: Bosanski Šamac je sada u srpskom entitetu, i ne zna se do kada će biti tako, ali sam duboko uvjeren da će SAD i Europa deinstalirati Republiku Srpsku i Federaciju, i napraviti rješenje koje neće biti bazirano na nacionalnoj osnovi.
Mislim da se ne varam, da u šamačkoj skupštini nema niti jednog zastupnika iz nesrpskih stranaka, što je poražavajuće. Kada gledamo općinu kakva je sada, mislim da nije (toliki) problem što su Srbi postali većina, već je problem što su Hrvati, Bošnjaci i ostali, kojih sada ima (nominalno) preko 40%, razasuti po cijelom svijetu i upće ne koriste pravo glasnja na lokalnim izborima. Nisam siguran kakav je pravni status tim ljudima, tj. mnogi su uzeli strana državljasntva, ali većina nije uzela BiH dokumenta (iako na to imaju pravo), dakle osobnu kartu, pasoš sa adresom u šamačkoj općini, što je prvi preduvjet za glasanje na izborima.
Mislim da nema razloga da Tišinska župa nema barem jednog zastupnika u šamačkoj skupštini, koji će baštinike "otadžbinskog rata" na svakoj sjednici podsjećati kakve tekovine oni čuvaju. Evo sad je urgentini problem deponija smeća u Hasiću. Ko treba prstom maknuti za to ako ne mi sami, međutim nemamo osnovnu političku polugu za to. Čak nemamo ni dovoljno ljudi koji bi napravili barikadu, da spriječe kamione da dalje lageruju smeće na neuređenom zemljištu koje je 600 m udaljena od prvih kuća i tako skrenemo pozornost šire javnosti na problem. Sve to znaju, našu nemoć, i vlasti u Šamcu, pa se tako i ponašaju.
Sada je svaki glas bitan i mislim da bi bila velika pogreška nacionalna polarizacija na našoj strani, tj. da se opet pojavi neka stranka kao ekskluzivni zastupnik hrvatskih interesa (a znamo kako su ih zastupale). Hrvati, Bošnjaci a i Srbi bi se trebali organizirati kroz neku multietničku stranku koja bi nastojala uzeti što više zastupničkih mjesta i na taj način pokušati mijenjati sadašnje stanje koje je mučno i neodrživo.
Kad sam bio u Šamcu, čini mi se da je tamo stanje još tmurnije nego u hrvatskim se lima Tišinske župe. Srbi u Šamcu su vjerovali u nešto a dobili su ništa, to nije više ona općina koja je po mnogo čemu prednjačila u BiH prije rata. Kad sam vidio Dom kulture u kakvom je stanju, sve mi je bilo jasno. Ovo sve govorim, jer smatram da i među Srbima u Šamcu ima dosta onih koji žele promjene i da se ne radi više o tome da je nekog ugrožen, već smo svi ugroženi apatijom i materijalnom bijedom.
Dakle treba tražiti zajedničke interesne veze između Srba, Hrvata i Bošnjaka u Šamcu, a time i u šamačkoj općini. Sljedeći lokalni izbori su čini mi se sljedeće godine, pa to treba dočekati i iskoristiti, povezati ljude koji mogu napraviti promjenu, stranački se organizirati (ne mora biti stranka, već neka nezavisna lista na nivou općine), i pred izbor postaviti ljudima prava pitanja:
Zašto Šamac nema kino ili pozorište? Zašto u Šamcu nema više industrijske i poduzetničke zone? Zašto Šamac nije u rangu sa općinama kao što su Grude, Laktaši, Gradačac, Srebrenik, Kiseljak itd, dakle mala mjesta koja su prije rata bila iza Šamca a sad su poduzetnički centri BiH.
Ako se ova pitanja riješe, onda se pitanje povratka i egzistencije riješi samo od sebe. Kada prestane ozračje Šamca kao "srpske općine", pa makar još bio u Republici Srpskoj, bit će više potencijalnih povratnika, a i oni koji se zbog posla ili djece ne mogu vratiti, sigurno će tokom godine bar mjesec-dva provoditi u Posavini. Dolaziti sve češće i ostajati sve duže.
I na kraju, ono sa čime se svi sadašnji stanovnici šamačke općine moraju napokon suočiti je rat i zločini. Nema normalnog života ako se ne napravi zajednički koncenzus oko uloge JNA, srpskih paravojski i komandujućih pojedinaca u Šamcu, koji su odgovorni za protjerivanja, mučenja i ubijanja. Zbog toga trebaju njih deset ili više, neka je i više, odgovarati, biti im suđeno, kako bi ostali mogli normalno živjeti. To što se desilo su isključivo zločini ljudi sa imenom i prezimenom, i to tako treba predstavljati. Jasno, u tome su šamčani, Srbi, prvi na potezu.
(Posavac)
Deponija Part II
Nedavno je objavljena vijest da Vlada Bosne i Hercegovine planira značajne investicije u izgradnju odlagališta smeća, koje trebaju za četiri godine riješiti problem, te time “smanjili rizik štetnog utjecaja na zdravlje ljudi zbog neprimjernog prikupljanja i odlaganja otpada”. Priznaje s u vladinom tom izvješću da je problem odlaganja smeća u BiH sveden na potpunu marginu, da se o ekološkim momentima nikako ili malo vodi računa i da je negativi utjecaj tih odlagališta na zdravlje ljudi i zagađenje okoliša vrlo veliki. U analizi se navodi da se otpad prikuplja neselektivno, pa se često u komunalnom otpadu nalaze pojedine kategorije industrijskog, medicinskog i drugih vrsta otpada. Iz ukupno prikupljenog otpada 40 posto odlaže se na općinska nesanitarna, odlagališta. Odlagališta su tako više “određena” nego “uređena”. Od koncepta izgradnje pojedinačnih deponija za svaku općinu, sudeći po planu koji je izradila federalna Vlada, potpuno se odustaje. Prevodim to na naš jezik, sve su prilike da se mnoge sadašnje deponije smeća, pa i ta u Jelasu, uskoro proglase regionalnim. Biće dakle smeća “na izvoz”, a ponajviše će time biti pogođeni povratnici, jer se, gotovo po pravilu, odlagališta prave (određuju lokacije!) na “neprijateljskoj” teritoriji, povratnicima za “dobrodošlicu”, baš onako kako je to uradio Šamac, ali nije, nažalost, usamljen primjer u Bosni i Hercegovini.
