PROF. DR. JOSIP BAOTIĆ
redovni profesor hrvatskog jezika i opće lingvistike na Filozofskom fakultetu Sarajevo
Prof. dr. Josip Baotic
"JEZIK JE MATERIJALIZIRANI DUH JEDNOG NARODA... UKOLIKO ZA COVJEKA POSTOJI PRAVA DOMOVINA ONDA SE ONA NALAZI U JEZIKU..."
UVODNE NAPOMENE
Govor starosjedilaca bosanske Posavine pripada posavskom ikavskom dijalektu. Ovom dijalektu posvećena je opsežna studija Stjepana Ivšića Današnji posavski govor. Iako je rad objavljen prije gotovo devedeset godina, l9l3, do danas je održao renome klasične dijalektološke studije, a to znači djela koje je primjereno kriterijima znanosti danas reprezentativno prikazalo osobine govora koji opisuje. Na preko 250 stranica teksta dana je slika jezičnog stanja na prostoru koji pokriva posavski ikavski govor, a to znači na prostoru Slavonije u Hrvatskoj i dijelu bosanske Posavine, točnije u nekoliko katoličkih sela u okolici Orašja, čije stanovništvo u svojim radovima nazivam starosjediocima bosanske Posavine.
Mada je Ivšić u svome radu, govoreći o osobitostima ovog dijalekta u cjelini ukazao i na značajke govora starosjedilaca bosanske Posavine, veličina ispitivanog prostora i nejednako posvećivanje pažnje pojedinim dijelovima učinili su da pojedina pitanja ostanu otvorena i da neke, čak i krupnije jezične osobitosti vezane za uža područja ostanu nezabilježene. To se dogodilo i s osobitostima govora u bosanskoj Posavini. Na neka od otvorenih pitanja, kao pitanje južne granice i podrijetla stanovništva, pokušao sam i sam dati odgovore, kao što sam pokušao dati i potpuniju sliku jezičnih karakteristika.
Ovaj rad je prigodnog karaktera, pisan za širok krug čitateljstva i prema zahtjevima knjige u kojoj će se pojaviti, te u njemu neće biti primijenjena stroga znanstvena metodologija u smislu diskusije problema, njegove interpretacije pozivajući se na literaturu i stanje u drugim govorima, ali po prirodi stvari neće biti ni slobodna, esejistička, interpretacija jezičnog stanja. Sve što bude izneseno bit će utemeljeno na činjenicama - pojavama u govoru i njihovom odnosu prema standardnojezičnoj normi hrvatskog jezika zahtjevima znanosti.
Kriterij određenja pripadanja i granice. Osnovni kriterij po kojem su govori starosjedilaca bosanske Posavine priključeni posavskom ikavskom dijalektu su zamjena starog glasa «jat» i postojanje metatonijskog akuta, odnosno očuvani elementi najstarije štokavske akcentuacije. Ivšić je u svom radu samo konstatirao da se posavski ikavski dijalekt proteže i na dio bosanske Posavine u okolici Orašja, ali nije precizirao u kojim selima se govori ovim dijalektom. Određujući južnu granicu posavskog ikavskog, Ivšić je zapisao da se ona poklapa sa Savom od Šamca i da onda ide «preko Save kroz Bos. Posavinu (ne znam koliko daleko na jug)», obuhvatajući govore katoličkog stanovništva u Orašju, Matićima, Boku, Donjoj Mahali, Tolisi, Domaljevcu i «još nekoliko manjih sela».
Činjenica da je jedan dio katoličkog življa sa svih strana okružen pravoslavnim, koji gvori istočnohercegovačkim dijalektom, navela je na zaključak da su svi katolici ovih sela ikavci. Primjenjujući Ivšićeve kriterije, čuvanje metatonijskog akuta i zamjenu «jata», nije mi bilo teško ustvrditi da govor svih sela okolice Orašja u kojima žive katolici nije isti, tj. da posavskim ikavskim govore samo žitelji u Domaljevcu, Tolisi, Kostrču, Matićima, Donjoj Mahali, Ugljari i Vidovicama. Govor ostalih sela, i kada ima brojne ikavizme, što ga približava pobrojanim,nepoznaje metatonijski akut, ne kao dio akcenatskog sustava nego ni kao fiziološku pojavu.
Ivšić je u svoj spisak sela uvrstio i selo Bok, a vjerojatno je pod formulacijom «nekoliko manjih sela» mislio i na Oštru Luku. Budući da ovo otvara novo pitanje, pitanje podrijetla bosanskoposavskih ikavaca, zadržaću se na omaški koju je Ivšić učinio. Govor žitelja sela Bok i Oštra Luka s posavskim ikavskim ima dodirnu točku samo u mnogim ikavizmima. Razlike u akcentuaciji i leksici su takve da već površno sagledavanje nameće pomisao da stanovništvo ovih sela u daljoj prošlosti nije bilo u zajednici s posavskim ikavcicima. Čak i da nema historijskih podataka o njihovom podrijetlu, za takav zaključak bile bi dostatne jezične činjenice. A ima i historijskih podataka za ovakav zaključak. Jedan od njih je i kratak zapis u Kratkoj povijesti župe, crkve i samostana Toliškog fra Bone Nedića, u kojoj je zapisano:»selo Bok, koje spada u ovu župu, kasnije naselilo se iz Tuzle, kada je ondi porušen samostan franjevački i rasprskano Kršćanstvo. Oni i danas većom stranom glave briče poput gornjih Bošnjaka, te imaju govor kao u gornjoj Bosni». Slično je rečeno i za stanovnike Oštre Luke.
Dok za podrijetlo stanovništva sela koja ne ulaze u okvir posavskog ikavskog dijalekta imamo kakve takve esklicitne podatke u kronici samostana u Tolisi, pitanje podrijetla stanovništva bosanskih sela koja pripadaju posavskom ikavskom dijalektu još je uvijek otvoreno. Oni koji su pisali o tome nisu nedvojbeno zauzimali stav. Autor spomenute Povijesti župe, kao i neki drugi, bliži je uvjerenju da se radi o doseljenicima iz Slavonije, nego o autoktonom, na ovom prostoru starinačkom sloju. Ja sam ovakvom stavu suprotstavio uvjerenje da su govornici posavskog ikavskog dijalekta u Bosanskoj Posavini starosjedilački element, ne u apsolutnom smislu onda zasigurno u relativnom, stariji od drugih stanovnika bosanske Posavine. Svoje uvjerenje podupirao sam sljedećim činjenicama: a) Terra Tolys kao lokalitet pominje se već u XIII stoljeću; b) migracije stanovništva pretežno su išle od juga prema sjeveru ili od istoka prema zapadu. Pretpostaviti je da se Terra Tolys ne spominje samo kao geografski pojam, nego i demografska jedinica. Zabilježeno je da su Turci l796. godine sve stanovništvo s ovog lokaliteta preselili u okolicu Tuzle, da bi ga l699., poslije Karlovačkog mira, vratili u staru postojbinu, istina nekih tisuću metara južnije. Čak i da nema kontinuiteta između žitelja na prostoru Terra Tolys iz XIII i XVII stoljeća, i ovi iz XVII se s pravom mogu smatrati ne samo primarnim nego i starosjedilačkim. Mada se ne mogu isključiti na ovom terenu migracije sa sjevera prema jugu, granica prema Turskoj nije bila rijeka Sava, nego ispod Majevice, a i ljudi su imali posjede s obje strane rijeke, lakše je braniti tvrdnju da su one bile marginalne, od tvrdnje da su bile takve da su mijenjale demografsku sliku prostora. Na jug, iz Ugarske u Osmansko Carstvo, bježali su samo oni koji su se ogriješili o zakon, a na sjever svi koji su tursku vlast doživljavali kao tuđinsku. Da i nije historijskih svjedočanstava o tome, sela kao što su Bošnjaci, koja su ime dobila po preseljenicima iz Bosne bila bi dovoljan argument za tvrdnju da posavski ikavski nije importiran u ovaj kraj, nego da je u njemu nazočan koliko i njegovi starosjedioci.
U lingvističkoj znanosti poznata je činjenica da pridošlice ne mogu starosjedilačkom sloju nametnuti ni jednu od svojih jezičnih crta. Može se dogoditi samo da starinački sloj pod njihovim utjecajem izgubi neku od njih. To se, čini mi se, i ovdje potvrdilo u govoru starosjedilačkog sloja u selima Bok i Oštra Luka, koji su bili preplavljeni pridošlicama sa jekavskošćakavskog prostora sjeveroistočne Bosne. Starosjedioci su, vjerojatno zbog toga što su bili u manjini, izgubili karakternu crtu svog govora, metatonijski akut, koji opet novonaseljeni nisu mogli usvojiti, nego su na njegovom mjetu razvili dugosilazni akcenat: advokat, žene, vode, boli me, itd.
Osvrt na podrijetlo nosilaca posavskog ikavskog u bosanskoj Posavini ima sa- mo pozadinu u opravdavanju odrednice starosjedilaca u naslovu rada. Njome se utvrđuje i hijerarhija među govorima bosanske Posavine: ijekavskošćakavskim, ikavskošćakavskim, istočnohercegovačkim i posavskim ikavskim. Ako je jezik prava domovina, kako je to u XIX stoljeću tvrdio veliki njemački lingvist Humboldt, onda su posavski ikavci to potvrdili u domovinskom ratu. Oni su branili i obranili prostor posavskog ikavskog u bosanskoj Posavini vjerojatno zbog toga što su s njim bili snažnije povezani korijenjem koje je duboko prodrlo u tlo na kome žive.
FONETSKE OSOBITOSTI
Glasovni sustav (inventar fonema), za razliku od stanja u standardnom hrvatskom jeziku, čini dvadeset devet jedinica, pet samoglasnika (vokala) 24 suglasnika (konsonanta). Kao u mnogim govorima hrvatskog i srpskog življa štokavskog narječja i ovdje je izgubljen fonem h kod autentičnih govornika (native speaker). To ne znači da ovaj glas nije poznat i njima i da ga neki od njih i ponekad ne izgovore, nego da po pravilu izostaje u svim pozicijama, što će na određenom mjestu za to u radu biti i dokumentirano.
Vokali
Vokalski sustav čini pet standardnih vokala: i, e, a, u, o, te u određenim pozicijama i sonant r, tzv. slogotvorno r. Artikulacijsko-akustičke značajke ovih glasova su, u osnovi, kao i u standardnom jeziku. Značajnijeg zatvaranja vokala a, o, i e, što je zabilježeno u govorima sjeverne, centralne, pa i sjeveroistočne Bosne, posebice kada je u pitanju vokal a, nema u znatnijoj mjeri, odnosno u mjeri da bi se moglo bez posebne paozornosti primijetiti.
Određenog zatvaranja vokala a ipak ima kada je on u dugim slogovima, kao napr. u riječi glava, gdje se izgovor prvoga a pomjera prema glasu o, ali ni tu zatvaranje nije podjednako karakteristično za sva sela, a ne javlja se dosljedno u istim pozicijama nigdje. Kada je u pitanju zatvaranje prema vokalu e, može se reći da ono izostaje. Jedina frekventnija riječ u kojoj ova dva vokala alterniraju je riječ noćas, koja se čuje i kao noćes, pa to može stvoriti dojam da se a zatvara u pravcu e. U ostalim riječima u kojima a alternira sa e realizacije su čiste pa izostaje i taj dojam.
Ispitivači posavskog govora primijetili su neobičnu realizaciju glasa a pod kratkim akcentom, točnije drugačiju intonaciju, nešto kao poludugi uzlazni akcent. Moja provjeravanja navedenih primjera na terenu, pa i u Tolisi, za koju su primjeri vezani, dovela su me do zaključka da se radi o otvaranju vokala a, tj. o izgovoru ovog vokala sa malo većim otvorom vilica, i to u ograničenom broju riječi: japäga, mätër, rälje, ponekad i izvan akcenta: matška, matòr.
Sonant r u slogotvornoj funkciji, tzv. vokalno r (œ) se realizira kao i u standardnom jeziku, a u istim pozicijama vrši tu funkciju: a) na početku riječi kada je iza njega neki konsonant: vacka, vat, œtovi (psi), œđa, œmpalija, œsuz; b) između dva konsonanta: cœn, gœ- bav, kœv, sœna, tœn, vœba, zœno; c) ispred vokala o koje je nastalo vokalizacijom sonanta l: gœ- oce ( flaše); d) iza vokala u prefiksaciji: zaœđat, zaœzo (konj). Kod najstarijih se, prema mojim zapisima od prije tridesetak godina moglo čuti i vokalsko l u oblicima glagolskog pridjeva radnog za muški rod: otœo, prodœo, satœo, umœo, što je, mislim, danas nepoznato.
Alternacije vokala, odnosno zamjenjivanje jednih vokala drugima poznate su i brojne u riječima preuzetim iz drugih jezika, rjeđe kada se radi o odnosu prema standardnom jeziku nego kada se radi o odnosu prema izvornim oblicima u jezicima iz kojih su došle. Navodim neke od potvrda:
a > e - jeran, erget, meter, minister
a > o - bojagi, dogođaj, doleko, joza (novac), koncelarija, oranija, pozarit, toraba, tovan
a > u - buza, murifet, mudraci (madrac), muneveri
e > a - akrap, prija, zerdalija
e > i - birićet, ciment, perčin, sikirat
i > a - gadar, kanafa (kinaf), sulentar (silindir)
i > e - becikle, ćelim, iledža,, senija, sikera (sjekira)
i > o - šator (čadir)
i > u - asulan, čuvaldus, jastuk
o > a - mator, masur
o > u - kufer
u > o - bobuljica, Romuni, u Poli (Pula)
U odnosu na standardni jezik ovdje bi se mogla navesti i riječ čorape kao potvrda za alernaciju a sa o, međutim ovdje je sačuvan izvorni lik ove riječi iz turskog jezika. Vokal e je alterninirao s o u riječi grob pod utjecajem standardnog jezika i oblik greb sam zabilježio samo u psovci greb mu ćaćin, ali je zato još uvijek kod najstarijeg življa oblik greblje češći od oblika groblje, dok je samo pogreb.
Za dijalektološku znanost vrlo značajna grupa ra zbog moguće alternacije s re u tri korijena: krad-, rast-, vrab- u ovom govoru je stabilna: krade, rasli su, vrabci, mada se za neke autohtone štokavske govore u sjevernoj Bosni i Slavoniji daju oblici s alternacijom u korijenu vreb-: vrebac. Ističem ovo i zbog činjenice da je kod katoličkog življa u okolici Dervente uobičajena alternacija i u korijenu rast-: naresla, reste, što između ostalog svjedoči o njihovim korijenima vezanim za Hercegovinu.
Redukcije i elizije vokala. Kao i u mnogim drugim govorima, i ovdje su poznate redukcije vokala. U dijalektološkim radovima idealnim se smatra njihovo praćenje u tri stupnja, mada se najčešće prate u dva – u kojima se vokal jedva čuje i u kojima on jednostavno rečeno – ispada. Ovdje ćemo se zadražti samo na ovom posljednjem, prateći pojavo prema njenoj učestalosti.
Najpodložniji redukciji je vokal i. On je u potpunosti reduciran u finalnoj poziciji infinitiva glagola: moram raditi, idem kopat, počeo je pjevat, nemoj revat, kaš mi doć, neš ga nać, kod kuće, oćeš ić u Oraše; u vezniku ili: il radi il idi kući, il si lud il se praviš lud; u upitnoj riječci li: je si l kupijo, je l donijo, ali se mogu javiti i u imperativu: bjež tamo, penj se kako znaš, nos to kud znaš, diž se, ite (idite) u materinu, mada su u imperativu češći oblici sa sačuvanim i. Redukcija ovog vokala kada je između konsonanata rijetka je. Nešto je češća u obliku prezenta glagola s infinitivnom osnovom na i kada prezent tvore nastavicma koji počinju sa j: nabješ ti to…, dobješ ne dobješ, sve popje, pobje s on š njim, te kod glagolskog pridjeva radnog glagola vidjeti: je si l ga vidla, kaki je lip, u broju četiri: četri čojka došla, i imenici kajš.
Izvan ovih pozicija upadna je redukcija redukciju o u pokaznim zamjenicama: va žena mi je prodala, vi ljudi su trpili, ne mogu mać od ve djece, vaki ljudi je malo, te redukcija vokala a, e i u u prilozima i oblicima riječi s pridjevsko-zamjeničkom promjenom, gdje se javljaju kao pokretni vokali, mogu da izostanu ali i da se pojave. Za ilustraciju pojave navodim nekoliko potvrda:
- a alternira sa o (ništa) – kad(a) je to bilo, sad(a) sam dobro, dokad(a) ćeš bit kod nji, njekad(a) je i kora bila slatka, nema boljeg(a) od Ive, za turskog(a) vremena, iz našeg(a) sela,
- e alternira sa o – to je dol(e), propeće viš(e) kreveta, kako će se popet gor(e), ne kazuj nikom(e), š njim(e) se ne more živit, s kim(e) si sad, voli drugom(e) već sebi;
- u alternira sa o – kaže on mojem(u) bratu, ne moreš se nadat boljem(u) vremenu.
Za sve ove alternacije može se reći da su češće u bržem nego u usporenom govoru, ali često i kao individualna karakteristika govornika.
Elizija vokala na površini, a u suštini sažimanje vokala je uobičajeno i u vokal- skim skupinama sa vokalom a ukoliko ne dođe do njihovog razbijanja nekim od konsonanata. Sekundarna vokalska skupina aa nastala gubljenjem primarnog h sažima se u dugo a: sna mu kuva, umro od stra, mada su češće potvrde s razbijanjem: puno prava. Heterogene vokalske skupine sa a ili se čuvaju: ao – saone, klaonica; au – august, auto, paun, praunuk; ili se razbijaju nekim od konsonanata: ae – sedamnajest, dvajest, ai – bajir, kajiš rijetko reduciraju: au: urlav (urlaub). Dosljedno je samo sažimanje skupine ao nastale od al u o: došo, našo, kupovo, prodavo, šišo, žvako, čak i u situacijama kad je a bilo pod akcentom: do mi je pare. Jedini izuzetak od ovog pravila je oblik žao, u kome nema sažimanja: žao mi ga je, vjerojatno zbog toga što je novijeg podrijetla, primarniji je oblik žavo: ni mi je ga žavo, iako se u nekim govorima posavskog dijalekta javlja i u formi žo.
Kod ostalih vokalskih skupina reduciranje je po pravilu rijetko. Kod skupina sa e na prvom mjestu češće je čuvanje: eo – doveo, načeo, oteo, steona, počeo, dok je kod skupina sa i na početku češće razbijanje: io - dobijo, donijo, kupijo, razbijo. Stabilna je i skupina uo – uorijo zemlju, uortačili se, Duovi (svetkovina).
Refleksi starog glasa jat. Već je rečeno da su refleksi starog glasa jat jedan od klasifikacionih crta koje određuju ovaj govor kao ikavsko-jekavski. Za razliku od standardnojezične situacije, gdje je dugo jat dalo dvosložni refleks ije, ovdje je dugo jat dalo dugo i: cina, crip, dite, gri, lin, lip, mliko, prilaz, rič, sino, tilo, zvizde, a kratko jat kao i u standardnom jeziku je: bježi, cjedilo, djeca, djed, djever, mjesto, pjesma, sjena, vjera, zjenica. Izvan ovih refleksa, karakterističnih za neutralno fonološko okruženje, primarno kratko jat je dalo e kad se našlo iza skupine konsonanata sa r na posljednjem mjestu: breza, greška, mreža, sreća, trešnja, vreća, potreba, crepovi, bregovi, ždrebad, te i kad se našlo ispred o nastalog od l, ili ispred j i lj: letijo, volijo, želijo ( j je ovdje kasnije ubačeno da se razbije skupina io,tj. nije iz refleksa je – letjela), posijo sam žito, ogrijo sam se, bilježnik, zabilježijo sam ga, biljeg.
Odstupanja od ovih načelnih pravila su neznatna i sva se dadu objasniti kao rezultat analoških procesa u jeziku. Kada je u pitanju dugo jat ona su neznatna, što se ne bi mo- glo reći i za reflekse kratkog jat. Umjesto refleksa i javlja se je u etniku Njemac, vjerojatno pod utjecajem oblika Njemica, te e u oblicima prezenta glagola smjeti: ne sme rit, ne smemo tamo ić, do kojih je moglo doći i gubljenjem j jer su potvrđeni i oblici sa je – ne smje, ali ne i sa i – npr. ne smim, a umjesto refleksa je javlja se i i u oblicima infinitiva glagola tipa letit, volit, želit, te u oblicima za ženski i srednji rod glagolskog pridjeva radnog: volila sam ga, poletila ona tam, sve prema oblicima glagolskog pridjeva radnog za muški rod. Isto tako kod imenica kod kojih je došlo do skraćivanja dugog jata zbog proširivanja osnove: bisovi (unišli u njega), cripovi, ili ždribeta, analogijom prema osnovnim oblicima, u kojima je refleks i za- konomjeran. U riječi sikera i mjesto je moglo se razviti prema glagolskim oblicima sa i kao zakonomjernim refleksom: siče, sici.
Stara praslavenska sekvenca ne- (s kratkim jatom kao drugim članom) dala je zakonomjeran refleks kratkog jata - je, te su oblici njeko, nješta, njekad autentični u ovom govoru, i daleko frekventnije od standardnojezičnih netko, nešto, nekad.
Problematici jata priključuju se i refleksi sekundarnog jata, razvijenog prelaskom i iz stare sekvence ir u jat. Ovdje se taj proces vidi kada je ova sekvenca bila u korijenu riječi jer se tu moglo javiti i dugo i kratko ir. Refleksi u dugim slogovima su ir: čir, mir, sir, vir, i prema njima se ne bi moglo zaključiti da je proces prelaska i u jat izvršen. O tome govore refleksi u oblicima gdje je to ir bilo kratko: čjerovi, četjeri, izabjerat, sjeromak, sjerotinja, sjerka, sjerovo, ušjerinu, šjerok.
KONSONANTI
Konsonatski sustav, kada je u pitanju broj jedinica, razlikuje se od standardnojezinog sustava hrvatskog jezika po tome što je siromašniji za fenem h, koji je potisnut iz svih pozicija u kojima mu je po etimološkim kriterijima mjesto, a kada je u pitanju stabilnost jedinica, za nešto nestabilniju poziciju fonema f. Što se tiče artikulacije konsonanata, ona je kao u standardiziranoj štokavštini.
Odsustvo glasa h u površinskoj strukturi govora štokavskog narječja karakteristično je za katoličko i pravoslavno stanovništvo. O njegovom postojanju u prošlosti i kod ovog stanovništva svjedoče oblici u kojima je h alterniralo sa š u procesu palatalizacije i jotacije, tj. oblici tipa trbušina ili tiši u kojima je š razvijeno u kontaktu h sa i odnosno j. Ne može se reći da se h uopće ne javlja u ovom govoru. Ono se može čuti kao akustička realizacija kod go- vornika svih generacija pod utjecajem standardnog jezika, ali i govora muslimanskog življa iz Orašja, upotrebe muslimanskih imena, često bez osjećaja gdje ga treba, a gdje ne treba upotrijebiti. Ako ostavimo po strani njegovo sporadično pojavljivanje, može se konstatirati sljedeće:
- h je iščezlo brz traga: na početku riječi – ajduk, aljine, artija, Ercegovac, iljada, Imzo, odaju, oroz, ošap, ladovina, rast, rana; u sredini riječi - doako mu, Duovi, maunje, poarali, sarana; na kraju riječi – u osnovi: gra, ora, trbu, oma, (odmah), te u nastavcima – upado ja međ nji, kod dobri ljudi;
- h je zamijenjeno sa v: u sredini riječi – buzdovan, buva, duvan, malo kuvan, kruva, kuvar, muva, pazuvo, streva, uvo; na kraju riječi – gluv, kruv, prav, suv, očuv, propuv;
- h je zamijenjeno sa j: u sredini riječi – aždaja kijat, lija (lijeha) promaja, snaja, na kraj riječi - plej, - h je zamijenjeno sa k – auspuk, sjeromak, parok, štakor.
Iz navedene građe vidno je da se h najčešće gubi bez traga, te da se može gubiti u svim pozicijama, Zamjene glasa h moguće su samo u medijalnim i finalnim pozicijama, u inicijalnim zamjena nema, a kada do njih dolazi, u poziciji supstituenta je najčešće v, koje se može javlja- i u medijalnoj i u finalnoj poziciji, dok je j vezan pretežito za medijalnu, a k za finalnu poziciju u riječi.
Sa glasom f situacija je mnogo jednostavnija. On je situiran u sustav i samo je u nekoliko leksema zamijenjen glasom p – ošap, Pranja, Pranjići, pratar, mnogo rjeđe sa v - asvalt, jevtin, vur (otvor na vanjskoj peći), ali furuna.
Ostali konsonanti su stabilni u sustavu i ostvaruju se dosljedno u neutralnom okruženju, ispred i iza vokala. Zamjene jednih drugima javljaju se sporadično u riječima stranog porijekla, te u okviru konsonantskih, gdje može doći i do potpune redukcije.
Glas v u neutralnom okruženju ne pokazuje odstupanja od stanja u standardnom jeziku. Jedinu alternaciju u nepravoj konsonantskoj skupini zabilježio sam u riječima rezerba i diblji, u kojima ovaj sonant alternira s eksplozivom b. Njima bi se mogla priključiti i riječ bardat, ubardat, koju u ovom obliku i sa značenjem pamtiti, upamtiti, kako ima i ovdje navodi i rječnik JAZU, vežući je za okolicu Vinkovaca i upućujući na riječ uvadati, dakle sa v, koje, nažalost, nema u njemu. Rječnik SANU ima glagol vardati sa značenjem paziti, čuvati. Iz ovog drugog moglo se razviti značenje pamtiti, tj. čuvati u sjećanju, a onda, polazeći od ovog oblika kao autentičnog, i o prelasku v u b.
U pravim konsonantskim skupinama glas v je podložan gubljenju u pojedinim riječima:
cv > c - cibok, cjetić, Cjetnica,
dvj > dj - medjed,
gv > g - gožđe, gardjan
kv > k - breska, kočka,
svj > sj - čojek, čojče, sjedok, sjedočit,
svr > sr - srbi (me dlan), sraka.
Razumije se da je mnogo veći broj riječi sa navedenim sekvencama konsonanata u kojima nema gubljenja glasa v, ako i da se one kod nekih govornika javljaju cjelovite i u o-
vim riječima.
Glas j, kao prelazni glas u našem jeziku, ostvaruje se u svim pozicijama u riječi, ali i ovdje spada u glasove čiji je stupanj izrazitosti uvjetovan nekolikim čimbenicima, među kojima su najznačajniji pozicija u riječi i tempo govora. Izrazito oslabljen izgovor ovog glasa je kada se nađe ispred, pa i iza, vokala i, te ispred e, u kom položaju može doći i do njegove potpune redukcije: u posvojnim pridjevima – Boži, dječi, mači (kašalj), pači (kljun), vraži;
Bože (davanje), mače (oko), svrače (gnjizdo); u 1. licu sg. i u 1. i 2. licu pl. imperativa – ogri se, popite (nješta), ubite (ga), zali (cvit). Na početku riječi j se ne javlja u posuđenici ege.
Kao što je sklono gubljenju, isto tako j se javlja kao naknadno razvijeno, sekundarno, u vokalskim sekvencama, ae, ai, eo i naročito io: petnajest, sedamnajest; bajir, kajiš, Majid, Sajit; izvejo, otejo; donijo, falijo, nosijo, tužijo, volijo, živijo.
Vrlo rjetko se j zamjenjuje nekim drugim glasom: Ima curu za udavu, bijo je austrinski vojnik.
Glas n je stabilan, ali u procesu asimilacijskih i disimilacijskih procesa maže alternirati sa nekim drugim konsonantom. Tako je n dosljedno potisnuto sa l u neutralnom, vo- kalnom okruženju u riječi dulum, te u konsonantskom skupu mn u riječi mlogo. U neutralnoj poziciji zamijenjeno je i sa k u riječi iksan, te sa lj u riječi žumaljce, a sa nj u riječi trunj. Alternacije u skupovima su brojnije. Sa nj je n zamijenjeno u skupu ng – firanjga, štranjga i gn – gnjizdo, zatim u skupu nsk – lanjski (snig), stranske (novine), te nk – šunjka. Alternacija ovog suglasnika sa m javlja se u skupu nz – bremzati, pemzija, i ns: šamsa. Potpuna redukcija ovog glasa, gubljenje, vezana je za riječi stranog podrijetla: komadant, istrument, itedant, kombaj. Mnogo je rjeđi slučaj razvijanje ovog glasa gdje mu po etimologiji nije mjesto: radijon (radio), nanić, komendijaš, u prvoj riječi zbog njenog stranog podrijetla, a u drugoj po ugledu na oblik unići.
Glas m najčešće se zamjenjuje sa n u konsonatskim skupovima: mk prelazi u nk u riječi slanka, pored koje se češće javlja i slamka; mt prelazi u nt u glagolu pamtiti: nije on to upantijo, slabo panti, zapantiće on mene; mdž je prešlo u ndž u riječi kandžija. U procesu disimilacije m je zamijenjeno sa v u skupu mn: guvno, tavno, tavnica, mada se čuva u brojevi-ma – osamnajest.
U riječi jednoč m je zamijenjeno glasom č. Zamjene ipak nema u obliku neja, koji stoji prema standardnojezičnom nema, pa se čini da je m zamijenjeno sa j , ali je tu riječ o gubljenju glasa m. Oblik neja razvijen je preko ne ima poslije devokalizacije i i razvijanja oblika nejma, koji pokazuje podrijetlo j od i, a ne od m. Gubljenje m javlja se u riječi abulanta, mada je skup mb stabilan: ambar, Ambra Kolarev.
Na kraju riječi, kod priloga ili veznika, često se javlja m koje nije etimološki utemeljeno: daklem, skorom sam ga stigo, zbiljam sam ga vidijo. Izvan ove pozicije naknadno razvijeno m je u obliku oktombar, i to prema skupu mb u septembar, novembar, decembar.
Glas nj spada u stabilnije glasove, a to znači da su alternacije sa nekim drugim glasom rijetkost. Idealnu situaciju narušava stanje u skupu mnj koji alternira sa skupom mlj, tj. alternacija nj sa lj – dimljak, slamljača, sumlja, sumljiv, sumljat.
Glas l ima standardnojezično artikulaciju, a to znači da ima pomijeranja njegove artikulacije prema velarnom izgovoru kad se nađe ispred vokala u: lud, lubanja, ali nema pojave znatnijeg mujiranja, prelaska u lj. Zabilježio sam: civilj, što je neznatno prema stanju u nekim našim govorima. U riječi koljeba lj je zakonomjerna posljedica sekundarno razvijenog je – super jekavizma, prema koliba, koji je doveo do jotovanja. Stabilan je u sustavu i rijetke su potvrde njegova gubljenja: blagosov, otar, a nema ni potvrda za njegovo naknadno razvijanje u riječima. Neobičan je, ali čest u potrebi oblik maječak (malen), u kome je j na mjstu l.
Sve što bi moglo biti interesantno kada je ovaj glas u pitanju povezano je za po- vijesni proces prelaska l u o. On se u ovom govoru odvijao kao i u novijim štokavskim govorima, pa nema velikih odstupanja od stanja u standardnom jeziku. Zaslužuje da se naglasi da do prelaska l u o nije došlo na kraju riječi iza vokala a: nagal, obal, podal, bokal, general, kanal, ostal (stol), signal, val, ždral, vjerojatno zbog izbjegavanja vokalnog skupa ao, čije bi sažimanje u o dovelo do deformacije oblika u mjeri koja bi ugrozila njegovo prepoznavanje.
Glas lj gotovo da ničim ne skreće pozornost na sebe. Da nije alternacije sa l u riječi pljačka – da nisu plaćkali, svi bi plaćke, za koju se mora reći da nije jedini oblik, postoji i pljačka, danas čak češće u upotrebi, i umetnutog lj u komparativu višlji, ne bi se imalo što navesti kao odstupanje od standardnojezične situacije.
Glas r je već spominjan kao član vokalnog sustava, tj. kao nosilac slogotvor-
nosti. U konsonantskoj poziciji njegova stabilnost je nešto slabija, može biti potpuno reduciran: na kraju riječi – juče i unutar riječi – bombaderi, kompir, mašira, rena (rerna), ali i alternirati sa l - levorver . U nekoliko slučajeva konsonant r je naknadno razvijen ubacivanjem: brez njega, brezobrazan, ili zamjenom ž iz starog skupa že – more, ne more (može).
Glas b spada među najstabilnije glasove u svim govorima, pa i ovdje, što znači da rijetko alternira s drugim, još manje podliježe potpunoj redukciji. Kao naknadno razvijen glas javlja se u riječi dublek, sudeći prema turskom liku dolek.
Glas p je za razliku od glasa b podložan i promjenama i gubljenju kada se nađe u konsonantnoj skupini. Tako se mjesto p javlja v u skupu ps: tevsija, te u skupu pč: kovča, zakovčat. U skupu pr može alternirati sa b: brezime. Na drugoj strani p se reducira u potpunosti, gubi u skupovima ps: sovka, suju, sovat; zatim pč: čela, čelac, čelinjak; te isto tako dosljedno i u pt: tica, tičarka (puška), tičići; pa i u naknadno razvijenom skupu pk (poslije jednačenja po zvučnosti bk > pk): okladit se, oklada, okolili nas.
Glad d se rijetko kad zamjenjuje nekim drugim konsonantom, a i ne gubi se tako često ni u konsonantskim skupinama kao u nekim drugim govorima štokavskog narječja. Među rijetkim potvrdama alternacije je alternacija ovog glasa alternacija sa
t u riječi adresa i izvedenicama od nje: nemam njegovu atresu, atresirat pismo, bez atrese, te sa b u riječi dlaka i izvedenicama od nje: lopta od blake, blakav je, mada ovdje alternacija nije kod svih, nego kod jednog dijela govornika.
Gubljenje ovog glasa je dosljedno u grupi dm kada se radi o prilogu odmah: oma je došo, oma ću ja to, mada je samo odmor, odmorit se, te u nekim brojevima: dvajest, tri-jest, četeres, šeset, i oblicima futura glagola vidjeti: vijećeš ti, vijećemo.
Glas t je podložan redukcijama u konsonatskim skupovima. Tako će se izgubiti u skupu tsk - braski podilili, Rvaska, broski pod, graski život, suska taksa, zatim u skupu tst – devesto petnajeste, prestava, poginijo u ostupu, nejam ja ti srestava, te u skupu tstvo – brastvo, bogastvo, nismo u srostvu, upustvo za lik.
Ovaj glas se reducira i u skupu tk kada je u pitanju upitno-odnosna zamjenica tko i izvedenice od nje: ko ti je reko, njeko će bit bjen, svako to zna. Redukcija je poznata i u santhiju, između dviju riječi, u brzom govoru: boles mu dodijala, četeres mu je godina.
Poseban komentar zaslužuje imenica lempir, u kojoj se mp, našlo na mjestu skupa pt. U nekim našim govorima pojavljuju se oblici bez t – lepir, lepur, a i stariji rječnici ne navode likove sa t pa to relativizira zaključak da je ovdje prvo došlo do gubljenja t i razvijanja forme lepir, kojoj je naknado pridodano m, moguće po ugledu na riječ lampir (vampir).
Glas k je, također, jedan od stabilnijih konsonanata. Rijetko alternira sa nekim drugim konsonantom izvan alternacije sa č i c u procesu palatalizacija, ali se može izgubiti u nekim konsonantskim skupovima. Potvrdu za alternaciju sa g daje oblik garabin, i ona se da objasniti kao posljedica narodne etimologije, prema garav, mada ni riječ više nije bliska sadašnjem naraštaju.
Gubljenje ovog glasa karakteristično je za skup kć u rječi kći, pa se javlja samo: ći, ili ćer, zatim u stranim riječima za skup ks: epres, espresni vlak, rusak; skup nkg: trin-gelt. Nasuprot gubljenju, ovaj glas se češće javlja kao naknadno razvijen kod priloga: tamok, ondak, vodek, pa i veznika: jerak .
Glas g se ponaša slično glasu k, stabilan je u neutralnom okruženju, ali se i on može izgubiti kada je u konsonantskim skupovima. To se dogodilo u skupu gn u riječi janje i i izvedenicama od nje (lat. agnus) što je karakteristika i norme hrvatskoga standardnog jezika, te u skupu gm u obliku bogme: bome je on bolestan, dabome da znam.
Glasovi č i ć se kod svih govornika diferencirano artikuliraju i nema zamjenji-vanja jednog s drugim. Uz to su stabilni i nisu poznate ni alternacije sa drugim, kao ni gubljene. Njima se priključuju po međusobnom odnosu i stabilnosti i druge dvije afrikate: dž i đ. Istina, i ovdje je uobičajeniji oblik gospoja nego gospođa, pa bi se moglo govoriti o alternaciji đ sa j u ovoj riječi, ali ima mišljenja da je j u obliku gospoja sekundarnog podrijetla, da je umetnuto tek poslije ispadanja đ iz oblika gospođa. Ni peta afrikata, c, ne pokazuje neke posebnosti, izuzev što se mjesto nje može čuti t u imenici cesta – testa.
Glasovi s i š su u izgovoru kao i u standardnom jeziku. Jedan od drugog se razlikuju po stabilnosti. Glas s u nekim riječima, tj konsonantnim skupovima, može alternirati sa š i kada to nije fonološki uvjetovano, a i izgubiti se u potpunosti. Tako je s iz skupova st i st da- lo š u riječima stranog podrijetla: apoštol, študent, štundira(u značenju razmišlja) : dok on to dobro proštundira, šport, ali i u riječi domaće provenijencije:šprdačina,nemoj se mnome špr- dat.
Dosljedna zamjena s sa š je i u oblicima 1. i 2. lica pl. aorista: izgibošmo, popadašmo, dođošte i vi, izvršena analogijom prema oblicima sa š u 3. licu: iznesoše, dovedoše, u kojima je š morfološki utemeljeno.
Iz disimilacijskih razloga s se ispušta u riječi disciplina: nema dicipline, prija je u vojski bila diciplina, nije diciplinovan.
Glas š, za razliku od s, stabilan je, ne alternira s drugim konsonantima, niti se gubi u potpunosti. Može se javiti kao sekundarni glas: oškliznit se, oškliznem se.
Glasovi z i ž spadaju u stabilne glasove. Na njihovim mjestu sporadično se može javiti j, sudeći po primjerima gujica i kaje (kaže). Kada je riječ o prvom primjeru, mišljenja znanstvenika su podijeljena u svezi s podrijetlom j, jedni tvrde da je to j razvijeno poslije ispadanja z da bi se ukinio zijev (Brozović, npr.), dok drugi vide prijelaz z u j (Belić, npr.). Vrijednost drugog primjera je smanjena zbog činjenice da se ovaj oblik javlja u funkciji poštapalice, u brzom govoru: Pa ti to, kaje, nisi nikad radio.
Refleksi praslavenski skupova st' (sk') i zd' (zg')
Skup st' (sk') u govoru starosjedilaca bosanske Posavine dao je dosljedno št, bilo da se radi o korijenskom bilo o tvorbenom morfemu. Tako je: a) štap, štene, šteta, vještica, vrištat, gušter, klišta, prišt, pregršt, uštini; b) godište, Gradišta, Kućišta(njive) matičište, Se- lište (njiva), sikerište.
Skup zd' (zg') dao je žd: moždani udar, zviždi.
Refleksi ovih skupova imaju poseban značaj u klasifikaciji govor. Po njima govor starosjedilaca bosanske Posavine pripada štakavskim govorima, za razliku od govora ostalog katoličkog stanovništva koje ga okružuje, a koji su šćakavski, npr.: šćap, godišće.
Uvjetovane alternacije konsonanata
Jotacija.Alternacije konsonanata koje su u prošlosti bile uvjetovane zakonitostima distribucije fonema u našem jeziku, a koje su danas vezane za određene morfološke kategorije budući da su ta ograničenja prestala da djeluju, u velikoj mjeri su u suglasnosti sa stanjem u standardnom jeziku.
Alternacije nenepčanih suglasnika izazvane glasom j , poznate kao jotacija, ni po glasovima koji su njima obuhvaćeni ni po rezultatima ne odstupaju u načelu od norme hrvatskog jezika danas, izuzev već spomenutih u oblicima: njeko, nješta, njekad, njekud, njekoliko, u kojima se javlja jekavsko jotovanje zbog prelaska skupa ne u n'e, čega nema u standardnom jeziku Potvrda za jekavsko jotovanje konsonanata d, s i z nema, ali se mogu čuti oblici kompozita s glagolom tjerati, u kojima je t s j dalo ć, kao: išćeraj ga, ne more ga išćerat, naćero ga u vodu, doćero do kraja, poćero krave kući, ućeraj i u kuću.
Palatalizacije. Alternacije velarnih suglasnika k, g, (h) sa č, ž, š nastale u procesu prve palatalizacije čuvaju se dosljedno u svim morfološkim kategorijama u kojima su nekada bile izazvane ograničenjima u distribuciji fonema. Ovdje navodim samo potvrde za alrenaciju h/š zbog toga što se h ne vidi u površinskoj strukturi riječi: dašak, kožušina, mješina, nadušak, prašina, repušika, sušit, miče ušima. To nije slučaj kada su u pitanju alternacije ovih istih velara sa c, z,(s) nastale u procesu druge palatalizacije ili sibilarizacije. Alternacijama ovdje nisu zahvaćene imenice ženskog roda čija osnova završava na velar, tako su da u dativu i lokativu singulara regularni oblici: majki, buki, dlaki, kašiki, kuki, muki, ruki, traki; brigi, dugi, nogi, slugi, tugi.
Sasvim suprotno je stanje kada su u pitanju oblici množine imenica muškog roda s osnovom na velarni konsonant. One za alternaciju znaju u svim padežima osim genitiva i akuzativa: dječak - dječaci, dječacima; opanak - opanci, opancima; biljeg - biljezi, biljezima, burag – burazi, burazima; dusi, orasi, uzdasi.
Potvrde za alternaciju velara h sa sibilantom s kod imenica ženskog roda, zbog statusa h u govoru, ako se negdje i nađu, nisu autentične, nego su razvijene pod utjecajem standardnog jezika.
Alternacija s i z sa š i ž ispred prednjonepčanih konsonanata, poznata kao jednačenje suglasnika po mjestu i načinu tvorbe, ovdje je još uvijek fonološka, tj. javlja se i ispred lj i nj bez obzira na njihovu poziciju u riječi. Tako je: ižljubila ga, š čim ću š njim, bež njega, iž njive, mada se ovi oblici sve više potiskuju pod utjecajem standardnog jezika i kod starijeg sloja stanovništva.
Redukcije fonemskih nizova najčešće su u brzom govorenju, ali se mogu javiti i izvan ove situacije. Najuočljivije su kod oblika prezenta pomoćnog glagola htjeti: ak oš – oš, oš doć, ne-š to uradit, ne-š stić, šta-š sad.
Metatezom su i ovdje zahvaćene pretežito riječi stranog podrijetla. Dosljedno je barjak, barjektar, Barjam, buran, Kalavrasi, levorver, prefektno govori njemački, trajvan, a sporadično se može čuti i čašraf, tandikat. Kod riječi slavenskog podrijetla ova pojava je u prilogu odavde: ovdale do tam nije daleko.
AKCENTSKE ZNAČAJKE
Govor starosjedilaca bosanske Posavine kao dio posavskog dijalekta pripada govorima sa najstarijom štokavskom akcentuacijom. U osnovi akcenatskog sustava su tri stara štokavska akcenta, dva silazna: dugi i kratki ( , ) i jedan uzlazni, poznat pod nazivom metatonijski akut ( ). Njima su pridružena i dva uzlazna novoštokavska akcenta: dugi i kratki ( , ). Svih pet akcenata ne samo da se međusobno razlikuju po fiziološkim karak-teristikama, nego su i fonološki značajni, mogu se međusobno oponirati, tj. iskoristiti za razlikovanje značenja riječi.
Distribucija postojećih akcenata je sljedeća: a) dugosilazni i metatonijski akut mogu se javiti na svim slogovima u riječi ( môre, zãčelje, nãrav, pob§Œ; žùpnïk, očùvãn, advokãt, žene) a razlika među njima je u tome što je metatonijski akut poziciono markiran – ne može se javiti poslije dugog sloga: nogè, ali glãvê; b) kratkosilazni akcenat ( ) ne može biti samo na otvorenoj ultimi, tj, na kraju riječi, točnije na kraju akcenatske cjeline (k¡ća, lopäta, advånt, donesš mi), c) uzlazni akcenti mogu se pojaviti samo na drugom slogu od kraja riječi (žèna, planìna, nečistòća; kúla, paráda, oslobođénje.) Kada je u pitanju neakcentirana dužina, ona ovdje nije vezana za postakcenatsku poziciju, što znači da se može javiti i ispred akcenta, što je nemoguće u novoštokavskim govorima i standardnom jeziku: Ïvšca mi je dönijo mälo rakšjë. Sãmä je såbi kríva; zübŠ, mrãvî (Gpl), glãvôm, rükôm.
Ovakva distribucija akcenata dozvoljava da se uzlazni akcenti, nastali pomicanjem kratkosilaznih sa ultime, tretiraju kao pozicione varijante kratkosilaznog akcenta, a to znači da akcenatski sustav ipak fundira na tri osnovna akcenta naslijeđena iz praštokavske akcentuacije, u čijoj distribuciji danas djeluju dva ograničenja: kratkosilazni akcent ne može se pojaviti na ultimi, jer tu alternira s uzlaznim akcentima ( , ), zavisno od kvantitete slo ga na koji se pomiče, i metatonijski akut se ne može pojaviti poslije dugog sloga jer u takvoj poziciji alternira sa dugosilaznim akcentom.
Pojava kratkog i dugog uzlaznog akcenta je rezultat procesa novoštokavskog pomicanja akcenta. Ono je ovdje zahvatilo samo kratke akcente na posljednjem slogu i tu je dosljedno izvršeno u riječima domaćeg podrijetla i tuđicama čija ultima nije zatvorena konsonantskim skupom. Iako se takvi skupovi, zbog toga što su strani prirodi našeg jezika, uko- liko se ne radi o skupovima st, št, zd i žd, razbijaju ubacivanjem ili dodavanje vokala (testàment – testamånat, komùnist – komunšsta), javlja se određen broj riječi i sa očuvanim konsonantskim skupom, pa i sa sačuvanim nepomaknutim akcentom: advånt, referånt, studånt, žiränt, mada se one mogu čuti i sa pomaknutim akcentom, tj, u standardnojezičnom liku: àdvent, refèrent, stùdent, žìrant.
Novoštokavsko pomicanje kratkog silaznog akcenta izostalo je i s otvorene ultime ukoliko se iza nje javljala enklitika: Glãvˆ me bolì. Sesträ mi je bölesna. Donesš mi vodè. Küpš mi šećåra i söli. Tu u suštini akcent i nije na posljednjem slogu jer se toj riječi u izgovoru pridodaje enklitika, tj. s njom izgovara zajedno, pa je slog na kojem je akcent postao unutrašnji slog, a na njemu su silazni akcenti stabilni bez obzira na kvantitetu.
U tom svjetlu razumljivo je zašto uzlaznih akcenata nema na proklitikama. Silazni akcenti na prvom slogu u dvosložnoj ili višesložnoj riječi u akcenatskim cjelinama sa proklitikom samo su mijenjali poziciju, dolazili su na drugi slog, koji je istodobno bio i unutrašnji slog akcenatske cjeline, dakle također u poziciju s koje nisu pomicani naprijed: lopäta, matška, koršto, pa tako i: za bräta bi glavu dala, na måni je kuća, upo je u r¡pu. Izuzetak od ovog u načelu su stari akuzativi zamjenica me, te, se, koji se danas doživljavaju kao eklitički, kraći oblici zamjenica, kada se ispred njih nađe neki od prijedloga čija osnova završava na samoglasnik, i to uobičajeno kada je u pitanju se s prijedlozima: Uzdaj se ú se, i u svoje kljuse; nedaj ná se, svako zá se travu pase; te sporadično, pod utjecajem standardnog jezika kada su u pitanju oblici me i te: ku ćeš nà me; i ne aje zá te.
Staroštokavsko ili neoslabljeno pomicanje akcenta sreće se i izvan veza sa zamjeničkim enklitikama: Ni mi to nä ruku; upo nä glãvu; nä jesën će doć; ne mogu ¡z brdo ni korak, idu dva pö dvã, pogotovo kada u značenju preteže priloško određenje, a mnogo je dosljednije izvršeno u vezana s njima: Ne š prådã me; nek je on ¡zã me, sigurni sam; ja mislim da nädã te neja veće budale; piša pödã se, vodi ga ¡zã se, stavi ga prådã se; stavi štagod pödã se.
Postakcentske dužine javljaju se u svim pozicijama karakterističnim za hrvatski standardni jezik, ali i izvan tih pozicija. Tako je dug nastavački slog: u G i Lsg imenica ženskog roda: lopätë, matškë, pustšnjë, zˆdrugë, lopätõm, matškõm, pustšnjõm, zˆdrugõm;u Gpl svih imenica, a ako je taj nastavak a, onda i slog pred njim: prstšjü, kostšjü, nögü, r¡kü; opänãkã, klômpïjã, löpãtã, körïtã.
- u svim padežima pridjevsko-zamjeničke promjene: plãvï, plãvõg, plãvõm, plãvïm, plãvï, plãvï(h), plãvïm(a);
- u prezentu glagola: glådãm, šmãm, nösïm, dårëm;u glagolskom prilogu sadašnjem i prošlom: glådajüc, mölëc; näsãv, pösãv.
Za razliku od situacije u standardnom jeziku nastavački slog je dug i u instrumentalu singulara imenica muškog i srednjeg roda: b§kôm, b™njëm, djödõm, löjëm, znöjëm, g¥lõm, pîvõm, tîlõm, z¥nõm, te dativu, lokativu i instrumentalu plurala: brkovìm, djedovìm, nöktïm(a), pöljïma, tŠlïma. Pored ovog odstupanja, nepodudaranje sa stanjem u standardnom jeziku je i u duljenju u slogu zatvorenom nekim od sonanata, što se gotovo dosljedno događa kod dvosložnih i višesložnih riječi: bådëm, krp‰lj, ötrõv, tovˆn; bälãv, blãžên, ćörãv, öštãr, šåpãv, a vrlo često i kod jednosložnih: dŠm, dlˆn, grôm, kôm, kônj, lân, sân, slôn, sôm; nôv, prâv, zdrâv, ali i: läv, mäj, måm, šäv; (h)röm, spör, stär, tröm.
MORFOLOŠKE ZNAČAJKE
Na morfološkom planu u govoru starosjedilaca bosanske Posavine postoje znatnija nepodudaranja sa standardnojezičnom normom hrvatskog jezika. Ona se javljaju i u inventaru jedinica, ali i u njihovoj distribuciji. Ovdje će biti ukazano na ona odstupanja za ko-ja se može reći da su široko rasprostranjena, uobičajena u upotrebi kod većine govornika, tj. koja su autentična osobina govora.
Imenice
Imenice a deklinacije, odnosno imenice muškog roda s nastavkom -0 u nominativu singulara, određena nepodudaranja s normom pokazuju u nominativu, vokativu, instmentalu sg., te nominativu, dativu, lokativu i instrumentalu pl.
Najznačajnije odstupanje u nominativu sg. javlja se kod imenica stranoga podrijetla na -ist. Ove imenice u nominativu imaju nastavački morfem -a: komunista, kapitalis- ta, stipendista, pa je tako i novotvorenicama sa slavenskom osnovom: grabista. Razvijanjem ovog nastavka one su promijenile gramatički rod i prešle u kategoriju imenica -e vrste, tj. imenica ženskog roda. U ovom padežu nije poznato skraćivanje osnove kod ktetika. Dosljedno je: Bočnin, Domljačanin, Kostrčanin, Lučanin, Matićanin, Tolišanin, a nepoznate su forme kao Dubrovčan, Zagrepčanin.
U vokativu sg. upotreba nastavaka -e i -u dosljedno povezana s prirodom osnnovinskog konsonanta, pa se nastavak -e može javiti i poslije prednjonepčanih konsonanata: moj Miloše, e, moj muže, pusti puže rogove a nastavak -u poslije nenepčanih: šuti gadu, bježi smradu jedan. Uz ova odstupanja vidno je i izjednačavanje vokativa i nominativa, tj. vokativ bez nastavka: šta kažeš, tetak?; ima l lika, gospon doktor?; čuvaj se drugar; kako si Bosanac?
Ni u instrumentalu sg. distribucija nastavaka -om i -em nije dosljedno provedena. Tako se nastavak -om može pojaviti i poslije prednjonepčanih konsonanata: s neprijateljom, s konjom, nožom osici, s učiteljom.
Mada je u nominativu pl. problematika iste prirode kada su u pitanju formanti -ov- i -ev-, kojima se proširuje osnova jednosložnih imenica, odstupanja gotovo da su nepoznata – poslije prednjonepčanih konsonanata slijedi formant -ev- : maljevi, panjevi, puževi, žuljevi, a poslije nenepčanih -ov-: drugovi, dugovi, grozdovi, ratovi, ali i nosevi. Oblici kraće množine su poznati, ali su mnogo manje zastupljeni nego u nekim drugim štokavskim govorima, i često pomiješani sa dužima: bezi su bili, ali od begova; gladni ko vuci, ali nema kod nas vukova. Kod imenice dug kraća množina se javlja samo u molitvi: otpusti nam duge naše, inače je: zapo u dugove, dugovi veliki.
U dativu, lokativu i instrumentalu pl. nastavački morfem -ima je reduciran na –ma ili -im : daj konjma; položi konjma; ne moreš ljudma objanit; zubma bi ga zaklo, odnosno: oralo se plugovim; podilijo sinovim. Značajnije od toga je da lokativ može biti izjedna- čen i s genitivom pl: po grobova cvit, šaraju po zidova.
Imenice srednjeg roda oko i uvo u Npl imaju nastavak –e: oče su mu buljave, kolike su ti uše, ima klempave uše.
Imenice e deklinacije. Uz imenice ženskog roda koje završavaju na vokal –a u nominativu singulara, po ovoj deklinaciji se mijenjaju imena tipa: Anto, Ivo, Mato, Pavo,Pero, te hipokoristici od imenice muškog roda: jaro, komšo, prišo, U singularu kod promjene ovih imenica nema odstupanja od stanja u književnom jeziku ni kada su u pitanju nastavci ni kada se radi o njihovoj distribuciji. Padež koji zaslužuje osvrt je vokativ jer se u njemu javlja nastavačka sinonimija. Osnovni nastavak je i ovdje -o: curo, dugo, glavo, kućo, krmačo, ženo. Nastavak -e je gotovo bez alternacije kod ženskih imena koja završavaju na -ica: Anice, Danice, Katice, Marice, Slavice, Ružice, a dominira i kod imenica ovog roda sa istim nastavkom: drugarice, kravice, sjerotice. Kada su u pitanju imenice muškog roda, češći je nastavak -o, ali nije nepoznat i nastavak –e: izdajico, kukavico, pijanico, propalico, prema: propalice, lutalice. Uz ove oblike i nastavke javljaju se oblici izjednačeni sa nominativom, dakle sa nastavkom -a: znaš gospoja, šuti baba, kako si čiča, bježi Ilija.
U množini kod imenica ove promjene javljaju se znatnija odstupanja u genitivu, te u lokativu i instrumentalu. U genitivu imenice sa nastavkom -i u standardnom jeziku ovdje imaju nastavak -ija; čavkija, dupljija, klompija, kurvija, pritkija, sekundija, torbija. Kao specifične pojave treba izdvojiti izdvajanje lokativa iz obličke zajednice sa dativom i instrumentalom i izjednačavanje sa genitivom: Dok su D i Ipl. kao i u standardnom jeziku sa nastavcima -ama ili -ima: fali se sa čižmama, primako se kolima, Lsg. je sa nastavkom -a: vozi se na kola, spava u kola, bijo u čižama, spavali po tuđi kuća, došo u gaća.
Specifične po oblicima G i Lpl su neke pluraliatantum, kao leđa, usta, vrata, koje u ovim padežima imaju nastavak –o: skini to s leđo, nosi n a leđo, podero kafut na leđo; stoji iza vrato, nemoj stajat na vrato, curi mu iz usto, šta ti je to u usto.
Imenice i deklinacije ne podudaraju se sa stajem u standardnom jeziku u detaljima kada su u pitanju oblici Isg i Npl. U Isg. dominira nastavak –ju: čašću, košću, mašću, slaš-ću, zavišću. On se istina ne vidi na površinskoj strukturi riječi zbog izvršenog procesa jotaci-je, ali jotacija to i potvrđuje. Nastavak –i je vrlo rijedak i najčešće je kod imenica čija osnova završava na r: živi š ćeri, nema on s tom stvari ništa. I imenica ćud je sa nastavkom –i: s ta-kom ćudi nige neće dugo ostat. Imenice kokoš u pluralu ima oblike po e deklinaciji u svim padežima osim genitiva, gdje može biti i nastravak i deklinacije: narani kokoše, rastjeraj kokoše, podaj kokošama, moreš živit od kokoša, ali i: drži i njekoliko kokošiju. Slično se ponaša i imenica ćer, s tim da ona u Gpl ima samo nastavak i deklinacije: to su mu ćere kupi- le, svojim ćerema će ostavit, ali: nije imo ćeriju, ili: to je Mikini ćeri zemlja. Imenica vaš oblik po e deklinaciji ima samo u NAVpl: zalegle se vaše, ne moreš pobiti vaše, koliko ji je.
Zamjenice
Zamjenice spadaju među kategoriju izbrojivih riječi, a to znači da se njihov broj u svakom jeziku zna. U tom smislu situacija u ovom govoru ne pokazuje odstupanja od stanja u standadnom jeziku. Odstuapanja se javljaju kada je u pitanju struktura oblika. Kod ličnih zamjenica odstupanja nema kada su u pitanju osnovne forme, tj. oblici u Nsg, ali ih ima u nekim padežima. Još uvijek se mogu čuti na dijelu teritorija oblici nasa i vasa u GA pl: to nisi mogu čut od nasa, od vasa smo sradali, zatim starog instru-menta: bijo je s nami, ko će s vami. Naglašeni blici Gpl zamjenice 3. lica su nji ili njija: pitaj nji ko je poijo, neš od njiha ništa čut, bijo sam kod njija cilu zimu, a nenaglašeni ji: voli ji ko svoju djecu. Enklitički oblik Asg zamjenice 3. lica žensko roda je ju: pazi ju, vidim ju u mraku, ge si ju vidijo.
Odnosno-upitne zamjenica tko javlja se bez početnog t: ko ti je to kazo, pa su i izvedenice od nje: njeko, niko, svako. Zamjenica što javlja se češće u liku šta: šta si reko, pošta si prodo.
Pokazne zanjenic taj javljaju se uobičajeno u liku ti: ti čojk zna ko ima, ti mi je prodo, ti će ti pomoć. Ona kao i druge dvije, ta i to, mogu se sporadično javiti i sa protetskim o-: ota žena samo laže, s otim čojkom sam narukovo. Na drugoj strani, zamjenice ovaj, ova, ovo, te onaj, ona, ono javljaju se najčešće bez početnog o: vi mi je sin najbolji, va djeca neveljaju, va žena mi je valjala u životu, ko va moja krpa, bijo sam kod noga doktora, kod ne kuće skreni, raspitaj se kod ni ljudi tamo, no dite će te odvest ge oćeš.
Posvojna zamjenica 3. lica za ženski rod njezin, odnosno njen javlja se i u skraćenom obliku nje: to je nje maslo, to su nje djela.
Neodređene zamjenice koje počinju sa ne javlaju se amo s palataliziranim n: njeko, njekoliko. Zamjenica nekakav običajena je u formi njaki, pa su oblici za ženski i srednji rod njaka, njako: kaki si njaki, dolazili njaki sranci, treba mi njaka potvrda, čudno njako dite.
Pridjevi
S morfološkg aspekta pridjevi najmanje odstupaju od standardnojezičke situacije.
Nastavački morfemi u promjeni su isti, a tako je i kada su u pitanju tvorbeni morfemi u komparaciji. Ni distribucija ovih drugi ne razlikuje se u načelu od standardnojezične. Kao specifičnost može se navesti komparativ pridjeva visok i lagan. Za razliku od stanja u književnom jeziku, gdje je komparativ od visok – viši, ovdje je on višlji, iako se i ovdje tvori sufiksom –ji dodatim na osnovu vis. Moglo bi se pomisliti da je ovdje sufiks –lji dodan na osnovu vis, jer pridjevi sa ovakvim završetkom u našem jeziku nemaju jotaciju umetanjen l između osnove i sufiksa, pa da je s zakonomjerno alterniralo sa š, tim prije što je i komparativ od lagan – laglji. a ne laganiji, ali postoje i drugačije mogućnosti za objašnjenje, takve koje isključuju potrebu uvođenja novog sufiksa. Oba ova oblika, višlji i laglji, mogli su se razviti obličkom analogijom prema oblicima deblji, grublji, suvlji, gdje su skupine blj, vlj zakonomjerno razvijene.
Kada su u pitanju oblici superlativa, odstupanje od standadnojezične situacije je u slabijem osjećanju integriranosti rječce naj sa pridjevom. To se ne ofleda samo u činjenici da ona čuva svoj akcenat, pa su superlativi sa dva akcenta: nâjbölji, nâjmläđi, nego i u formalnom razbijanju oblika superlativa enklitičkim oblicima ličnih zamjenica: nâj mi je dräži cvit, nâj mu je blšže priko Bare, nâj ti je jeftinšje na pijaci.
Uz sintetičke oblike komparativa, postoje i analitički oblici: poskupo sam platijo tu njivu, otkinijo povelik komad, kruv je potvrd, moraš biti i pobrz kad treba, kojima se ističe da je nešto u većoj mjeri od one koja se podrazumijeva.
Kod padežnih oblika u pridjevsko-zamjeničkoj promjeni uobičajeni su nastavci bez krajnjih vokala: dobrog, dobrom, dobrog.
Brojevi
Glavni brojevi u odnosu na stanje u standardnojezičnoj normi pokazuju vići stupanj nepromjenjivosti. Punu promjenu ima samo broj jedan, koji se ponaša kao pridjev određenog vida: jednòg čòjka, jednè ženè, jednòg djetåta. Da se doživljava kao pridjev, pokazuju i superlativni oblici:
najprvi, najprva, najprvo: najprvi sam ja kupijo becikle. Brojevi dva i tri deklinabilni su kada stoje uz imenice ženskog roda: od dviju sestara; ostavijo sve samo njima trima, mada i u ovakvim pozicijama mogu izostati oblici sa nastavcima: od sve tri sestre sam digo ruke, zatvorijo sa dvi daske. Kada su u pitanju imenice muškog roda, ni jedan od ovih brojeva ne javlja se osim u osnovnom, nominativnom liku: oni su od dva brata djeca, sa dva dukata sve začepijo. U pozicijama ispred imenice muškog roda mjesto broja je česta i brojna imenica: s dvojicom braće, od dvojice lopova oteo pare.
Zbirni brojevi: dvoje, troje, četvero, petero najčešće su u promjeni svedeni na dva oblika, jedan za NGA, a drugi za DLI: nji dvoje se slažu, od nji dvoje neš čut ružnu rič; š njima dvojma se moreš napripovidat, kuću š njima trojma. Ponekad se može čuti i poseban oblik genitiva: osim nji dvojga, nejam nikog drugog. Kod broja četvero i petero u kosim padežima e alternira sa o pa je: ko će njima četvorma na oče izić, petorma smo kumovali mi. Ova alternacija mogla se razviti pod utjecajem oblika zbirnih imenica, koje su s tvorbenim sufiksom -oro: četvorica, petorica, šestorica, itd.
Brojni prilog jednom javlja se samo u obliku jednoč: Jednoč sam bijo š njim na vašaru, jednoč mu samo reci, najednoč je poludijo, odjednoč skoči sa stoca.
Glagoli
Sustav glagolskih oblika pretrpio je, kao i većini štokavskih govora na sjeveru, znatnije promjene i razlikuje se od standardnojezičkog. Imperfekt je u potpunosti nestao iz upotrebe, a to bi se moglo reći i za pluskvamperfekt i potencijal. Futur egzaktni se još može naći u tragoma, prvenstveno u pogodbenim rečenicama: ako bude dobro učijo, poslaću ga na škole, a to bi se moglo ustvrditi i za glagolski prilog prošli. Ostali glagolski oblici su stabilni u sustavu i pozornost na sebe mogu skrenuti samo oblici nekih glagola u njima.
Infinitiv je, po pravilu, bez završnog vokala i, tj, u obliku starog supina: radit, ić, i o tome je već bilo riječi u osvjetljavanju fonetsko-fonološke razine. Ovdje je korisnije zadržati pozornost na stanju kod glagola druge vrste, a u vezi s odnosom formanata ni/nu. U govoru starosjedilca bosanske Posavine dosljedno je čučnit, dignit, kleknit, metnit, opomenit, prdnit, zavrnit. Tako nije u govoru katoličkog življa derventskog kraja. Mada i tamo dominiraju forme sa ni, za njih se ne bi moglo reći da su izvorne, što se ovdje ne može dovesti u pitanje. Naime, u govoru katoličkog življa derventskog kraja oblici glagolskog pridjeva radnog kod ovih glagola su često: digno, klekno, metno, dok su ovdje: čučnijo, metnijo, prdnijo, zavrnijo. Oblici digno, metno su se mogli razviti samo iz formi dignuo, metnuo u procesu asimilacije, pa redukcije vokalske skupine uo: metnuo> metnoo> metno, a to potvrđuje tezu da je tu primarni formant nu, a ne ni. Pojava jednog ili drugog formanta ima i šire značenje od prostog fakta. Na prostoru Posvine ona je izvorna, autentična jezična crta starinačkog življa, pa oni koji je nemaju i nisu autohtoni sloj na ovom prostoru. To bi se moglo reći i za dio katoličkog življa dereventskog kraja, čak i da nema povijesnih podataka koji to potvrđuju.
Prezent se tvori kao i u standardnom jeziku. Inventar nastavačkih morfema je također isti, ali u distribucija ima manjih odstupanja. Kod glagola moći 1. lice je sa nastavkom -u: mogu. Likovi tipa možem, sa nastavkom -m, nisu zastupljeni.Oblici za 2. i 3. lice jednine i množine karakteristični su po formantu re mjesto standardnojezičnog že: moreš, more; moremo, morete. U 3. licu množine nastavak -e je ne baš podjednako na cijelom prostoru, potisnut nastvako -u: govoru, radu, smrdu, trču, peču, ležu.
Aorist je živa kategorija i frekventna u upotrebi. U 1. licu jednine javlja se bez nastavka -h: upado u rupu, ugleda on mene, a u 1. i 2. licu množine sa nastavcima -šmo i -šte, mjesto -smo i -ste u standardnom jeziku: upadošmo u kuću; i vi stigošte, fala Bogu. Alternacija s sa š je analoškog karaktera, prema oblicima 3. lica: upadoše iznenada.
Različitost nenaglašenih oblika glagola biti nije očuvana. Za sva lica jednine i množine upotrebljava se petrificirani oblik bi: ja bi reko, vi bi tjeli džabe. Ovo nije neka specifičnost ovog govora, takvo je stanje i u drugim govorima, a ono postepeno prodire i u supstandard, svakodnevni govor obrazovanog stnovništva.
Futur. Oba futura su zastupljena, s tim da je futur egzaktni vezan za pogodbene rečeninice. Tvorba i jednog i drugog je u načelu kao i u standardnom jeziku kada je pomoćni glagol ispred osnovnog glagola, s tim da je infinitiv bez završnog -i: ja ću radit; on će leć na kanabe. Kada se enklitički oblik pomoćnog glagola nađe iza osnovnog glagola, postupak je izjednačen kod oba tipa glagola, i onih na -ti, i onih na -ći, ovdje na -t i -ć: ješćeš kad ogladniš, doće on meni, kad-tad, tako da oblici od glagola na -ći djeluju kao reducirani.
Imperativ, također ne pokazuje neke posebnosti. Odstupanja od stanja u standardnom jeziku svode se na nekoliko detalja: a) kod glagola tipa piti, tj. kod kojih osnova završava na vokal i, koji imperfekt tvore nastavcima -j, -jmo, -jte može doći do ispadanja glasa j: popi to, pokri mu noge, sakrimo ga. Ukoliko je ispred i suglasnik l, doći će do metateze osnovin- skog i i nastavačkog j i jotiranja osnove: nalji mu malo rakije, zalji cvit, prolji to iza kuće; b) nastavak i se gubi ponekad i u 2. licu jednine kada se iza imperativa nađe rječca der: stan der malo, potrč der. iziđ der ako smiješ.
Zapovjed se može iskazati i odričnom imperativnom rječcom neka: neka to radit, ali se to čini kada je u pitanju neka vrsta zabrane i kada se zabrana izriče djeci.
Glagolski pridjev trpni ima iste nastavačke morfeme kao i u standardnom jeziku, ali zastupljenost nastavaka sa formanotom -t- je nešto češća nego u njemu, pa se može čuti i tamo gdje se u književnom jeziku ne smatra dozvoljenim: iscrpit je do kraja, produbito je koliko se moglo, žito je ovršito na vrime, pokrita je kuća još lane, vidit je tamo, zarobit je s popočetka rata, vozit je i u bolnicu.
Glagolski pridjev radni pretrpio je promjene fonološke naravi i po tome se razlikuje stanje u govoru od stanja u književnom jeziku. O tim promjenama, a one se u osnovi svode na sudbinu vokalskih skupina na kraju, već je bilo riječi. Ovdje skrećem pozornost na sudbinu skupine –io u kompozitama glagola liti. Ona ovdje nije kao kod ostalih slučajeva razbijena sonantom j da bi se eliminirao hijat: donosijo, kupijo radijo, razbijo, nego je došlo do devokalizacije i, pa kao posljedica toga i jotacije: prolio> prolio> proljo - doljo, naljo, uljo, zaljo. Rezultati ovog procesa prenijeti su i na ostale forme: prezenta – poljem, zaljem, pa i infinitiv više nije proliti, zaliti, nego proljat, zaljat.
Glagolski prilog sadašnji izgubio je kao i infinitiv krajnje –i: iduć kući naiđem na kavu kod kuma, radeć moreš priživjet, noseć vreću u čamac, oškliznem se i upadnem u vodu.
Glagolski prilog prošli kod manje obrazovanog svijeta je nepoznat kao kategorija i ako se pojavi kao oblik onda ili ima pridjevsko značenje, kao u primjerima od glagola biti: bivši presjednik je bijo bolji, to mu je bivša žena, to je u bivšem Kobaševom dućanu, ili značenje lociranja na nekom pravcu: to ti je pošav Šamcu. U pravom priloškom značenju potisnut je vremenskom rečenicom: *došavši kući, imam šta vidjeti / kad sam došo kući, imam šta vijet.
Složeni glagolski oblici perfekt i kondicional prvi na morfološkom planu ne pokazuju ništa što već nije rečeno uz oblike od kojih su tvoreni, pa navodimo samo dva primjera kao ilustraciju: ja sam bijo š njim u vojski, došla bi ona da ima kad.
Prilozi
Prilozi spadaju u kategoriju riječi koje se, i pored toga što su nepromjenjive, pojavljuju u obličkim varijacijama u svim govorima bilo tako što gube dio svoje strukture, bilo što je proširuju raznim navescima. Tako je i u ovom govoru.
Od priloga mjesta prilog dolje uobičajeniji je u obliku dol: leži dol na podu; prilog gore u obliku gor: digni to gor na orman; prilog tamo se javlja u više oblika: tamo, tam, tamok, tamoka. Oblici sa navescima -k i -ka nešto su češći na krajnjim zapadnim prostorima: tamok nisam nikad išo, ku ćeš tamoka; prilog ovdje se javlja sa metezom: vode niko neće da radi, to vod neš nać; tako je i sa ondje: node nema ništa i nod ti je mjesto; prilozi odozgor i odozdol javljaju se u reduciranim oblicima: ozdo i ozgor, a odavle sa metatezom i alternacijom d/l: ovdale, a ponekad i sa neveskom –n: ovdalen, prilog tu je češći u obliku tod, a po- nekad se čuje i tode, pa i todek. Interesantni su i oblici priloga gdje – ge i đe, prvi zbog reduk- cije dj, koja stvara dojam pojave ekavske strukture, a drugi zbog najnovije jotacije, koja nije karakteristična za ovaj govor kada je u pitanju skup djjer je samo: djed, djeca, djetalina. Čini se da je oblik ge češći, mada tako i ne mora biti jer je to teško utvrditi. Ni u kompozitu sa ni nije jedna forma nego obje: nige i niđe: ne š ti nige ić, ali i: niđe ti neće bit bolje.
I kod vremenskih priloga ima odstupanja od standardiziranih likova. Tao su bez završnog -r jučer i uvečer: juče je bijo kod mene, prikuče sam ga vidijo; sjedimo uveče dugo; prilog prije uobičajen je u obliku prija: prija je bilo bolje, ali se može javiti reduciran: došo je pri tebe. I prilog poslije je u izmijenjenom liku: potlja – potlja mi je valjo.
Najmanje je specifičnosti vezano za načinske, uzročne i količinske priloge. Upadljiv je oblik svedno za standardno svejedno, koji je nastao ispuštanjem j i redukcijom dvaju e:meni je svedno ko će bit direktor, te oblik barem prema standardnom bar, koji takoder postoji: da je barem reko, da je bar šta zno.
Prijedlozi
Inventar prijedloga u odnosu na standardnojezički bogatiji je za jednu jedinicu, projedlog uzam, odnosno njegov kraći ekvivalent zam. On se javlja sa akuzativom kao ekvivalent prijedlogu s u konstrukcijama instrumentala sredstva ili omogućivača radnje, koje su česte u mnogim našim govorima iako ih standardni jezik ne dopušta, pa se mjesto:
ore zemlju s plu- gom, ovdje govori: kopa uzam matiku, udarijo ga zam štap. Od ostalih prijedloga treba spo- menuti i izvan, koji se javlja kao alternacija prijedlogu osim: svi su radili izvan njega, on je izvan sve djece, te suproć kao alternantu naspram: kuća mu je suproć moje. Prijedlog prema javlja se i u obliku prama: šta je on prama tebi, a zainat u obliku uzinat: radi uzinat svim na-ma. Pijedlog radi je bez završnog i rad: rad tebe sam kupijo traktor, ali se i on može javiti i proširen: porad, sporad: ošo je porad cigara; izišo je sporad sebe.
Veznici
I kod veznika ima odstupanj od stanja u standardnom jeziku i kada je u pitanju inventar i kada su u pitanju oblici u kojima se pojavljuju. Na planu inventara jedinica je posebni veznik ugo ili ugoj, koji se javlja kao ekvivalent veznika samo: Svi rade ugo on sjedi, sve po-čupaj, ugo mi cvit ostavi; sve je izubijo, ugoj nju ni.
Kod pravih veznika ali, ili, niti najčeće je u upotrebi reducirana forma, bez krajnjeg -i: smjelo je za sve falit, al za rakiju nije; nit ga znam, nit poznam; nit mi je rod, nit po-mozi Bog; il je lud, il se pravi lud. I kod pogodbenog veznika ako najčešće izostaje krajnji vokala -o: ak mi kupiš, dobro je, ak ne kupiš, nikom ništa.
Veznik jer čest je i sa naveskom -ak: ni išo u školu jerak je bioj bolesan, ili naveskom -bo: nisam kupijo jerbo je skupo. Oblik jerak je posebo čest kada se iskorištava kao upitna riječca: jerak si mu to reko. U ovoj funkciji može biti i jer: jer si ga udarijo, ali ne i jerbo.
Rječce
Od rječca ili partikula najupadljivije su dvije, mače i ko đa, zbog toga što se ne upotrebljavaju izvan ovog područja: On, mače, to nije zno; Da je on, mače, išta reko; Nama, ko đa, ne treba ništa. Danas ni jedna nema visoku frekvenciju, a nisu podjednako rasprostranjene ni na ovom prostoru. Prva je nešto većeg opsega, dok je druga vezana za jedno od sela, Matiće, iako je prvoj postanje nejasno, dok je druga izvedena prema elementu iz turskog je- zika – đoja. Ovaj se javlja isto kao partikula: On se, ko đoja, ne boji.
LEKSIČKE ZNAČAJKE
Domaću leksiku, tj. leksiku slavenskog pordrijetla, prožima bogat sloj leksike iz orijentalnih jezika, prvenstveno iz turskog ili unesene preko turskog, ali i iz madžarskog i njemačkog jezika.Budući da je leksika u svakom jeziku nesvodiv broj jedinica, istraživanja vezana za ovoj sloj su najpovršnija kada se radi o narodnim govorima. Kada je u pitanju ovaj govor, moglo bi se reći da je stanje nešto bolje. Dijelom su osvijetljeni germanizmi u okviru jednog diplomskog rada, nešto potpunije turcizmi, dok o hungarizmima, koliko je autoru ovih redova poznato, nema posebnih radova. Nažalost, i to što je urađeno, još uvijek je u rukopisima.
Ovdje ću se zadržati samo na leksičkom sloju iz orijentalnih jezika. Prema građi koju sam prikupio taj sloj obuhvata preko sedamsto korijenskih morfema, a to znači mnogo više riječi od ovog broja. Od njih najveći dio pripada imenicama, preko osamdeset posto, zatim glagolima, oko deset posto, dok ostatak pripada u podjednakoj mjeri pridjevima i prilozima. Uzvici i rječce su marginalni, ali ima i njih, prvih šest, a drugih tri.
Sve ove riječi podređene su zakonitostima jezične strukture posavskog govora, a to znači da su pretrpjele promjene na svim razinama: fonetskoj i morfološkoj prije svega, ali i na značenjskoj, i tako se uklopile u jezični sustav da ničim ne ukazuju da u njemu nisu autohtone elementi. To ne znači da nisu prepoznatljive, nego da neke od njih govornici osjećaju često više kao svoje nego alternative slavenske provenijencije, npr.: alka prema karika, avlija prema dvorište, bogaz prema kanal, badžo prema pašenog, buran prema zdenac, džigere pre- ma jetra. inat prema prkos, kapija prema vrata. komšija prema susjed, kašika prema žlica o- ranija prema kotao, pendžer prema prozor, ular prema povodac, zanat prema obrt, itd.
Razumije se da najveći dio riječi iz orijnetalnih jezika ne spada u tzv. aktivnu leksiku, riječi koje se danas često koriste ili koje svi govornici upotrebljavaju. Mnoge od njih, naročito one koje su nazivi predmeta koji iščezavaju iz života današnjeg čovjeka nestaju zajedno sa nestankom tih predmeta: čibuk, fermen, nadžak, senija, srma, mnoge sa generacijom najstarijih, jer mlađi preferiraju standardnojezične likove. Nekima vijek trajanja produžava pomjeranje značenja sa izvornog na nova. Radi ilustracije ove posljednje konstatacije navo- dim riječi dunđer i šiš. Prva je još živa u upotrebi, ali ne zahvaljujući izvornom značenju, dr-vodjelja, tesar, starinski stolar, mada se još može naći ljudi koji će reći da su se tako zvali majstori za drvenu građu, više onih koji tu riječ vežu za majstore koji su pravili i popravljali čamce, a najviše ima danas onih koji za riječ vežu značenje: loš, primitivan majstor, pa i da- lje: za nekoga tko nije dobar u svom poslu: popravljo mu sat njaki dunjđer. Drugoj su vjero-jatno dani odbrojani. Stariji znaju za šiš za kavu, napravu u kojoj se pržila kava, srednja gene- racija za šiš, malu okruglu limenu peć, bubnjaru, kojom se najbrže mogla zagrijati prostorija, najmlađi vjerojatno ni za jedno ni za drugo.
Sve šta je rečeno za turcizme, moglo bi se primjeniti i na hungarizme, riječi koje su preuzete iz mađarskog jezika. Istina, njih je mnogo manje, ali ih ima. Stariji znaju za aldumaš, piće koje se popije poslije zaključene trgovine. Oni koji su bili vezani za vodenice za kerep: mali i veliki kerep su je držali na vodi, pa i za riječ ketuš, kojom su se označavali suvlasnici vodenice, ili po današnjem dioničari, a koja se danas može čuti kada se žele povezati dva muškarca sa jednom ženom: Nji dvojica su ketuši, tj. vezani su intimno za jednu ženu. Ali iz mađarskog su, između ostalih, i: akov, arnjevi, aršo, bakandže, bantovat, buđelar, bunda, čeza, čopor, čorda, đikloš, doboš, gazda, kicelja, kompa, kormanjit, logov, lopov, mamlaz, marva, palačinka, paprikaš, pajdaš, parlog, varoš, rasprostranjene na cijelom području, i nejednako generacijski zastupljene u upotrebi.
Riječi iz njemačkog su u boljoj poziciji. Uz one ranije usvojene, u posljednjih tridesetak godina došlo je mnoštvo novih, manje kao posljedica tehničkog progresa, to je danas privelegija engleskog jezika, više činjenice da je veliki dio Posavaca idući trbuhom za kruhom drugu domovinu našao na tom govornom području. Od šporeta i rene (rerne), preko untorka i anjzuga, urlava i spitalja do auspuka i unfala smjestilo se na desetine riječi iz svih oblasti života. Sve one zaslužuju više pozornosti nego im je dato na ovom mjestu jer govore o prošlosti Posavaca, procesima koji su se na ovom prostoru odvijali i putovima kojim su ljudi ovog kraja prošli.
SINTAKSIČKE ZNAČAJKE
Sintaksička razina jezičke strukture je ponajmanje osvjetljavana, pa i najslabije osvijetljena kada je u pitanju ovaj govor. Moglo bi se reći da osim sintakse padeža, tj. upotrebe padeža, ništa drugo i nije osvijetljeno ni u najminimalnijoj mjeri. Ovo prethodno uradio sam prije nešto manje od četrdeset godina. Tada sam zaključio, a mislim da se ti sudovi mogu primijeniti i na sadašnje stanje zbog činjenice da se promjene u ovoj oblasti odvijaju tako sporo da se u životu jedne generacije i ne primjete, da se upotreba padeža razlikuje u mnogim pojedinostima od upotrebe u književnom jeziku čuvanjem arhaičnih formi i razvijanjem konstrukcija kojih u njemu nema. Evo nekih karakterističnih pojedinosti iz tog repertoara razlika:
a) nedovoljno je izdiferencirana upotreba prijedloga od i iz sa genitivom u označavanju izazivača radnje, odnosno unutrašnje pobude za vršenje radnje: Učinijo je to iz sažalje-nja / od obisti su privrnili kola;
b) očuvana je distinkcija između konstrukcija kod + genitiv i u+genitiv. Kada se želi označiti da pojam dat u akuzativu ne pripada licu označenom u genitivu, nego se nalazi kod njega privremeno na korištenju, kao i lice u službi, upotrebljava se prva konstrukcija: kod nas je njegova lopata; bijo je sluga kod crkve, a kad se želi iskazati trajno posjedovanje neče- ga, druga: u nas je Pavin plug;
c) postojanje kvalifikativnog genitiva izraženog konstrukcijom od + genitiv: Am- bra Kolarev je bijo majstor od buradi;
d) česta zastupljenost konstrukcija od+genitiv na mjestu koje se u standardnom jeziku nalazi konstrukcija za+genitiv: noć je vrime je od spavanja;
e) nedovoljna izdiferenciranost konstrukcija genitiva sa prijedlozima zbog i radi
u iskazivanju uzroka i cilja vršenja radnje: ošo je rad šećera u Oraše / ošo je zbog eksera u dućan. Istina cilja radnje se češće označava vezom porad+genitiv: poslo ga je porad cigara.
f) veza sporad+genitiv može imati i značenje «što se mene tiče»: sporad mene mogu zatvorit dućan; sporad njega rakija more teć rikom;
g) reducirana upotreba konstrukcija gentiva sa prijedlogom u, tako da se ne javlja veza u+genitiv u označavanju mjesta, nego samo kod+genitiv: bijo sam kod doktora (nema: *osto u sestre tri dana),
h) pojava konstrukcije (u)zam+akuzativ u poziciji koju u književnom jeziku, ali i u dijalektima štokavskog narječja, pokriva instrmental oruđa: prireži je uzam nož, napuni šuškaru uzam slamu, kusa uzam livu ruku; zamani on zam veslo; reže zam škare;
i) postojanje konstrukcije na+akuzativ kao alternative konstrukciji preko+akuzativ: ošo je na Šamac za Sarajevo, Ti put ide na Bok , pa na Obudovac, kad iđem za Zagreb vlakom, iđem na Vinkovce;
j) pojava prosekutiva i kada je ispunjen samo jedan od dva uvjeta kojim je ova konstrucija markirana u hrvatskom standardnom jeziku. Ti uvjeti su: a) dinamičnost radnje i b) neomeđenost prostora. Svođenje prepreka na jedan uvjet otvara mogućnost za češće ostvarivanje prosekutiva, tj. mjesta zahvaćenog kretanjem: oda on trimom i ništa ne govori; poljem se šareni cviće;
k) konstrukcije za+instrumental kao dopuna glagolu ići sa ciljnim značenjem, ili nekom drugom koji uključuje isto značenje: idi za kumom da dođe; ošli za pratrom prija pola sata, što u standardnom jeziku obično popunjava konstrukcija po+akuzativ: otišli su po doktora.
l) dosljedno potiskivanje konstrukcija o+lokativ u označavanju mjesta: visi na klinu, nosi oko vrata, ali ne i *visi o klinu, *nosi o vratu.
O sintaksi glagolskih oblika ponešto je rečeno u dijelu o morfološkim značajkama.
Prostor i priroda rada ne dopušta detaljniji osvrt, ali teško bi s i našlo nešto čega nema u knji-ževnom jeziku. Više toga ne bi bilo.
Kada je u pitanju sintaksa rečenice, pomenut ćemo samo neke pojediosti:
a) struktura rečenice u osnovi se podudara sa standardnojezičnom situacijom. Red riječi od pomenute situacije odstupa u nekim sitnijim detaljima: 1) razbijanju superlativne forme pridjeva enklitičkim oblicima ličnih zamjenica: naj mi je draži cvit ružica; naj me je više boljela glava; 2) razbijanju riječi nije enklitičkim oblicima ličnih zamjenica; ni mi je to govorijo, ni ti je trebo obćavat; vezanju negacije ni za oblike zamjenica tko i što u padežno-prijedloškim vezama: ja za ništa neznam; ti za nikoga ne moreš garantirat;
b) nepostojanje rečenica čije je semantičko obilježje «anonimnost subjekta», tj. rečenica tipa: ubilo ga u šumi; otjeralo ga u zatvor; zatvorilo ga na pravdi Boga, mada se ovave konstrukcije javljaju i u mnogim govorima u Bosni i Hecegovini, pa i u susjednom govoru derventskog kraja.
c) ostvarivanje namjernih rečenica veznikom nek(a): poslo sam ga u školu nek bar nauči zanat; pošalji ga u školu neka postane gospodin;
d) ostvarivanje pogodbenih rečenica konstrukcijom prezenta i upitne rječce li na mjestu pogodbenog veznika ako: prođeš li s pet, kupiću ti becikle; biće dobro ne obje l' ga led;
e) postojanje uzročnih rečenica sa razbijenim uzročnim veznikom zato što na dva dijela, pri čemu je prvi dio u glavnoj, a drugi u zavisnoj rečnici: zato ga volim što je dobar; zato sam ga skupo platijo što je bilo mlogo mušterija da ga kupe. Ponekad mjesto što u zavisnoj rečenici dolazi uzročni veznik jer, pa se uzročnost pojačava: zato nisam išo u školu jer sam bijo bolestan; zato se š njim ne družim jer voli popit.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Ovaj osvrt na govor starosjedilaca bosanske Posavine napisan je vodeći računa o publikaciji u kojoj će se pojaviti i publici kojoij će biti namijenjen. To se moralo odraziti i na zahvat u materiju i na način interpretacije. Da bi se približilo čitatelju koji nije sa jezikom profesionalno okupiran, izostavljena je znastvena aparatura, diskusija problema, pozivanje na literaturu i odmjeravanje prema stanju u drugim govorima, što je uobičajeno u radovima iz dijalektologije u znastvenim publikacijama, ali je nastojano da sve što je kazano bude čvrsto utemeljeno na činjenicama, ma koliko se ponekad činilo više kao ilustracija, a manje kao potpuna elaboracija. Nadam se da će i ovo biti dovoljno da se stekne slika o ovom govoru u mjeri koja ga predstavlja specifičnim i drugačijim u osnosu na govore koji ga okružuju u bosanskom dijelu Posavine. Za one koji vole neposredan kontakt sa jezikom, u prilogu, evo, i izvornog teksta.
PRILOG - TEKSTOVI
Šta je zno lumpovat mali Čikić i on, ej... Njega biju, a on laje...A ja znam, nas uvatiše žandari spram Janjine, Crnkine kuće, pa nama:»Marš!», da iđemo spavat. Ja i pobjego, a on neće. Kaže:»Šta, majku vam vašu, -kaže,- da bježim. Nisam ja lopov.» Njeki Babina Subota, zvali ga tako, znaš ti njega, zam štap bije ga, a on neće da bježi i Bog. Dok ti vi, drugi žandar:» Pa vidiš da vrag, -kaže,- neće bježat. Oćeš ga ubit?», kaže. I neće i Bog. A ubi ga ni.Ne bi ja primijo ni jednog štapa, a on neće i Bog...Pa i jesu pri, brate, bili žandari. Kad ugrabe, ubiše. Znam kad je Ivo Antunićevića poginijo. Mi sjeli vode, mjesečina, lipo, pod tarabu Kondžića, ge Markina kuća. Pripovidamo. Ima nas desetak, petnajest. A evo ji, žandari, ispadoše iz Kondžića sokaka. «Sjedite»? – «Ja, sjedimo». Kad on otiska se zam štap priko bogaza k nama, skoči. Mi njeko njekud, bježi. Osto u mene štap, a dadin bijo štap, na kraju ima ko jabuku. Kad potlja, oni odoše al' odnesoše moj štap. Šta ću ja sad. Ne smem dadi ni kazat da sam odnijo ti štap. A ja onda Blaži Lukića izutra ođem rano, a oni kod Blaže bili, da Balaža ti štap, ako ikako more, od nji izvuče.
*
* *
*
Nie bilo nige onda posla. Jok! Sa'ti kažem, ugo ako si ošo, eto, u Oraše, pa ako si tamo mogo, jel ak u selu moreš gegod, al' svedno. Onda ope svako je cinijo svoje, Ja znam, evo, pokojnom načelniku Kneževu, on je onda bijo načelnik, to je Ivin otac, da smo išli po kilu brašna pa pljeli žito, ja. Te godine, kad je ta gladna godina bila, i onda, eto, moj pokojni svekar, eto njegov otac, istom rekne: «Neđite djeco, - kaže,- za kilu brašna, pa nećemo ni jest» A mi onda ope, dječina ko dječina, rićemo mlađi, kažemo: «Pa bolje je otić i za kilu brašna pa radit...» Pa nas tri ođemo, tri kile donesemo brašna. I mi, ope, tamo jedemo, da ni se u kući gladno. I tako smo prolazili. Svakako je to bivalo pri, svakako, kad nikad nije bilo nige zarade, Priko da ti odeš da Priko radiš, eto u Županji, rićemo, u Bošnjaka. Al' sad! Sad svit ide pa tam zarađuje. Eto moja Kata sad ne iđe nikud doleko, već sve u Bošnjaka. A pri nije bilo toga, nije bilo i gotovo. Nit je ko kud išo, ni ništa. Već ugo, samo kod sebe. Onda ko je imo zemlje i ko je imo pa te rane da narodi, ti se ni ni patijo. A ko nie, ti se napatijo. I svakako je bilo.
*
* *
*
Eto, pa upamti se, mače, koje, njeko valjo njekom. Eto, ti Jago, mislim, evo, vi Jago naš, znaš Jagića. On za mene, je l', mislim, da je za njekoga najgori čojk, za mene je bijo najbolji. Ja i Pokojni Ilja došli u Šamac. Znam dobro, onda je i ošla naša Basucka za mast. Za kantu masti, onu gasnu, osamnajest kila, koliko su one bile, osamnajest kila. I pet duluma ošlo zemlje za mast, moraš je l'. I ajd spakovali smo mi, mi smo imali onda obavezu dvajes i pet kila masti, a Ujka dvajes. Mi u Šamac. Valja to odvuć. Ti znaš đe to. Ti si iđavo tam, kad je bi-jo kum Mato vaš, ti si robu njemu dovozijo i oni šili...Došli mi tam, u Šamac. Jago ko i sad, mače, proleter. Štrepeće, znaš. A mi smo, nismo k magacinu ošli, mi smo stali vode kod otela. Znaš kako je no, pod Savom. Mi smo stali tod, jer onda se smije ić, nije bilo vako ko sad da ne smeš. Smiješ stat kod otela i ne znam kod koje prodavnice. Ajd, ozebli smo mi, znaš. Mi ćemo tod popit, Ja i Ujka uniđemo. Ja popijo malu rakicu, Ujka je, doduše, veliku. Dvi on skefo velike rakice. Jago štrepeće, znaš. Ujka njega diro, znaš, oni ko oba jednaki, je l' – proleteri, šta ja znam. »Ajde malo ogri se» - kaže Ujka. «Nejam Ilja, nejam ništa» - kaže Jago. «Ge si bijo»? – «Bijo sam u Grebnica». Znaš da je on imonu, nu,... drugo je va Ćundrina, al' imo je udovicu. Glavito je to. Kaže: «Gotovo je. Bijo sam u zo čas. Šta sam imo, sve sam potrošijo. Šta vi»? - pita. Kaže: «Ja sam na tome». A mi nismo znali da je on, znaš, Ujka nije zno da je on na tome. «Aj ti, -kaže Ujka, -malo zgri se». Skefa Jago dvi-tri rakice. «Koliko vi imate»? -pita. Kazujem ja da nejamo sve. «Dobro. –kaže, - ostanite zadnji, Al' more l' bit ručak»? «Ja, ja», kaže Ujka. Ništa ona nama više ni reko, al mi smo dobro prošli.
| Još tekstova od prof. dr. Josipa Baotića: |
| Standradni jezici štokavskog narjecja [133 KB] |
| Orijentalizmi u govoru starosjedilaca bosanske Posavine [387 KB] |