Dr. RUŽICA ŠUŠNJARA SARIC
Nijedan, pa ni hrvatski jezik ne živi sam po sebi, vec je osim jezicnim uvjetovan i nekim drugim faktorima primjerice nacionalnim, religijskim, politickim, kulturnim, zemljopisnim, inojezicnim...
(Tekst je napisan bez velikih pretenzija da bi dao kompletan pregled Povijesti hrvatskog jezika. Tek kao osnovne natuknice za obnavljanje znanja o jezično povijesnoj problematici.)
Hrvatski jezik po genetskoj pripadnosti spada u slavenske jezike indoeuropske jezične porodice (ne obitelji, jer obitelj se odnosi na ljudsku zajednicu). Oko 2.000. godine prije Krista, nakon raspada indoeuropske zajednice, hrvatski jezik je bio u baltoslavenskoj skupini, jer su i naši preci živjeli u skupini baltičkih naroda.
Središtem nove praslavenske zajednice postaje prostor poriječja između Odre (Rusija) i Wisle (Poljska). Ova jezična zajednica se već dijeli po svojim lingvističkim karakteristikama na zapadnu i istočnu. Iz istočne pak skupine slavenskih jezika potječu južnoslavenski jezici. Naravno, jezičnim promjenama pogoduju migracije Slavena bilo na sjever – jug, bilo istok – zapad. Tako su se iskristalizirale tri skupine slavenskih narječja:
1. Zapadnoslavenski
- poljski
- kašupski
- donjolužički
- gornjolužički
- češki
- slovački
2. Istočnoslavenski
- ruski
- bjeloruski
- ukrajinski
- rusinski
3. Južnoslavenski
- hrvatski
- srpski
- slovenski
- makedonski
- bugarski
Svi oni potječu od staroslavenskog ili crkvenoslavenskog jezika. Staroslavenski jezik je jezik prve slavenske književnosti i pismenosti, kojeg su utemeljila sveta braća Ćiril i Metod na makedonskom narječju.
Hrvatski jezik ima:
tri narječja s jednako bogatom književnošću na sva tri:
a) kajkavsko, čakavsko i štokavsko;
b) tri govora: ekavski (čakavski i kajkavski), ijekavsko-jekavski (štokavica) i ikavski (štokavica i ikavica);
c) tri pisma: latinica, glagoljica i bosančica ili bosanica (ćirilično pismo u Bosni).
RAZVOJ HRVATSKOG KNJIžEVNOG JEZIKA
Nijedan, pa ni hrvatski jezik ne živi sam po sebi, vec je osim jezičnim uvjetovan i nekim drugim faktorima primjerice nacionalnim, religijskim, političkim, kulturnim, zemljopisnim, inojezičnim... A hrvatski jezik je baš bio na raskršcu i geopolitickih i vjerskih i kulturnih mijena Istoka i Zapada. Hrvatski jezik proživljava suprotnosti zbog činjenice što su jezične sličnosti u nesuglasju s vjerskim i nacionalnim u susjednim područjima (srpsko i crnogorsko) ili pak vjerska identičnost u nesuglasju s jezičnom (Italija, Austrija, Mađarska u Austrougarskoj monarhiji).
Unatoč nepovoljnim okolnostima, tisak kao bitna pojava za razvoj jezika, javlja se vrlo rano. Sjetimo se samo cčnjenice da Gutenbergov izum i pojava tiska pada polovicom petnaestog stoljeća, a mi svega desetljeće i nešto više nakon toga imamo tiskane knjige za bogoslužnu uporabu: molitvenik za dubrovačke dumne (časne sestre) iz 1470-1475. Prvotisak glagoljskog misala u Modrušu 1483., prvotisak glagoljskog brevijara u Kosinju 1494-1491., glagoljički misal u Senju 1494. (Velika proslava u Senju 1994. – 500 godina Senjske tiskare). Iz tog vremena su poznate prve tiskare na našim prostorima: senjska, riječka, svega četrdesetak godina nakon Gutenberga, što, ne mjereći današnjim tempom razvoja i razmjene informacije znači ogroman napredak.
Prvo razdoblje u razvoju hrvatskog jezika traje od početaka pismenosti do kraja 14. stoljeća, a obilježeno je:
- supostojanjem latinskog i hrvatskog jezika u bogoslužju
- oblikovanjem Hrvatske u okvirima Franačkog carstva – Hrvatska je bila pod Akvilejskim patrijarhatom, a otoci i gradovi na obali pod Bizantskom vlašću. Ove vlasti se u načelu nisu borile protiv «vulgarnih» tj. narodnih jezika u bogoslužju.
Iz dokumenata Splitskog crkvenog sabora 925. (krunjenje Tomislava) vidljivo je širenje glagoljaštva u Dalmaciji, na otocima, u zaleđu. Rimska crkva, čiju jurisdikciju priznaje knez Branimir u drugoj polovici IX stoljeća (Otud natpis u crkvi u Muču kod Sinja «Pro duce Terpimiro...»), nije sklona glagoljici. Ipak bitan je podatak da papa Inocencije 1248. godine daje dopuštenje glagoljanja na području Senjske biskupije i otoka.
- s kraja 10. stoljeća imamo prve pisane jezične spomenike, a najpoznatija je Baščanska ploča iz 1.100. godine (darovnica kralja Zvonimira samostanu sv. Lucije u Jurandvoru – Baška, otok Krk).
U vremenu izmedu 13. i 14. stoljeća glagoljica se razvija iz oble u uglatu. Razvija se i crkvenoglagoljaška književnost, a hrvatski narodni jezik prodire u sve pore života i u glagoljaškim i u latinaškim sredinama (misli se na sredine gdje je bogoslužje bilo isključivo na latinskom jeziku).
Od polovice do kraja 14. stoljeća nastaju prva poznata djela latinicke hrvatske književnosti:
- Red i zakon hrvatskih dominikanki (1345.)
- Šibenska molitva
- Odlomak korčulanskog lekcionara
- Žica svetih otaca (sva tri zadnja naslova su iz 14, stoljeća)
Vrijeme koje slijedi obilježeno je
- poticajima medudijalekatskog prožimanja
- povezanošcu hrvatskih kulturnih sredina
- nastojanjima za jezičnom čistoćom
- činjenicom da je čakavsko narječje osnova najstarijeg hrvatskog književnog jezika
- zabilježbom imena hrvatskog jezika – 1325. godine (neki tvrde da je to bilo čak 50 godina ranije tj. 1275. u „Istarskom razvodu“ zapisano je «jezika hrvatskoga»).
Iako je hrvatski jezik imao kroz povijest i druga imena kao slavjanski, slovinski, ilirski, iliricki, slovjenski, bosanski, dalmatinski... ipak svijest o hrvatskom jeziku i zajedništvo hrvatskih narječja ostaje stalno prisutna.
Od 15. - 16. stoljeća hrvatski jezik prolazi faze:
- svijesnog prevladavanja dijalekatskih granica
- protkanost crkvenoslavizmima u narodnom jeziku
- isprepletenost tri hrvatska dijalekta
- začeci stvaranja jedinstvenog hrvatskog jezika
- upotreba narodnog jezika na svim društvenim razinama
- stvaranje svjetovne književnosti
U 16. stoljeću hrvatski jezik i književnost se razvijaju na sva tri narječja, ali s odredenom regionalnom rascjepkanošću. Tako se stvara jezik:
- dalmatinsko-dubrovačke književnosti
- protestantskih pisaca
- zaživljava jezik kajkavske književnosti
- u hrvatsko-književni razvoj se uključuje Bosna
- doseljavanja novoštokavskog pučanstva (Povlačenjem Hrvata pred Turcima u pogranične dijelove Hrvatske doseljavaju uglavnom Srbi s govorom ijekavskih osobina. Oni sporadično dolaze već u 15. stoljeću, ali u 16. i 17. stoljeću u velikom broju. S njima dolaze i njihovi svećenici i kaluđeri i nastavlja se tako tradicija crkvenoslavenskog jezika.)
- začeci hrvatskog jezikoslovlja (nauke o jeziku i njegovog stručnog proučavanja). Pišu se rječnici hrvatskog jezika za trgovačke i druge potrebe.
U 17. stoljeću i prvoj polovici 18. stoljeća važni dogadaji za hrvatski jezik su:
- prevlast štokavštine
- prevlast latinice
- tiskanje prve hrvatske gramatike 1604. isusovca Pažanina Bartola Kašića
- sjeverni dio Hrvatske, Zagreb, izdvaja se kao političko i kulturno središte gdje se oblikuje kajkavska književnost
- ozaljski književni krug nastavlja glagoljašku tradiciju: braca Nikola i Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Katarina Frankopan Zrinski, Ivan Belostenec...... Tragedijom Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mestu prestaje radom ovaj književni krug.
Razdoblje od polovice 18. stoljeća do tridesetih godina 19. stoljeća karakterizira:
- širenje novoštokavštine (Dalmacija: fra Andrija Kačić-Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ i Slavonija: Matija Antun Reljković, „Satir iliti divji čovik“)
- predilirsko doba – prožimanje štokavštine i kajkavštine
Temelje za jezično pravilo «jedan znak = jedan glas» koje je davno (oko 70 godina) prije Vuka Karadžića propagirao svestrani senjski jezični, povijesni i općekulturni erudita Pavao Ritter Vitezović, koriste kasnije Ilirci, a sam Vuk Stefanović Karadžić uzima kao svoje geslo.
Srpskim nastojanjima Vuk K. je učen na dugo i široko u školama, a Pavao Ritter Vitezović jedva spominjan. Valja istine radi reći, da je Karadžić ispočetka bio više sklon hrvatskim jezičnim stavovima (na pr. uvođenju štokavskog narječja i narodnog jezika) nego jezičnoj praksi u Srbiji, na pr. protivi se crkvenoslavenskom jeziku koji je nerazumljiv narodu.
Ilirski pokret 1830. godine na čelu s Ljudevitom Gajem, ponesen romantičarsko-nacionalnim idejama ima za načelo «jedan narod = jedan jezik» tj. «grafija = pravopis = jezik = narod». To je izazvalo mnoge jezine rasprave jer je štokavština narječje kojim govore i Hrvati i Srbi. Zato su ilirski povijesno-jezični stavovi često preispitivani u znanosti.
Ovo vrijeme je značajno po filološkim školama. Zagrebacka filološka škola ima za protivnika Karadžića, jer on Hrvate štokavce smatra Srbima. Oštru reakciju hrvatskih jezičara izaziva Vukov članak «Srbi svi i svuda» 1849. godine. Nažalost hrvatska nesloga je brzo došla na vidjelo. Zagrebačku filološku školu najprije napadaju pristaše Vuka Karadžića, zatim Zadarska i Riječka filološka škola.
1845. godine Hrvatski Sabor donosi zakon o uvođenju katedre za hrvatsko-slavonski jezik, a dvije godine se kasnije hrvatski jezik proglašava «diplomatički» i počinje izučavati u svim gimnazijama te ulazi u sudstvo, školstvo pa i vojsku. Nažalost sve to traje prekratko. Bachovim apsolutizmom 1850. izbacuje se hrvatski jezik, a svuda uvodi njemački. To stanje traje dugih 18 godina sve do hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine kada hrvatski postaje službeni jezik. U međuvremenu se zbio tzv. Bečki dogovor 1850. izmedu hrvatskih ilirskih predstavnika, Vuka Karadžića i srpskih predstavnika te slovenskog slaviste Frana Miklošića. Međutim taj dogovor je imao snagu izjave i nikoga ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nije obavezivao.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dolazi do normiranja i stabilizacije hrvatskog jezičnog standarda.
Međutim, osnivanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), a osnovao ju je đakovacki biskup Josip Juraj Štrosmajer, (koji se s tadašnjih pozicija potčinjenih Južnih Slavena od velikih sila, zalagao za njihovo jedinstvo), Karadžić u toj Akademiji ima utjecaj preko svog jezikoslovca Đure Daničića. Tek 1990. godine JAZU mijenja ime u HAZU tj. Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti.
Gramatikom i stilistikom hrvatskog ili srpskog književnog jezika 1899. godine jezikoslovca Tome Maretića (koji je bio sklon Vukovcima), ipak se normira, iako uz nedostatke, hrvatski književni jezik. I ova gramatika je u neku ruku rezultat nastojanja hrvatske vlade koja je odlučila 1889. uvesti hrvatski pravopis u javni život. Tako 1892. izlazi Hrvatski pravopis Ivana Broza, a 1901. izlazi poznati Broz-Ivekovićev „Rječnik hrvatskog jezika“. 1904. godine Dragutin Boranić objelodanjuje Brozov pravopis, a zatim pod svojim imenom isti pravopis izdaje pod nazivom «Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika».
Mnogi su jezičari toliko zagrijani za novoštokavštinu da ne vide više mogućnost jezičnog suživota s ostalim dijalektima (ča i kaj). Ipak, dijalekti ostaju i dalje živjeti bez obzira na pretjerano gorljive propagatore novoštokavštine i tako ostaju nešto bez čega se ne može zamisliti hrvatski jezik i kulturni život uopće.
Od ovih gorljivaca neki čak po naputku srpskog povjesničara i teoretičara Jovana Skerlića prihvaćaju pisati ekavicom. Skerlić je naime predlagao da Srbi prihvate latinicu a Hrvati ekavicu. Međutim tko danas pročita neko od djela hrvatskih «ekavičara» vidjet će da je ta ekavica ipak nešto drugo od one u srpskom jezičnom korpusu. Na sreću naši su se ekavičari brzo otrijeznili. Razočarani rješenjem političkog pitanja u Kraljevini SHS vraćaju se ijekavici. Ako je još i bio koji jugoidealista «Šestojanuarskom diktaturom» i uvođenjem oktroiranog «Pravopisa srpskohrvatskog jezika» srpskog jezikoslovca Aleksandra Belića, nestao je svaki idealizam. Taj pravopis je vrijedio do stvaranja Banovine Hrvatske 1939. godine. Dolaskom NDH unose se značajne jezične promjene a osobito se insistira na tzv. «Korienskom pravopisu». S druge strane partizanske vlasti donose odluke da svaki narod ima pravo na svoj jezik. Opet se vraća Boranićev Pravopis, a izlazi svim generacijama poznata «Gramatika hrvatskog ili srpskog jezika» autora Brabec-Hraste-Živkovic.
Novosadski dogovor je bio novi pokušaj unifikacije jezika. Naši su jezikoslovci u Novom Sadu, što pod političkim pritiskom, što iz samo njima poznatih razloga, potpisali zaključke koji nisu bili u skladu s hrvatskim interesima. Taj dogovor je isticao jedinstvenost jezika Srba, Hrvata i Crnogoraca s ijekavskim i ekavskim izgovorom te jednakopravnost ćirilice i latinice. Jezik se službeno zvao hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski. Međutim u službenim dokumentima općejugoslavenskog značenja, pogotovo vojnim i policijskim, upotrebljavao se srpski jezik i ekavica. 1960. godine Matica Hrvatska u Zagrebu i Matica Srpska u Novom Sadu izdaju Pravopis hrvatskosrpskog (odnosno Srpskohrvatskog), koji je bio u upotrebi u školama gotovo sve do Domovinskog rata, ovisno o profilu i snazi pojedinih profesora hrvatskoga jezika, jer tko je poznavao «Londonac» (pravopis nazvan jer je izdan u London 1971.) autora Babić-Finka-Moguš, koji je u Hrvatskoj bio zabranjen, prešutno je upotrebljavao ovaj pravopis. Medutim pravu buru hrvatske javnosti i veliko nezadovoljstvo intelektualaca i svega što se zvalo pismenim, izazavao je unifikatorski Rječnik srpskohrvatskog jezika (MH i MS). Rezultat toga je „Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika“ 1967. godine. Deklaraciju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i javnih ustanova, istaknuti pojedinci koji su od tadašnjeg režima oštro osuđeni, premještani s radnih mjesta, oduzimane su im funkcije, zatvarani, a neki su našli utočište u inozemstvu. Pregled Gramatike hrvatskog književnog jezika, autora Težak-Babić povučen je iz upotrebe. U međuvremenu se dogodilo poznato Hrvatsko proljeće 1971. Godine 1974. objavljeni su ustavni amandmani gdje stoji da je u Hrvatskoj u uporabi «Hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnog jezika koji se zove hrvatski ili srpski jezik».
«Fonetika i fonologija hrvatskog književnog jezika» autora Silića i Rosandića, ponovno afirmira naziv hrvatskog jezika. U isto vrijeme se radi na velikoj gramatici «Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku» autora Stjepana Babića i «Sintaksa hrvatskog književnog jezika» autora Radislava Katičića (poznati naš slavist koji je dugo godina predavao u Beču hrvatski jezik). Autori Anić i Silić izdaju Pravopisni priručnik hrvatskog ili srpskog jezika koji je bio odobren za javnu upotrebu, ali ne i za škole (Nije bio dovoljno ni hrvatski ni srpski). !988. Ustavni sud Jugoslavije je onaj amandman o jeziku, gdje se spominju i hrvatski i srpski usvojio, ali onaj na početku citata gdje se spominje samo hrvatski proglasio neustavnim, jer se tobože isključuje iz javnog života jezik Srba u Hrvatskoj. Sabor tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske (dakle mi sami sebi) pokreće postupak za promjenu tog članka. Ipak tomu su se usprotivili svi relevantni čimbenici u Hrvatskoj na čelu sa «Zavodom za jezik i folkloristiku « u Zagrebu pa Sabor tu promjenu nije usvojio.
Priznanjem RH kao suverene države jača jezična aktivnost. Izlaze brojni rječnici hrvatskog jezika i hrvatske gramatike. Možda je najobuhvatnija ona grupe autora: Barić-Lončarić-Malić-Pavešić-Peti-Zečević-Znika pod nazivom «Hrvatska gramatika» u izdanju Hrvatskog filološkog instituta i Školske knjige.
Vidjeli smo kroz koje je sve promjene prolazio i još prolazi hrvatski jezik. U oblikovanju hrvatskog književnog jezika sudjelovala su tisućugodišnja nastojanja duhovnog, književnog i uopće života jednog naroda. Uz goleme prepreke neutabanim i neravnim putovima krčilo se, ali ipak išlo nezaustavljivo naprijed u stvaranju standardnog hrvatskog jezika koji zadovoljava sve potrebe jedne moderne nacije.
Hrvatski književni jezik je štokavski, medutim, službeni jezik Gradišćanskih Hrvata u Burgenlandu, zapadnoj Mađarskoj i jugozapadnoj Slovackoj je izgraden od 16. - 17. stoljeća na čakavici.
Izašla su i dva rječnika 1982. Nimško-gradišćansko hrvatski rječnik i 10 godina kasnije Gradišćanskohrvatski-nimški rječnik.
Dr. Ružica Šušnjara Sarić
Objavljeni radovi dr. Šušnjara Saric
|
1. Leopardijev stih u našim prijevodima, Usponi, br. 2, Senj, 1986. 2. Autentičnost doživljaja, Osvrt na poeziju Mile Butkovića, Usponi br. 3., Senj, 1987. 3. Nehajevljev intelektualac, povodom 100. obljetnice rodenja Milutina Cihlara Nehajeva, Usponi br. 6, Senj, 1990. 4. Osvrt na rad gimnazije u Senju od 1939. do 1975. godine i područno odjeljenje Senjske gimnazije u Pagu, Senjski zbornik br. XVI Senj, 1989. 5. Pavao (Ritter) Vitezović, (o 340. obljetnici rodenja). Usponi br. 7-8, Senj 1992. 6. Knjižnica Senjske gimnazije, Senjski zbornik br. XVI. Senj 1989, 7. Mateša Antun pl. Kuhačević, uznik i književnik (uz 220. obljetnicu smrti) Usponi, br. 7-8. Senj 1992. 8. Milutin Cihlar Nehajev u knjižnici Vuci - prigodom praizvedbe drame "Vuci", Nehajev-Gašparović u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pi. Zajc u Rijeci, Rijeka, 1992. 9. Majka Bozja od Krasna u djelima pisaca senjskog književnog kruga, Usponi br. 7-8, Senj, 1992. te u Zborniku radova o 200. obljetnici župe Krasno 2007.g. 10. Mato Blažević, književnik, (1893.-1953.) Usponi, br. 9, Senj, 1993. 11. Naznake o uporabi poslovica u nekim Draženovićevim crticama i pripovjetkama, Usponi, br. 9 Senj, 1993. 12. Posavski motivi, (osvrt), Usponi br. 9, Senj, 1993. 13. Biblijski motivi u zbirci Milana Krmpotića "Gorčina jabuke" (u suradnji s P. Šušnjara), Usponi, br. 10, Senj, 1994. 14. El Djeza'ir 1993., Usponi, br. 10. Senj, 1994. 15. Književno stvaralastvo K. Woytile, Usponi, br. 11, Senj, 1995. 16. Crkva u Rumunjskoj "ZOV", Ogulin, 1995. 17. Odbljesci transcendentalnog u poeziji Davora Prpića, recenzija zbirke "Čeznutljiva jutra", Senj, 1995. 18. Buna ziua, Romania, Usponi br. 11, Senj, 1995. 19. O hrvatskom jeziku (u nastavcima), "Hrvatska grančica", dvojezični list Zajedništvo karaševskih i tamiških Hrvata u Rumunjskoj, Karaševo, 1995. I 1996. 20. Kulturološka i književna odrednica povremenika "Usponi", Usponi, br. 11. Senj 1995. 21. Obiljezja stila u Krmpotićevu romana "Tek braća” Usponi br. 12, Senj 1996. 22. Običaji hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini posebno izdanje "Uspona"br. 12, Senj, 1996. 23. Razglednica iz Rumunjske, ZOV, 1995. 24. Nostra iris croatica, recenzija zbirke pjesama "U dugi ćeš me naći" Marice Mostarac-Štokić 25. Biblijski recital (u suradnji s P. Šušnjara) napravljen za družinu "Belveder" iz Rijeke; izvoden u Rijeci. Kraljevici, Drveniku, Senju, Krku, Otočcu... 26. Od kronika do Ciorana, (Kratak pregled rumunjske književnosti), Usponi, br. 13, Senj, 1997., str. 115.-123. 27. Male narodne umotvorine, Usponi br. 13. Senj, 1997., str. 157.-162 28. Arghezi o Uskrsu, 1997. "ZOV", Ogulin, 1997. 29. Bijelo cvijeće... u visine s Uskrslim! (Bacovia-Himna), ZOV, 30. Osim navedenog suradivala u listu senjskih srednjoškolaca "Vitez", "Vila Velebita", "Posavskim novinama", listu Riječko-senjske nadbiskupije "Zvona" 31. „Jezik i stil Milutina Cihlara Nehajeva“, Senjski zbornik, Senj, 2001. |