post festum
Rat se dogodio i on je dio naše povijesti. Sjećanja su surova, još svježa. Groblje je puno humki poginulih. Još samo po koja razrušena ili oštećena kuća ili gospodarski objekat svjedoči o ratnim strahotama i razaranjima. Slobodno se putuje u Šamac i nekadašnje neprijateljske teritorije. Susreće. Trguje. O ratu se ne priča mnogo. Ćuti se. Guta.
Šamac nije više naša općina. Niti naš entitet. Načelnici novoformiranih općina se međusobno posjećuju. Tako i treba. Mora se. Život teče dalje. I ne samo oni. Dojučerašnje vojskovođe i ljuti, zakleti neprijatelji sjede sada zajedno, jedu i piju i planiraju nove mirnodopske poslove, dijele profite. I rat sam je za neke bio dobar posao. Najtraženija i najrentabilnija roba u to vrijeme bili su - ljudi. Tako je bilo i jeste svuda u Svijetu, pa zašto bi i kod nas bilo drugačije? Obrađuju se danas i neki zajednički projekti. Do neki dan nezamislivo, sada životna potreba i obostrani interes. Živjeti se mora dalje. Skupa ili jedno pored drugog. Ali u miru. I ovdje pobjeđuje najjače oružje na Svijetu - ekonomija, biznis, interes, profit...
No Comment
Foto: Mato Bicvic, Prud
Bosanski Šamac oficijelno nije više bosanski. Po volji starih-novih kumova koji, ako ne nečim pametnim i vrijednim, barem time traže svoje mjesto u povijesti. Za mnoge bivše, sada prognane i rastjerane rođene Šamčane ostat će Šamac BOSANSKI zauvijek. Ne na putokazima i tablama, nego u srcima. Za divno čudo Šamac nije više niti srpski. Postao je samo Šamac. Siv, anemičan i beznačajan. Upravo kao i novo ime. Bezličan. Propada. Mnogi šamčani starosjedioci bi ovaj (srpski) Šamac rado mijenjali za nekadašnji, stari Bosanski Šamac. Došlje za stare prijatelje i susjede. Ne smiju glasno da kažu. Nije "zdravo"! A nemaju ni kome. Svako je zaokupljen samim sobom i ima važnijeg posla. Najvažnije zanimanje u Šamcu je - preživljavanje. Poneko se duboko u sebi i stidi. Za neljudskost i nedjela, svoja i drugih... Peru ruke. Moderni Pontius Pilatus!
Foto: Mato Bicvic, Prud
Na slici je pogled sa šljunkare u Slavonskom Šamcu na Bosanski Šamac, snimnjen u ratu. U prvom planu su razorenia brodica i bager, za koje su euforični Srbi, Šamčani, u prvim danima rata tvrdili kako su uspješno zoljama uništili jedan ustaški tenk! Uzgred, u ratu najmanje vrijede ljudi. Takva je i terminologija: uništen tenk, srušen most, oboren avion, uäutkano mitraljesko gnijezdo, probijena lcrta, zauzeto selo, ispucano stotine mina, posijano minsko polje, eliminar protivnik... A nigdje istina i glavni cilj: ubili smo toliko i toliko ljudi! Od krvi imesa. A i ako se pomene, onda se ne govori o ljudima, nego o živoj sili. U svim ratnim izvješćima prvo se govori o gubicima u tehnici, teritoriji, stoci... a samo pred kraj o "živoj sili". A čovjek?
Intelektualci i kvaziintelektualci i lokalni filozofi sada znaju sve. Kako je trebalo i kako nije trebalo. Moče, riječ je o učenim sudijama, pravnicima, ekonomistima, liječnicima, sociolozima, inžinjerima... A ne tako davno svoju su intelektualnu razinu spustili na ravan kolektivnog ludila razjarene blatnjave bande, rulje, kriminalaca i probisvijeta, glasno podržavali ubice i krvnike i osobno im se divili... Zagovarali i provodili sirovu i surovu politiku etničkog čišćenja - "Svaka ptica svome jatu!". O šta su školu učili?
Redovno se održavaju mise zadušnice. Obiljžavaju se godišnjice. Polažu vijenci, pale svijeće, drže govori, postrojavaju brigade.
Još uvijek se mnogima ne zna za grob. Sveta misa za masakrirane u Crkvini održana je u Hasiću u svibnju 2007. godine, komemoracija na mjestu pogibije u Crkvini (www.hasic-online.at). Očito, čekat će se još dugo, možda i generacijama dugo, da tako nešto za svoje dojučerašnje susjede i prijatelje, prirede crkvinjani sami i barem pokušaju smanjiti ljagu i sramotu koja je tim gnusnim činom ostala zauvijek zapisana. Priznati i ograditi se. Osuditi.
Da, vrijeme je za pomirenje. Vrijeme je da se razmijene informacije i barem pronadju tijela. Da im se barem oda dužna počast. Vlasti za sada ne pokazuju veće interesiranje i ne pomažu. Lovci u mutnom nude informacije obiteljima poginulih. Za ogromne pare. Oni znaju? Vlast još ne? Po tim pitanjima dogovori vlasti teku puno sporije, nego o ekonomskim pitanjima. Kao da se svi istine pomalo boje? Kao da ona nikome ne treba? A obitelji? Petnaest godina boli, čekanja i nade! Što je puno, puno je. Hoće li se konačno na dnevnom redu međuopćinske suradnje naći i ovo pitanje? Hoće li čekanju doći kraj?
Haški osuđenici i mnogi koji su zaslužili, ali sreću imali Nizozemsku ne vidjeti, slobodno šetaju. Posvuda. Po "svojoj" ali i po do juče zakletoj, neprijateljskoj teritoriji. Sjede zajedno dojučerašnji progonitelji i progonjeni po novokomponiranim kafićima. Kao da ništa nije bilo. Kao da se ništa nije desilo. Kao da je sve bio samo jedan ružan san. Možda i jeste...?
Ratni ideolozi i huškači iznova propagiraju bratsvo i jedinstvo. Do juče urlali "Kolji i bacaj u Savu!", a sada škrabaju knjige i apsurdne "umjetničke" pjesme kao osobne priloge za "Antologiju sulude poezije" Bosanske Posavine, a i šire. Glorificiraju haško multietničko zajedništvo "čestitih ljudi i junaka" koje treba služiti kao uzor za sve nas obične i poštene ljude koje Den Haag nije "prevaspitao", odnosno nije niti imao zbog čega.
Ključni zlikovci su još na slobodi. Pravde im ni na vidiku. Pa ipak, narod ništa ne zaboravlja. Niti može. Niti hoće. Niti treba. Zbog onih koji dolaze. Da se ne ponovi. Oprostiti ja, to je ljudski, katolički, zaboraviti međutim NIKADA!
Istina je u ovom slučaju surova i teška. Ali jedino istina može osloboditi čovjeka. I vrijeme. Buduće...
Foto: www.hasic-online.at