Oprez! Mine!
Za narod svoj, može se boriti i drugacije? Kako?
Jedan mali primjer: U Brvniku, na ulazu u teritorij Domaljevačke općine, na mojim, priznajem, rijetkim dolascima u Posavinu, tik uz groblje, zaustavili su me demineri. STOP MINE! POZOR MINE! Zaustavio sam auto i izašao. Pitam: dokle će to trajati? Može li se uopće naprijed? Za deset minuta, ako ideš u Domaljevac ili Grebnice, a ako ćes lijevo, ne može.
Prizor za fotografiranje i razmišljanje. Gledam veliku tablu koja označava ulazak u teritorij najmlađe općine u BiH. Tabla je lijepa, ali je ubi korov, jedva se vidi. Nije u minskom polju, mlađa je od rata. Ljudski faktor? Sramota u svakom slučaju! A pamet? Pamet je ono što preostane kada se naučeno zaboravi! (Teško je biti parok u vlastitom selu.)
Visoka tabla, par metara dalje vrišti - MINE!. Naslonila se na groblje. Mine i groblje, jedno na drugo naslonjeni. Kao da čekaju nekoga. Obadvoje. I mine i groblje. I mine i od mina poginuli! Kakav prizor? Dvadesetprvo je stoljeće. Trinaest godina iza rata. Jedan deminer, ne voli puno pričati, kaže da je iz Sarajeva, veli: Sve je manje novaca, sve je više korova, ko zna kada će sve ovo biti gotovo.
Fotografiram i razmišljam: Sve je ovo napravio (ne)čovjek. Ma kakav mu bio nacionalni predznak i ma za kakvu se ideju, državu ili politiku borio. Razminiranje cijele teritorije pod minskim poljima će čigledno morati počekati. Tabla sa natpisom naše općine vapije za bilo kakvom kosom i par otkosa nekog čovjeka. Čovjeka sa velikim slovom Č.
Niti ogromne, danas više nepotrebne parole i transparenti na nogometnom igralištu, ne mogu pokriti i prikriti bruku, našu sramotu, o našoj podsjetnici, o našoj vizitkarti - putokazu krajputašu. A do tada? Domaljevac i mine! Mine i Domaljevac! Nema para, reći će. Pare odlaze u boj (za narod svoj)!
