Razumijevanjem ka pomirenju
Piše: Pejo Gašparevic
Tekst “Razumijevanjem ka pomirenju” je autorovo uvodno izlaganje na istoimenom simpoziju, održanom 16. svibnja 2008. godine u Mostaru, gdje je bio glavni uvodničar.
U naslovu teme u prvi plan se ističe razumijevanje kao instrument koji usmjerava ka pomirenju. To znači kako je najprije nužno razumijeti problem koji namjeravamo riješiti ako ga želimo kvalificirati u sferu pomirenja. Zavirimo najprije u “osobnu kartu” Mostara.
Prema zadnjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1991. godine na području mostarske općine evidentirano je 126.628 žitelja. Brojčani odnos Bošnjaka i Hrvata bio je gotovo poravnat – Bošnjaci su činili 34,63%, a Hrvati 33,98% ukupnog stanovništva. Slijede Srbi sa 18,83%, Jugoslaveni sa 10,08% a neopredjeljenh je bilo 2,48%. Takva se demografska struktura na mostarskom području u ratnim i poslijeratnim godinama poremetila na štetu Srba. Prema podacima Zavoda za statistiku Federacije BiH iz 2003. godine od prijeratnih 23.037 Srba registrirano ih je 3.644. Broj Hrvata i Bošnjaka se povećao u odnosu na prijeratno razdoblje, s tim da su, za razliku od prije rata sada Hrvati stekli neznatnu demografsku prednost. Prema ovim podacima iz 2003. Hrvata je na mostarskom području 50.929 a prije rata ih je bilo 43.037. Bošnjaka je 50.019 a prije rata ih je bilo 43.856. “Ostalih” je nakon rata evidentirano 856. Ovi statistički podaci pružaju jednu sliku posebnosti Mostara. Iako je grad bio zahvaćen demografskim razgibavanjima, Mostar je ostao jedino od većih središta u BiH za koje se ne može reći da se strukturom stanovništva pretvorilo u dominantno jednonacionalno stanište.
Mostar je grad koji se neprekidno hrva s posljedicama ratnih zbivanja. Neposredno nakon završetka ratnih sukoba u tom je gradu uspostavljena Uprava Europske unije čiji je prvi voditelj bio Njemac Hans Koschnik. Uprava EU je pokušavala umanjiti rivalstvo istočnog većinski bošnjačkog i zapadnog većinski hrvatskog dijela grada. Takvu podjelu proizveo je rat u kojem su se u gradu na Neretvi sukobili svi protiv svih: najprije je bivša JNA nasrnula na Mostar a zatim su žrtve – Hrvati i Bošnjaci, bačene u međusobni sukob. U takvom ratnom metežu poginulo je, prema podacima koji se najčešće spominju, oko 2.200 Bošnjkaka i oko 700 Hrvata. Dramatičnost ratnog kaosa u Mostaru tim je bolnija što su se, slikovito kazano, preko nišana gledali prijeratni susjedi, prijatelji, ili poznavatelji. Ratovi razaraju supstancu ljudskih odnosa. Teško je bilo i očekivati od Uprave EU da osim posredničke uloge kreira bilo kakva suvislija rješenja za mostarske poteškoće. Uprava EU bila je preslaba da bi sanirala podjele u Mostaru, a osim toga nije postojao niti lokalni niti ambijent na razini BiH da se eliminiraju podjele.
Daytonskim sporazumom 1995. godine podjele u Mostaru su dodatno opečaćene. Izuzev Sarajeva koji se spominje kao glavni grad BiH, Mostar je jedini grad u BiH i na području bivše Jugoslavije kojeg tretira Daytonski sporazum. Tim sporazumom Mosataru je dodijeljen poseban status, odnosno aneksom su utvrđeni Principi za privremeni Statut Grada Mostara. Na temelju tog aneksa u Rimu je 1996. u nazočnosti domaćih i međunarodnih dužnosnika donesen privremeni Statut. Mostar je tim Statutom podijeljen na šest općina – tri većinske hrvatske i tri većinske bošnjačke, te na sedmi dio – središnju gradsku zonu koja je trebala odigrati ulogu jezgre za ponovno ujedinjenje grada, što joj nije pošlo za rukom.. Takav statutarni ustroj Mostara životari osam godina. Bivši Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown odlučuje 2004. godine nametnuti novi Statut grada Mostara kojim se ukida šest općina – tri većinske bošnjačke i tri većinske hrvatske, a umjesto njih se ustoličuju “gradska područja”. Taj, kako ga zovu Ashdownov Statut, još je na snazi, ali nema dokaza da su njime izbrisane podjele jer su nacionalne općine zamjenjene nacionalnim “gradskim područjima”. Ovim Statutom Mostaru je prilijepljen još jedan kuriozitet – on je jedini grad u BiH u čiji je ustroj izravno intervenirao Visoki predstavnik međunarodne zajednice.
Osim ove izravne intervencije Visokog predstavnika u ustroj Mostara, godinama je taj grad na raznim međunarodnim konferencijama etiketiran kao “crna točka” Bosne i Hercegovine. Pri tomu se redovito pozivalo na ujedinjenje, ali paralelizmi su unatoč tomu žilavo opstajali kao stvarno stanje u Mostaru. Takav ihod izbacuje na površinu pitanje – zašto međunarodni napori nemaju snažnijeg učinka na prevladavanju podjela, odnosno paralelizama u Mostaru? Zašto nema stvarnog ujedinjenja grada? Precizan i točan odgovor nije lako dati. Odmah nakon što je Ashdown 2004. nametnu Statut Grada Mostara formirana je i posebna Komisija za izgradnju povjerenja i pomirenje. Ta Komisija je nakon nekoliko sastanaka, iz nikada objašnjenih razloga, zamrla svoje aktivnosti. Danas se samo rijetki sjete te Komisije. Pronicljivi Mostarci, skloni humoru, formiranje ove Komisije tumače kao stari politički trik po kojem “kada ne znaš što ti je činiti, onda formiraj komisiju”.
Grad je još uvijek, što pritajeno, što neskriveno, nagomilan kršenjem ljudskih prava, najčešće s nacionalnom pozadinom. Ured Ombudsmena u Mostaru je stjecište mnoštva žalbi u kojima građani traže pomoć, primjerice, za povratak privatnog vlasništva-stanova ili kuća koje su ostale na “pogrešnoj” strani odnosno ondje gdje su manjinska nacija. Ugrožavanje ljudskih prava manifestira se i kroz pojavu nepoštivanja sudskih presuda, te pri pokušajima upošljavanja. “Inat” ponašanje, tako rasprostranjeno u Mostaru, odražava se i na zaštitu okoliša. Primjerice, nekažnjivim ispuštanjem fekalija u Neretvu, čime se ovom biseru prirode nanosi nemjerljiva šteta. Neki će reći da je konzumiranje “inata” u Mostaru ukorijenjeno zbog činjenice što je to jedini preostali multietnički grad u BiH u kojem nitko ne gazduje cijelim gradom, ali svatko ima svoju polovicu gazdovanja. Takva shvaćanja proizvode gunđanja kako su politika, diplomacija i mediji svoju pažnju usmjerili dominantno na probleme Mostara, zanemarujući Sarajevo koje postaje većinski bošnjačko i Banju Luku koja se svojata kao srpska.
Postoje mišljenja, koja se ne mogu smatrati neutemeljena, da bi eventualnim problematiziranjem Banje Luke i Sarajeva bio skinut ili makar olakšan jaram tereta “grada slučaja” natovarenog na Mostar. Zanemarivanjem jednonacionalizacije Sarajeva i Banje Luke, prema tim tumačenjima, potiče uzvratni refleks u Mostaru kojim su prožeti posebice politički postupci u tom gradu. Pesimistički nastrojeni tumači skloni su vjerovanju kako je nemoguće ujediniti Mostar, a istodobno zadržati dvoentitetsku podjelu BiH. Kao što je u ratu Mostar bio bačen u oružani sukob svih protiv sviju, tako se i u miru nastavlja, katkad, diskretni, poltički sukob svih protiv sviju. Reći ove stvari nije popularno, ali prešućivati ih znači umanjivati šanse za shvaćanje cjeline problema i udaljavati se od šanse za njegovo rješavanje. Umjesto selektivne usredotočenosti na Mostar dragocjeno bi bilo uspostaviti trasu objektivnijih tendencija sagledavajući tmurnu sliku i drugih gradova u BiH. Stvaranjem takvog neselektivnog ambijenta stjecale bi se predispozicije da možda baš iz Mostara krene pomirenje svih sa svima, koje bi se zatim razlijevalo diljem BiH.
Signali za takvu igru zasvjetlucali su nedavnom donatorskom večerom na kojoj su prikupljana sredstva za obnovu pravoslavne saborne Crkve u Mostaru. Tom su skupu, bez ikakvog izvanjskog poticaja, nazočili državni, ali i politički uglednici iz oba entiteta i sva tri naroda. To se, naizgled heterogeno političko društvo složilo da se na jednak način prikupljaju sredstva i za obnovu džamije Ferhadija u Banjoj Luci i Franjevačkog samostana na Plehanu kod Dervente. Takve impulse solidarnosti treba prigrliti kao potencijalni model za relaksiranje međunacionalnih i međuvjerskih odnosa na cijelom području BiH. Priča o zajedničkoj obnovi triju reprezentativnih vjerskih objekata, koja se praktično zakotrljala baš u Mostaru, govori kako u BiH postoje sugestivni impulsi razumjevanja i pomirenja koje treba znati uočiti usmjeravati.
Svima nama, istima nekima više a nekima manje, potrebno je obraćenje i pomirenje jer je snaga zla i grijeha među nama katkad jača od dobra. Oslobađanje od tereta krivnje, te opraštanje i pomirenje dubinske su ljudske, političke i civilizacijske potrebe. Pomirenja mogu biti pojedinačna i zajednička. Ovakvim skupovima, kao što je ovaj, daje se doprinos afirmaciji i pojedinačnog i zajedničkog pomirenja. Odbijanjem pomirenja utiremo put u kažnjavanje samoga sebe. Ondje gdje se zbivaju pomirenja premošćuju se ponori u nama, među nama, među nacijama, religijama, kulturama i državama. Ako pomirenje shvatimo kao uspostavu novog odnosa, onda ponajprije treba krenuti od sebe i uspostaviti novi odnos sa samim sobom.
Na kraju bih se usudio iznijeti jedan osobni pogled na Mostar. Rušenje Starog mosta u jesen 1993. godine proizvelo je poremećaje u hrvatsko-bošnjačkim odnosima ne samo u Mostaru. Stari most je obnovljen i otvoren 2004. godine. Nakon toga uvršten je u UNESCO-ov popis zaštićene svjetske kulturne baštine. Obnovom Starog mosta i njegovim plasiranjem na UNESCO-ov popis namaknuti su golemi kapaciteti za povratak razumijevanja i pomirenje ponajprije u Mostaru. Čini se kako su ti kapaciteti nedovoljno iskorišteni. Barem do sada.
Pejo Gašparević
Mostar: 16. svibnja 2008.
Autor ispred ulaza na Stari most u Mostaru
