Ošini po prašini Sava Povijest Tradicija Politika Sport Kultura TOP 10 Grebnice Bazik Gospodarstvo Školstvo Zdravstvo Religija Aktualno Preporuke
Naslovnica Ošini po prašini Razmišljaonica American Dream

Ošini po prašini


Posavina Naša posla Putovanje u prošlost On meni nema Bosne Zlodusima unatoc Pisma iz Kine Pismo pjesnika Razmišljaonica Port 25 Prsten Rat Svijet Jezik Posavski govor Povijest jezika Rijeci i izrazi Krilatice Šešir Narod Crkva No comment

Djed mraz Uvlakac Apolitika Susret Stid Cago Željuša Olimpijske igre Made in Germany Knjige koje niko nece The Rolling Stones Moda American Dream Drugo je to

.:d.NET:. Vecernji list Index A-Z Sadržaj Newsletter Glasovanje Impressum Synopse Kontakt

American Dream


Drago mi je da se na našim webstranicama mogu voditi polemike i na zdrav i kulturan način, bez vrijeđanja, blaćenja, poturivanja, sa međusobnim uvažavanjem. Nije to nažalost uvijek slučaj, ali mi je drago da se to tako radi uvijek kada posjetitelji reagiraju na tekstove istaknutog bosansko-hercegovačkog novinarskog pera Peje Gašparevića koji, za razliku od mnogih drugih, uvijek zna što i zašto kaže.

Neuobičajeno, ali zbog obimnosti ovog teksta koji je neprikladan u tehničkom smislu kao reagiranje, htio bih ovim podržati gledista gospodina Gašparevića, ali isto tako pokušati dodirnute teme osvijetliti i sa drugih aspekata. Prije svega kada je riječ o definiciji ratnih sukoba na našim prostorima te, po meni, pridavanju u današnje vrijeme isuviše ideološke konotacije tim sukobima.

Želim odmah kazati kazati da u biti ratova, stradanja i zla kroz ljudsku povijest nisu uvijek niti pretežito dominirali sukobi političkih ideologija, nego puno više sasvim drugi faktori, te da se religija(e) npr., preciznije njeni institucionalni oblici, u tom kontekstu nažalost nalazi ispred političkih ideologija, koje su sa stajališta trajanja civilizacije na zemlji vrlo mladog datuma.

Ostavio bih pri tom NATO-u (OTAN) da radi svoj posao. Točno je što je sve bila osnova i ciljevi formiranja NATO-a. Tada, naglašavam, prije 60 godina! Ali tada je bio HLADNI RAT. Svjetski poredak je izgledao sasvim drukčije. Dva sukobljena svijeta svijeta, sukobljene različite ideologije, dva vojna saveza, dvije svjetske velesile, posvađane kršćanske religije… odvojene Berlinskim zidom. Ali to je prošlost. Ciljevi NATO-a od tada su više puta (javno) korigirani. Tako od 1991. do 1999. godine vrijedi sljedeća doktrina, citiram: “zbog mirnih narodnih revolucija na području Varšavskog pakta, otpada glavna opasnost po NATO-članice i saveznike, a NATO će se više orjenirati na euro-atlanski sigurnosni poredak i transantlansko savezništvo”. Krisenmangements – tako se formulira nova funkcija NATO-a, a što to znači nama u Bosni ne treba pojašnjavati.

Zabrinutost izražava i Angela Merkel te druge zapadnoeuropske zemlje. Vašington je na kursu konfrontacije sa svojim europskim saveznicima. Otpor iz Europe, naslovi su današnjih novina. Süddeutsche Zeitung donosi na naslovnici "Steinmeier se postavlja otvoreno protiv USA". "Američki kauboj" George W. Bush koristi dakle zadnje dane svoje moći, par mjeseci pred istek mandata, da napravi pometnju, izaziva, hoće dvoboj. Koliko je to za svijet dobro?

Ono što je za nas interesantno to je da oko prijema Hrvatske nema dvojbi. Osim u Hrvatskoj samoj! OVDJE

U njemačkim novinama se piše npr.: "Ako Steinmeier uspije zaustaviti americkog predsjednika u njegovoj agresivnoj politici, zasluzio je da bude Bundeskanzler!". Piše se nadalje (Speigel, Stern, Süddeutsche Zeitung, Focus, Frankfurter Allgemeine Zeitung):

- Amerika je svjesno od 1991. godine preobrazila NATO od "Zapadnoeuropskog saveza za obranu" u "Savez za vodjenje ratova". Nova doktrina NATO-a od 2009. glasi:
1. Uporaba atomskog oruža takođ protiv zemalja trećeg svijeta
2. Savez za intervencije u cijelom svijetu
3. Ofanzivna obrana sirovinskih izvora za potrebe zapada i njegovu logostiku
- Njemačka ne smije postati marioneta USA
- Ne trebamo se čuditi ako ovakve provokacije Rusa dovedu do neželjenih posljedica - Lijepo bi bilo imati jednu NATO planetu Zemlju i Ameriku kao stražara mira za taj NATO
Amerika je 100 puta opasnija nego što Rusija ikada može biti. Koliko je ratova vodila Rusija da osvoji strateške sirovinske izvore?
- To je dar za rastanak Busha svojoj partiji, ako se sa Rusima zagužva, veće šanse ima Republikanac, nego Demokrata
- NATO se kao fosil hladnog rata udaljio od svog zadatka obrane i pretvorio se u intervencionistički mehanizam i liferanta pomoćnih trupa za američku hegemonističku politiku
- NATO je za vrijeme hladnog rata imao smisao, danas više ne, naprotiv, kroz NATO se možemo samo uvući u nove konflikte
- NATO nema ništa zajedničko sa našim nacionalnim interesima
- NATO je izgubio svoj legitimitet i treba ga raspustiti
- Francuska se odvojila zbog velikog utjecaja Amerike i pak nije napadnuta od Kine ili Rusije
- NATO se treba zvati AOD (Alliance of Democracies) i odmah primiti Taiwan, tako da što prije zaratimo sa Kinom
- Zašto želi Bush imati te istočnoeuropske države u NATO-u - kao topovsko meso...

Zašto se Bush toliko zuri i time nervozno dovodi u pitanje jedinstvo svojih saveznika i izaziva opasnost od provociranja Rusije? Tvrdnje da "naš neprijatelj nije Rusija" koje stalno ponavlja, mogle bi se uvjetno uzeti i kao točne. Pitanje je samo je li sva istina u prozivanja Irana kao potencijelne opasnosti ili je to strah od Kine koja "brunda" iz daljine i koja je nedavno svojom raketom ispaljenom sa zemlje uništila jedan svoj metereološki satelit na visni od 850 kilometara. Time je Kina postala prva država na svijetu koja sposobna tako nešto uraditi. A američki vojni sateliti nalaze se upravo na toj visini!

Koji potez će, ako propadnu sve diplomatske aktivnosti na zaustavljanju ekspanzije NATO-a poduzeti Rusija? Ništa drugo, procjena je analitičara, nego da ide u Savez sa Kinom i Indijom, te zemljama Latinske Amerike, u prvom redu Brazilijom, a nije isključen ni savez sa Iranom kojeg Rusija unatoč svim kritikama sa Zapada potpomaže u realiziranju atomskih programa. A to onda, prevedeno na običan jezik, nije korak naprijed, nego više koraka unazad, ka stanju koje je u svijetu vladalo za vrijeme "hladnog rata".

Danas, 02.04.2008 ugledni “Die Welt” donosi ekskluzivni intervju sa Georg Bush-om i pita: „U izvjesnom smislu Vi se nalazite u neugodnoj situaciji: Predsjednik Sjedinjenih država je u brojnim zemljama bivšeg istočnog bloka vrlo popularan - u mnogim zemljama Zapadne Europe Vaša omiljenost je, oprezno rečeno, u vrlo uskim granicama?“ Odgovor: Ja, točno. (smije se).

„Die Welt“ je takođe zabrinut time što Dmitri Medvedjev argumentira protivljenje prijemu Ukrajine u NATO time „da se nijedna država ne raduje ako jedan vojni savez kojem ona ne pripada dolazi direktno na njene granice“ i pita da li NATO time unosi nemir u nekadašnjem Sovjetskom Savezu? A prisjetimo se samo što se dešavalo 1962. u Kubanskoj raketnoj krizi, kada je cijeli svijet drhtao zbog nekoliko balističkih raketa koje su Rusi instalirali (kao odgovor na rakete sa atomskim bojevim glavama koje su Amerikanci postavili u Italiji i Turskoj), a koje su se Amerikancima činile preblizu i kada svijet nikada u povijesti nije bio bliže totalnom atomskom ratu i uništenju?

Ja se bojim nekog nervoznog prsta na crvenom dugmetu neke od ruskih raketnih baza. Tada će biti kasno za diplomatiju. I nema onoga ko će apokalispu zaustaviti. Boga moliti za ne ostati među preživjelima - njima će biti najgore!

Lupam, reći će neki. Možda. Ali mislim na takve neuračunljive moćnike kakav je bio američki general Thomas Power, komandant strateških bombardera za vrijeme Kubanske krize koji je, za nevjerovati, doslovce ovako rekao: "Uzdržavati se? Zašto vam je tako važno Rusima spašavati živote? Ako na kraju rata u životu ostanu dva Amerikanca i jedan Rus, tada smo mi pobijedili". Ko garantira da takvih suludih mozgova, makar i najviši general bio, nema i danas?

Današnji "Leipziger Volkszeitung" prenosi izjavu njemačkog ministra inozemnih poslova Frank-Walter Steinmeier-a koji je zabrinut jer u Europi vlada široka skepsa u pogledu prijema Georgije i Ukrajina u NATO. „Granice izdržljivosti Rusije ne smiju biti pređene. Mi smo sa našom vanjskom politikom nakon priznanja Kosova prema Rusiji dosegli limit. Moramo razmisliti o našoj vanjskopolitičkoj odgovornosti za mirovno stanje u Europi. Ne smijemo preći granice kontrole, u protivnom možemo na kraju proizvesti ono što ne želimo"

Onima koji znaju njemački jezik, preporučam da pročitaju OVO. Pod naslovom "Korektura americkog sna", Frankfurter Allgemeine Zeitung piše danas OVO. 
Za poznavaoce engleskog jezika, izvorni dokument je OVDJE. 

Nakon terorističkog napada od 11.09.2001. godine, NATO dobija u zadaću spriječavanje međunarodnog terorizma, iako se to ne podudara sasvim sa izvornom zadaćom kao “Saveza za zaštitu država članica od napada drugih država”. U analizama “NATO Review” se govori o strateškim uspjesima postignutim na spriječavanju povratka bivših komunističkih država ka jednom “autoritarnom nacionalizmu” – IZUZEV ZEMALJA BIVŠE JUGOSLAVIJE gdje taj uspjeh nije ostvaren. Za većinu komentatora komunizam je više ili manje, svršena stvar, a okrenuli su se drugim pitanjima, opasnostima i prijetnjama.

I polazišni ciljevi NATO-a su dakle prerpjeli značajne korekcije. Svijet i odnosi snaga u svijetu su se zadnjih desetljeće i pol promijenili radikalno. Smatram stoga da mi mnoga aktualna zbivanja na našim prostorima suviše vežemo za neku borbu protiv komunizma. Mi ordenje za zasluge u tom poslu (okončavanje sa komunizmom) nećemo dobiti. Komunizam je svršena, propala stvar! I na našim prostorima! I mjesto mu je u tamnim spremištima prošlosti. Možda živi još u glavama pojedinaca. Takvi su sami sebi krivi. Shvatit će kad-tad. Ako nikako drukčije onda će se problem “taloga komunizma” riješiti prirodnom selekcijom, poumirat će i takvi. I što ćemo tad? Tko će biti neprijatelj?

Svaka nedemokratska ili nacionalistička ideologija, politički i državni sustav i alijanse na tome bazirane, povijest nas tome uči, morali su imati NEPRIJATELJA. Bez “neprijatelja” nisu mogli dugoročno opstati. Analizirajmo raspad Istočnog bloka ili još bolje bivšu Jugoslaviju koja je, kada više nije bilo mrskog okupatora, prijetnji Informbiro-a, kada su sa Zapadom i Svijetom uspostavljeni dobri odnosi, posegla za metodom IZMIŠLJANJA neprijatelja, pa u tom smislu organizirala vrlo razgranate “službe za proizvodnju i izmišljanje neprijatelja” (čitaj UDBA, DB), koje su povremeno, planski, kao odgovor na nezadovoljstvo naroda nerješavanjem elementarnih ljudskih problema, izmišljali “antielemente” i afere, sprovodili procese i čistke uz ogromnu javnu agitaciju i propagandu i time širile strah kod naroda – bolje i lošije živjeti, nego dospjeti u ruke “elementima”. Tako su te službe opravdavale svoje postojanje. Kao slučajno, uvijek iza otkrivanja “neprijateljskih grupa i pojedinaca” te službe su pravile “planove kadrovskog i materijalnog jačanja u cilju predupređenja i suzbijanja neprijateljskih aktivnosti” i tražile još više novaca za svoj rad. Politički perpetum mobile, nazvao bih te metode političke i državne vlasti, čiji se modaliteti mogu prepoznati i u nekim sadašnjim, “demokratskim” zemljama.

Zadnji rat na prostorima bivše Jugoslavije, sva počinjena zlodjela, pokušavaju se danas u javnosti prezentirati i pravdati poštapalicom “borba protiv komunizma”. Danas ne možemo pročitati niti jednu vijest: da se raskolio HDZ, da gospodarstvo nazaduje, da je neko pokrao novac, da se ne vraćaju prognanici, da vlast ne funkcionira, da moćnici ne plaćaju porez, da su zločinci na slobodi, da sporo ide prijem u EU… a da se to ne uveže sa “komunističkom opasnošću”.

Ja na to gledam kao na dnevno-političku potrebu i zadaću da se nesposobnost, promašaji aktualnih političkih i struktura vlasti probaju prodati pod “objektivne okolnosti” s kojima, eto, i jedna Amerika još uvijek ima posla. A tih okolnosti realno više nema. Barem ne da toliku pažnju zavređuju. Zapadno-europski komentatori, oni koje sam imao prilike čitati, gledaju na tu ekspanziju širenja utjecaja Amerike kroz malo drukčiju dioptriju nego mi. Ako nam u ovom trenutku treba neprijatelj, nama u Bosni npr., onda bolje izmislimo nekog drugog. Bit će puno uvjerljivije.

Taj zadnji krvavi rat danas se pokušava u potpunosti podvući pod kapu “borbe protiv komunizma”. Ja mislim da je taj rat, između ostalih uzroka, logična posljedica raspada komunizma i autoritarnih političkih sustava i orijentacija na globalnom i lokalnom nivou, a da su stvarni uzroci nešto kompleksniji, težišno ono što se u današnjoj društvenoj znanosti naziva “moderni nacionalizam”. Taj rat je za mene u krajnjoj liniji bio (i ostao) prije svega GRAĐANSKI, NACIONALNI, RELIGIJSKI, VJERSKI rat! Znam da se mnogi neće složiti, pa ih odmah upućujem na bilo koju zapadnu enciklopediju ili pomniju analizu eksperata za Balkan i Srednju i Istočnu Europu. Ili još jednostavnije, pogledajmo u Duldung-vize naših ljudi koji su za vrijeme rata dobili boravak u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj (i drugim zemljama) – svi su bez izuzetka tretirani kao „Bürgerkriegsflüchlinge“.

Znam da bi mi rađe voljeli da ga „antikomunističkim“ nazovemo. I uvrstimo se u zaslužne sa svjetske procese. Moju tvrdnju mogu stranicama argumentirati. I njima podudarne zvanične ocjene sa Zapada citirati. Ovdje samo jedan, svima razumljiv primjer: koja je vojna ili paravojna formacija za vrijeme zadnjih ratovanja na prostorima bivše Jugoslavije nastupala noseći komunističke zastave ili obilježja? Koja u ratu nastala borbena pjesma govori o borbi protiv komunizma? Čak je i prosrpska JNA već prvih dana rata promijenila zastave i grbove SFRJ za srpske trobojnice, bijele orlove i kokarde. Zastave koje su se vijorile po ratištima bile su nacionalne, domoljubne, ali i povampirene ustaške i četničke, mudžahedinske, pa i vjerske. Komunizam, onaj kakvog ga svijet poznaje, počeo je u Jugoslaviji propadati još nakon Titove smrti (zahvaljujući Slovencima i Hrvatima), a prije samog rata, čak i prije procesa osamostaljenja republika, realno političko stanje u bivšoj Jugoslaviji se nije moglo više takvim nazivati.

Zatočenici u logorima, ovim ili onim, nisu premlaćivani i ubijani zato što su komunjare, nego zato što su Hrvati, Muslimani ili Srbi, zato što se krste sa dva, tri ili pet prstiju. Nisu rušene džamije, katoličke i pravoslavne crkve zato što su bile komunističke, nego kao najniži stupanj barbarizma i bogohuljenja. Ko je to od branitelja ko danas kaže da se na Grebničkom ratištu borio protiv komunizma? Nitko. Nego ono što je realnost bila – protiv velikosrpske agresije. Te kobajagi bitke protiv „komunizma“ vode se danas, nakon rata, između Hrvata, međusobno.

Talozi bilo koje ideologije, potpuno se slažem s našim Pejom, nisu za uništiti jednokratnom akcijom nego je to proces koji traje i trajat će malo duže. Zar nisu i komunisti smatrali da su ustaška i četnička ideologija zakopani i svodili na pojedinačne slučajeve pjevanja nacionalističkih pjesama. A onda, odjednom, preko noći, (figurativno) svi postadosmo “ustaše” i “četnici”?

Isto kao što je naivno razmišljati da fašistička ideologija u Njemačkoj nema više uporišta i da nije više opasnost. Probat ću ovdje citirati jednog eksperta, jednog od javnih tužilaca Njemačke, gospodin Hans-Heiko Klein-a, koji je čitav radni vijek proveo u borbi protiv ekstremne desnice i neonacista u kontekstu pojašnjavanja rastuće opasnosti od neofašizma: “Mi ne smijemo izgubiti iz vida da naša država nije više ugrožena izvana, nego, ako uopće, iznutra. To je moje ubjeđenje. Ono što me muči, to je pitanje što čini neonaciste tako opasnim? To je jednostavno za odgovoriti – u poređenju sa RAF-om u kobna vremena, nacisti su prihvaćeni kroz šutnju inertne većine. I to je opasnost!”. Dakle, svijet je danas opterećen i drugim opasnostima po mir. Nije bez razloga bivši njemački Predsjednik Roman Herzog u jednom svom govoru naciji o tom pitanju svojevremeno otvoreno upozorio da bi se dalja tolerancija lijevih, a posebno desnih ekstremista u Njemačkoj mogla jednog dana negativno vratiti i prerasti u sukob katolika i protestanata.

A i EU nije vjeroispovijesno gledana homogena zajednica. Mi smo na našim prostorima povijesno opterećeni odnosima izmedju Srba i Hrvata pa će moja laička tvrdnja vjerojatno izazvati reakcije – razlike u načinu ispovijedanja vjere između protestanata, evangelista i katolika (svi su u EU) veće su nego razlike izmedju katolika i pravoslavaca.

George Bush kao otjelovljenje američke vanjske politike slavi se na našim prostorima kao neprikosnoveni mirotvorac i demokrata, neko ko samo dobro donosi. Interesantno je da on ima više podrške na našim prostorima, i od nas - globalno gledano – beznačajnog broja Hrvata, nego kod svojih saveznika, članica NATO-Pakta, EU, Vatikana, pa i od naroda u Americi samoj. Zbog takve politike Amerike sve više se govori o opasnosti raslojavanja NATO i EU pogođenih krizom za krizom. Nisu ni oni kompaktni kako se predstavljaju i kako mi na to gledamo. Sjetimo se npr. afera kada su Francuzi „braći po vjeri“, Srbima, otkrivali najpovjerljivije planove zračnih napada NATO-a i time dovodili u pitanje živote vlastitih (NATO) vojnika? Pomenimo sve više dokaza da je ministar inozemnih poslova Velike Britanje Rifkind podržavao Miloševićev režim (Leigh D., Vulliamy, E.: Sleaze - The Corruption of Parliament). Sjetimo se krize oko (ne)podrške američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu, Iraku, vlade su se zbog toga drmale, žučne prekooceanske diplomatske rasprave vodile? Neki politički komentatori na Zapadu su već govorili o EU kao tvorevini koja bi se (će se) u nekoj ozbiljnijoj spornoj situaciji medju članicama raspala kao kula od karata, slično kao što se desilo sa Istočnim blokom ili bivšom SFRJ? Pogotovo nakon najnovijih proširenja i onih koja tek slijede, EU sve više postaje kulturno, gospodarstveno, religiozno i interesno nehomogena asocijacija u kojoj su sve glasniji oni (članice) koji za svoje unutarnje probleme okrivljuju baš EU.

Njemačka kao zemlja koja je udarila temelje EU nije od toga operirana. Domaljevac ima jako puno ljudi u Njemačkoj, Frankfurtu koji vrlo dobro znaju što o tome misle obični ljudi. Češće negativno nego pozitivno. Smatraju to Kohl-ovom tvorevinom koja je Nijemcima oduzela jaku i stabilnu DM, nametnula im Euro, masovno uvalila nove strance i izazvala val do tada nezamislivih poskupljenja, pad stopa industrijske proizvodnje, neuposlenost… Kritizeri zaboravljaju pri tom naravno da je Vlada Kanzlera Helmuta Kohl-a, na taj način, konstituiranjem EU i uvođenjem Euro elegantno izbjegla priznanje najveće stope inflacije u svojoj povijesti (izuzimajući njemački Reich), a koja je većim dijelom, uz nepovoljnu svjetsku konjukturu, izazvana „gutanjem“ Istočne Njemačke i plaćanjem „odšteta“ Rusima nakon pada Berlinskog zida.

Da se vratim na bit: Povijesno gledano, motorna snaga ratova nisu bile IDEOLOGIJE, nego RELIGIJE. Ako treba, napravit ću jedan historiografski presjek? Ali, mislim da je to ipak jasno i da su suma sumarum religije te koje su (su)odgovorne za najveće svjetske kataklizme. Ja osobno na političke ideologije gledam kao načine i metode na koje vladajuće strukture i slojevi “ubiru danak“, kao način raspodjele drustvenog i svjetskog bogatstva, s tim što je komunizam postavio svoju ideologiju kao bespogovornu religiju, „religiju“ koja je sa svojim nesljedbenicima završavala po kratkom postupku, utopiju koja je morala završiti kako je završila.

Povijest svijeta je povijest ratovanja, učili su nas još u osnovnoj školi i prodavali nam kojekave (najviše grčke teorije), svako na svoj način, svako da opravda rat kojeg je sam vodio (pravedni i nepravedni, osvajački i oslobodilački, prirodni i neprirodni…). Nije povijest svjetskih ratova, nasilja i kataklizma počela ni sa Steevens-ovom parnom mašinom, ni sa pojavom Marxa i Engelsa, niti sa ruskom Oktobarskom revolucijom, niti paralelno artikuliranih političkim ideologijama. Što je po meni kroz povijest bila motorna snaga ratova? S početka ljuske zajednice to je bila prirodna borba za opstanak, život, životni prostor, slično onome što i dan danas vlada u životinjskom svijetu, a nakon toga u srži većine ratova pogonski mehanizam je bio pljačka, ekonomska prevlast i religijska netrpeljivost i dominacija. Spisak svih tih ratova je predug da se na ovom mjestu piše, jednostavnije bi bilo napraviti izuzetke, ali da pomenem npr. Rimsko Carstvo, Egipat, Grčko-Perzijske ratove, Samnitske, Punske, Makedonske, Robovske, Galske, 8 Križarskih ratova, građanske ratove (pa i onaj američki!), Stogodišnji rat, Trinaestogodišnji rat, Japansko-Koreanske ratove, Ratove za špansko, bavarsko i austrijsko naslijeđe, Napoleonovi ratovi, Američko-Britanski rat, Krimski, Austro-Pruski, Grčko-Turski..

Ta zapisana povijest je duga otrilike 3.200 godina (od Trojanskih ratova 1.194 – 1.184 p.n.e.), dok se ratovima u kojima je komunizam igrao ulogu mogu smatrati tek oni (ne svi) unazad 70 godina (od Španskog građanskog rata). U novije doba, Prvi svjetski rat je bio izmedju Atlante i Trojnog saveza. O uzrocima Drugog svjetskog rata i dan danas postoje različita mišljenja, ali se sva koncentriraju na dvije stvari: Versajski ugovor i Veliku svjetsku depresiju. Kako vrijeme više prolazi, u zrcalu aktualnih svjetskih zbivanja i pada komunizma, desničari u Njemačkoj pokušavaju taj rat prikazati kao borbu protiv komunizma kroz totalno izjednačavanje Hitlera i Staljina npr... To bi se možda i moglo progutati kada bi se zanemarila pitanja: zašto je Njemačka osvajala i druge, nekomunističke zemlje, zašto su onda Amerika i Saveznici sravnili Njemačku sa zemljom, otkud napad Japana na Kinu i Mandžuriju, otkud Pacifički i ratovi u Atlanskom oceanu… I kada bi se mogao zanemariti i zaboraviti Holocaust.

U „Crnoj knjizi komunizma“ koja je Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe služila kao jedini izvor informacija, govori se o procjenama žrtava komunizma, čiji je ukupan broj nešto ispod 100 miliona. Cilj te knjige je sveobuhvatno predstaviti zločine komunističkih vlada.

Taj broj od 100 miliona žrtava ne odnosi se se samo na SSSR i Kinu, nego ukupan broj na svijetu. Iz razloga jasnoće podataka, evo kako u toj knjizi stoje:

Kina – 65 miliona
SSSR – 20 miliona
Afrika – 1,7 miliona
Afganistan – 1,5 miliona
Sjeverna Koreja – 2 miliona
Kambodza – 2 miliona
Istocna Europa – 1 milion
Vijetnam – 1 milion
Latinska Amerika – 150.000

Knjiga je naročito u Francuskoj i u zemljama njemačkog govornog područja kontraverzno diskutirana. Povijesna znanost ne poznaje u „Crnoj knjizi komunizma“ rabljeni pojam „Crveni holokaust“. Knjiga je oštro kritizirana i podvučena je jasna razlika između posljedica komunizma i fašizma - Holocausta (prema njemačkim izvorima riječ je o 5,6 - 6,3 miliona ubijenih Židova; ukupan broj žrtava u koncentracionimlogorima nije utvđen; ukupne žrtve II svjetskog rata, prema istim izvorima, cijene se na 50 miliona, od čega skoro polovina - 17 miliona civila i 8,6 miliona vojnika otpada na Sovjetski savez). Eksplicitno se međutim upozorava i odvraća od poređenja, a posebno od izjednačavanja zločina pod fašizmom od onih u komunističkim režimima, što su ekstremne neonacističke organizacije odmah pokušale učiniti.

Interesantno je možda napomenuti da je jedan od autora i autor pogovora knjige Stéphane Courtois koji je prema vlastitom kazivanju bio militantni komunist, prodavao je „biblije“ Mao Ce Tunga i bacao molotovljeve koktele na policijske patrole. U drugom dijelu knjige obradio je države koje su u prvom dijelu izostale: Rumuniju i Bugarsku, te komunističke pokrete u Italiji i Grčkoj.

Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe Europe nema se naravno što prigovoriti na rezoluciji. U njoj se nikakvi brojevi ne pominju. Žalosno je govoriti i o samo jednoj žrtvi, a kamoli o milionskim ciframa. I jedna jedina žrtva je vrijedna pomena i osude zločinaca. Međutim, kako se još uvijek mogu u raznim izvorima pronaći različiti podaci o recimo žrtvama II svjetskog rata (Nijemci npr. broj ubijenih zatočenika nakon II svjetskog rata u Sibiru povećavaju, a Rusi smanjuju), mnogo štošta iz „Crne knjige komunizma“ takođe nije dokazano, odnosno nije na ekzaktnim činjenicama zasnovano, paušalno je i neznanstveno procijenjivano, tako da je ta knjiga u Europi i svijetu izazvala vrlo oštre polemike.

Najpotpunije i najuvaženije kritike sadrži knjiga „Crveni holokaust? - Kritika Crne knjige komunizma“ koju je potpisalo 15 autora iz Njemačke, Francuske i USA. Evo osnovnih točaka te kritike, a odnose se na "Crnu knjigu komunizma":

Obje CITIRANE knjige su radile GRUPE zapadnih autora, jako puno ih ima, i ni jedan od njih nije bio niti jeste "komunjara" - izuzev gospodina Courtois, glavnog autora "Crne knjige..." koji je bio MILITANTNI komunist! Ni jedna webstranica, institucija, organizacija i td. na Zapadu koja imalo drzi do sebe i svog ugleda, ne objavljuje stavove samo jedne, nego uvijek stavove iz OBADVIJE knjige. Tako sam i ja uradio.
Toliko radi svestranosti i objektivnosti, pa neka svako sam za sebe prosuđuje.

Realne prijetnje po civilizaciju su danas, globalno uzeto, uz odnose izmedju religija više postale ozonske rupe, promjene klime na zemlji i svemirski otpad, te MEĐUNARODNI TERORIZAM, nego realna opasnost od povampirenja komunizma. Na našim prostorima i svuda tamo gdje mu je “adio” rečeno, uključujući tu i Rusiju, neće se više vratiti. Bolje da kažem, želio bih da se ne vrati, jer se nikada više neće moći vratiti u nama poznatom obliku, nego bi to bilo prije u obliku nekog novog nacional-socijalizma kojeg cijeli svijet stavlja po zlu ispred ili barem jednako komunizmu. A niko od nas ne želi ne otići u Crkvu na nedjeljnu misu, zato što je nekada bila “inkvizicija” ili što su u Latinskoj Americi vršena nasilna pokrštavanja?

Zato mislim da će se problem komunističke Kine i preostalih državica riješiti “iznutra”, sam od sebe, treba imati strpljenja. (Ako je to nepravilno gledište, onda mi nije jasno zašto danas kada je sve poznato, kada svi govore o strahotama i žrtvama tog Kineskog režima, zapadne zemlje ne učine najmanje što učiniti mogu - bojkotirati Olimpjiske igre u Kini! Naprotiv, vlade se utrkuju koja će prije priopćiti da njeni sportaši odlaze u Kinu. Dalai Lama kao simbol otpora komunističkog režima, s kojim se htio slikati svaki zapadni diplomata, u audijenciju ga primiti, ostao je sam, sa svojim tibetskim narodom, na cjedilu. Sem izjava o i pozivanja na rješenje sukoba mirnim putem, ništa.) Ili bi jedno bombardiranje malene i jadne Kube (slično onom u Vijetnamu) stavilo točku na problem?

Koliko ja razumijem svjetske procese, preciznije one u sferi zapadnog utjecaja, ili još malo šire, u okvirima Kršćanstva, gradi se jedan sasvim novi svjetski poredak, NOVI SVIJET, jedna zajednica neovisna o rasnim, nacionalnim, vjerskim, kulturnim i drugim različitostima, jedan novi svijet u kojem se već odavno smatra kontraproduktivnim spočitavati npr. Englezima, Portugalcima, Špancima... nasilni kolonijalizam, Nijemcima da su Svijetu podarili fašizam, Rusima da su (“na njemačku ideju”) svijet “ukrasili” komunizmom, Crkvi da je sakralno u vjeri oskrnavila inkvizicijom... Svako je, kako pročitah na jednoj posavskoj webstranici, imao u povijesti svoje divljake.

Počelo su ti procesi sa Europskom zajednicom – bez granica, a ko zna možda će se nekada u budućnosti završiti globalno – možda će Neko ili Nešto sve nas diljem zemaljske kugle natjerati da tu malenu svemirsku lopticu, planetu Zemlju, smatramo kao svojom, našom, zajedničkom.

A mi? Gdje i kakvi smo mi u tome? I što ćemo mi toj Europi i takvom novom Svijetu, pri ulasku, na dar ponijeti? A i dobiti?

“Američki san”, sam po sebi, sigurno ne.

P. Mišić

 

Pejo Gašparević je s pravom citirao na kraju svjetski poznatog teologa iz Tübingen-a, rođenog Svicaraca, Prof. Dr. Hans Küng-a kojem je (nažalost) Sveta Stolica 1979. godine oduzela pravo propovjedanja kršćanstva (Missio canonica). Njegov „Projekt svjetskog etosa“ (Stiftung Weltethos für interkulturelle und interreligiöse Forschung, Bildung und Begegnung) čiji je predsjednik, propovijeda i dalje da je održanje svjetskog mira uvjetovano mirom između religija. On smatra da različite svjetske religije imaju vrlo sličnu etiku u pogledu osnovnih pitanja, kao što su Deset božjih zapovijedi. Razlike u stajalištima nisu bile smetnja da ga aktualni papa Bendikt XVI, te ranije Pavao VI prime u privatne audijencije (Ratzinger 2005.; Giovanni Battista Enrico Antonio Maria Montini 1965.). Nadajmo se da od te zadnje posjete nešto i bude, a aktivnosti koje Vatikan u zadnje vrijeme poduzima idu upravo u tom pravcu.

Kada sam tekst vec završio i objavio, sjetih se svog dobrog prijatelja Uli Diepolda-a, koji mi je prije puno godina poklonio primjerak svog diplomskog rada iz teologije na Katoličko-teološkom fakultetu Ludwig-Maximilians-Universitäta u Münchenu, upravo na temu jednakopravnosti svjetskih religija prema pluralističkoj teoriji John Hicks-a.
Priznajem, do danas nisam rad pročitao, samo ovlaš prelistao, sada ću to obavezno učiniti. Zbog aktualne teme, ali još više zbog prijatelja Ulija koji je za taj rad dobio ČISTU DESETKU!