Drugo je to...
Pokušava mi jedan drugar objasniti kako ne trebam govoriti kako su govorili moji preci u Posavini, to je primitivno i prevaziđeno, nego trebam govoriti čistim hrvatskim književnim jezikom, jer sam Hrvat.
I da bude ubjedljiviji, još me provokativno pita:
„Eto, jesi li Hrvat?"
"Jesam", priznam ja, „Ali sam iz Bosne."
„Nije važno, ako si Hrvat, trebaš pričati hrvatski, pa gdje god da si."
„Znači, i Dalmatinac i Zagorac trebaju pričati ijekavski, zato što je to književna varijanta?"
„Pusti ti Dalmatinca i Zagorca, to je drugo!"
„Dobro, puštam Dalmatinca i Zagorca! Evo, zamislimo jednog Hrvata u Vojvodini. Treba li i on govoriti hrvatski, tražiti da se tamo u školama uči hrvatski, u Parlamentu, na prometnim znacima i svim javnim natpisima piše i hrvatski... Treba li tako?"
„Pa, naravno da treba! Oni imaju pravo na to, to su svjetki standardi koji se moraju poštivati!"
„Aha! E, treba li onda i Srbin u Hrvatskoj govoriti srpski, tražiti da na srpskom jeziku djeca uče u školi, da se piše dvojezično kao što mi tražimo za Hrvate u Vojvodini?"
„Stani, pa to nije isto! To je nešto drugo!"
„Znaži, ako te dobro razumijem, ti smatraš da u hrvatskom Parlamentu Zagorac smije pričati ekavski, a Srbin ne smije? Da Dalmatinac smije reći hiljada, a Posavac ne smije? Gdje nam se gubi ono naše čuveno: Ne čini drugome što ne želiš da ti učini drugi?"
„Ti si sve pomiješao! Miješaš babe i žabe! Rekao sam ti već da je to nešto drugo. Ne možeš to uspoređivati!"
„Kako ne možeš uspoređivati? Evo, pogledaj u novinama kako ugledan čovjek, Hrvat, piše baš o tome i govori upravo ovo što ti pričam!" Guram mu novine pod nos. On ih uzima, gleda naslov i ime autora, pa ih odbacuje kao da su zaražene virusom side:
„To smeće komunjarsko!"
„Kako, komunjarsko? Čovjek je bio u partiji samo godinu dana i napustio je još dvadeset godina prije rata. Bio je samo obični član, a tvoj idol Tuđman je bio u vrhu, i general vojske protiv koje je Hrvatska ratovala, pa on nije komunjara?", izgubim ja već živce kod ove njegove opaske.
„Pusti ti Tuđmana, drugo je on! Ne može se on uspoređivati s tamo koje-kakvima!"
I tako smo moj drugar i ja mogli pričati do sudnjega dana, on bi za sve imao svoj neoborivi argument: To je nešto drugo! Nema te sile na svijetu koja bi mogla oboriti njegov dokaz, pa sam se i ja radije predao nega nastavio razgovor.
To me ponukalo na razmišljanje: jesmo li mi sami takvi, ili je takvo ponašanje jedne kategorije ljudi uobičajeno u čitavom svijetu? Kako je u zemljama visokog stupnja demokracije?
Brzo sam našao odgovor u jednoj TV emisiji koja je upravo ovih dana prikazana u Nizozemskoj. Jedan njihov veliki komičar je u prepunoj dvorani izvodio svoju predstavu. Pričao je kako je bio u Južnoafričkoj Republici, gdje ima mnogo Holanđana. Pa je govorio kako su se lijepo provodili. Rekao je da su se prvo okupili, njih mnogo, i da su otišli na jednu veliku livadu.
Publika je to odobravala sa smiješkom.
Tamo su ponijeli roštilj i pravili svoja nacionalna jela.
Publika se još više smješka.
Onda su se igrali svojih igara i pjevali svoje pjesme, uz pomoć pripremljenih CD-ova koje su nabavili iz Nizozemske.
U dvorani se čuje i aplauz.
Potom se i zaplesalo uz mahanje holandskim zastavama.
U dvorani urnebesan aplauz.
Onda glumac nastavlja:
„I tako smo ponavljali iz dana u dan. Lijepo, a?!"
„Daaaa! Divno! Bravo!", orilo se u dvorani.
Onda se glumac odjednom uozbiljio i pitao prisutne:
„Pa dobro, zbog čega mi sve to pokušavamo zabraniti strancima da rade ovdje, kod nas?"
Već pretpostavljate da se cijela dvorana odmah uozbiljila.
Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
P.S.
Kao malu ilustraciju što se sve smatra "neospornim" hrvatskim jezikom, pročitajte komentare čitatelja u "Večernjem listu" OVDJE.
