Diskusija o Josipu Brozu i druga pitanja
Ešref Zaimbegovic
DOPISNICA IZ CEŠKE REPUBLIKE II
Maj mjesec svake godine izazove nove diskusije o Josipu Brozu Titu. U maju se susreću godišnjica njegovog rođenja (25.05.1892. - precizan datum je uvijek bio diskutabilan), godišnjica njegove smrti (04.05.1980.), kao i godišnjice događaja vezanih za proslavu Dana mladosti i nošenje štafete. Javljaju se njegovi poštovaoci, njegovi protivnici, neutralni komentatori i istoričari. Posebno kritički se javljaju određene skupine i pojedinci iz Srbije i Hrvatske, pa i iz Bosne i Hercegovine.
Dok sam pripremao ovaj prilog imao sam priliku pročitati i komentar gospodina Peje Gašparevica „Uskrsavanje Tita“ objavljen 27.05.2008. na d.net. O tome ću reći svoje mišljenje.
Josip Broz Tito
Rodio sam se i odrastao u doba Titove vladavine. Moj otac je bio u partizanima od septembra 1943., majčina uža i šira porodica dala je više pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta. Iako je poslije rata nešto imovine bilo nacionalizovano svi su ipak bili aktivni u stvaranju novog društva i prema njemu pozitivno postavljeni. Pošto sam odrastao u takvom okruženju možda neću uspjeti biti u potpunost objektivan u ocjeni Titove epohe. Sigurno je da o nekim stvarima danas mislim drugačije nego prije dvadeset ili trideset godina. Ta epoha nije bila samo bijela ali, sigurno, ni sasvim crna.
Trebamo svakako reći da smo u tom periodu mirno živjeli, mogli smo se školovati gdje smo htjeli (ja u Beogradu i Osijeku), relativno lako smo se zapošljavali, mogli smo bez problema putovati u inostranstvo, privreda se razvijala, otvarali su se ekonomski odnosi sa zapadnom Evropom.
Komunizam i antifašizam
Ako bih htio kritički analizirati neke elemente Titovog vremena onda bih rekao:
Tito je bio i ostao komunista do kraja života. Komunizam je, kao što znamo, u mnogim stvarima ostao samo utopija. U nekima je otišao u suprotnost svojoj suštinskoj ideji. Veliki demokrata Tito nije bio.
Tito je bio antifašista i vodio je najjači pokret otpora u cijeloj Evropi, koji je bio silniji i od francuske „Resistance“. Komunizam je prije drugog rata bio kontrast fašizmu. Mnogo intelektualaca, mladih ljudi, radnika prišlo je komunizmu jer su bili protiv fašizma. To je pokazao i španjolski građanski rat. Veliki evropski antifašisti nisu ni prstom mrdnuli kada je Hitler otvoreno pomagao Frankovom fašističkom pokretu da silom slomi demokratski konstituisanu Republiku, nisu ni prstom mrdnuli kada je Hitler anektirao Austriju, prepustili su mu Čehoslovačku, a postali su „antihitlerovci“ kad su se njihove zemlje našle na redu.
Tito i komunisti su podigli ustanak, privukli i hiljade nekomunista, istjerali okupatora, dobili rat i oslobodili zemlju. Vratili su Hrvatskoj Istru i dio Dalmacije koju je Pavelić ustupio Italijanima.
Fašizam je u ratu pobjeđen. Nijemci, pa i Italijani, su se sa svojom prošlosti obračunali, mi ne. U Srbiji su četnici zakonom izjednačeni sa partizanima, u Hrvatskoj partizani gurnuti u zapećak, oznake ustaškog pokreta i pjesme o tom i tom i danas su veoma žive (vidi najnoviji koncert Tompsona u Zagrebu), a veliki broj spomenika iz NOB-e su nepovratno srušeni, u Sarajevu skoro da nema više ulica sa imenima partizana.
„FAZ“ i Karl Peter Schwarz
Karl Peter Schwarz
Gospodin Gašparević u svom prilogu citira izvode iz članka novinara Karl-Peter Schwarza, objavljene u Frankfurter Allgemeine Sontagszeitung od 04.05.2008. To su vrlo ugledne novine. Njihov novinar K.P. Schwarz piše često o zemljama Centralne Evrope i Balkana, bio je dopisnik FAZ iz Praga. Poznat je međutim i po svojim izrazitim antikomunističkim stavovima koji često nailaze na nesuglasnost čitalačke publike i stručnih komentatora u tim zemljama, kao i potporom stavovima sudetskih Nijemaca i njihovog udruženja „Sudetendeutsche Landsmannschaft“.
U FAZ-u od 06.05.2005 on piše: “04.maja 1945. počelo je sa Praškim ustankom jedno od najvećih etničkih čišćenja 20. stoljeća“. Pri tom ne treba zaboraviti da je Čehoslovačka kao protektorat bila pod njemačkom okupacijom od 1939. do 1945. godine. Za to vrijeme, prema češkim podacima ubijeno je oko 340.000 Čeha i Slovaka od čega 260.000 Jevreja. Praški ustanak je bio spontani pokret Pražana na istjerivanju ostataka okupatora iz Praga i sačuvanje istorijskog Praga od uništenja. Ustanak je trajao jednu sedmicu, a spomen-ploče poginulim ustanicima i danas, neokrnjene, stoje na mnogim praškim zgradama.
Konzervativni češki dnevnik „Lidove noviny“ („Narodne novine“) u izdanju od 22.04.2006., pišući o pokušajima izjednačavanja nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu sa poslijeratnim odmazdama, kaže iz pera Eve Hahn i Hansa Henninga Hahna: “U Češkoj poznati korespondent njemačkog dnevnika Frankfurter Allgemene Zeitung, Karl-Peter Schwarz, ne skriva svoje simpatije za revizijom istorijskih činjenica i prezentuje istoričare kao zaslijepljene, lijevo orijentisane, protivnike kritičkog pisanja povijesti.“ No, njegovi stavovi su njegovo pravo. K citaciji jedna konstatacija: jedino u Jugoslaviji je bio pravi ustanak zato i više žrtava. I jedno pitanje: Zna li se ko je te civile pobio? Jesu li ih sve pobili partizani?
Možemo govoriti i pisati šta hoćemo, ali kad su Austrijanci tražili od Slovenije (prilikom ulaska u EU) da se odrekne zaključaka AVNOJ-a, ta je to odbila.Ti zaključci imaju svoju političku i istorijsku težinu i veliki značaj za sve države nastale iz bivše Jugoslavije. Danas kad udruženja izbjeglica iz Njemačke i Austrije traže rušenje „Benešovih dekreta“, sve partije iz češkog političkog spektra su jedinstvene u odbijanju tih zahtjeva.
Represalije poslije rata (Bleiburg, Kočevski rog, Križni put) se mogu, gledane sa aspekta završetka dugog i krvavog rata, razumjeti, ali ne i opravdati. Uz zločince ubijeno je i mnogo civila koji su pokrenuti propagandom protiv partizana krenuli na izbjeglički put. Ti zločini se moraju istorijski razjasniti. Postavlja se jedno pitanje: Gdje su u tim teškim momentima završetka rata bili vođstvo NDH i Rojalistčkog pokreta kraljevine Jugoslavije? Uz svoj narod?
Churchill i de Gaulle
Winston Churchill
Njih dvojica spadaju u najpoznatije i najpriznatije političare 20.stoljeća.
Churchill je praktično na kraju svoje duge poltičke karijere uspio Britaniju odbraniti od Hitlera, a time doprinio i krahu fašizma. Bio je antikomunista, ali komunizam nije izjednačavao sa fašizmom. Vojnu misiju, sa svojim sinom Rundolfom, poslao je u jeku rata Titu, a ne nekomu drugom!
Charles de Gaulle
De Gol je uspio svojim vještim političkim manevrima Francusku uvesti među sile pobjednice, iako Francuska nije direktno ratovala, a pored pokreta otpora imala je i veliki broj kolaboratera. On je poslije rata naredio opsežne istrage protiv saradnika okupatora, a osuđeno je i pogubljeno nekoliko desetaka hiljada ljudi. Wikipedia navodi da je u mimosudskom postupku „čiščenja“ kolaboratera (Epuration savage) ubijeno najmanje 10.000 ljudi.
Toliko o antifašizmu, ratu, demokratiji i osveti.
Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata
Sa današnjeg moga aspekta gledam na nacionalizaciju (koja je sredstvo svih revolucija već stoljećima, uključujići i Francusku revoluciju) kao nepravdu prema ljudima čije su porodice generacijama pošteno stjecale imetak, a potom im bilo najednom sve oduzeto.
Daidža (ujak) moje matere, veleposjednik Ibrahim-Aga Hadžialijagić - Agica, imao je prije rata velike posjede u Hasiću. Poslije mu je sve oduzeto. Normalno da on novu vlast nije volio.
Na drugu stranu, hiljade bezemljaša i sitnih zemljoradnika dobilo je nešto zemlje koju su mogli sami obrađivati i sa tim su bili veoma zadovoljni. U gradu Šamcu su se počela osnivati mala preduzeća, krojačke i tapetarske zadruge, ljudi su se zapošljavali i bili zadovoiljni.
Samoupravljanje je bilo jugoslavenski model socijalističke privrede. Kao ekonomista mislim da na kraju nije uspjelo zbog nerazriješenog pitanja vlasništva (društveno - svačije i ničije). Ono je međutim u sebi imalo elemente koji se danas koriste u razvijenim privredama: učešče radnika u imovini firme - kupovina akcija firme pod povoljnim uslovima, učešće radničkog savjeta (Betriebsrat) u upravljanju firmom, formiranje zajedničkog ukupnog prihoda, itd. Veliki problem samoupravljanja bila je i prevelika decentralizacija koja je onemogućavala optimalnu centralizaciju kapitala.
Titu su predbacivali da je šezdesetih godina pokrenuo ekonomsku emigraciju naših ljudi prema zapadnoj Evropi. Međutim, u istom periodu išli su tamo i Turci, Grci, Italijani, Portugalci. Ko je od naših htio politički emigrirati mogao je, velika većina nije. Naši ljudi su teško radili, dobro zarađivali, gradili nove kuće, kupovali nova auta. Još danas su naša posavska sela bolje izgrađena od pandana u Slavoniji.
Govori se da je Titova vlast dovela Jugoslaviju krajem sedamdesetih godina na ivicu kolapsa zbog velike zaduženosti. Zaduženost sama po sebi nije problem. Glavno je postoji li ekonomska osnovica za vraćanje tih dugova. Danas je Hrvatska sa 4,5 miliona stanovnika nominalno zaduženija nego bivša Jugoslavija sa 22 miliona stanovnika. Nadati je se da to Hrvatsku ekonomski i socijalno neće previše pritisnuti.
Uz sve ove kritičke primjedbe ja Titovu epohu ocjenjujem pretežno pozitivno.
Šta o Titu kažu Cesi?
Nastojeći ukazati razna mišljenja o Titu, našao sam u svojoj arhivi dva članka čeških novinara i znanstvenika:
Milan Syrucek
Izdavačko preduzeće „Economia“ iz Praga organizovalo je 1999. godine ciklus predavanja na temu „Veliki Evropljani“. Jedan od tih velikih bio je i Tito. U poznatom dnevno listu „Hospodarsky noviny“ („Gospodarske novine“), publicista i komentator Milan Syruček na predavanju je dao osvrt pod naslovom „Veličina i granice J. B. Tita“. Ukazujući na to da je Tito u poslijeratnom periodu obezbjedio Jugoslaviji značajniju ulogu nego što bi joj po geopolitičkoj poziciji, ekonomskom i političkom potencijalu pripadala, Syruček kaže:
„Bio je nadprosječno intelegentan čovjek, koji je razmišljao realistički i pragmatično, sa smislom za analitičko razmišljanje. Bio je odlučan i svjestan svojih ciljeva. U najdramatičnijim okolnostima uspio je sačuvati hladnu glavu. Imao je lični šarm: rado se dobro oblačio, znao je strane jezike, volio je lijepe žene.“
Na drugu stranu, kako kaže Syruček, volio je moć. Bio je veliki političar, ali ne i demokrata. Ekonomika ga nije previše zanimala, a teoretska i praktička pitanja njenog razvoja ostavljao je Edvardu Kardelju i drugima.
Ističuči njegove pozitivne strane autor konstatuje: “Bio je svjestan etničkih problema zemlje i uspio je držati etničke odnose po više desetljeća u harmoniji kakva nije bila u cijeloj istoriji te zemlje... Bio je jedinim predstavnikom međunarodnog pokreta koji je uspio dati javni otpor Staljinu... Tito je odlučno branio suverenitet zemlje, a nije se bojao prijetnje vojne intervencije... Titovom domenom bila je međunarodna politika. Njoj se posvetio bez ostatka, a to kako u evropskim mjerilima, gdje je imao značajno učešće na tzv. „helsinškom procesu“, tako i u „trećem svijetu“, gdje su novonastale države po raspadu kolonijalnog sistema osjećale potrebu za vlastitom politikom. Bio je osnivač pokreta nesvrstanih.“
Na kraju komentara autor ističe da je krajem sedamdesetih godina jugoslavenski ekonomski i politički sistem bio značajno izcrpljen, ali da Tito već nije bio sposoban provesti potrebne reforme, nego je čak usporavao reformske procese.
Drugi autor čije stavove bih htio ovdje predstaviti je istoričar Jan Pelikan. Pelikan je predavač na Filosofskom fakultetu Karlovog Universiteta u Pragu i koautor knjige „Istorija jugoslavenskih zemalja“ (1998).
Njegov članak pod naslovom „Diktator čija zemlja je nestala sa karte Balkana“ objavio je praški dnevnik „Lidové noviny“ („Narodne novine“) 06.05.2000. u povodu 20 godina od smrti J. B. Tita. Iz naslova bi se mogao očekivati negativistički odnos prema Titu, ali članak je pored sve kritičnosti, po mome mišljenju, veoma objektivan.
Pelikan na početku daje konstataciju koja na neki način vuče na početak moga pisanja. Kaže: “Složenost i protivrječje Titove ličnosti omogućava propagandistima dovoljno elemenata za oštre kritičke analize ali i za duge hvalospjeve.“ Potom se osvrće na vrijeme drugog svjetskog rata i poraća: „S Titovim imenom je povezana herojska epopeja oslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda protiv fašizma, ali isto tako i nasleđujuće brutalne represalije prema domaćim poraženim protivnicima. U njima su bile likvidirane ne samo stotine kolaboranata, nego i hiljade nevinih civila“.
Veoma interesantna je Pelikanova ocjena istorije Balkana 20. stoljeća. On kaže: “Karijera J. B. Tita je u mnogim crtama identična sa sudbinama drugih balkanskih vladara koji su u 20. stoljeću imali vlast. Titu nije nedostajala upornost i inteligencija, ali ni brutalnost. Ali, bez tih osobina nije bilo moguće u jugoistočnoj Evropi vladati. U tom regionu vladali su jedino diktatori. Tek po padu režima pukovnika 1974. godine, Grčka je kao prva počela pomalo da razvija demokratiju.“
Pelikan Tita ipak izdvaja kao „boljeg“ u toj grupi: „ Josip Broz Tito spadao je u malu skupinu autoritativnih (balkanskih) vođa, koji su postigli neosporne uspjehe, a uz sve negativnosti, pozitivno uticali na društveni i civilizacijski razvoj svojih država… U doba njegove vlasti proživio je jugoslavenski region do tada neviđeno razdoblje mira i neospornog prosperiteta. S prolaskom vremena je potom u osnovi svejedno s kakvim mjerama su ostvareni ti pozitivni trendovi… Sa gledišta prošlih i budućih perioda, ali i u sravnanju sa paralelnim razvojem ostalih balkanskih zemalja, bila je Titova epoha u potpunosti izuzetna, posebno zahvaljujući etničkoj toleranciji i relativnoj harmonizaciji nacionalnih odnosa… Prvi put u istoriji jugoslavenskih prostora vlast nisu nikoga diskriminovale samo zbog njegovog nacionalnog identiteta, po prvi puta nije imao ni jedan narod privilegovanu poziciju.“
Vidjeti je da Pelikan kao i predhodni autor konstatuju dugi period etničkog mira i suživota kakav na ovim područjima prije toga nije bio doživljen.
Pelikan na kraju kaže: „Tito je nastojao da nacionalni mir ostane sačuvan i poslije njegove smrti. Nije dospio do strategijskih rješenja. Pri tome je pitanje, da li su se bolja rješenja uopšte nudila…
Eksploziju nacionalnih naboja na početku devedesetih godina nije izazvalo Titovo nasljeđe. Za aktuelnu jugoslavensku krizu krivicu nose prije svega lokalni politički vođe. U žudnji za moći ponovo su rasplamsali nacionalnu euforiju, koja je prerasla u krvavu ekstazu…
Josip Broz Tito nije pripadao velikim misliocima, još manje vizionarima…
(Ali) u plejadi državnika, koji su vladali na balkanskim prostorima u minulom stoljeću, neosporno mu pripada časno mjesto.“
O Titu nije sve ni crno ni bijelo. Po meni je to bilo dobro razdobje u kome smo imali mnogo uspjeha, ali nažalost nismo našli rješenja kako uraditi to što je uspjelo krajem osamdesetih godina državama u centralnoj Evropi.
Možda zato što smo mi Balkan?
Ešref Zaimbegović
esref.zaimbegovic@domaljevac.com
