Fali mene na sve strane!
"Made in Germany"
U mojoj eri, koju računam od dana mog rođenja pa do danas, postavljeno mi je mnogo pitanja, dato mnogo odgovora, a i ja sam na mnoge znala odgovore. Možda ne odmah, nego kasnije, možda još kasnije ili još mnogo kasnije. Važno je da sam na mnoge i sama odgovorila. Međutim, na jedno pitanje koje mi je po ko zna koji put postavljeno, ne znam odgovoriti. Još ne. Pitanje : «A šta ti fali?»
Hm... Kao svaki Homo Sapiens prvo prelistavam sive ćelije koje me i čine najinteligentnijim bićem na planeti Zemlji. Barem me ostali Homo sapiensi koji su napisali knjige i knjige na temu «Čovjek» u to uvjeriše.
Sive ćelije, prilagođeno njihovoj glavnoj funkciji «razumno posmatranje činjenica u smjeru samoopstanka», daju glavni odgovor: Živiš, misliš, znači postojiš. Ne bi to bio ni tako važan odgovor nekom drugom Homo sapiensu, da ja nisam poseban primjerak ove vrste, naime Bosanka. Živjeti, slobodno misliti i još uvijek postojati, nakon svega što se desilo od 1992. godine u Bosni i Hercegovini, smatra se jako velikom srećom. Trebala bih nakon ovog prvog odgovora biti happy. Ali nisam happy, nisam još uvijek ni h od happy.
Listam sljedeće sive vijuge ne bi li stigao malo uvjerljiviji odgovor. Onaj koji bi me zadovoljio. Šta mi fali, šta mi fali...?
Nalaziš se u jednoj od najjačih zemalja zapadne Evrope, u Njemačkoj. Tu su ti sve mogućnosti otvorene, nije ovdje nezaposlenost kao u tvojoj zemlji 30–40 %, nego pišljivih 10%. To je, znači, drugi odgovor. To 10 % nezaposlenih sa onima koji rade jedan Euro Job, čini samo pišljivih 10 miliona stanovnika. Znači duplo koma nešto više, nego građani BiH zajedno. Na ovoliku cifru me prelije znoj, ali idem dalje.
Neke sive vijuge, koje imaju funkciju sumnjati u činjenice, šute. Znači u ovom ima istine.
Završavam trećinu prelistanih vijuga i dobivam treći odgovor: Ovo je ugodna zemlja za život, ne samo demokratski gledano, nego i filozofski. Sjetim se sociologije i filozofije i svih njihovih neimara. Čujem kako dovikuju i Kant i Hegel, iz daljine me doziva Aristotel držeći pod ruku Platona. Da, nadogradnja je bitna, baš kao i zakon. Ne samo da ti je dopušteno da se izražavaš slobodno, pa i da psuješ nije zabranjeno, samo ako ne pretjeraš pa izneseš u psovkama i poneku neugodnu istinu, nego ti je i cesta dobro asfaltirana, vatrogasna ti dođe na vrata čim se oglasi alarm na dim kao i policija koja se stvori čim komšija glasnije podrigne iza ponoći. Sve je uređeno tako da nama građanima ništa ne fali. Da se zadovoljim ovim odgovorima? Nešto mi ne da, pa ne da. Hajd' dalje onda, dok mi ne bude zadovoljena komplet nadogradnja zajedno sa prozorima.
Druga trećina vijuga već počinje zadirati u dubine koje je možda samo Einstein koristio. Biva već komplikovanije. Sve postaje u ovim dubinama relativno. Dio si jednog društva u kojem nosiš malo drugačiji pasoš, ali ga smiješ pokazivati na pultu Biroa za zapošljavanje. Pogotovo mi je to dozvoljeno na pultu Biroa za strance. Aha! Stranci! Tu smo! Einstein trlja ruke zajedno sa svim svojim formulama. Domaći stranac ili strani domaćin? Gdje smo, šta smo? Ma sve je to relativno. Možeš biti šta hoćeš, dođeš na isto: Nisi isto... i punkt tj. tačka.
Vijuge rade ubrzano. Listam još brže. Imam pravo na zapošljenje iako imam bh pasoš. Naravno, ako mi priznaju bh diplomu. E, to: Malo morgen! Znači relativna šansa. Imam pravo da ne budem na margini društvenih zbivanja u zemlji, ali foteljaše nemam pravo da biram. Relativno mi i ovo pravo. Ne bi bilo relativno kad bih skoknula do Biroa za strance i zatražila njihov pasoš. Hehe...to je lako. Ispuniš demokratski formular u kom su pitanja kao ova. Koliko voliš ovu zemlju? Donekle je i volim. Zemlja k'o zemlja. Pripadaš li nekoj terorističkoj organizaciji? Ako su nesvrstani i pacifisti teroristi, onda pripadam. Priznaješ li kulturu ove zemlje i njene ostale nadogradnje? Ako zažmirim na glasno čišćenje nosa za susjednim stolom u restoranu, parole «Ausländer raus! » kad krenu izbori, mogu reći da i to može proći. Koristiš li sapun dok se kupaš? E, jebi ga sad! Pa nisam državljanka srednjeg vijeka. Priznaješ li ovo društvo kao svoje i jesi li spremna čuvati ovu zemlju... «i tekovine naše borbe kao zjenicu oka svoga? Pioniri maleni! Hej, Slaveni jošte živi... !». Ima neka tajna veza, tajna veza za sva Socijalističko-demokratsko-lagatorska uređenja za sve ljude. E, vala jesam horna uvijek za čuvati ljudsko dostojanstvo, voljeti bližnjeg svog ko zjenicu oka svoga, ali čuvati vaše trezore u kojima su naše pare?! E, to nisam i nikad neću biti spremna i punkt, tj. tačka! A zašto? E, zato što me dijeli samo ovaj formular pa da budem slobodan čovjek u vašoj zemlji. I to je demokracija? Moja diploma, kao sve diplome koje imaju pečat nekog univerziteta u BiH, je samo neki smiješni papirić iz jedne male zemljice na brdovitom Balkanu. Sve je ovdje relativno! Idemo dalje.
Zadnja preostala trećina vijuga me uljudno dočekuje. Pokušava smiriti bosansko – hercegovački temperament sa najjačim od najjačih: Raciom. Stiže njegovo veličanstvo Ratio i vodi svoje ministre iz ureda Ratio officii. Šepure se preda mnom Ratio legis i Ratio iuris. Malo predavanja o smislu zakona i prava neće mi škoditi. Slijede Rationes pro et contra da bismo zajedno sagledali sve Za i Protiv. Rationes dubitandi su na mojoj strani i pregledavamo sve razloge za moje sumnje. Rodoljublje je, reče njegova visost Ratio, samo slučajna i relativna. Patriotizam je samo želja Čovjeka da se negdje smjesti. Mi ljudi smo, na kraju krajeva, isto što i životinjski stanovnici iste nam planete. Moramo da živimo u čoporima, gnijezdima, leglima, brlozima, kolonijama... rezervatima... getoima. Svojom ili tuđom voljom moramo biti negdje smješteni. Zakoni i oni koji ih provode su tu da nam pomognu da se smjestimo.
Znači ja sam igrom slučaja, jer su i moji roditelji igrom slučaja, državljanka BiH. Patriotizam, znači, počiva na slučajnosti. U mom slučaju je to i slučajno odsustvo, s obzirom da sam tamo gdje mi se nije desio taj slučaj slučajne pripadnosti. Pa, meni je ta slučajnost baš draga. Da napomenem, ljubav se može održati i na daljinu. Neka ja i dalje vodim ljubav sa svojom domovinom, meni to, a ni njoj uopće ne smeta. Pustite me da se i dalje volimo. U toj ljubavi nema odgovora na pitanje: Šta mi fali? U toj ljubavi ničeg ne fali, možda malo više razumijevanja, ali mi se volimo pa ćemo na tom raditi. Meni je ova pripadnost draža nego neka kolonija, Unija, rezervat (u koji nas je htio strpati neki engleski lord, Bog mu blentravu sudio) ili ne daj Bože da se smjestim u neki Gheto. Ne volim zidove, a još manje žice.
Sad kad je rat prošao, stalno me pitaju, pošto posla nema ni za lijeka, zašto se ne vraćam u domovinu. Hm... Sad kad je i ovdje nezaposlenost postala tema dnevnika, slušam kako su stranci za sve krivi. Hmm... Sad kad je par mladih huligana pretuklo jednog penzionera na ulici, a drugog u trolejbusu, traži se da se stranci koji prave probleme tjeraju iz zemlje. Prebrojavaju se zatvorenici - stranci po zatvorima. Prebrojavaju se nezaposleni – stranci. Meni hladno oko srca. Pojavljuju se karikature Proroka Muhameda sa bombom na turbanu. Meni zima oko srca. Vozeći se kući čitam u sebi, da djeca ne čuju, parole nekih stranki. Mi nećemo dozvoliti gradnje džamija, mi čistimo zemlju od crnih ovci, mi smo protiv uvoženja stranaca...! Ispuštaju gasove i otpad iz crijeva, koja im se mutacijom nalaze u glavi i to na oči ovoj demokratsko – kulturnoj zapadnjačkoj zemlji. Na moje oči, na naše oči...
Počinjem sumnjati u moje postojanje, jer kako čovjek može postojati tamo gdje mu pismeno stoji da ga se rado želi vidjeti Nepostojećim?
Ma mene je nemoguće otjerati. Integrisati se mogu lako na ovo društvo, jer iz sličnog mi je porijeklo. Znači integrisati se mogu lako, jer se ne moram integrisati. Asimilisati se mogu onako – kokane. Jedan bosansko – hercegovački stanovnik nikad nije bio parazit i punkt, tj. tačka! Malo bolickaju ove gore parolice iz crijeva mutanata, ali nisu ovdje svi mutanti. Prema tome, nema ni ovdje odgovora.
Istupa pred mene gospodin Ratio Ultima i udara čekićem po stolu. Donešena je odluka. Meni ništa ne fali, kad pregledamo sve izjave svih advokata, ministara, zakonodavaca i drugih. Posljednji dokaz da mi ništa ne fali jeste da mi stvarno ništa ne fali. Došli smo do kraja. Čovjek je zadovoljan onoliko koliko sebi to dopušta, tapše me po ramenu Ratio. Ako ti i ne priznaju diplomu, uradi njihovu, ako te tjeraju, ti ostani, ako te ne priznaju, ti se odredi, ako seru, začepi uši...
Izlazim iz sudnice. Mislim da sam dobila odgovor. Svi se problemi mogu riješiti u komori «Pomiriti se i iz ponuđenog uzeti najbolje».
Izlazim, ali ne mogu da napišem da mi ništa ne fali. Ima li još šta da pregledam prije nego odgovorim na ovo vječno – dijasporsko pitanje: Šta ti fali?
Neko nekad davno reče da smo mi Homo Sapiensi, ne zbog mozga, jer njega i životinje imaju, nego zbog nečeg drugog zbog čega nam u imenu stoji Homo. Nema Homo dinosaurije, nema Homo vukova, ni Homo hijena. Ima samo jedan Homo. Onaj koji ima nešto što ne umije locirati. Onaj koji zna da to postoji, ali ne umije objasniti. Onaj koji zna da se baš one stvari koje su najvrijednije ne umiju opisati. Naša duša, naše unutarnje biće, ono što smo, ono po čemu smo svi mi jedinstveni. Ono neponovljivo Ja. Gdje da ga nađem? U Zakonicima, u Filozofiji... Gdje?
Tražim ga. Tražim ga od početka svoje ere pa do danas. Na početku ga je bilo prilično mnogo. U masama snova, ljubavi, nadanja. Eno, vidim ga po sokacima, upetljalo se u nostalgiju, viri preko plota na starog komšiju. Mirišim ga u kafi, hrskam sa baklavom. Tražim ga po ovim novim ulicama, po slobodi i miru uspavanog njemačkog grada. Negdje se sakrilo moje Ja, skupilo u kutić pa drhti. Čini mi se čujem njegovo cvokotanje.
A ja se smijala na onu «Ostajte ovdje, jer sunce tuđeg neba neće vas grijati ko što ovo grije...» Dobro, fali mi majčina ruka, moji jarani, moja mahala. Nije to to, sve mi se čini.
Ipak, čujem odgovor.
Ima svašta ovdje, k'o svugdje doduše. Dobrog, a bogme i lošeg. Ima svega, ali mene nema.
Fali mene na sve strane!
Karmen Media
karmen-media@domaljevac.com
