Olimpijske igre
(nešto o globalizaciji od izglobanih)
Evo nam se približavaju Olimpijske igre u Kini. Vidim, svako se prijavio, i mini zemlje i mega zemlje, ratne i poslijeratne zemlje, dobre i loše, samo mene i mojih nema. Zato odlučih! Skoknem do organizatora da nas prijavim. I mi bi rado učestvovali na Olimpijadi. Na uredu je pisalo: «Ured za društvena pitanja vezana za Olimpijske igre .» Pitali me pod koju zemlju da me stave? Ja rekoh:» Pod Nesvrstane.» » Kako pod nesvrstane? Pa to je opći pojam, globalni pojam, to ne ide.» Kako ne ide ?, upitah ja. «Pa, fino, znate li vi šta je to globalno, a šta određeno?», u čudu me upitaše. Kako neću znati ? Pa to je glavna tema na planeti ; globalizacija. To vam je, kad za jednu veš mašinu slovački radnici, u Slovačkoj, naprave tipke, Kinezi motor, a Poljaci bubanj. Onda, ta mašina proradi u Njemačkoj, nalijepe joj cijenu, pa je prodaju Slovacima, Kinezima, Poljacima... Bosancima, za hiljadu eura. Njemci imaju platu oko hiljadu i po eura, ostali između dvjesto i tristo eura, a i Bosanci imaju preko tristo...maraka...konvertabilnih, naravno.
-« Ma, ne mislimo na tu globalizaciju.» rekoše mi.
-« Ne mislim ni ja na, samo tu, globalizaciju. Ima i druga vrsta.»
-« Hajd, da čujemo jeste li shvatili», smješkaju mi se oni.
Ja im krenuh objašnjavati.Evo, to vam je kad ruski piloti u aviončinama krenu za Afriku; na jedno jezero koje je bogato jednom, dobrom vrstom ribe, koju redovno naručuju poguzije, iz zapadne Evrope i ostali Zapadnjaci. Afrikanci, to jest moja crna braća, ulove tu ribu, odvoje filet, (Za sebe odvoje riblje glave, jer u očima ima bjelančevina), spakuju i utovare, dok se piloti opijaju u restoranima. Afrikanci ne bi bili Afrikanci kad ne bi, onako od srca, natovarili filet te ribe do krova. Toliko pretovare da se neki avioni sruše prije nego polete. Znaju i piloti i Afrikanci koliko je Zapad gladan. Usput, moja crna braća dodaju grožđa, ananasa i ostalo voće za evropsku djecu i tople pozdrave Evropi i ostalima. Sve za par eura mjesečno. Piloti to istovare i vrate se nazad Africi s toplim pozdravima iz Evrope, koja im se zahvaljuje na voću za zapadnjačku djecu. Naravno, Evropa i ostali Zapad imaju visoku kulturu, te su afričkoj djeci upakovali: malo granata, automatskih i poluautomatskih pušaka, koji uzi, a za novu godinu biće i koji tenk ili raketa, ako nas Bog poživi.
Pitaju me olimpijski organizatori volim li ja politiku, jer ona ne paše sa sportskom filozofijom? Bože me sačuvaj politike! Ona je kao poker. Što bolje kibicuješ i varaš više dobivaš. Ni jedno od toga nemam u genima. Kao i svaki Nesvrstani. Političari su najveći kibiceri. Evo, na primjer, Buš.
-«Ops, nema oružja za masovno uništavanje?»
-« Nema Georg,nema.»
-« No guns?»
-« No guns », kaže mu Kondoleza Rajs.
-« Pa, kako sad da proturim onu moju: Nudim demokraciju, tražim oružje?»
-« Pa, mjenjaj moto, Džordži »,odgovori ona i dalje mirno heklajući.
-« Ni u ovaj moto mi nisu vjerovali, a kako će u neki novi?»
-« Probaj nešto novo, ali ne pominji demokraciju jebla te ona više.», kaže Kondoleza, » Vidi koliko ljudi gine zbog nje u Iraku.»
Buš se zamislio, onako kako se samo jedan kauboj može zamisliti, pa reče:
-« Šta misliš na ovaj moto? Nudim mir, tražim naftu.»
-« Nije dovoljno kaubojski, pazi šta govoriš...jedna okica,dvije okice...et' sjeba pletivo radi tebe...Nego, de ti pazi», reče ona, »Zabrljao si sa New Orleansom, pazi šta govoriš. Nemoj da opet Džon Travolta dovozi svoj brod i spašava utopljenike, dok ti igraš golf.»
-« Pa, onda: Nudim mir, u zagradama ( na vječitim pašnjacima), našao naftu.»
Ona poskoči od sreće! Našao je moto! On se malo pribojao, ko će mu vjerovati sad u novi moto?
-«Hajd' sad i reci tako, vjerovaće»,sretno će Kondi, »a ako i ne vjeruju, k'o da smo ih mi pitali ikad i za šta. A ono u zagradama ne moraš izgovarati, jer se zna šta je u zagradama».
On krenu na vrata.Zastade na tren, pa joj se osvrnu :
-« Hoće'l baš vjerovati? «
-« Ma, samo ti reci da sam ti ja rekla...hajd sad, briši... a za raketni štit u istočnoj Evropi, nemoj puno o njemu. Oni će držati štitove, a mi ćemo pucati na sve što se kreće. Samo reci : Preventiva i kvit. Za Putina ne brini ; on je u lovu u Sibiru. Lovi naftne milionere i novinare. Hajd´ sad, galop...»
Naravno, da su Bushu vjerovali u novi moto, pogotovo u ono u zagradama.
-« Pa dobro, ali kakve to veze ima s vama?» ,pitaju me ovi iz olimpijske organizacije,» i zašto pod svaku cijenu želite na Olimpijske igre?»
Zašto?! Zato što imam problem, a sport izbacuje frust. Hoću tamo da izbacim svoj problem. Uostalom, neću da se Olimpijske igre izvode bez mene i mojih. I naš se glas mora čuti i naša zastava zavijoriti. Moraju računati na nas. «Računajte na naaas», Đorđe Balašević. Tu pjesmu smo pjevali rahmetli Titu, pokoj mu duši. Pravo smo je uvježbali, ali u zadnje vrijeme niko ne računa na nas.
-» E» ,kažu oni, «trebate odbaciti probleme, ako želite da učestvujete. Ne možete napraviti nikakav rekord, ako nosite probleme sa sobom.»
Ma nemoj, da odbacim? E, baš bi mi to trebalo.Uostalom, ko odbacuje danas svoje probleme? U današnja vremena je luksuz razbacivati se. Zar nije ovo vrijeme šparanja i čuvanja onog šta imaš? Zar nas još u djetinjstvu , dok je rahmetli Tito,pokoj mu duši, bio živ, učili nas i govorili nam stalno: Čuvaj svoje, poštuj tuđe?! Ja to slijedim k'o slijepa mačka, pogotovo kad se radi o rođenim problemima. Niti se s njima busam u prsa, kao Tarzan ili njegova Čita, niti ih dijelim šakom i kapom. Niti se smijem na njih, niti plačem na njih. Tako i ovaj tekući problem nosim. Čuvam ga i poštujem tuđe probleme.
Oni mi rekoše:
-« De, onda, iznesi taj problem.»
Pa nije on javna stvar...pa da se iznosi na sva usta! Zna se šta bude sa javnim stvarima. Prije, u Titovo vrijeme, to se zvala društvena svojina i zna se šta je bilo. Društveno je svačije, pa se s tim može raditi šta se hoće. Sjećam se, za vrijeme tadašnje Jugoslavije. Neki komšija dovukao sebi traktorom telefonsku govornicu pred kuću. Trebala mu da nekad zovne mater na selo, bila bolesna, a on bez jedne noge i bez i jednog jedinog auta. Teško mu bilo ići na poštu i u centar grada da zove. U kući nije imao telefona, pa mu ta govornica baš dobro došla. Došla milicija i upitala ga:
-« Kako si se samo usudio to uraditi? Jesi li ti normalan, čovječe?»
On se čudom čudio.
-« Pa zar to nije moja govornica?» ,pitao on.
-«Nije», reče mu milicija, «nego društvena.»
-« Pa šta sam ja, ako nisam društvo? «,derao se on.» Ja pripadam ovom društvu i po mojoj logici, koja je hvala Bogu još logična, sve što je društveno pripada meni.»
-«Da, ali nije to privatna svojina. Ta govornica je namjenjena za sve, ne samo za tebe», ubijeđivali ga plavci.
-«Ne samo za mene?! Sve šta imam pripada društvu. Čak i zemlja, na kojoj stoji moja kuća, je općinska, to jest, društvena. Šta misliš, da društvo izmakne ovo zemljište ispod moje kuće? Ha, šta bi onda bilo? Na čem bi stojala, onda, moja kuća, ha? Na Ničijoj zemlji. Dolje ničije, gore svačije...ulazi i izlazi k'o kad hoće. Drpa me ko kako hoće ko da sam prostitutka.»
Morali su ga strpati u lisice da ga smire, dok su odvozili govornicu. Uz to ga tješili:
-» Tebe ne smije niko da udara, osim naše milicije, jer samo ona smije udarati po Društvenima po nalogu Naddruštvenih.»
...Tako je to bilo onda.
Narodu, to jest društvu, je stavljeno na znanje da društveno nije društveno i narod digao ruke od društvene svojine. I... šta se desilo? Propalo sve šta nije valjalo, a šta je valjalo uzeli oni : Naddruštveni. Imali konta po stranim zemljama, pa pošto su toliko nabrekla, ta konta, domisliše da za sve okrive sakatog komšiju i njegovo osakaćeno društvo. Naravno, svak se branio da nije kriv, a kad se narod svađa ne misli on na nečija konta po stranim bankama. Na kraju, tad je narod više vjerovao narodnim bankama. Dušek je tad bio direktor banke, a jastuk sekretarica. Galoni, poredani po kuhinjskom kredencu, bili su namještenici koji su dnevno izdavali manje svote novca za svakodnevne potrepštine : kruh, mlijeko, paket Drine i šarena ništa za djecu. Da, tako je narod tad živio i mislio. Danas je drugačije. Ispod dušeka svega,od kofera do ljubavnika, samo nema para.A šteta, jer su sad ispod dušeka pogoleme ladice za posteljinu. Šta bi tu para stalo! Narod sad ima konta i viza kartice. Ode na kasu i plati bez novca. Za čas ode u minus i jastuk u spavaćoj sobi nije više sekreterijat, nego ratno poprište na kom sijeva oružje pri svakom minusu u banci. Bez posmatrača i plavih šljemova. A Rezolucija Ko- je- kada- koliko potrošio, odvede do sudije za razvode.
Danas nema ni društvene svojine, ali ima javna stvar. E, ja neću da moj problem, zajedno sa mnom, bude javna stvar. Moj problem je moja privatna svojina. Ne znaš ti šta mogu danas Naddruštveni. Oni su podanici Zeusima na Olimpu. Samo što sad imaju plaćene Hermese, koji kao lešinari lete i špijuniraju ko- kako- kada- koga i koliko puta...da prostiš. Jest, da nam ne trebaju više telefonske govornice. Danas imamo i telefone i internete. Samo što ima jedan zarez ispred – ali. Prije se govorilo «Svi putevi vode u Rim»,a danas se govori – «Sve mreže vode u Ministarstvo unutarnjih poslova». Tamo nam snimaju sve razgovore i čitaju mailove. Poruke sa mobilnog nam čitaju brže nego što ih mi šaljemo. Od New Yorka,preko Berlina via Sarajevo u Bagdad, sve je pokriveno i vodi pravo njima, u bazu na Olimp. Nekako mi se čini da su nam poskidali i gaće. Golotinja nam otkrivena. E, zato ja neću da budem javna stvar, pa da me skidaju kad i kako hoće pred svjetskom publikom. Ne daj Bože, da me još krivo shvate! Zato, rekoh, šta imam reći, reći ću u lice, tamo njima na Olimpu, a ne preko mreža i žica i satelita. Može se desiti da je jedan od onih satelita, u za sad njihovoj vasioni, uperio prema meni baš kad zovnem tetku i zamolim je da mi napravi za neku feštu malo rum-bombica. Ili da mi pošalje par heklarica da mi stol liči na nešto. Ne vjerujem da bi mi tetka stigla išta reći, jer bi me već odveli u Guantanamo, a i ona bi za mnom za pet minuta, onako sa heklom u rukama. Gluho bilo, da se pomaknem. Kad se sjetim Kurnaza. Kolika mu je brada, vidi se da je zaboravio tamo u zarobljeništvu kako se brije.
Možda čovjek neće da mu čitaju sa usana. Šta ti znaš šta oni mogu pročitati sa usana i koliko jezika govore? Najbolje su savladali trbušni govor sa svim njegovim dijalektima. A kad pročitaju šta im se ne sviđa, možeš se ubiti braneći se da nisi to rekao. Oni su ti pročitali sa usana i tačka. Marš u Guantanamo! Tamo na Kubi imaš besplatan boravak sa mnogobrojnim sapatnicima istih sudbina. Shvatiš da su mnogi od njih, kao i ti, govorili trbušnim jezikom. I Olimp ih čuo i kaznio! Šaka onih, koji nisu kao ti, već su na listi najtraženijih; njih se ne može ni vidjeti. Oni su u kraljevskoj loži. Ali jade k'o ja bi završile na treningu sa punim welness programom: skidanje kilaže, zdrava prehrana bez ičega i lijepa brončana put na kubanskom suncu... Kad se sjetim da se prilikom sunčanja tamo prave razni yoga položaji... gurui koji dobro paze da čovjek savlada savršenu pozu u kojoj sa nožnim palcem češe leđa...Ako se čovjek, kao njih pet do sada, odluči ubiti kad sfrci s pameti od tolike ljepote, nema veze. Niko ga neće ometati u poslu.
Neka hvala. Volim ja ovo moje salo i boju bljedolikog bosanskog naroda. Mi i kad problijedimo niko ne primijeti. Bolje da se ne primijeti, da nas ne bi proglasili bolesnima. To je luksuz, biti bolestan.Znate li vi koliko sad košta liječenje? Zdravstvene kase nemaju para. Narod mora biti zdrav; to je najveći prioritet svakog čovjeka. Inače odosmo u p...u p... u propast. Stalno nam preporučuju da se klonimo strahovanja i stresa. Kako da se čovjek prestane bojati, kad malo- malo neki Bin Laden prijeti da će nas dići u vazduh? Što se tiče stresa, ja se stresam, kao i svako, u osam sati navečer. Bilo da gledaš ZDF,BBC, bilo federalnu televiziju be i ha. U osam sati se čovjek samo stresa, od momenta kad muzika najavi dnevnik, pa dok ne završi prognoza vremena. Stresam li se stresam. Strah i stres donese rak, a rak je, bogami, skupa bolest. Zdrastvene kase su prošle godine odredile za koju će vrstu raka preuzeti liječenje, a za koju neće. U Njemačkoj odeš na pregled i doktor ti kaže :» Da vidimo, ako imaš rak, kojoj vrsti pripada. Ako imaš taj i taj rak, onda je besplatno, ali taj i taj rak će te skupo koštati.»
Podijelili rakove na isplative i na neisplative. Još malo pa ćemo govoriti:
- «Ovaj mi se rak isplati».
- «Blago tebi, moj se meni ne isplati »...
Mogu misliti kako oni u osiguranjima grizu nokte i čekaju, dok sonda pregledava nekom hudnjaku organe.
-« Halo Hjuston, ovdje Apollo, sletili smo!»
-« Ovdje Hjuston. Ima li vode tamo, miče li se šta?»
-« Ovdje Apollo.Ima vode, ima rak i to onaj koji vi ne trebate platiti.Ovo je veliki rak za čovjeka,a mali za čovječnost !»
Joj, koje grlenje nastane! Šampanjac se sipa!
-« Jupii, uspjeli smo! Ovdje Hjuston, hvala Apollo na ovakvoj divnoj novosti... Križaj ovoga.»
A u Bosni je, naravno, mnogo humanije. Nismo mi bezdušni kapitalisti.Pristupa se čovjeku kao čovjeku, a ne kao nekom i-ti-ju ( ET – ju).
Doktor te prvo pita kakvo ti je financijsko stanje, imaš li koga u inozemstvu, pa ako imaš, onda plati u eurima, ne moraš u markama. Kad strpa pare ispod stetoskopa, onda te uljudno pita za zdravlje. Uhvati se ispitivanja,pa ako si na primjer iz Bihaća kaže:
-«Moli se Boga da nemaš rak, jer je jedan aparat za magnetnu rezonancu u Banjaluci, a jedan u Sarajevu. Jedan se pokvario, a za drugog ne znamo kad će.»
Ako doktor hudnjaku nađe rak, onda saspe :
-« Jesi li normalan!? Rak imati u ova vremena!? Ja, šta je ovom narodu, majko mila, ili ratuje i gine ili dobiva rak! «
Hudnjak kaže da nije namjerno obolio i da nije kriv što na sve strane po Bosni ima radioaktivnog zračenja. Čak nam i Mađarska poslala repete, pa Bosna rekla:
-«Neka hvala, imamo dovoljno rezervi.»
A Mađarska će uljudno:
- «Neka vam se nađe za crne dane. To vam je od nas poklon na naselje, pošto ste uselili u svoju samostalnost. Kad dodjete u Evropsku Uniju onda ćete opet još dobiti na naselje od mame Evrope.»
Dobrodošlica u obliku radioaktivnog smeća. Bosanski Naddruštveni kažu na sve to : «Od viška ne boli glava...a i džep se puni, mašalah.»
Ne, ne, ne valja paliti paniku. Pogotovo kad čuješ vremensku prognozu, ako preživiš do nje. Sunce koje grije u martu, k'o da je juli.Zapravo, u martu nam vruće, k'o da su dva jula odjednom. U sjevernoj Evropi tropske temperature, a u Argentini pada snijeg. I još kažu da ne treba praviti paniku? Kako ne treba,izderah se ja, klima nam pomahnitala,a vi –Ne treba praviti paniku!?
-« Fino,ne treba. Znate li vi šta bi se desilo kad bi se čovjeku usadio strah u kosti? Zato, ne treba pretjerivati i prerano govoriti o nečem, što je još daleko od nas. Još nije dokazano da se radi o katastrofi», ubijediše me Naddruštveni.
Sjetim se, kad je na televiziji jedan geofizičar objašnjavao, da je ovo što se dešava, sasvim normalna pojava na Zemlji.Pozlatila mu se svaka koja je istinita... Kaže da je bilo ovoga i prije nekoliko miliona godina. Čuj?! Pa, kud da baš nas strefi? Zar nije moglo čekati još desetak hiljada godina, dok se narod snađe i barem sagradi neku šupu dva sa dva na Marsu ili zasije krompir na Jupiteru. Ili da sačeka da narod nauči udisati ugljični dioksid umjesto kisika? Ovako, moramo gledati kako se priroda budaleše s nama, slušati starce kako pominju kijametski ili sudnji dan. Evo, već nam broje dane. Imamo još samo osam godina da se nešto preduzme. Na televiziji nam jednu noć prikazuju naučnike i Al Gora; koji uporno tvrde da je katastrofa počela, a drugu noć nam pokažu onog geofizičara kako nas tješi, k'o da smo djeca koja se boje Babaroge u ormanu. Sve nam se majčinski smješka sa «Eeee -moje-budale-naivne - u šta vjerujete» osmijehom. Cvijeće cvijeta u januaru...normalno, ljetna sezona počinje u martu...normalno. Tsunami udara svako malo, pet tornada zaigra kolo po Nevadi...sve je to normalno.Pčele nestale...normalno. Sjeverni i južni pol se otapaju...normalno. Temperature se dižu...normalno.Sve zemlje su odlučile da će, ipak, smanjiti ispuštanje ugljičnog dioksida i ostalih štetnih gasova...normalno. Amerika rekla da će i ona potpisati Kyotski sporazum...E, malo morgen! A neće ni Kina ni Australija. Iako nije po bontonu, ipak se ne može nikom zabraniti da ispušta gasove kad mora, jer prditi je jedna normalna potreba. To je završni čin probavnog sistema, koji je prije posla navratio u Mc Donald´s. Ispuštanje gasova je usko vezano uz brzi život i brza auta. Što brže živiš, treba ti što brže auto i što brža prehrana. Zato se sve mora što brže ispuštati: nešto iz auspufa,a nešto iz, da prostiš, stražnjice i tako redom. U svakom slučaju, ispuštanje gasova je normalna pojava. Imaju oni pravo, zajedno sa onim geofizičarom. Oni koji najviše prde i ne mogu da potpišu Sporazum o neprdenju.Ako i potpišu taj sporazumom one će prdnuti pa reći : Opla, omaklo se!
Zato ni Amerika, ni Kina, ni još par njih neće da potpišu. To je protiv njihovog životnog stila. « Brate dragi, uzmite gasne maske i pustite nas da živimo i gušimo vas našim ispuštanjima, propuštanjima i spuštanjima.»
Evo, gledam kako Merkelovica malo - malo na sijelo Bušu, a on joj svaki put spusti. Onako kaubojski, uz kofi vit kukis (cofee with cookies). Možda joj se sviđa njegov Texas- šarm i njegov odgovor :
-« Ma daj ba, Angela, jebo klimu.Daj nešto zanimljivije i lakše. Ne zna ti tvoj Džordž matematiku.»
Ona pokrije usta i smije se:
-« Hihihi....Joj kako duhovit čovjek,ni nalik Schröderu.»
Možda se ne radi o njegovom šarmu, nego ona jadnica sa idejom «Hajd'-možda mu-dosadi-glumiti-hajvana», svako malo trkne tamo u mahalu preko bare.
Ko zna šta je sve u glavama Naddruštvenih? Neću ni da znam. Ja neću da budem predmet njihovih rasprava. U tim raspravama, ja kao jedinka i kao dio skupa jednog podskupa, imam isto toliko prava k'o foke na Aljasci kad se Kanađani uhvate toljaga. Jest da narod protestira i dere se k'o lud – «Eej, kako vas nije sramota tolike bebe foke pobiti, samo zato što neke dame žele krzna koje te fokice na sebi imaju?!»
Evropa je zabranila uvoz tih krzna, ali ima dama i izvan Evrope ili se barem vide damama, ( mene budale, kao da po Evropi ne šetkaju silne dame koje su spremne dati cijelo bogatstvo, samo da suhoparnim guzovima proguzlaju u tim krznima). Isto se fućka Kanadi k'o i Americi i Kini. «Ma derite se vi, ali dame imaju prednost !» Tako puste lovce s toljagom u jednoj ruci, a u drugoj ruci im uture green card za pokolj nad tristo hiljada foki.Na,na,na...ni meni ne bi bilo bolje nego fokama. Zato, jezik za zube. Deveraj svoju muku i ne daj je u novine, jer bi je preskočili mnogi da je staviš pod rubriku Kultura. Bila bi čitanija da je na strani Kriminal i ostale sportske aktivnosti, ali tu stranu ne čitaju jade k'o ja, pa eto...
Kultura, ha! Na sve strane imamo kulturu, pogotovo umjetnosti koliko ti srce želi. Mediji se upinju da nam prošire kulturu u svim pravcima. Od Big Brother kontejner mučenika, promi tračeva, do divnih emisija u kojima dvije žene odluče promijeniti porodicu na desetak dana. Što je meni najčudnije; ja što se taj narod pati i blamira! Istjeravaju svoje frustracije i golotinju pred kamere. Šta pare rade, to ni Šekspir ni Freud ne bi mogli objasniti. Naravno, mediji nam žele revnosno pokazati nešto i o životu kojeg nemamo, a kako se vidi, nećemo ga ni imati. Tako nam pokazuju milionere kako kupuju jahte, vile na Mallorci, bunde za samo tridesetak hiljada, ogrlice za pišljivih stotinjak hiljada eura...nabrajam bego,samo nabrajam. Sve to servirano, kad čovjek sjedne pred televiziju i pokuša da laktom udari život u rebra,te na miru popije pivce. Kako mediji misle na malog čovjeka! Znaju da jadnik ustaje u pet, da bi stigao u pola sedam na posao. Zato mu, odmah poslije dnevnika, malo pokažu i tu stranu života u kojima se milioneri u luksuznim autima na njega smješkaju. Bože sačuvaj da žele oni, tom jadniku sa pivom, reći da on malo manje vrijedi. Ne, oni žele samo reći da novac ne čini sretnim. Svi smo mi jednaki. Neko ima više, neko manje, ali sreća nije u imanju. Sreća je : Ne biti na kauču ispred televizije sa Henningerom u ruci, nego u Poršeu ispred kamera.
To mu dođe kao uspavanka. Ninanana...Šta bi dao da si na mom mjestu? Dao bi onu pivu, ziher.
Dobročinitelji nam prikazuju svašta. Da o horor filmovima ne govorim.Daju nam djeci u kinima čas anatomije (eej,đe ode tehnika i ljudska ljubav prema potomstvu?) Ti filmovi su do savršenstva dotjerali umjetnost pilanja, rezanja, otkidanja ruku, nogu i ostalih dijelova čovjeka, da ne pominjem ispiranje mozgova tinejdžerima. Budite lijepi i zdravi k'o ovi na modnim pistama sa trideset kila kostiju na sebi i nula koma dva grama odjeće...K'o nema bulimiju nije In. Brrr.
Dobro, nisu svi takvi. Imamo ljude koji se organizuju u razne grupe i klubove i tu pokušavaju donijeti malom čovjeku malo umjetnosti. U tim klubovima čovjek može izraziti svu svoju ljubav prema umjetnosti, tako da novokomponovanom drekavcu za mikrofonom nalijepi novčanicu na čelo. Izvrišti se i iskače do mile volje. Kad tom, nekom, klubu dođe neki pisac ili kaligraf, onda se svi umire. Posjedaju na stolice i kontaju s čim su se predsjedniku kluba zamjerili, pa im «ovoga» dovede. Ono malo njih, što bi rado čuli šta taj umjetnik govori, proglašeni su lizoguzima. Ali o ukusu ne treba raspravljati. Neko ga ima, neko nema i tačka. Neki roditelj, tamo u ćošku, sliježe ramenima i kaže, kako bi, eto, htio da mu dijete zna i za Maka Dizdara i za Selimovića. Neko ga na to izruži:
-« Jesi li normalan? Dijete s tim maltretirati?! K'o da mu nije dosta škole, pa još i to?! Joj, što su neki roditelji ambiciozni! Još natjeraju neku učiteljicu da prevaljuje stotine kilometara, samo da bi im djeca učila maternji jezik u Njemačkoj.»
-« Pa još i put plate,toj učiteljici,» komentarišu ljepači novčanica i lijepe plakate polugole pjevaljke na vrata male sobice, u kojoj učiteljica upravo recituje sa svojim mališanima:
-« A gdje li je ta, odakle je ta, kuda je ta Bosna rekti ?...»
Pogledam one preko stola. Djeca su naša budućnost,rekoh.
-« Slažemo se», odgovaraju.
Aha, slažete se! Na sve strane se izražava ogromna ljubav prema našem naraštaju. Eno, prije nekoliko dana gledam, na njemačkom dnevniku, kako djeca igraju fudbal na igralištu. Ja, ljudi kakva kultura! Ma da ta djeca ispustiše glasa kad dadoše gol! Ma ni - a. Šute kao zaliveni, samo rukicama likuju kad daju gol. Doduše, neki su imali ljepljivu traku preko usta; da im se ne bi omaklo, ne do Bog, Huraa! Ili Gool! , jer je na tom igralištu dozvoljeno najviše dvadeset i pet decibela (jačina jednog tihog razgovora ). Tako je dosudio sudija; na jadikovanje onih koji žive u obližnjim kućama.Žalilo se da uši ne mogu više od dvadeset i pet decibela izdurati. Kad bi taj sudija ili te (osjetljive) uši vidjele ljepljivu traku preko gubice nekog pseta, osudili bi vlasnika za mučenje jadne životinje. I to se sve dešava u jednoj zemlji u kojoj je natalitet opao toliko, da haman mole Naddruštveni – «Vodite ljubav, pravite djecu, zaboga, izumiremoo! « Moguće da je onoj djeci zabranjeno da viču, da ne bi izgubila snagu prije vremena. Bolan, valja raditi za penzionere kojih je sve više, a podmlatka sve manje. K'o zna, možda su Naddruštveni zato odlučili da im začepe mala usta..?Oni misle na djecu...Oni i te kako misle na njihovu budućnost.
Da je tako evo nam potvrde u sastanku Ge Osam (G 8). Osam velikih država sastaju se u Heligendamm-u, Njemačka. Osam obožavaoca Gospođe Globalizacije. Dosli su da o njoj pričaju,o njenim uspjesima,dobiju njen autogram. Ge Osam misli na djecu,na siromašne zemlje i tako redom. Protivnicima su odlučili začepiti usta. Nema okupljanja u veće grupe. Pred rezidencijom smije biti najviše petnaest demonstranata. Krajem osamdesetih su tako Albancima u Kosovu zabranili okupljanja. Toliko su ti Albanci bili svojeglavi da su sve Jugoslavenske republike slale miliciju da ih se drži na oku. Svašta se može naučiti na Balkanu. Samo sve ono što se radi na Balkanu je balkansko. Sve što se radi po Evropi je evropsko. Svaka sličnost je čista slučajnost. Imena koja vam se nameću su samo fikcija. Naravno, nije preporučljivo da sve to gledaju djeca ispod osamnaest godina. Svako ko bi kopirao biće kažnjivo progonjen. Nešto mi se nameće jedna sličnost. G osam mi dođe ko G punkt.Što ga više trljaš ugodnije je.Samo ga treba potrefiti.
Preko deset miliona eura je koštala ograda oko sklopa zgrada u kom će osam velikaša boraviti smijući se i zadovoljno trljati ruke, dok im Madam la Globalizi bude na francuskom, talijanskom, japanskom i, naravno, engleskom, pokazivala krivulju indexa. Prostim narodnim jezikom rečeno, njima će biti pojašnjena slika kako je paradoks i te kako logičan. Što je malima izlazno, velikima je ulazno. Što mali izbace, veliki prožderu, što mali ubace i to veliki požderu. Slika je sve čišća što je umjetnik duže objašnjava. Mona globa Liza se smješka, tako tajanstveno da taj misteriozni osmijeh ni Leonardo da Vinci ne bi mogao naslikati. Oko nje osam kraljeva čije zemlje čine dvadeset procenata svjetskog življa. Kako je teško da dvadeset odluči o stotini. Njemci su u imenu Heiligendamm ,iz čiste kulture, izbacili R iz imena.Inače bi se zvalo to mjesto Heiligendarm, što znači Sveto crijevo. Tad bi spiker dnevnika morao ovako reći: Danas su se sastali Buš, Blair, Sarkozy, Putin i drugi predsjednici osam industrijskih zemalja u Svetom crijevu. Domaćica Angela Merkel ih je dočekala na ulazu Svetog crijeva i nakon pozdravnog govora su otišli na svečani ručak i kafu dočekušu. Narod, Greenpeace i ostali znatiželjni su čekali šta će izići iz Svetog crijeva. Pa dobro, narode, recite mi a šta bi to moglo izići iz crijeva? I to na oči cijelog svijeta! Šta u crijevo ubaciš to će na kraju i izići. Nije ih ni sramota obavljati veliku nuždu na javnosti.I još od sirotinje traže toalet papir da se obrišu...eh,svašta.
Neka me nervoza spopala, pa ustadoh i prošetah uredom Naddruštvenih za pitanja Društvenih.
-«De ti samo na kratko zaboravi na taj svoj problem, bolan.», rekoše mi.»Vidimo da te nešto jako muči.»
E, ni to ne može. Zaboraviti se ne može, jer mi je toliko težak, taj moj problem, da ga ne mogu ni za sekundu zaboraviti. Možete li vi zaboraviti i za sekundu kad vas nešto boli, svrbi ili žulja? Nije to izuj cipelu i izbaci kamenčić ili zadigni košulju pa se počeši. Svi su zaboravili na moj problem ili i ne mare imam li problem ili ne. Još ako ja na njega zaboravim ...uh. Nisam ja dijete kojem se pruži liza i stvar zaboravljena. Nije da mi nije do jadikovanja, nego mi nije više do jadikovanja. Kad tad se dođe pameti. Iškoluješ se i sve znaš.Prvo se ide u osnovnu, srednju, pa na višu instituciju. Na najvišu instituciju možeš samo ako te optuže, a onda si obro bostan. Kako dođoh u Europu iz Bosne posmatram ovu demokraciju. Alal vjera! Svako ovdje, ne samo u Njemačkoj, nego širom demokracije, može da kaže šta hoće. Nema Golih otoka i tucanja kamenja. Pričaj šta hoćeš, ionako te niko ne sluša. Samo te prisluškuje. Budi šta hoćeš. Priznaju te ovdje i kao vjernika i kao ateistu. Priznaju te kako god da se predstaviš. Ako si musliman, kažu:»Nema veze, mi smo svi isti, jedan je Bog...i ako može, bez zarova i marama. Ne bi bilo loše da vam, u džamiji, Imam uči iz K´urana na njemački. Dobro je vjerovati, a još bolje provjeravati.» Neka, ako zna njemački, neka uči. Samo, koliko naših, uopće, zna njemački? More li, ba, na ruski, jer smo, prije dvadesetak godina, učili ruski u mnogim bosanskim školama?
-« Mi vas primili u našu zemlju, a njemački ne znate?» pitaju njemački Naddruštveni. «Učite, zaboga, učite, integrišite se u ovo moderno njemačko-europsko društvo!»
Da učim? Pitam moje evropske sugrađane Bosance, kako oni naučiše strani jezik? Pa, ako je Bosanka, onda mora prvo ispratiti muža na posao, spremiti djecu u školu, trknuti autobusom i očistiti stepeništa par zgrada, vratiti se kući sa rukama punim kesa iz Aldija, skuhati ručak, dočekati djecu, nahraniti ih, napisati zadaću s njima, vježbati s njima, jer su joj par nastavnika napisali da s jednim djetetom vježba diktate iz njemačkog, a sa drugim prijeđe sve lekcije iz engleskog. Nastavnici zaboravili da ferije imaju oni, a drugi rade i za vrijeme ferija. Zato jadnici, onako zaboravni, pošalju pismo, ionako izbehuđenim roditeljima : «Poštovani roditelji, pošto vam djeca ne znaju engleski, a već je polugodište, molimo vas da iskoristite dvije sedmice ferija i naučite djecu sve lekcije koje su imali u ovih zadnjih mjeseci.» Hajd, nekako za dvije sedmice, onom koji nije zaboravio engleski, ostane vremena između večere i pišanja pred spavanje, da obradi sve. Onima koji ne znaju dobro engleski, ostaje, srećom, alternativa: za jednu sedmicu postati profesor engleskog, a u drugoj sedmici naučiti dijete sve lekcije, koje njegov nastavnik nije uspio u pet mjeseci. Zatim, kad je i to obavila i organizovala, ta mama Bosanka, mora trknuti nekoj njemačkoj bakici oprati prozore i stepenice, drugoj bakici ispeglati veš, trknuti između termina na banku i pokriti minus, ako joj se bakica sjeti platiti zaostatak plate (jer Bosanke ne dramče platu, one je očekuju), po stoti put konstatovati da je još prije godinu dana trebala napraviti novu frizuru, doći kući i s umornim mužem, koji je upravo stigao u radnoj robi sa flekama od maltera i kosom punom staklene vune, izračunati koliko će para ostati kad se plati telefonski račun. Kad izračuna da neće ništa ostati, odluči da nazove socijalnu radnicu i zamoli je da joj plati, barem, za djecu školske udžbenike ili izlet,a dobije odgovor da zemlja nema para. Na kraju sjedne za stol, kad djeca i muž zaspu, i krene s elanom učiti njemački, jer će joj dobro doći pored engleskog, kojeg je studirala, a i Talijanskog, kojeg je isto naučila na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu. Naravno, da ne bi bila besposlena dok uči, krpa džins - hlače starijeg djeteta.Tako se uči strani jezik.Ja, kako bi vi? Njen muž,te iste Bosanke, koji je na susjednom fakultetu studirao za inžinjera građevinarstva, radi srećom svoj posao - kao zidar u jednoj firmi u kojoj šef ne zna ni njemački ni bosanski, nego nešto između i koji mu stalno govori:
-« Kako, bre, da ti dam platu kad ni mene nisu calenili, pa budi čovek
i razumi me, šta ja sve činim da mi dođu, bre, pare...nemam ni da tankujem moju a-em-ge mečku kad krenem u Švicu na zimovanje ili u moj Sandžak...bre.»
Naravno, Bosanac ne bi bio Bosanac kad ne bi sabur. Tako on dođe kući i sa punim Razumevanjem za jadnog šefa i njegovu treću ženu i petu ljubavnicu kaže, onako bosanskim mirom :
-«Da mu mamu, bre, nabijem, za kog' ja grbačim...? «
Ali trpi, jer a-em-ge šef je jedini koji mu je dao posao i ne prikaže mu sve odrađene sate. Tako mu ni država ne može uzeti onih stotinjak eura što mu ostanu. Za njemački ne brine, jer na gradilištu mora znati njemački kad je na njemu proveo zadnjih petnaest evropskih godina između Bosanaca, Turaka i Poljaka, kojima je morao pokazivati sve i svašta.Na njemačkom,naravno. Taj naš Bosanac je i sa njemačkim arhitektima često vodio razgovore i upućivao ih kako da promijene plan, koji je zamijenio vrata za prozore i još zaboravio staviti liftove u zgradi sa dvadeset spratova. Čudili se arhitekti kako običan zidar zna toliko mnogo? Dobro im došlo predavanje iz arhitekture i to besplatno.Jer njemački arhitekti prodaju svoje znanje za najmanje pedeset eura po satu. Ali ako hoćeš da se integrišeš i globaliziraš,onda moraš krenuti od nule. Koliko ćeš na toj nuli ostati zavisi od toga koliko će te zapasti nakon globanja.On,taj Bosanac-inžinjer-zidar pitao bi li ga primili u njihovu firmu, a oni mu rekoše:
-« Ma zašto, Mann, pa dobro ti je ovdje, a i mi imamo dovoljno ljudi bez posla. Završili srednju, pa sjede, a ti... zidar sa diplomom inžinjera?! Ti nemaš nikakve šanse. Dobar ti je tvoj a-em-ge- šef. Budi sretan da ga imaš.»
Suze mu na oči od sreće krenuše, tom našem Bosancu. Šta im je htio reći bolje da ostane među nama.
Obratila se žena-Bosanka socijalnoj radnici i pokazala joj svoju diplomu; ne bi li dobila barem još neko stepenište za čišćenje. Ona,socijalna radnica, kaže joj kako je stanje u zemlji teško i da ona svoju profesorsku diplomu mora tek da brani pred njemačkim obrazovanjem.Isto tako je mora braniti pred šeficom te socijalne radnice. Ode ona tako šefici. Šefica, koja je upravo izišla iz škole sa par položenih ispita i sa svojih stopedeset kila, upita je:
-« Pa, dobro, dali ste mi pasoš, ali dajte mi sada putne isprave.»
I naša profesorica treba da brani svoju diplomu!? S čim, s toljagom? Da brani sedamnaest godina žuljanja školskih stolica i biblioteka, da brani snove ponešene sa indeksom i diplomom, da brani svoje osmice i desetke koje su je pratile cupkajući i smijući se do granice Bosna - Hrvatska ili Bosna – Srbija i koje su ostale tamo; na maloj rampi koja se zatvorila iza nje?!
I tako, da ne duljim, oni naučiše njemački jezik i njegovu demokraciju.» Ima i suprotni smjer !», pomislili oni. Prema Bosni! Ne preko Une, nego preko konzulata i ambasada. Uđe čovjek u konzulat u Stuttgartu, na primjer, i pomisli - Aaah, evo me na bosanskoj teritoriji, na komadiću domovine u tuđini. Ah, meraka biti svoj u svom i gdje te dočekuje tvoj...
-« Malo šipak!», kaže radnica iza pulta iznad kojeg piše Prijemna. «Bosna nema para da vas financira. Znate li vi koliko u našoj zemlji ima nezaposlenih? Koliko samo profesora sjedi kući i živi od bosanske socijale, ne od njemačke. Idite vi, lijepo, nazad na Berliner štrase i budite sretni da se s njom možete voziti.» Mojih dvoje, profesorka i inžinjer, iziđu na Berliner štrase, k'o dvoje siročića, osluhnu ptice koje cvrkuću njemački i ustanove jednoglasno:
-« Tuđina nas ne priznaje, a domovina ne poznaje.»
Pri tom pomisle kako sami sebi liče na dvije ping – pong loptice na kineskom teniskom stolu. Tu na toj štrase se rastanu, ona ode svojoj bakici, a on svom a-em-ge šefu.
-« Pa, dobro», kažu mi ovi moji organizatori, »to su njihovi problemi, ali koji je tvoj? «
Ja, da ponovim, ne govorim o problemima, pogotovo ne o privatnima. Ja sam druga branša. Ja pripadam komedijantima i može me se, ne daj Bože, krivo shvatiti, pa eto mi još većeg belaja. Pogotovo pred Olimpijske igre čovjek treba paziti šta priča. Pogotovo što se izvode u Kini. Olimpijske igre su postale veza tamo gdje veza više nema. Sport produhovljava čovjeka, to jest društvo. Trčite, preskačite prepone i bacajte diskove. Ja to radim već godinama. Nema prepona koje ne preskočih! Istegoh od preskakanja sve svoje prepone. O trčanju da ne govorim. Sve rekorde oborih. Ni muha u poređenju sa mnom nema šanse.Kaže se «Juri k'o muha bez glave.» Još malo će se govoriti da muhe jure k'o ja bez glave. Uz to čovjek mora biti uvjerljiv.I kad govoriš i kad šutiš moraš biti uvjerljiv. Uvjeri uvjerljivo da si uvjerljiv u uvjerama. Uvjeri djecu da moraju učiti maternji jezik, odnosno bosanski, a nemaš pojma gdje ima nastava na bosanskom jeziku. Kad nekog svog sunarodnjaka upitaš vodi li on djecu na nastavu maternjeg jezika, on kaže:
-« Ja!? Nisam nikad, niti ću matere mi. A, je'l... Reci ima'l neko na kog sumnjaš da vodi? Neću ga odati, matere mi...»
Uvjeri da znaš čitati latinicu, iako si iz Bosne. Uvjeri Njemce i ostale zvijezde Evrope da smo imali televiziju prije rata. Ah, bolan, pitanja! Da, da... u frankfurtskom parku me upita jedna Njemica:
-« Jeste li vi u Bosni imali televiziju? Ja u šoku upitah:
-« A, je li, znaš li ti geografiju? Šta je sa istorijom? Poznaješ li Teslu? Ivu Andrića, možda?!«
Evo, uvjeravam ih da mi jesmo Bosanci, ali smo i mi ljudi. Jest malo na svoj način, ali ipak ljudi. I molim ih da me prekinu ispitivati je li rat prošao. Inače ću zagalamiti k'o budala : «Počeo je onda kad ste vi okrenuli glave od Bosne, a završio kad ste se sjetili pogledati Bosnu, nakon četiri godine, i vidjeli dokle je Peti korpus stigao !»
Onda ste rekli :» Ohohohooo, vidi, vidi mališana šta rade! Curik, došao svijet, to jest dunjaluk, da vam podijeli poklone. Al´ prvo, svi marš u svoju avliju, pa se tamo igrajte! «
Mi ko mi, poslušno nazad na granice iza granica i pružili ruke da nam udijele poklone. Pa nismo ludi da dočekujemo bombe glavom i glumimo Ronaldinha.
-« E tako, evo vam svima podjednako, jer mama Evropa voli svu svoju djecu. Ne da vas vasa Ejopa, jopovi maji. Malo ste se svađali, malo potukli, ali nema veze. Normalno je da se djeca potuku s vremena na vrijeme. Jedan je doveo velikog brata sa istoka, drugi veliku sestru sa zapada, a najmanji... Et, ko mu je kriv kad mu se velika braća zabavila o sebi, pa najviše fasovao. Uostalom, velika mu braća i ne govore isti jezik. Ni ćirilice ni latinice ne poznaju.» Mama Evropa nazva odmah:
-« Bille! Sram te bilo! Tamo se igraš ratnih igrica sa Sadamom, a meni se ovdje djeca pobiše. Jesi normalan, jebla te Monika Levinski, dolazi vamo i smiri mi, ba, djecu!»
Bill, k'o pravi gentlmen, odmah u Force jedan i pravac mami Evropi. Sjeo među mališane :
-« Je li? Đe, ba, gori? E da ste Indijanci, ja bih vas u rezervate...Evo vam sada domaća zadaća, a mama neka gleda da je uradite bez greške, pa neka vam da za nagradu džeparac, okej?»
Kako reče tako i uradi. Tako nas pomiriše; malo dejtonskog kolača, malo evropskog džeparca i mirna Bosna. Za kaznu nam dali Hausarrest na neodređeno vrijeme. »Nema vam izlaziti iz kuće bez posebne dozvole, dok se ne naučite pameti!» Oni što su zviznuli iz kuće prije aresta ne mogu nazad, a ni naprijed. K´o pravi beskućnici , tumaraju bijelosvjetskim metropolama, pričaju bosanski i misle evropsko-američko-australski. I vježbaju za olimpijske igre u Kini.
Eh, Kina...da nisu još komunisti... Viđaj ti, samo, naših Kineza, ima ih k´o Kineza. Čak ih i u Bihaću nađoh nekoliko u malim šarenim svaštarama. Ja priđoh jednom i rekoh oprezno: «Dobar dan», a on meni oštro :
-«Hai !» s naklonom i šakama u rukavima kimona,» Izvolite!»,pa se opet nakloni.
Opa, pa i Kinezi naučiše naš jezik i još mu se klanjaju, a mi ga zaboravljamo! Mi ne govorimo bosanski, ako i govorimo onda potiho da nas ne čuju. Zato smo smislili novobosanski, za kojeg jedan moj prijatelj upravo pravi rječnik. Kako, pitate, novobosanski? E, hajte vi meni prevedite jednom Bosancu u Bosni, šta je rekao Bosanac, na primjer, u Njemačkoj, kad kaže:
-« Prvo moram na tankštelu natankati, jer mi neće rajšeniti do kindergartena, a moram još par dinge maheniti ,prije nego šnapenim lufta da pokupim drugo sa hausaufgabe betrojunga, pa pravac nah hauze. Možda bi šnela bilo sa ubanom. Jebo ovaj život..!»
Ovo zadnje bi razumio svaki Bosanac, ali rest...hm..hm..Važno je da zadnje razumijemo i onda smo se razumijeli. Teško nam je svima, pogotovo kad ne možemo naći parkplaca u gradu, nego se moramo pentrati na parkhauz u stisci s vremenom. To Bosanac ne treba ni da razumije, jer po Bosni nema Parkhausa ni podzemnih željeznica, da prostiš U-bana. Parkiraj đe hoćeš, samo da te milicija ne nađe, a podzemnog života nam dosta.
Uostalom, u Bosni čovjek još hoda. Mi izvan Bosne i ne znamo više hodati, pa nam Olimpijske igre dobro dođu da ponovo prohodamo. Ako Bog da, jednom da i potrčimo barem na kratke staze, kad nam ne daju da učestvujemo na maratonu. Da smo imali glasnika koji je javio «Pobijedili smooooo!» i srušio se mrtav, dali bi nam da trčimo maraton. Ovako smo viknuli, kad smo sabrali dva i dva, «Pobijedili suuuuu!» i srušili se ni živi ni mrtvi. Još dolazimo sebi. Ali, polako...svega će biti, samo nas neće... Ovo bi trebala biti utjeha, ali mi nekako pogrešno zazvuči u ušima, a vama?..
Mi smo majstori da se pogrešno razumijemo, a još pogrešnije odrazimo. U današnja vremena se mora paziti kako se odraziti, da ne staneš kome na žulj. Mene naučiše da ne galamim, jer ću dobiti po zubima, a ako šutim, onda ću dobiti po leđima. Zato treba šaptati i da te čuju i da te ne čuju, da te i razumiju i ne razumiju. Kažu zato na Olimpu :
-« Znamo da je neka budala, ali još ne znamo kolika je budala. Pustimo neka još šapće, dok ne skužimo, pa da je strpamo u ladicu kojoj pripada. Ako je Musliman – fanatik, onda je fakat terorista. E, taj pravo u ladicu na kojoj piše «Opasno- zapaljivo! Nazvati odmah CIA agente!» Ili sljedeći: Musliman – ide redovno u džamiju- ne zna njemački ili ga natuca - ne bavi se politikom. S njim u ladicu : «Držati na oku!» Treća ladica je
:» Spreman za integraciju», a to je : Bošnjak - u bileteralnim odnosima s Katolicima i Pravoslavcima- govori bosanski - zna njemački – fućka mu se i za jednim i za drugim. Polako, ima još jedna ladica. Najvjerovatnije Musliman – odaziva se na ime Bosanac - obrazovan, najmanje srednja škola – dobro barata engleskim - voli bosanski – zna njemački i to ohohoh – zna politiku – ne voli Buša – glasao bi rado za Klintonovu – ide redovno na roditeljski – ne nosi zarove, ako je ženski – ide sa sinom na trening, ako je muški – navija za Bajern i Brazil. Opaa! Bio bi pravo dobar Njemac, pogotovo što ima dvoje, troje djece ( u ovoj dječjoj neimaštini), ali mu početak nije baš dobar. Da mu je glavu odrezati onda bi bio: Dvo ili više jezično - evropsko orijentisani – školovani – navijač Bajerna – pleše tango – hrani dvoje, troje budućih hranioca naših penzionera...Ali mu glava nije idealna. U ladicu : «Čekati dok mu ispari početak, pa onda pokušati.«
Tako te strpaju u Nesvrstane. To da ćeš ostati u toj ladici do kraja života, to im nije jasno. Mi se dobro sjećamo kako nam je bilo dok smo bili nesvrstani. Crveni jugin pasoš je imao cijenu i rado smo ga tresnuli po pultu Ureda za strance.
- »Jugo su gut! Jugoslavien je mirna zemlja i ne da se u nikakav pakt strpati.» Zato smo i bili Jugo-švabe ili samo Jugo... K'o pravo jugo koje puhka sa juga. Jašta, mi smo neutralni! busali se mi tada. Sad nismo neutralni! Sad smo svoji ! I imamo plave pasoše!
Kažu mi ovi u uredu za strance:
-« Ooo, jako lijep pasoš. Francuska izrada, domaća radinost.»
Da, i on ima cijenu, malo veću od starog crvenog pasoša. Oko dvjesto eura svake druge godine, puta četiri za familiju kad istekne i eto ti začas cifra koja ti lijepo kaže kako nam pasoš vrijedi oohohoho. Ljepota se plaća. Zato mi je, baš, drago da me ne trpaju, tek tako, u neke ladice, nego baš u onu «Nesvrstani». Tako se ja Nesvrstani među Nesvrstanim razbaškarim po nesvrstanoj ladici. Pravo mi lijepa ta hladovina. Njemci imaju izreku «Živi i pusti druge da žive.» Mi Nesvrstani imamo svoju izreku : «Šapći i pusti druge da šapću.» Mir među nama, subraćo. Moju Bosnu više niko ne dira. Ma ne pita je niko ni za zdravlje. A niko je ne bi ni dirn'o, da nije bilo budala koji su se htjeli svrstati, pa udri po onima koji su htjeli ostati nesvrstani. Nije bilo razloga da je se dira. Komunistička nije bila više, islamsko uređenje joj nije padalo na pamet, nema nafte, nema dijamanata. Ima šuma koje su krasile skupi namještaj Slovenijalesa... ali nema veze... Ima dužnike koji je priznaju samo onda kad joj moraju vratiti dugove dok je bila Jugo republika... ali nema veze...Ima dvadesetak kilometara morske obale koju bi susjedi skratili. Kažu nam da nam je oduzeti taj komadić mora bili bi pravi Bosanci. Bosanac,a ima more! Pa đe to ima?! ..ali nema veze. Ima političare koji jedan drugom govore:
-« Hajd´ sad ti malo sjedi na vladinu fotelju... hajd´ sad ti... evo sad ti... De, ba, pušćaj i mene malo, sad sam ja na redu! Samo neka smo ista uhodana garnitura sa uhodanim parolama - Promjene sad i namah! Ili -Dosta su vas do sad lagali,sad ćemo mi malo! Bitno je da nam vjeruju novopečeni biznismeni koji nas biraju. Narod ionako ne glasa,jer mu nema fajde od toga.»
Šta to ima Bosna, pitam se,pitam, pa da bi joj zavidjeli i poslali joj tristo hiljada vojnika da je okupiraju i donesu svaki dan stotinama civila vječni mir, to jest, lov na vječitim pašnjacima?
Šta ima Bosna? Pa, da! Ima piramide! I to najmanje tri kod Visokog. Zbog njih nam neće ušetati Buš u Sarajevo. A jok. Nije zainteresovan za stare grobnice, samo za svježe. Znači, možemo rahat kopati dalje ne bojeći se zračnih napada. Doduše, napada zračnih ima, ali sa domaćih pista. Da ja mogu do našeg Samira Osmanagića, dobio bi od mene samo jedan savjet:
-« Hajd ti, ba, među nas Nesvrstane. Tu te, ba, niko ne dira, nit´ bi te ko pitao šta to kopaš. Baš ništa.Ostavili bi te na miru, pa kopaj bolan. Nego, de ti moj Samire uprti tu piramidu na leđa i bjež´ ovamo.»
Šta Samiru treba da se rva sa našim Olimpijskim Herama i Zeusima, kojima je svaki dokaz trn u oku, svaki kamenčić im smeta? «Šarlatan!» krešte babe koje su, doduše proučile sve piramide na svijetu, ali niti jedne nisu vidjele. Da su te piramide negdje po Bayernu ili Hesenu...Ma da se malo posumnjalo u to da ima nešto, digla bi se cijela Njemačka na noge. Vojska bi čuvala iskopine toliko dugo, dok se piramida ne bi iskopala ili dok ne bi i zadnji kamenčić dokazao da je nema. Ma Njemci bi nju nategli da bude piramida, barem dva sa dva centimetra, ali bi bila Piramida. Svog Samira ne bi zvali Hobi arheologom,nego mu priznali diplomu i sva studiranja po svijetu. Oni našeg Samira zovu hobistom. U emisiji Welt der Wunder, što bi značilo Svijet čuda, ispod Samirove slike je masnim slovima pisalo: Hobby Arheolog. To mu dođe kao: Ovaj gore,na ekranu, ima hobi da traži piramide tamo gdje ih nema. K'o ja kad tražim školjke po Bayernu. E, onda sam ja još veće čudo! Ljudi su takvi, pogotovo na Zapadu. Ne vide svoje Hobite. Velikom Gospodaru prstena i zvjezdica su svi iz malih zemljica samo Hobiti.
Ali, kod nas je drugačije. Mi poštujemo radije tuđe Hobite, nego naše velikane, vizionare...Kako reče davno naš velikan u Gradačcu: Draže nam je tuđe magare, nego u svoga dorat...Digla se cijela vojska da Samiru zabrani pristup Visočici. Kakve piramide, kakvi bakrači! A već i Egipćani skontali da su im rodni listovi u Bosni. Samo Bosanci, oni Naddruštveni, ne kontaju kakvo blago nam je ležalo i još leži, možda, pred očima. Umjesto da se svi late motika i kopaju, ne bi li napokon izišla Piramida Sunca na sunce. Neki radije iz fotelja ismijavaju i Samira i njegove suradnike, pa i nas Nesvrstane, koji već računamo koliko bi kafa i ćevapa prodala Bosna, ako Samir ima pravo. A, ako Bog da, Samir ima pravo. Jedan čovjek bi mogao učiniti više nego svi Naddruštveni zajedno. Jedan Samir bi nam dao ponosa da sa ponosom tresnem ovaj moj dvjesto eura skupi plavi pasoš sa ljiljanima, na pult u birou za strance, pa da me ona za pultom upita :
-« Joj, znate li koji jeftiniji hotel da odem u Visoko? Čula sam da je skup odmor u Bosni.»
Pa da joj odgovorim:
-« U Bosnu se ide ako ćete rezervisati kartu par godina unaprijed i to preko Bosna-air.»
Eh, meraka onda, biti Bosanac! Lele što bi nam bilo dobro. Bili bi svjetski Monako! Shvatili bi, napokon, da smo jedan od najstarijih naroda Evrope. Faraonska zemlja, potomci Faraona! Napokon bi o nama pisali i pričali izvan uhodanih granica i istrcanih tema.
Ne znam je li vama dosta, ali meni jeste. Dosta mi je da me stalno trpaju u jedan te isti roman ili film. Neću da budem vječno glavna uloga filma koji govori o ratu i o poslijeratnom dobu. Radije ću glumiti mumiju, nego glumiti nešto što ima dvije noge, nema jezika, nema doma, a odaziva se na ime Bošnjak. Dosadilo mi, brate dragi, stalno glumiti izrabljenu budalu i to protiv svoje volje. Pišu o nama u doba Turske... u doba Austro-ugarske... pišu o nama u toku jednog... drugog i svih ratova do ovog zadnjeg. Šta god da pišu, mi na kraju – fasovali. Nema happy enda za nas. Krpaju li nas, krpaju. Dođe mi da smo k'o neka zakrpa. Skroje, raskroje, pa prekroje. Zašivaju,odašivaju, prešivaju, pa rašivaju. Njihove ruke, naš materijal, a oboje mi plaćamo. Još nas mogu meziti čim izgladne. Sakrivamo rupe u njihovim šupljim glavama. Mi smo izgleda izabrani da pokrijemo njihove šuplje priče o ratnom ili poslijeratnom narodu. Nema između. Kad se današnjica smiri u zemlji, viču nam : «Hajmo jopet nazad u prošlost!» U Austro-ugarsko carstvo ili u Osmanlijsko carstvo. Braniti Sultana ili Islam ili krpiti tuđe granice. Bogumile i stećke niko ne pominje, kao što je ih je Krleža pominjao. Tad su ,te posebne spomenike posebne bosanske istorije, koristili i Bogumili i Pravoslavci i Katolici,a danas ih se odriču. Nekako mi pada u oči sličnost stećaka i njihovih vrhova sa Samirovim piramidama...Ma,da, hobi je samo hobi.
Ne pominju se ni crteži u pećini Badanj, kod Stoca. Uh,daleko, brate, da se pominje.Nekad bilo, danas se ne pominjalo.To, da je u toj pećini nacrtao neko neku životinju sličnu konju nije bitno. Još manje je bitno da je to crtano prije četrnaest hiljada godina. Uh, brate, kud ja odoh? A, da pišem Bosančicom mogli bi svi otprilike razumijeti šta piše. Bosančicu je lako razumijeti. U njoj je i latinice i ćirilice koliko hoćeš. Samo treba čitati i sve će biti jasno.
Jest da je Bosnu pominjao u desetom vijeku bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet, ali danas govore da su budale umrle...Ko će im vjerovati? «Za Kulina Bana i dobrijeh dana» govoraše narod sve do današnjijeh lošijeh dana.Osam stotina godina prije zadnjeg rata napravi Bosna i njen Kulin ban trgovački ugovor sa Dubrovačkom Republikom. Naš Kulin ban je mogao ono što nisu mogli prije petnaestak godina. Stari su umrli, jel'? Budale se mnogijeh rodile poslijeh njih, pa pametni od pametnijeh više šanse ne imadoše. Trinaest godina poslije, pred narodnim Saborom u Zenici, odreče se Kulin Ban bogumilske vjere pred papinim poslanikom. Da Bosnu ne napadnu, eto zašto. E, šta je puta napadoše...a razlog se uvijek nađe,a kad se ne bi našao, onda bi ono prošlo: « Hajd' da je napadnemo, da ne bi bila Mirna Bosna. U vrijeme našeg kralja Tvrtka, Bosna je bila najjača zemlja Balkana, ali k'o to broji šta se u Balkanu dešavalo? E, Tvrtko naš, kad je pohodio svojom Bosnom po Korčuli i Hvaru,danas bi se prevrnuo u grobu. Kad bi vidio za ovo malo mora,što nam pripada, kako se li se natežemo, vučemo svom snagom, da nam ga ne uzmu gladne oči komšija... Kažu ravno Bosancu do mora.Aha! Do mora, a dalje nema. Eee, Kotromanići naši, da znate što ne znate, ne bi vam bilo lako. Ne priznaju vam zemlju kojom ste vladali stotinama godina, pa kakvi ste vi i čiji, da prostite, bili onda vladari? Od desetog do petnaestog stoljeća nam Bosna bila Bosna, pa joj tada dodaše , nakon pet vjekova - i Hercegovina. Der Herzog: Hrvoje Vukčić bio Hercog. Tako okićenu dodatim imenom i upakovanu, počeše je pripajati malo Turci, malo Austrijanci s
Mađarima, malo par Jugoslavija: stara,Titova nova, srpska...Pa kad je počeše trgati k'o pobješnjeli vukovi!.. Dabogda da su zarinuli zube u one kamene nam stećke. Polomili bi ih na njima. Mi opet ratni narod koji brani Bosnu. Za drugu i ne znamo. Kad završi rat onda smo opet spremni za krpenje. Em smo republika srpska, em smo Herceg –Bosna,em smo nešto treće. Samo nek je Bosne što manje. Barem nek' se malo izgura u pozadinu. I bi i ne bi. Šekspir nam postavlja pitanje: Biti ili ne biti Bosna, pitanje je sad? Pih, k'o da je to pitanje nešto novo u našim krajevima? Nikad dosta šivanja i prešivanja. Kojima nije do šivanja onda su : prognani, osakaćeni, neintegrisani. I tako od Sarajeva do Sidneya preko Münchena do New Yorka. Čekaju igla i konac ratove i dušmane naše. I još nas salijeću s pitanjima :
-« Otkad to Bosna bila država, otkud sad bosanski jezik? Vi ste naši, vi ste njihovi...»
Ma hajte vi svi u ma...međunarodni sud za ljudska prava, eto. Evo, šta je godina prošlo kako je rat prekinuo, a mi još uvijek poslijeratne izbjeglice i sve mi se čini da će nam to biti i djeca, rođena u Njemačkoj,Americi, Švedskoj... da ne nabrajam, jer duga je lista... Protjerani liče k'o jaje jajetu. Na djecu prenose tradiciju. Djeca moraju nastaviti običaje svojih predaka. Kako ćaći tako i sinu, kako materi tako i 'ćeri i tačka. Tradicija staklene vune u kosi i ribanje stepenica po njemačkim, švedskim, austrijskim... kućama. Kakva škola, kakvi bakrači! Kažu mi: «Pretjeruješ, bolan, svako sebi kroji sudbinu.» More biti da sebi krojimo sami sudbinu, ali gaće mi kroje drugi. Olimp. Ja hoću tamo pa da vidim kakve mi gaće sad kroji. Dosta mi prekrajanja, prišivanja i krpenja bez mog znanja. Hoću barem da udijem konac u njihovu iglu. Barem da izaberem boju konca, ako ne mogu švalju. Ionako ja častim. Čim sam iz Bosne namah se zna da je sve na moj račun. Od viceva do granica samo po Bosancima. Moja prijateljica Ramiza, koja je osuđena na doživotnu u Švedskoj, kao i ja na doživotnu u Njemačkoj, ( s nadom u pomilovanje, kad sa šivanja u Bosni, prijeđu na unosniji posao), reče mi da je Fata pobjegla iz vica o Bosancima, pa Mujo ostade sam. Valjda Fati nije do viceva, pa zviznula.Neda Fata da je zaviju, a muslimanka. Smatra se Evropljankom, a kažu joj da je Balkanka. Zato je otišla predavati geografiju i istoriju po Evropi. «Pravim baklavu i kukuruzu, a govorim najmanje dva svjetska jezika i profesor sam. Čik pogodi ko sam?» Tako Fata zbunjuje zabunite. Ako je tako, onda bi Mujo trebao nazvati Bobana i Luku, pa da zajedno stave oglas u novine: «Traži se četvrto lice, pošto se nas trojica ne možemo sami snaći. Situirani smo, da kucnemo o drvo. Dobro je kako je moglo biti. Našim milionerima ide dobro, jer nam više ne prodaju vreću brašna po hiljadu i po maraka, nego po tridesetak maraka i to oštru nulu. U iću i piću smo umjereni da umjereniji ne možemo biti. Razdvojeni smo ne svojom krivicom. Sanjamo rado o zajedničkom životu, ali ne u troje. Romantični smo, volimo biti vani i rado pričamo o prošlosti. Sposobni smo za duboka osjećanja izvan granica. Ne smetaju nam strane valute, jer i sami imamo svakakvih. Samo ozbiljne ponude dolaze u obzir. Ponude iz inostranstva imaju prednost. »
E,sirotinjo i bogu si teška.Ne onom jednom jedinom i pravom Bogu.Ovim bogićima na zemlji je sirotinja teška.Kako da ih drugačije i nazovem nego bogovima.Sve na svijetu su stvorili. Ti ih psuješ,al' bojiš se da će te stići kazna.Evo sve se okrećem oko sebe i kontam kad stavim na ovo kraj s koje će me strane dočekati pendrek i lisice. Oni su kadri svemu. Sve im je u rukama. Privatizirali su sve.Čak i nebo i kišnicu su privatizirali. Još malo i doći će dan kad ćemo plaćati porez na zrak koji udišemo.Ako im nebesa pripadaju, onda su u mojim očima, a još više u mojim džepovima, bogovi. E, baš iz nekog mog prkosa od sna, imenujem ih malim tankim slovima. Privatizirali nam bolesti, škole, željeznice, pa čak i nebo. U jednoj južnoamerickoj zemlji su privatizirali vodu, pa i kišnicu. Taman pomislih da nemaju više šta privatizirati. Ali đavo nema mira! Sad hoće i gaće da mi privatiziraju. Latili se prekrajanja, pa šiju li šiju, a mjere mi nisu uzeli. Samo šute. Doduše, ne valja govoriti dok se šije. Donosi baksuz. Zato oni ne daju glasa od sebe. No, i ja se naučih čitati sa usana. K'o da je to neka nauka? Oni šute i rade, a ja - čitam li ih, čitam.
- « Olabavi lastiku, pa nek gaće spadnu čim potrči», vele oni u sebi. »Kad čovjek drži gaće da mu ne spadnu, ne misli na trčanje.Što je najvažnije: samo mu je jedna ruka slobodna, a s njom mlati samo praznu slamu.»
E, da mali čovjek ne bi i dalje mlatio praznu slamu treba ga poslati na Olimp, pa da tamo malo mlati praznu slamu.
- « Aha, ti hoćeš da tamo mlatiš praznu slamu, znači? Ti bi da budeš nešto kao agronom? «– pitali me organizatori.
- « Jeste, baš to hoću. Ta mi struka leži. Baš kao svim malima. Male nam kuće, male plate, male države. Poljoprivreda nam je ostala kao zadnja grana. Nema nama nego u zemlju... K'o ne voli zemlju, ne voli ni druge planete. A meni,kao i svim malim Zemljanima Zemlja teče venama i to na dobrovoljnoj bazi.»
Organizatori se smekšali i poslaše me na Olimp da tamo mlatim praznu slamu. Ja stade pred sve Zeuse i Here. Pitaju me, da u ime Nesvrstanih, kažem kakav me problem doveo do njih? Ja rekoh: « Bilo bi dobro da vam dam mjeru dok mi krojite gaće.»
-« Na žalost mi imamo samo dva standardna broja. Mi i vi.», nasmiješiše mi se dobroćudno.
-« Dobro, da ne mlatim praznu slamu, jer vidim ufatio se red iza mene.Nego da ja prijeđem na moj problem.»
-« Hajd' prijeđi », kažu. «Da čujemo u čemu je problem .»
-« Moj problem je u džepu.»
Nasmijali se.
-« Zar problem može biti toliko težak, a stane u džep?»
-« Može », velim ja.
-« Hajd », rekoše » izvadi ga da ga vidimo.»
Ja izvadih kovanicu od dva eura.
-« I to ti je problem, jedna kovanica? !», u čudu me upitaju.
-« Jeste. Ako možete da mi je zamijenite dva eura po jedan.»
-« Eh, čudna mi čuda », čudi se Olimp,» pa u čemu je razlika?»
-« E, velika je razlika. Pogotovo kad trčim je velika razlika. Jednom rukom držim gaće, a drugom mlatim praznu slamu. Nemam kad bunariti po džepu. Kad je jedna kovanica od dva eura, onda ne daje glasa od sebe, kao da je i nema u džepu. Kad su dva po jedan, onda zveckaju, skakuću. Ja hop, oni skok! Onda znam da ih još imam i znam koliko ih imam. A onda znam da me i vi čujete, dok pretrčavam krug. Znate da li dolazim sa zapada ili istoka, da li ulazim ili izlazim. Ne morate da nagađate u koju mjeru da me strpate; vašu ili našu. Jesam li za ili protiv ili da li trčim brzo ili sporo. Sve će vam otkriti zveckanje u mom džepu.»
Oni mi pretvoriše kovanicu u dvije, pa me upitaše :
-« Imaš još koju želju? »
-« Imam. Hoću da mi, barem danas, učkur ili lastika od gaća bude po mjeri.Hoću sad na Olimpijskim igrama da pretrčim krug sa bakljom. Ne kad nekom padne baklja iz ruku, pa da je za njega pronosam. Nego da baklju visoko podignem s obje ruke, a da ne mislim da će mi gaće spasti. Hoću jedan krug samo za nas.
Za nas Bosance , koji se nikad nisu htjeli svrstati, dok ih ne svrstaše. Za Samira i piramide, za stećke, za Afrikance sa onog jezera, za one bebe foke, za prognanike, za poljoprivrednike, za čovjeka ispred televizije s pivom, za djecu i roditelje, za naše penzionere, za učiteljice i đake, za nastavnike koji ne pišu pisma roditeljima nego nauče djecu, za profesoricu koja osvješćuje, za oboljele, za doktore čiji su džepovi ispod stetoskopa prazni, za one kojima niko nije stranac, za mladost koja želi popraviti svijet, za umjetnike, za amazonske šume, za klimu, za sve ostalo što se ne može svrstati. Za nas Nesvrstane!»
Karmen Media
karmen-media@domaljevac.com
