Galib Šljivo - doktor istrajnosti
Galib Šljivo sa ekskurzijom u Budimpešti
Među posavskim intelektualcima ima i onih koji su svojim djelom davno prevazišli granice Posavine, pa i Bosne i Hercegovine. Njih citiraju i pozivaju se na njihove radove u mnogim zemljama svijeta, na što se mi Posavci posebno ponosimo kada to vidimo i čujemo. Sjećam se kako mi je jednom prilikom ugled porastao kad sam rekao da mi je fra Marko Oršolić (Strikan) zemljak, i da se čak osobno poznajemo. ''Pa taj čovjek je genije! Ja sam sretan što imam mogućnost da dišem isti zrak na istoj planeti na kojoj i on živi!'', divio se moj sugovornik i gledao me sa divljenjem, kao da sam ja fra Marko, a ne tek njegov zemljak. I zaista, kada se pogleda koliko su toga uradili, svako u svojoj oblasti: dr Josip Baotić, dr Pavo Živković, dr Pejo Ćošković i da ne nabrajam više, i kada se vidi kako su to uradili, kako se prema njihovom radu odnose ljudi koji poznaju struku kojom se oni bave, ostaje nam samo da im odamo priznanje za njihov rad i da se ponadamo da će u Posavini oni biti oni na koje će se mladi ugledati i ići njihovim tragom.
Međutim, zamalo pa svi vrhunski intelektualci iz Posavine imaju jednu zajedničku osobinu, a to je da već odavno žive negdje drugdje. Naravno, nije to zbog toga što ne vole svoj zavičaj, nego zato što u novim, većim sredinama gdje sada žive imaju bolje radne uvjete, što su bliži izvoru informacija koje su neophodne za njihov kvalitetniji rad. Razumijemo mi to, i ne smijemo se naljutiti na njih zbog odlaska, mada bi za našu sredinu bilo vrlo značajno njihovo trajno prisustvo.
No, u Posavini imamo i jednog vrhunskog intelektualca koji tu i sada živi. Da bude zanimljivije, on nije rođen u Posavini, ali je tu proveo najveći dio svoga života, ostavio mnoge i neizbrisive tragove rada, da se s pravom može smatrati pravim Posavcem. Riječ je o dr Galibu Šljivi, nekadašnjem direktoru Gimnazije u Orašju, današnjem univerzitetskom profesoru. To je bio i povod da potražimo ovog intelektualca kojim se Posavina može ponositi i da s njim porazgovaramo. Pošli smo redom, od početka:
Intervju Dr. Galiba Šljive za DOM@ljevac
Galib Šljivo
Iz Vaše biografije se može zaključiti da je Vaš put od djeteta jednog rudara do doktora nauka morao biti mukotrpan, trnovit, put znoja i rada. Šta je bilo ono što je presudilo da se uputite tim putem?
Hvala Ti, Ivo na ovom uvodu u kojem si spomenuo neke univerzitetske profesore iz Posavine: Dr Baotića, dr Živkovića i dr Ćoškovića. Besumnje, oni su se vinuli u sam vrh nauka kojima se bave, i o tome ne bih mogao više reći. Ali, oni su pomalo vezani i za Gimnaziju, odnosno Školski centar u kojem smo zajedno radili i u kojem su počeli svoju naučno obrazovanje. Da ste spomenuli i dr. Refika Fazlića, mr. Vidoja Radivojevića i mr Jasnu Oršolić ne biste time zatvorili krug profesora koji su izvodili nastavu u Školskom centru u Orašju, a kasnije stekli naučno zvanje doktora nauka. Istina dr. Pejo Ćošković nije radio kao srednjoškolski profesor u Orašju, ali smo nas dvojica radili u Institutu za istoriju Banjaluka desetak godina u kojem je on stekao i stepen magistra i doktora nauka i zajedno smo izvodili nastavu istorije na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Koliko sam ja na njih uticao, to oni znaju, i ne mogu, niti treba, o tome sigurno suditi.
Iz moje biografije se vidi sa sam dijete prerano stradalog rudara jamskog kopača, da sam odrastao u sirotinjskom domu u Sarajevu, i redovno završio Učiteljsku školu u Sarajevu i sa nepunih 17 godina počeo učiteljevati u mnogim selima u Bosni i Hercegovini. Manje je uočljivo da sam dalje obrazovanje stekao vanrednim studiranjem, dakle učenjem uz rad, ne prekidajući radni odnos, i bez finansijske podrške onih koji su za to bili nadležni, i tako okončao studiranje na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu na grupi istorija i geografija, studiranje na Filozofskom fakultetu u Beogradu na grupi za istoriju, postdiplomske studije na Katedri za opštu istoriju novog vijeka i na kraju, na istom fakultetu odbranio doktorsku disertaciju. Za cijelo vrijeme mog vanrednog školovanja bio sam direktor škola koje su postizale najbolje rezultate: u Slatini (Foča), Brezovom Polju, i u Orašju.
Jeste li se nekada pokajali što ste pošli tim putem, jeste li u nekom životnom periodu poželjeli raditi nešto drugo?
Kad sam završavao nižu gimnaziju, želio sam se upisati u srednju medicinsku školu, ali čim sam bio raspoređen u učiteljsku, nisam više nikad razmišljao o nekom drugom pozivu. Radio sam predano kao nastavnik, marljivo se pripremao za nastavu, čitao časopise kako bih koristio iskustva drugih. Kao direktor škole, održavao sam veze sa školama koje su postizale najbolje rezultate. Osmogodišnja škola u Brezovom polju postigla je izuzetno dobre rezultate i učenička zadruga je bila najbolja među školama koje su je imale. Kad sam pročitao da, naprimjer, u Somboru jedna škola ima najbolje rezultate u Vojvodini, odmah sam posjetio tu školu.
Kako ste se našli u Orašju?
Neočekivano! Bio sam direktor Osmogodišnje škole u Brezovom Polju, koja je zaredom tri godine pokazala najbolje rezultate na srezu Brčanskom. U Orašju je osmogodišnja škola bila u rasulu zbog unutrašnjih trzavica i nacionalne netrpeljivosti nastavnog osoblja. Bio sam određen da pokušam dovesti orašku osmogodišnju školu u red, i da se u Orašju zadržim dok ne obavim zadatak, i ostao 16 godina. Što je i normalno, nisam rado pristao, ali u to vrijeme nisam mogao ni odbiti. I tako sam 16. avgusta 1961. preuzeo upravu škole od Nijaza Dedića, dotadašnjeg direktora, a on je odselio u Koprivnu. Dvije školske godine sam bio direktor Osmogodišnje škole u Orašju i za to vrijeme ona je ušla u red najuspješnjih školskih ustanova.
U vrijeme dok ste bili direktor Gimnazije u Orašju, a od 1970. Školskog centra, ova škola je bila veoma uspješna i cijenjena. Kako ste to postizali?
To je tačno! Od zamisli da se otvori srednja škola u Orašju u februaru 1963. pa do njenog punog uspjeha, nije prošlo mnogo vremena. Ali od samog početka sve je nekako išlo skladno. Skupština opštine Orašje poslije dvije svoje sjednice, donijela je odluku i izdvojila finansijska sredstva. Kupljena je montažna školska zgrada sa četiri učionice, i ona je u prvoj polovini juna 1963. dopremljena na željezničku stanicu u Bosanskom Šamcu, a odatle, dobrovoljnim radom, prebačena u Orašje, a da za tu fazu nije izdvojen ni jedan dinar. Naprimjer, ostalo mi je u sjećanju da smo predsjednik Opštine Viktor Uremović i ja u toku jedne noći istovarili sav parket koji je dovezen na jednom kamionu sa prikolicom. Čini mi se da nije bilo činovnika, milicionara, radnika iz preduzeća koji nije učestvovao na pomaganju oko građevinskih radova, nešto neopisivo, fantastično. Svi građani Orašja su učestvovali naprimjer na podizanju temelja, uređenju prilaza ili prenosu montažnih dijelova. Početkom septembra 1963. zgrada za gimnaziju je bila gotova i osposobljena za početak nastave.
Najteže je bilo dobiti odobrenje za rad gimnazije u Ministarstvu za obrazovanje u Sarajevu. Za to su posebno bili zaslužni Bartol Damjanović i Viktor Uremović. Sjećam se kad sam poslije uručenog rješenja kojim se odbija zahtjev za otvaranje gimnazije razgovarao sa ministrom da me je pozvao pred geografsku kartu koja je visila na zidu njegovog kabineta da mu pokažem gdje je to Orašje. S obzirom na to da sam imao solidno znanje iz geografije, ja sam prvo uočio da su na karti unesena samo naselja koja su imala preko 10.000 stanovnika, a Orašje nije imalo ni 3.000 stanovnika, i nije moglo ni biti ucrtano na kartu. Ali sam mu ja protuslovio podatkom da je područje opštine Orašje najgušće naseljeno u Bosni i Hercegovini. Odbio sam njegov prijedloge da izgradimo đački dom u Brčkom i da u njega smjestimo učenike sa našeg područja ili da brčanska Gimnazija otvara po jedno odjeljenje prvog i drugog razreda u Orašju, a da treći i četvrti razred učenici nastave u brčanskoj gimnaziji. Tako je bilo sve spremno za otvaranje gimnazije: školska zgrada, upisani učenici, profesori, ali odobrenja nema. Ipak, na kraju nam je i to udovoljeno pod uslovima:
- da imamo opremljenije sve kabinete, biblioteku i savremenija učila i to opremljenije nego što to imaju susjedne gimnazije,
- da zaposlimo profesorski kadar sa fakultetskom spremom za sve predmete, što opet nisu morale imati susjedne gimnazije.
- da ispunjavanje tih uslova provjeri stručna komisija pomenutog mimnistarstva.
Na sve smo to pristali i čak dodali da pošalju najstrožu komisiju. Marijan-Mića Živković, načelnik za finansije nam je bio desna ruka, i bez njegovog razumijevanja i zalaganja u toku cijelog rada Gimnazije ne bismo imali rezultate koji su nas svrstali među najbolje srednje škole u Bosni i Hercegovini.
Galib Šljivo sa ekskurzijom, Versaj
Još u to vrijeme Vi ste uspijevali omogućiti učenicima da svake godine idu na nezaboravne ekskurzije u strane zemlje. Moja generacija je posjetila: Italiju, Austriju, Svicarsku, Francusku, Mađarsku, Tursku, Grčku, Bugarsku... Danas, kada bi trebalo da je to mnogo lakše učiniti, o tome se i ne razmišlja. Kako ste to uspijevali, i mislite li da bi se moglo i u današnje vrijeme na sličan način putovati?
Srednješkolski centar u Orašju je jedina srednja škola koja je organizirala učeničke ekskurzije u inozemstvo. Prvom ekskurzijom smo nagradili najuspješnije učenike školske 1970/1971.godine. Imao sam povjerenje u učenike koje sam poveo na put po evropskim zemljama. Školske i opštinske vlasti sam uspio uvjeriti u to da i učenici iz manjih mjesta moraju imati šira znanja o zemljama Evrope o čemu su imali samo teoretska znanja u školskom programu. Novčana sredstva su osigurali učenici od rada uzgajajući sadnice duhana, privredna preduzeća u vidu donacija, najviše Bosanac. Nije to bilo lako ni organizirati ni izvesti, ali Srednješkolski centar u Orašju je prednjačio među srednjim školama, pa i u ovoj djelatnosti. Siguran sam u to da je uspjeh učenika bio bolji poslije svake ove ekskurzije. Da li bi to moglo biti praksa sadašnje uprave, ne znam, niti sam o tome razmišljao.
Sjećam se, iz perioda dok ste bili direktor Gimnazije u Orašju, jednog velikog naslova u veoma čitanom sarajevskom listu Svijet: Galib Šljivo, doktor istrajnosti. Preko cijele strane, ili čak dvije strane, sa velikom fotografijom predstavili su Vas u vrlo pozitivnom svjetlu. Tada se nije moglo lako u novine, pogotovo novine tog ranga. Koliko je bilo teško u to vrijeme uz sve obaveze na poslu i u porodici baviti se i naučnim radom?
Novinaru je zapelo za oko to da neko u malom mjestu, kakvo je Orašje, doktorira, bez finansijske ili bilo kakve druge podrške, bar vlasti koje se brinu o obrazovanju. Posebno ga je impresionirala moja upornost da od učitelja steknem zvanje nastavnika istorije-geografije, profesora istorije, magistra istorijskih nauka i doktora i to sve u rekordnom vremenu, ne prekidajući radni odnos, dakle, vanrednim studiranjem i vrlo visokim ocjenama, a da pri tom na radnom mjestu ustanova, a i ja, postižemo najbolje rezultate ne samo u mjestu nego široj okolini, odnosno Bosni i Hercegovini. I danas, kada iza mene ima objavljenih 19 naučnih historijskih monografija, napisanih na prvorazrednim historijskim izvorima prvog reda, studenti me često upitaju kako sve to uspijevam. Jedini odgovor je da vrlo mnogo radim, da izuzetno cijenim i volim nastavnički poziv i da uživam u saznavanju istorije, bilo da istražujem u arhivima ili oblikujem istorijsku priču o minulom vremenu, ili prenosim znanje studentima. Neobično se radujem svakom mom naučnom radu, počesto sa uživanjem čitam moje ranije monografije, revnosno se pripremam za svako predavanje na fakultetu ili izlaganje na naučnom skupu ili javnom predavanju. Kad sam sebi pokušavam odgovoriti na to pitanje onda mi na prvo mjesto izlazi racionalno korištenje radnog vremena, sistematičnost kod obavljanja zadatka, uporedo obavljanje više srodnih poslova, blagovremeno izvršene pripreme za neki zadatak, i, nadasve, dug radni dan: uvijek ustajem u 5 sati, liježem u 22 sata, i ljeti i zimi, i na godišnjem odmoru ili na banjskom liječenju. Ne odustajem od ustaljenog ritma, i kao što jedem uvijek u isto vrijeme, tako isto, u isto vrijeme, počinjem i završavam rad.
Iz Orašja ste otišli na Pedagošku akademiju u Banjaluku. Kakva Vas sjećanja vežu za taj period?
Na Pedagoškoj akademiji sam predavao Opštu istoriju novog vijega i savremenog doba, Istoriju jugoslavenskih naroda tog perioda i Metodiku nastave istorije.
Od 1979. godine bili ste i direktor Instituta za istoriju u Banjaluci.
Jeste li zadovoljni onime što ste postigli na ovom institutu?
Vrlo zadovoljan, bar dok sam bio direktor Instituta, a bio sam direktor sve do 1992., i posmatrajući njegove rezultate sa ovog vremenskog odstojanja. Već 1979. dobio sam zadatak da formiram Institut za istoriju Banjaluka, što sam prihvatio. Kad sam počeo Institut nije imao nijednog zaposlenog, nije imao prostorije za rad, biblioteku niti finansijska sredstva. Sjećem se da sam prvo uradio dvije table sa ćiričkim i latiničkim natpisom: Institut za istoriju u Banjaluci i sa poznanikom Neđom Crnčevićem obilazio ulice i mjerkao zgrade gdje bih ih mogao prikačiti. Priskočio mi je u pomoć Drago Čubrilović, tada direktor Centra za marksističko obrazovanje i odobrio da na toj zgradi okačim natpis. Poslije desetak dana ispraznio je četiri kancelarije i tako je počeo sa radom Institut za istoriju u Banjaluci. Poslije dvije godine rada, Institut je upisan u Registar naučnih ustanova Bosne i Hercegovine, što je značilo da je imao potrebni naučni kadar, svoje prostorije, dugoročni naučno-istraživački program i drugo. Kad sam u junu 1992. „zamoljen” da više ne dolazim u Institut, bila je to naučnoistraživačka organizacija sa solidnim naučnim kadrom, solidnom opremom, bibliotekom preko 30.000 knjiga, savremenim pomagalima i ubrajan je među najbolje naučne ustanove ove vrste.
U Banjaluci ste dočekali i rat. Kakva su Vaša iskustva iz tog perioda vezana za rat?
Istog dana, bilo je to 16. juna 1992. razriješen sam svih obaveza koje sam imao: kao prorektor za nastavu Univerziteta u Banjaluci, kao direktor Insistuta za istoriju Banjaluka i kao profesor Opšte istorije novog vijeka i savremenog doba na Pedagoškoj akademiji, kako bi se ti osjećao, ili bilo ko drugi da je bio na mom mjestu?
Nakon Banjaluke, ponovo ste u svojoj kući u Orašju. Rat je mnogo toga promijenio i zato Vam postavljam ovo pitanje koje bi možda u drugim okolnostima zvučalo glupo: Jeste li se u svojoj kući u Orašju ponovo osjećali kao kod kuće?
Na početku rata, kuća, inače potpuno namještena savremenim namještajem, bila je rezervirana za vojsku. Vojska je u njoj boravila dok nije pogođena granatom i ostala bez ćoška. Poslije su se smjenjivale izbjeglice, da bih na kraju, ušao u razvalinu bez prozora i vrata i namještaja, i još sam morao platiti 1.500 DM da se posljednji stanar iseli. Niti sam tražio, niti sam dobio neku pomoć bilo koje vrste. Ipak, samo čovjek koji je bio u egzilu može razumjeti kako se osjeća onaj koji se vrati svojoj kući.
Obzirom da Vi niste, da tako kažem, obični građanin, nego, vjerujem, najveći intelektualac koji je tada došao živjeti u Orašje, je li vam neko ispred vlasti poželio dobrodošlicu, je li Vas ohrabrio u Vašoj namjeri da ponovo živite u našoj sredini i time nam podignete intelektualni nivo?
Je li neko iz Orašja, od kad ste se vratili, tražio neke vaše intelektualne usluge: neko predavanje, savjet, mišljenje…?
Mjesna zajednica Orašje me je zamolila da napišem kraću monografiju o Orašju sa naglaskom na period u kojem se vodio rat 1992.-1995. I to sam uradio. Drugi nisu tražili neko stručno mišljenje. Vjerovatno je to posljedica politike koju vode stranke, na vlasti, ili u opoziciji, svejedno. Ja nisam član niti jedne političke partije, a političke partije imaju svoje stručnjake za sve oblasti. To nije dobro, stručnjaci rade onako kako je najbolje, a ne kako to smatra politička partija koja je na vlasti. Ja se ne slažem s tim da se stručnjaci tako odvajaju od svakodnevnog događanja, ali, u ovakvim političkim okolnostima, to je posljedica.
Kako sada protiče Vaš radni dan?
Već 58 godina radim kao predavač, prvo kao učitelj, pa nastavnik istorije i geografije, onda profesor istorije u gimnaziji, pa profesor Istorije naroda Jugoslavije na pedagoškoj akademiji i na kraju kao profesor Opšte istorije novog vijeka na Odsjeku za istoriju u Tuzli. Još nisam zakasnio ni na jedan čas, a kamoli da ga nisam održao. Možda će vam ova anegdota dati odgovor na vaše pitanje. Kampovao sam u Baškom polju 1985. sa porodicom. Moja porodica, kao i svi koji su bili u kampu, pretežno su po cijeli dan bili na plaži, uveče bi se okupili i veselili uz roštilj ili neku društvenu igru. Ja sam i u kampu ustajao u 5 sati, doručkovao, i za stolom radio do 12 sati. Onda bih skoknuo na plažu, okupao se, i brzo, natrag u šator, malo dremnuo i nastavio raditi do 22 sata.Tada bih „kao i sav svijet” kako volim reći, otišao na počinak. Sve je to zapazio komšija iz susjednog šatora, inače radnik u derventskoj fabrici obuće. Slijedeće godine, ovaj Dervenćanin, zatekao se u jednoj autoelektričarskoj radnji u Banjaluci i sa sekretarom Instituta za istoriju u Banjaluci kojem sam ja bio direktor vodio ovaj razgovor. D. Popović: Znaš li ti nekoga u Banjaluci? Ma, znam, ali on je, pa pokaže rukom, malo šenuo (budala). A a kako mu je ime, dalje će Popović. Galib Šljivo. Popović se začudio pa ga upita po čemu je to zaključio. Pa bili smo zajedno na odmoru, ujutro je prvi ustajao, pa nešto pisao, i tako cijeli dan, a uveče je, poslije svih nas lijegao. Kad smo svi išli na spavanje on je ostajao, opet, nešto čitajući. Jelde, da nije normalan. Iz istih stopa, ne mogući zaustaviti smijeh, sekretar mi je prenio ovaj razgovor.
Šta biste nam mogli poručiti za kraj?
Ja sam postigao uspjeh u poslu koji mi je bio povjeren jer sam se kao stručnjak prihvatao zadataka koje mogu s obzirom na moje stručno znanje obaviti. Radio sam mnogo, i sada radim, i onda se malo po malo nagomilavaju rezultati. Samo svakodnevnim radom, i to zadataka koji čovjeku čine zadovoljstvo, i za koje je osposobljen, mogu se postići dobri rezultati.
Razgovor vodio: Ivo Kobaš
kobas@domaljevac.com
