Posavsko srce Dragana Stanica iz Zasavice
Piše: Perica Mišić
NEMA SELA KAO ZASAVICA, TAMO ŽIVE DRAGAN I DRAGICA
Sretni mladenci
Ma poludi svijet! Sastanu se rođaci, prijatelji i poznanici iz cijele Europe. I svijeta! Došao je specijalno u svatove i Ilijja Katić, Draganov zet, iz daleke Kanade. Došao je iz "hladne države" i donio toplu posavsku dušu - on, sa još 9 članova svoje obitelji. Raspale se stari panjevi, polovnjače u mini suknjama, sa golim bedrima i dubokim dekolteima. Utrkuju se sa jedrim curicama. Tako i treba, svadba je. I nije svaki dan. Paziti se samo nama muškarcima valja, “ne utruniti se” gledajući sve te izazovne ženske što se iz petnih žila trude da budu zapažene. I ne prepiti, pa biti ni za čega. Ili, još gore, u pijanstvu žene pomiješati.
Pamtit će se još dugo kada i kako su Stanići u Zagrebu svatove pravili!
Ivens & Damir
| Klikni ovdje da otvoris galeriju |
"Nema sela kao Zasavica, tamo žive Dragan i Dragica". Pjesmu smo ovu, onako svatovski, svi zajedno, otpjevali nedavno našim dobrim domaćinima, koji su pripremili u Zagrebu svadbeno veselje. Kćerka im se udavala. Svadba je na europskom nivou organizirana, ali opet je bila naša, posavska, našom dušom i srcem, za naše posavske i bosanske duše pripremljena, nostalgijom i tradicijom produhovljena. I za jesti i za popiti, i za uši i za oči.
ZASAVICKA CUPRIJA I SAVSKI MOST
Draganova majka Stažija
Draganova svadba
Dragan Stanić rođen je 1952. godine u Zasavici od oca Ivice i majke Stažije, rođene Došlić. Jakov i Srećko su mu braća. Najstariji je od djece. Oženio se 1976. godine sa Dragicom, rođenom Senjić.
U školu je išao u Ckvinu i Bosanski Šamac. Radio je u bosanskošamačkoj Tehničkoj školi kao pomoćni varioc – točno 1 mjesec i 21 dan! Otišao je u vojsku u Sombor, pa prekomandiran u Sarajevo. Služio je u zrakoplovstvu kao poslužioc radarskih postrojenja.
Poslije odsluženju vojnog roka, odlazi u Njemačku u Friedrichshafen gdje je radio na mašinamama kao strugar. Zatim preseljava u München i upošljava se kao monter mašinskih postrojenja.
Draganov stric Pero, djed Mato, tetak Ivša i otac Ivica
Pitao sam Dragana, što je to što ti prvo padne na pamet kada se spomene Zasavica? Koja lijepa uspomena? Bez trena razmišljanja, odgovara – zasavička ćuprija! A na pitanje, što je najružnije u tvom sjećanju iz Zasavice, odgovara kao i svi naši Posavci – RAT!
Zašto si otišao u Njemačku? – pitam dalje, a on opet, bez dvoumljenja: Iz obijesti! Bez ikakve potrebe! Zapiši Perice molim te ovo: Ne bih nikada prešao most na Savi, da sam znao da ću ovoliko u Njemačkoj ostati! Malo mu se tada skupi, zgutne, na trenutak zaćuti, lome se u njemu lijepe uspomene na zasavičku ćupriju i protivrječja savskog mosta…
Uspomene koje dušu lijece
| Klikni ovdje da otvoris galeriju |
CUTIJA
Radovan Danicic, Stevo Simendic, Dragan Stanic, Mato Krajinovic i Trivo Dujic
U Zasavici se najviše volio, kako sam kaže, baviti „lovom i krivolovom“ svih vrsta, ali i igrati nogomet.
Dragan Stanić je prvi puta zaigrao za prvu momčad Zasavice u šestom razredu osnovne škole, protiv “Korpara” iz Grebnica, na turniru u Hasiću. “Ma sigurno nisu imali dovoljno igrača pa su uzeli mene”, kaže danas Dragan skromno. Pohađao je 7. razred osnovne škole kada je proglašen za golgetera turnira u Dubici, a u osmom razredu je već bio standardni igrač “Jedinstva” iz Crkvine (u Zasavici nije postojao registriran klub).
Domaljevca se iz tih igračkih dana sjeća I te kako. I to kako! “1961. godine sam igrao na utakmici u Domaljevcu. Neki “Ćutija” bacio me tako da nisam znao ni gdje je nebo ni gdje zemlja!”. Rado se sjeti svog prijatelja školskog kolege Đure Koturića, koji je jedva dočekao da se sutradan vide u školi i da mu kaže: “Al te Ćutija izmarisa!”. To mu se toliko urezalo u uspomene, da se više ne sjeća ni ko je pobijedio. Bezbeli su Domaljevčani pobijedili?
USPOMENE NA "KOMBINAT" I "BORAC"
Dragan je bio u svoje vrijeme jedan od najboljih zasavičkih nogometnih igrača. Od 1971. do 1973. godine igrao je za šamački “Kombinat”.
"Došao sam u Kombinat", priča Dragan, "po nagovoru Mersada Hadžijusufovića, bivšeg delegata na utakmicama, koji me je stalno pratio kao igrača i odveo me iz Crkvine u Šamac.
Rado se sjeća tadašnjih suigrača: Kapetanović Reufa, Topalović Ibrahima Jeze, Čelić Kemala, Ibralić Ibrahima Braječta (sina Smaila Tenka, poginuo u zadnjem ratu), te Domaljevčana Brace i Klinje (umrli prije rata).
Mladjo, Dragan i Mato Krajinovic
Takođe bih rado pozdravio: Sabaha, Conera, Dasu, Majora kojeg i danas često viđam u Šamcu", prisjeća se Dragan tih dana, zatim Kalaja, Zeca, Hajru, Muju Pašina, Zlatka Tirića, Memleta, Lipka, Nevena, braću Salku i Seju Kurbašića.
Posebno se sjeća kada su Milan Kojić i Srebrenko Repčić tek počeli igrati u "Borcu". Kemal Džaka nije Srebrenku Repščiću dao cijeli trening da igra, nego je na ručnoj kuglani kod pumpe objesio umjesto kegle loptu, pa bi je ovaj cijeli trening tukao glavom i skakao za njom.
Stipo Senjic, Dragan Stanic, Željko Stanic Backo i Srecko Stanic
Zato bi Srebro i danas trebao biti zahvalan Kemalu što je postigao veliki uspjeh, postao reprezantitivac i napravio internacionalnu karijeru.
Ali se rado sjeti i igrača šamačkog “Borca”: Mirze Vajzovića, Meše Tabakovića, Ešrefa Zaimbegovića, Mehmeda Đuherića Žuje…, trenera Juse Mešića, Zije Peleševića Babure.
Ima još nekih, kaže Dragan sa gorčinom u glasu, ali kojih bi se najrađe nikada ne sjetio. Ne kaže zašto, ali je za pretpostaviti da je rat ostavio tragove i u njegovim uspomenama na vrijeme kada je igrao nogomet.
ROŠTILJ
Roštiljanje -Schleißheimer See
Dragan je, ovdje u Münchenu i bližoj okolini, grill-majstor bez premca. Najbolji. A dokazao se u ne baš lakoj konkurenciji pretendenata za tu titulu. Kad god neko zabrlja, kada se roštilj zapali i uhvati bugija, tu je Dragan.
Majstor i šegrt
Eh, koliko smo puta mi ostali iz društva od grilanja vatromet napravili, koliko puta se moralo bacati zagorelo meso, koliko su puta naprištene kožarice od slaninice zacvrčale po travi, a svi „bili nevini“. Tog dana oficijelni grill-meister optuživao bi sve živo i mrtvo, od loših vremenskih uvjeta, njemačkog zraka koji „nije kao naš“, nevaljalog uglja, vlažne potpale, iznenadnog vjetra, nervoze zbog znatiželjnih pogleda susjeda, samo ne sebe samog ili, ne daj Bože, pokoju više, prebrzo popijenu rakicu.
A onda bi stvar u svoje ruke preuzimao naš Dragan i na opće zadovoljstvo svih dovršavao posao i spašavao situaciju.
Roštilj kod Selnika
Koliko nam je Dragan samo roštilja napravio. Ovakvih i onakvih, sa loženjem odozdo, sa strane ili odozgo, sa rešetkom ili pločom, sa ili bez nogara, sa vratima i bez njih.
I svi su bili dobri, svi svoju funkciju obavili. Koliko se samo na njima ispržilo! Njegova najnovija gril-konstrukcija sa debelom kamenom pločom, po svemu sudeći je najbolja i najuspješnija.
Kada Dragan roštilja, meso se žuti kao dukati. Kod njega nema da nije dobro. Niko poslije njegovog grilanja ne dobije žgaravicu od zagorjelog mesa ili ugljene prašine. A on jede zadnji, nema kada dok radi, i gladan zna ostati. Ali svima nama priušti zadovoljstvo da možemo ljenčariti, komentirati, podbacivati i – uživati.
Draganovo osobno zadovoljstvo je – pričinjavati zadovoljstvo i radost drugima.
Grill-Team
Desno: pocasna predsjednica Frau Kuhnen
Miko i Spomenka
Nastavljaci grill-tradicije
RIBLJA CORBA
Dragan, Marko, Perica i pok. Jozo
Govoriti o Draganu, a ne pomenuti pecanje na Ferringersee, lovačku strast i odlaske na Flohmarkt, njegovu ljubav za terenskim vozilima, džipovima, za čamcima, za našom narodnom nošnjom, izvornom tradicijom, veseljem, pjesmom, igrom i šargijom, te nogometom i suđenjem na utakmicama, jenostavno je nemoguće.
Ipak, kako je koju godinu stariji, tako mu pecanje sve više izbija na prvo mjesto i postaje, nakon supruge Dragice, najveća ljubav u životu. Već mu je teško po cijeli bogovetni dan lunjati po buvljoj pijaci, kao nogometni sudac mora se za dječurlijom trčati. Zabaciti udice i sjesti pored vode, čekati da zagrize, da zazvone praporci na kao struna natugnutim pecaljkama, već je puno lagodnije.
Trofejni šarani
| Klikni ovdje da otvoris galeriju |
Ma dobro, osamljen na pecanju baš i nije. Sunčaju se tamo, onako, prirodno, slobodno, po švapski, minhenske gospoje. A zna se, bože me sačuvaj, kakve su Švabice. Mislim, dobre su duše, ne stiskaju ko naše...
Čekajući da zapeda, baci se krišom pokoji pogled tamo ili amo – ma za ticama ili avionom koji preleti ka nedalekom minhenskom aerodromu. Ali ne ide on na pecanje zbog toga, zbog “prirodnog okoliša” i gole kože minhenskih ženskica. Nije mu više do ludinje, kako sam (sebi) priznaje. Kućevan je naš Dragan. Napolju napasa oči i dobija glad, ali se mrsi i jede kod kuće…
Dragan i Perica
Kupanje u jezeru pri plus 10 stupnjeva
A mi, njegovi prijatelji, od tog njegovog hobija profitiramo, kada nam u kotliću priremi riblju čorbu po vlastitom receptu. Ma kakve prste, kotlić da poližeš!
Sprema se on već da nam jednom istopi čvarke, napravi obarine ko na mesari i pravu škembe-čorbu. Sada se, kaže, puno ljepše, ali bezobraznije zovu - tripice!
ŠARGIJA I KRUŠKA
Cica, Dragan, Vlado, Anka, Milanka
Ima Dragan za društvo i štimung uvijek pripravnu jednu pravu posavsku šargiju. Bez žica! I uvijek istu, jednu jedinu, ali zato uvijek sve bolje otpjevanu izvornu pjesmu:
Kad sam pošla u Dubicu, metla picu u torbicu. Kad se vrati iz Dubice, nema pice ni torbice. Djeca picu izjebala, a torbicu poderala!
Bez njegove čuvene rakijske flaše sa velikom kruškom viljamovkom u njoj, ne može nikako. Postala je njegov znak raspoznavanja. Koliko smo samo rakije iz nje popili, a kruška, ostala, kao i naš Dragan, svježa, nepromijenjena, za još puno posavske šljive spremna. I za naliti, i za popiti.
MADE IN GERMANY
Mladoženja sa zimzelenom
Dragan je čovjek od riječi. Precizan. On kada nesto obeća, onda se može u njega 100% pouzdati. Nema da ne može, nema, biće, znaš što... Ima da bude kako je dogovorio i obećao. A zna i umije puno toga. Sve što u ruke uzme, pozlati. Ne petlja se u ono (malo je toga) što ne zna, ali čega se prihvati, onda mu niko nije na ruke polio.
U svojoj struci umije napraviti sve, od kompliciranih čeličnih konstrukcija, preko čamaca, prikolica, grilova, kuhinjskih vješalica za tave (kakvih nigdje u Njemačkoj nema za kupiti), do kazan za pečenje rakije i svih mogućih „specijalnih“porudžbina njegovih prijatelja. „Made in Germany“.
DŽEJ
Raja je Dragan, rekli bi mi u Bosni. Voli pjevati i poigrati. Znao je po čitavo veče pjevati i veseliti se sa tamburašima, cigošima, i to bi odradio tako dobro, da su me mnogi kasnije pitali je li i on član benda! Pogledajte sliku gore pa ga pokušajte pronaći. Oni koji ga ne znaju, ne mogu uferčiti ko je od njih naš Dragan.
Dalmatinska konoba
Znali smo se sa Draganom vraćati iz „Mostarske konobe“, malo pod gasom, čekati U-Bahn u sitne sate. Niko na takve kafanske fešte ne odlazi autom, valjalo bi auto kasnije, sa toliko promila u krvi, „pored sebe gurati“. A to je u velikom gradu kao što je München vrlo teško izvodljivo. Dragan bi dakle za sve nas, vrijeme da nam prekrati, otpjevao, pocupkujući uz to, nekoliko pjesama od Džeja. Onako, spontano, kao na „open-air“ koncertu, na veliko zadovoljstvo okupljene internacionalne publike, koja doduše nije razumjela riječi pjesme, ali joj to nije smetalo „mitzumachen“.
"Misli curo da je čokolada,
živo meso a okolo brada"
"Tiha noć, blažena noć, pjeva svijet, rajski svijet, slavi Boga tješeći nas, lijepih anđela ori se glas, došao Isus je spas...", recitira Dragan potom u stajalištu U-Bahna.
Recitacija u U-Bahnu
„Da si moja devojčica...“, začas preplavi pjesma podzemno stajalište U-Bahna i uđe s nama i unutra, u vagon U-Bahna, razgali zakašnjele putnike, uleti u uši jednoj veseloj grupi na drugom kraju vagona, jedan se okrenu, oduševljen Draganovom i našom spontanošću i poviknu: „Dečki, jeste li iz Hrvatske?“.
Ja, Hrvati jesmo, pomislih, ali od svakle, i iz Hrvatske, i iz Bosne, i iz Posavine, ali i odavde – naši, „domaći“, iz Münchena.
KRAVATA
Domacin svadbe u Zagrebu
Uvijek je spreman da pomogne. Nema veze o čemu je riječ, je li iz struke ili ne, bez Dragana puno toga ne ide. Nema kod njega šeprtlje. Kao bravar, auto-mehaničar, varioc, u našem je društvu nenadmašan. Ali i kao veseljak isto tako. Spreman je i za iznenađenja i ima svoje „specijalnosti“. Zna tako „dobrovoljno“ okrečiti stan po ciči zimi, uoči Božića. Ma, ni teško mu nije, tvrdi nam. A što mu ne bi vjerovali?
Srecko, Jakov, Dragica i Dragan
Ima naravno i onoga što mu smeta, što ne voli. Kao i svaki drugi čovjek. Prije svega to je da ne voli nositi kravatu. Ma nije to za mene, brani se, nisam ja nikakav direktor ni gospodin. Ipak, za kćerkinu svadbu je stavio kravatu. I to kakvu! I dobro mu stoji!
Dragan Stanić iz Zasavice, radnik, čovjek, veseo, otvoren, dobronamjeran, vrijedan, pošten, i skroman kakav jeste, za mene osobno i mnoge druge, njegove prijatelje i one koji ga poznaju, sa ili bez kravate, bio je i ostat će – gospodin.
DRAGICA I KOLACI PO MJERI
A Draganova supruga Dragica? Ona vam ljudi moji zna kuhati svašta, sve što jednoj pravoj, našoj, „starinskoj“ posavskoj domaćici pripada. Ali ponajbolja i bez premca je u pravljenju božićnih kolačića i uopće kolača. Po 50 vrsta kolačića, „plätzchen“ kako sada „po naški“ kažemo, napravi Dragica pred svaki Božić, na desetine kila, a sve bolji od boljeg, ma kakav čuveni münchenski „Rischart“. Nema te profesionalne slastičarke koja će napraviti 50 raznih kolača, a svaki kolačić jedne vrste u milimetar isti! Nije metafora: nebrojeno puta smo kontrolirali i mjerili linearom. Svi do jednog isti u milimetar!
Dragica Stanic
Dragica ne priča puno. Obično rađe sluša druge. Ali kada pokoju progovori, onda se to pamti i dugo nakon toga prepričava. Jedina mana joj da je zimogrižljiva. Još uvijek tražim da joj negdje kupim našu pravu starinsku krpu rodičanku. Onu debelu, kojom su se naše žene nekada umotavale kada su na saonima, sa zagrijanim crepovima ispod sebe, na blagoslov u susjedno selo putovale. Iako u svijetu čuven, meksički pončo nije našoj rodičanki ni na ruke polio. Nisam je još uspio pronaći. Ako neko na nju naleti, neka mi javi...
SEKA I IGOR
Imaju Dragica i Dragan dvoje zlatne djece - Seku i Igora.
Seka je najpoznatija po tome da malo ko zna da joj je pravo ime Ivens. Udala se za Dadu, slavili smo u Drenju kod Zagreba. Dan uoči vjenčanja u crkvi Svetog križa u Sigetu, slavilo se do duboko u noć u Lučkom, zagrijavalo za vjenčanje u subotu. A sutradan, opet iznova, za one koji su se izliječili od jela i pića iz prethodne večeri.
Igor "u elementu"
A Igor? Osim što je sportski tip, trenira Mixed Martial Arts (kome taj naziv ništa ne znači kažimo da se time bavi i CRO COP M. Filipović), a koliko je dobar, bolje ne provjeravati! On vam je međutim poznat i po tome da, u njegovim godinama, niko ni pomislio ne bi da još nije oženjen. Muči se jadan, bira, odmjerava, planira, nama stalno obećava. Cura oko svakog prsta, ali nekako - neće mu se.
Na njega svi čekamo. Valja nama opet slaviti.
KANDIDAT ZA ZASLUŽENU MIROVINU
Posavska nošnja
Dragana život nije previše mazio. Valjalo je raditi i te kako. Djecu othraniti, budućnost za stare dane osigurati. Ne poklanja Švabo ništa nikome. Osjetio je Dragan, kao i svi naši ovdje, to vrlo dobro. Dragan neće, što je kod naših ovdje moda postala, uzeti bolovanje tek onako, bez razloga. Ipak, ponekad zglobovi zaškripe.
Razapet izmedju Vira, Zagreba, Zasavice i Münchena, čeka na (pre)zasluženu mirovinu. Prijavio se već za prijevremenu.
Upiš je živi bio kada je personalna referentica u njegovoj firmi, kada se prijavljivao za prijevremenu mirovinu, kazala „da bi Herr Stanić trebao ipak za to imati više od 50% nesposobnosti“ i tražila pismeni dokaz, a on joj kao iz topa odgovorio: „Gospođo, što će mi dokaz, moja žena će potvrditi da sam nesposoban 80%“! Ma laže on, nije nesposoban, znate na što mislim, vitalan je i opasan, kao da ima barem 10 godina manje – fizički, a u duši je mlađi uduplo!
VRIJEME KOJE TECE UNATRAG
Pocetak izgradnje kuce u Zasavici
Dragan je čovjek širokog srca, širokog kao njegova zelena zasavička polja, a i kada ponekad naraste i nabuja, teče, valja, mirno, kao Bosna u proljeće, odruni se tu i tamo komadić obale, ali ostaje u svom toku.
Nije sasvim slučajno da zidni sat u njegovom minhenskom stanu, onaj pored stare lovačke puške okačene na zid, ide unatrag. On uvijek zna koliko je sati.
Oj, mladosti!
Dragan Stanić živi svoj život i pokušava nadoknaditi u životu propušteno, ratom oteto, usporiti vrijeme, zaustaviti, vratiti ga čak unazad. Da sve bude kao onda kada se u Zasavici sretno živjelo.
Zasavici, posavskoj ljepotici, teško povrijeđene duše i slomljenih krila. Ali ponosnoj Zasavici u kojoj živješe naši Dragan i Dragica Stanić. I opet će.
Vrijeme je već došlo u njihovu i našu Zasavicu ponovo otići? Tamo gdje se najljepše spava na svijetu. Tamo gdje naljepša jutra sviću...
Perica Mišić
misic@domaljevac.com
Dragan Stanic
Lovacka puška koja više ne puca i sat koji ide unazad
