Šešir > bok > Bog
Razmišljanja o novoj kulturi pozdravljanja kod (posavskih) Hrvata
Pozdravljanje predstavlja osnovno mjerilo i oblik komunikacije u modernom civiliziranom društvu čime se nastoji spojiti ljude različitih kultura, nazora, pa čak i jezika. Što je pozdrav internacionalniji i svima razumljiviji – to bolje. Možda ništa tako upečatljivo ne govori o preobražaju društva kao promjena u načinu pozdravljanja. Kroz svoj uobičajeni pozdrav čitavo društvo se, u stvari, predstavlja, legitimira.
Ti su procesi i stremljenja počesto okrenuti retrogradno, u zatvaranje u sami sebe i okruživanje (ograđivanje) od okolnog svijeta, u pravcu „albanizacije“ nacionalnog jezika i zidanja visokih neprovidnih taraba oko naše, sa planetarnog stanovišta gledano, obične male jezičke avlijice. Recimo - ništa novo!
Na sreću (ili nažalost) taj proces nije tipičan samo za Hrvate, Posavce, nego, ustvrdio bih, i za pripadnike svih drugih nacija i etničkih grupa sa područja bivše Jugoslavije. Promjenom strukture vlasti i prodorom nacionalnog ispred građanskog, javila se automatski i svojevrsna kriza kulture pozdravljanja. Pokušava se svim silama i kroz način pozdravljanja iskazati osobenost i kroz pozdrav iskazivati i dokazivati nacionalni i vjerski identitet. Postalo je vrlo važno na jednoj strani kroz pozdrav jasno se legitimirati prema pripadnicima vlastite (nacionalne, vjerske) grupe, ali na drugoj strani i u odnosu prema drugima pokazati i istaknuti svoj identitet i osobenost. Tako je pozdravljanje umjesto obilježja sverazumljivog koda jezičke komunikacije medju ljudima postalo praktično kod prepoznavanja, svojevrsni „login“ nacionalne i vjerske identifikacije. Kultura pozdravljanja je tako preko noći preobražena u politiku pozdravljanja.
Tim procesima determinirano, nas rječnik pri pozdravljanju, sve češće i sve više se etablira kao vokabular praznih semantičkih značenja, herbarij mrtvih pojmova, koji su već odavno izanđali od prevelike uporabe. Jezički talibanizam je općenito kod nas u modi, a taj vid iskazivanja hrvatstva „in“.
Hvaljen Isus
Osobno nisam veliki pristalica pozdravljanja sa već uobičajenim i široko uvriježenim pozdravom "Bog" odnosno, i još gore, sa "bok" i smatram ako neko već želi da se pozdravlja kršćanskim pozdravom onda su "Hvaljen Isus" ili "Hvaljen Isus i Marija", pa čak i "Pomozi Bog" (više uobičajen kod pravoslavaca, ali praktično jedan prijevod njemačkog, takodje katoličkog, bajernskog Grüss Gott ili engleskog Good bless you) one prave i visokovrijedne verzije.Tako se pozdravljalo, koliko ja znam u gotovo svim hrvatskim krajevima, Posavini, Slavoniji, Hercegovini, dijelu Dalmacije... sve dok nam zagrebački purgeri, posebice od kraja rata, nisu nametnuli (ma sami smo tome krivi!) pozdrav "bok", kojeg smo mi ostali malo "produhovnili" i pretvorili u "Bog".
Tako smo, htjeli to ili ne, pomogli da se proširi zagrebački ulični pozdrav „bok“ i pretvori u „Bog“ čime se i sama riječ i pojam „Bog“ po mom mišljenju poglupljuje i ispražnjuje od plemenitog duhovnog sadržaja. Zato osobno mislim da ako već, onda je bolje upotrebljavati pozdrav „bok“ kao prihvatanje purgerske pozdravne kulture, nego „Bog“ koja u takvoj vrsti uporabe predstavlja svojevrstan oblik bogohuljenja. Bok sa riječju Bog nema ama baš nikakve veze. Bok i Bog sliče i znače jednako isto koliko rob i zob npr.. Takvi pozdravi (Bok, Bog) izražavaju prije svega pripadnost jednoj socijalnoj zajednici u koju nema pristupa bez prethodne identifikacije. Bog se u tim pozdravima pominje i čak zloupotrebljava u službi nacionalne, a ne vjerske identifikacije – i pozdrav Bog i Hrvati na primjer koristi univerzalne pojmove da bi u stvari potencirao i afirmirao parcijalne.
Pozdrav "Bog" nije star koliko i (posavski) Hrvati. U uporabi je, recimo u najmanju ruku u široj uporabi, od prije dvadesetak godina, dakle od vremena bivše SFRJ kada je bilo "nezdravo" isticati hrvatstvo i pripadnost katoličkoj crkvi, pa se počeo upotrebljavati izraz "Bok", odnosno Bog, iako je i u samom Zagrebu (nisam tamo živio, ali tako prema meni dostupnim podacima) među katolicima (a takvi su valjda bili ogromna većina) uvijek bilo normalno na rastanku pozdravljati sa vjeronaučkim "s Bogom", odnosno sa sastavljenim izrazom "Zbogom" kojim se želi nekome da ga Bog na putu čuva. Takodje je "vjeronaučka" verzija pozdravljanja pri dolasku (susretu) bila "hvaljen Isus" ili „hvaljen Bog“ a ozdrav "navijeke" ili "navijeke hvaljen". Sve to, tradicionalno hrvatsko i katoličko pozdravljanje, nema nikakve stvarne, etimološke, pa čak ni sociološke veze za pozdravom "Bok", kojeg smo mi ostali nepurgerski Hrvati preuzeli, preimenovali u Bog i barem mu time, priznajem, dali neko konkretnije i plemenitije značenje. Taj pozdrav (Bok, odnosno Bog) koji se kod mnogih danas smatra identifikacijom više nacionalnog identiteta - hrvatstva, nego vjerske pripadnosti - katoličanstva, pravopisno ne postoji (nije postojao)! Živio je i bio "zapisan" samo u žargonu purgerske nam braće, na zagrebačkim ulicama, isto tako kao šatrovačko pozdravljanje "vozdra" kod sarajevske raje!
Naravno, zbog teških prijeratnih, a posebno ratnih iskustava Hrvata sa Srbima, mogu shvatiti da je pozdrav „Zdravo“ odbačen i izbačen kao „srpski i partizanski“, iako po svemu on to nije. On sam po sebi govori puno i lijepo: reći nekome "zdravo" je i kratko izvješće i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. On bi se mogao porediti sa uobičajenim njemačkim pitanjem “wie gehts?” (danski „hvordan gårdet?“, norveški „hvordan stårdet til?„, finski „nitä kuuluu„, češki „jak se ate?„, tuski „nasılsın?„, hebrejski „ma nischma?„, arapski „ez zayyak?„, italijanski „come stai?„, španski „¿cómo estás?„, portugalski „como está?„ …). Uostalom, sama riječ "pozdravljavnje", ili bi mogli reći i "zdravljenje" asocira i upućuje na "poželiti nekome zdravlje", odnosno "pozdraviti nekoga". Dakle, dopušteno je i poželjno nekoga pozdraviti, ali ne i reći zdravo!? Apsurd? Da malo karikiram: ako nekome kažemo "Bok", ipak ga nismo "bokovali", nego pozdravili !? (unbenannt)
Bok Marija
Nikoga više ne zanima niti neoboriva činjenica da su apostoli Isusa oslovljavali isključivo sa „zdravo, rabbi“, da jedna od osnovnih katoličkih molitvi počinje sa „Zdravo marijo...“, kako se u stvari prema Evanđelu anđeo obratio Djevici. (Zamislite samo tu prelijepu molitvu kada bi počinjala sa „Bok Marija…“?). Zato me ne bi začudilo da neki uskoro i anđela proglase za Srbina i komunjaru! Jedino me tješi da većina takvih nije Evanđele nikada ni uzeli u ruke, pa neće, hvala Bogu, to ni saznati – da se tako Marija pozdravljala. U to, da pozdrav zdravo nije (odnosno nije samo) srpski i komunistički danas se ne smije nekoga niti pokušavati ubjediti, kao i što nikoga ne zanima da etimologija, podrijetlo i tvorba riječi „ustaša“ i „četnik“. Oni koji iz radoznalosti žele istraživati bizarne, apsurdne primjere, mogu se time pozabaviti. U redu, sasvim razumljivo i prihvatljivo, pozdrav „zdravo“ je, što bi Nijemci rekli „vorbei“, jer mnoge nas podsjeća na stradavanja od bivšeg režima (čitaj: Srba) i pakao zadnjeg rata i tu nema, niti trebamo nazad.
Dobar dan
Posebno je za mene neprihvatljivo što se na pozdrave „kako si“ koji je u uporabi onda kada se pokušava (više iz raznih interesa, a manje iz obzira prema nekome, npr. u aktualnim komunikacijama naših tajkuna sa vlasnicima firmi druge nacionalnosti) izbjeći pri pozdravu reći "Bog" i time ne pokazati odmah svoju nacionalnu iskaznicu, a unatoč tome se ne želi upotrijebiti „nekada podmetnuti“ opći građanski pozdrav „dobar dan“. I još nešto, ne rijetko kod nas (prije svega Posavaca) na pozdrav (pitanje) „Kako si“, odgovara se kratko i jasno u trpnom stanju – „jeben“! No comment!
Možemo si svi busati u prsa koliko volimo i hoćemo, prisvajati sveopću kulturnu baštinu Svijeta, ali najstariji, najuobičajeniji i najrašireniji pozdrav na zemaljskoj kugli je: DOBAR DAN (odnosno: dobro veče, dobro jutro). Taj pozdrav je idiom za oslovljavanje u cijelom civiliziranom svijetu, postao je jednostavno općeprihvaćeni i općerazumljivi komunikacijski kod. Uz to mlada, globalizirana, Internet-generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi (hallo), ili talijansko ćao (ciao).
Mi ne bi bili mi kada i u tom pozdravu dobar dan - dobro veče - dobro jutro (dobri den, marhaba, Guten Tag, god dag, good day, Buon giorno, dobr! jitro, sabâh l’khêr, dobré ve"er, buongiorno, buona sera, buenos dias, buenas
tardes, god kveld, Bonne journée, good morning, good evening, boa tarde, bon jour, 良い一日, buonas diaz, god morgen, god aften, bom dia, boa noite, jo reggelt, jo estt, bonjour, bonsoir, sabah el-kheir, masah el-kheir,, hyvää päivää, 좋은 날, Goede Dag, gün dydın, iyi ak&amlar, 好日子, Buna Sjara, bóker tov, érev tov, jó napot, hyvää huomenta, yvää iltaa, Добрый день, bom dia, よい日, merhaba, 좋은 날, 早晨好, bonjour, hello ...) ne bi odmah prepoznali komunizam i srbizaciju, kao nešto što nam je bilo podmetnuto i na šta smo bili prisiljeni, pa i on postaje sve rjeđi, iako je još uvijek službeni, građanski, javni, govorni hrvatski jezik i način oslovljavanja u svim javnim institucijama. Čak se i taj pozdrav baca u zapećak i sve više se kao opći pozdrav umjesto toga upotrebljava „kako si“ i “prijatno”. Koliko se iz povijesti sjećam „Kako si“, odnosno „jesi li živ?“ bio je pozdrav surovog dinarskog dijela Hercegovine sa srpskim življem, a u drugom svjetskom ratu uobičajeni pozdrav i znak raspoznavanja hercegovackih četnika (?) i često se odgovaralo na taj pozdrav sa „živ, klan, nedoklan“, a prijatno je oduvijek bilo vezano uz objedovanje i imalo je, a mislim još uvijek ima, isto značenje kao i „Guten Appetit“ odnosno „dobar tek“.
Naravno da i ja, kao nepoklonik te novokomponirane filozofije pozdravljanja kod Hrvata moram, barem ponekad ili po automatizmu, pri komuniciranju da koristim te izraze kako sam sebe ne bih odbacivao, odstranjivao ili izazvao zaziranje kod svih onih kojih su taj pozdrav odmah prihvatili i preko noći prelijepo "hvaljen Isus" zaboravili, bez da su ikada razmišljali zašto je to tako, šta to znači, je li to ono pravo ili ne… Morao sam se i ja, htio ili ne htio, uklopiti u najnovije kulturne, političke, sociološke i religiozne trendove. I ja osobno sam naravno tako (Bok) već pozdravljao i pozdravljat ću. Priznajem međutim da se pritom osjećam malo blesavo, i obično se podsjetim one božje zapovijedi „Ne izusti ime Gospodina Boga svoga svoga uzalud” !
Šešir
Nesporno je da će pozdrav bok, odnosno Bog zasigurno ostati u hrvatskom narodu. To ne želim ni u kom slučaju sporiti. Narod ga je prihvatio, bez obzira iz kojih ubjeđenja i poriva i bez obzira pod kojim okolnostima i bez obzira kakvo mu značenje neko pridavao, ali mu ne moramo sada pripisivati i („znanstvene“) vrijednosti koje nema. Kako je uopće postao izraz „bok“ i šta u stvari znači, ako tvrdim da sa „Bog“, a posebno s Bogom nema nikakve veze?
Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austro-Ugarske (K&K) monarhije. Tokom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije) verzije njemačkog jezika. Građanski trgovci prema svojim mušterijama preuzimaju arhaični austrijski pozdrav "Mein Bücken", iskvarenu verziju austrijskog, odnosno njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao "MAJN BOKN", ili MOJ NAKLON. Tokom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i pozdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretanju se pozdravljalo naklonom uz obavezno skidanje šešira. Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, sa kratkim O ili ponekad dvostrukim O. Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca pedesetih godina (kao i obraćanje mladićima sa npr : "mladi gospon" i sl.) ali se kasnije "moj naklon" polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva. Dakle, pozdrav Bok ima više veze sa šeširom nego sa Bogom!
permis
