Nije u direktnoj uvezanosti sa temom (bok, Bog), ali kao još jedan mali prilog antologiji apsurda, par riječi o sasvim uobičajenom i „pravom hrvatskom“ ozdravljanju riječima „navijeke hvaljen“ na pozdrav „hvaljen Isus i Marija“. Vijek kao pojam vremenskog određenja smatra se međutim srpskim izrazom (vek), a prava hrvatska riječ za vremensko razdoblje od 100 godina je stoljeće. Kao pridjev, manje više su dopuštena oba izraza – stoljetno i vječno. Riječ vječno je ipak, takođe kao vremensko (ne)određenje dopuštena npr. ako kažemo da će neko ili nešto, živjeto odnosno postojati vječno. Ko sada da u tome bude pametan, šta i kada se smije ili ne smije korstiti? Zašto ne bi smjeli upotrebljavati oba izraza, kad i kako ko želi i hoće?

Ako insistiramo na čistoći hrvatskog jezika, onda bi na pozdrav „hvaljen isus“ trebali odgovarati sa „na stoljeća hvaljen“, a tim sukladno preurediti i molitve, npr. „...na stoljeća stoljeća amen“ umjesto „...na vijeke vijekova amen“?

Nije čudo da se mi obični smrtnici u svom tom bunilu ne snalazimo, kada i vrijedni neimari i tvorci novih pravopisa, jezikolomci i kovači novih „čistih, izvornih hrvatskih“ riječi i izraza očito imaju probleme sa tim, posebno kada trebaju svoje stavove pojasniti i argumentirati. Tada posežu za oprobanim metodama svih onih kojima jača strana nisu inteligencija i kompentencija – do izražaja dolazi samo arogancija i prepotencija!

Uporedimo to sa slučajevima u njemačkom jeziku kada jedna te ista imenica može biti u sva tri roda – jednom je muško, jednom žensko a jednom neutralno! Svejedno, u sva tri slučaja te riječi su bile, jesu i biće prave njemačke riječi. U hrvatskom jeziku medjutim, jedna te ista riječ (neovisno o rodu) jednom može biti hrvatska, a drugi puta je nehrvatska!? Kako zadovoljiti sva ta kontradiktorna (ne samo pravopisna) pravila?

Možda npr. ovako:

„Posavski Hrvati su stoljećima živjeli na svojoj rodnoj grudi, u Bosanskoj Posavini, a sada su prodani, izdani, rastjerani i razasuti po cijelom globusu, od gornjeg do donjeg šarafa, i tako će ostati na vijeke vijekova“.

Razmislimo i donesimo sami sud šta je u gornjoj rečenici pravilno, a šta nepravilno, šta je pravedno, a šta nepravedno, šta je pravo hrvatsko, a šta nije? Da li je nepravilno, nepravedno i nehrvatsko da smo stoljećima živjeli na svojoj rodnoj grudi ili je pak nepravilno, nepravedno i nehrvatsko da ćemo ostati razasuti po svijetu na vijeke vijekova?

Amen!