Hola México!
"Lasso" romani sa dvije naslovnice
Ciko (Meksikanac) i Zagor
Konkurencija "Lasso" pisanim romanima
Pri pominjanju imena Meksiko, na pamet su mi uvijek padale iste stvari: sombrero, tekila (Teuqila), totilja (tortilla), ali i „pisani“ kaubojsku romani serije „Lasso“. To su oni dupli romani koji su sadržavali uvijek dvije priče (ponekad još nekoliko manjih kojima je urednik punio prazne stranice), ali je sveska imala „dva lica“, dva početka, nije bilo naprijed i pozadi, nego su obje korice bile prednje, naslovne. U njima su Meksikanci bili opisivani većinom kao prljavi banditi i prostaci koje je protjerivao i pobijeđivao Vajat Erp i Doc Holiday, opisivani su kao obično pijani, uvijek sa flašom tekile u ruci, sjedeći spavaju ispod kaktusa sa sombrerom natučenim preko očiju sve do koljena podvijenih nogu. E baš takvi romani bili su pravi hit. Natjecalo se u „sakupljanju kaubojskih romana“. A na šamačkoj trafici „Oslobođenja“ kupljeni primjerci išli su od ruke do ruke, „mijenjanje romana" je bio sport posebne vrste, čitali su se pri svjetlu petrolejki do duboko u noć, čak i pri radu, oni najbolji korpari npr. čitali su „Laso“ romane zataknute između šiba utaknutih u kalupe, dok su pleli korpe. Nije ni čudo da su često bili tako otrcani, na jeftinom papiru tiskani, a izlizani od brojnih ruku i popljuvančenih prstiju koji su halapljivo okretali stranice da što prije doznaju ne ko, nego kako će neko ostati živ ili poginuti. Ginuli su, po pravilu, Meksikanci.
Djurdjica Bjedov
Djurdjica Bjedov
Nešto kasnije, pomen imena Meksiko asocirao je sve ljude diljem bivše Jugoslavije na nogomet, ali od te 1968. godine, od Olimijskih igara u Meksiku, pomen Meksika je sve nas automatski podsjećao na Đurđicu Bjedov. Ta manje više anonimna splićanka ušla je u povijest kao jedina hrvatska plivačica osvjačica zlatne olimpijske medalje. Taj istinski podvig joj je pošao za rukom na Olimpijskim igrama u Ciudad Mexicu 1968. godine, nastupajući za tadašnju SFR Jugoslaviju. Osvojila je zlatnu medalju na 100 m prsno, a da sve nije bilo baš slučajno, posrebrila je veliki uspjeh u utrci na 200 m.
Svilene bube
Jedan od današnjih Maya
Ako nekoga mogu izdvojiti kao glavnog krivca za veliku želju da posjetim Meksiko, onda je to moj stric Ivica. Jeste li znali da je Hasić poznat po tome da je prvi u Posavini, a i šire, uzgajao svilenu bubu? Da, pravu svilenu bubu! Ivica Mišić, tada učenik četvrtog razreda Poljoprivredne škole u Bijeljini, donio je u proljeće 1958. godine na dva dudova lista tek izležene gusjenice svilene bube. Brao je dudovo lišće (od duda morgaša) i hranio ih. Djeca su se voljela igrati s njima jer su bile jako meke, svilenkaste i vrlo ugodne za držati ih u ruci. Tako brzo su se razmnožavale da je vrlo brzo jedna kutija od cipela postala premala. Kada su bube bile pred čahurenje, stariji brat Ilija, uvidjevši opasnost širenja „malih kineza“ bacio ih je na đubre gdje su, inače jako osjetljive, uginule. Zato je Hasić ostao zabilježen kao po "uzgoju" svilene bube ali, nažalost, do proizvodnje svilenih vlakana nije dogurao. A Kinezi? E oni se nakon rata šire po našim krajevima, brzo i neumitno kao bube iz 1958. godine. Možda su im baš te Ivičine svilene bube napravile novi „Put svile“?
Jalisco, ti zemljo snova...
E taj moj stric Ivica tih 50-tih godina donio je iz Bijeljine jednu crnu gitaru, prvu u Hasiću i jednu od prvih u bivšoj šamačkoj općini. A znao je (i dan danas zna), jako dobro svirati. Nedjeljom, predveče, na Njevici, Open Air – koncert pred puno radoznale publike i ženama koje su se krstile gledajući tu novu šargiju, svirao je on za svoju dušu, najviše meksikanske pjesme. Tada su one bile posvuda (mislim i na Europu) u modi. Mariachi su unijeli novi val glazbe koji je optimalno pasao na naše uši. Vrtile su se meksikanske pjesme po svim našim radio-postajama, mnogi su karijere na tome napravili, oni stariji će se odmah sjetiti i sve će im biti jasno kada pomenem samo jedno ime - Slavko Perović. Dakle, svirao i pjevao je Ivica i naše dalmatinske, prve zabavne pjesme, i one koje su kasnije, od 70-tih godine i Hrvatskog proljeća bile zabranjene. Međutim, pjesma koje smo svi naizust znali bila je slavna „U Teksasu malom gradu po imenu Santa Fe...“ koja je pričala tužnu priču o četiri brata Daltona. Rasplakati bi se znali. Tada naravno pojma nisam imao da je i taj naftom bogati Teksas bio dio Meksika, i ne samo on nego i Arizona i Kalifornija, ali su Meksikancima te prirodno bogate teritorije US-Amerikanci preoteli silom i prevarom. Interesantno je da su sve države s kojima se Meksiko danas graniči, nekada bile sastavni dio meksičkog teritorija (uključujuci Belize i Guatemalu). Pjevao je Ivica najviše meksikanske pjesme: svi smo znali za Jalisco (...ti zemljo snova!) i glavni grad Guadalajaru... i maštali jednom tamo otići.
Grah u gitari
Ta legendarna gitara, poznatija tada nego Gibson Les Paul ili Fender Stratocaster, neslavno je završila. Ivica je otišao na služenje vojnog roka, a kada se vratio gitaru nije zatekao. Tek danima kasnije, popeo se na čađavi tavan (tamo se preko greda prije meso sušilo) i našao svoju gitaru! Baba Jaga je na tavanu u osušenim tikvama čuvala gra, a kada joj je tikvi ponestalo, Ivičina gitara joj se učinila za to jako prikladnom. Pri tom je tako „stručno“ poskidala žice i pri tom oštetila gitaru da Ivici nije ništa drugo preostalo nego da nabavi novu. Onu staru, prvu, crnu, vjerujem da do danas nije prežalio.
VIS "Trule živoke"
Iz tog perioda poznat je i prvi Hasićki VIS (Vokalno-instrumentalni sastav) „Trule živoke“. Grupu su činili Blažanović Mato Maćuš, Ević Edislav i Blažanović Anto Bufalo. Sviralo se na akustičnim gitarama opremljenim magnetima i elektronikom koju je ručno (od čekićem rastanjenih aluminijskih ploča, grafitnih jezgri iz paklića i žica iz uglja) pravio Perica Mišić. Nevjerovatno, ali funkcioniralo je! Tada jako skupe i nedostižne bubnjeve zamijenjivale su plastične kante sa ugradjenim improviziranim mikrofonima. Povremeni član te čudne muzičke skupine u proširenom sastavu bio je i Pavo Dujaković sa šargijom. Takve glazbene kombinacije tek puno godina kasnije sjetilo se "Bijelo dugme". Toliko o pretpovijesnim motivima.
Avoinu slomit cu ti krila...
Ola! Da počnem priču o putovanju onim što je za dlaku mogao biti i početak i kraj ove priče. S tim da bi je tada morao pisati neko od prijatelja iz uredništva DOM@ljevac! Volim putovati, upoznavati ljude i krajeve, ali ne volim letjeti. Letjeti, to nije za ljude, ubijeđen sam u to, a letim uvijek iznova jer je to jedini način da odem tamo gdje želim. Uđem u tu konzervu koja leti bez većih problema, sa jednim apaurinom i žestokim pićem preko njega, ali to ne drži tako dugo...
Ovoga puta mi se pravo "posrećilo" da potvrdim svoju teoriju po kojoj jedan Ikar nikada ne bi mogao biti moj prijatelj. Let iz Münchena za Cancun je trebao trajati oko 11 sati. I krenulo je kako treba. Sve do iznad Engleske kada su odjednom stjuardese prekinule podjelu ručka, zahtjevale da se dobro svežemo za sjedišta sa obrazloženjem da su se iznenada pogoršali vremenski uvjeti. Nakon petnaestak minuta, nastavili su posao kao da ništa nije bilo, a stvarno nije ni bilo, nebo je bilo čisto i mirno, nikakvog nevremena na vidiku, uz naivno pojašnjenje „da i pilot ponekad napravi grešku“. Za mene je to bilo dovoljno da se više ne odvezujem i ostao sam na sjedištu kao prikovan. Užurbani prolazak jednog stjuarda od nosa do repa zrakoplova značio je da stvarno nešto nije u redu. Već smo bili prešli Irsku i dotakli obalu Atlantaka, kada sam na monitoru primjetio da se Airbus vraća nazad! Tek dvadesetak minuta kasnije dobijamo službenu potvrdu: Jedan od WC-a u repu zrakoplova je začepljen i moramo se iz tog razloga vratiti nazad. Znam da se to ne čini, vraćati se nazad, tek tako, ako ne zbog čega drugog, onda se to ne radi iz ekonomskih razloga, ali samo ako letjelica ima tehničke probleme koji ugrožavaju živote putnika, a bez jednog WC-a bi se moglo...
Djed Peran
Ali, znam i da pilot nema interesa da izazove paniku među putnicima. A onda još obavijest da se ne preplašimo čudnih zvukova jer će zrakoplov morati ispustiti kerozin! Ćutao sam, kao i svi drugi nemoćan bilo što uraditi, a nervirao me razgovor jednog para iz Austrije koji se brinuo o posljedicama ispuštanja goriva za očuvanje prirodnog okoliša. Ma neka nas samo spuste na zemlje, briga me za okoliš! Znao sam da se kerozin ispušta samo u krajnjim situacijama, kao priprema za ateriranje u nuždi, ako se letjelica zapali, da požar lakše ugase. Godišnje se u Njemačkoj desi 50 takvih slučajeva (uključujući i vojne letove) što bi još bilo ohrabrujuće da mi nije poznat i drugi podatak – da godišnje u Njemačkoj ima 3,5 milijuna letova, dakle takav slučaj na svakih 70.000 letova. I otkud baš ja da nagraišem? Uvijek mora neko.
Da skratim - nazad za Düsselldorf, još sat vremena kruženja i tek iz trećeg pokušaja posrećilo se slijetanje. Čekali smo na novu mašinu, neki putnici su odustali i nisu smjeli ponovo letjeti. A ja sam se „nakon kraćih konsultacija“, odlučio da ipak letim ponovo, jer po zakonima vjerojatnoće dva puta zaredom ne ide... A sjetio sam se i dobrog djeda Perana Sarića iz Hasića koji je u svoje vrijeme bio poznat kao čovjek koji je najviše prepješačio. Išao je on pješice za Banja Luku, Sarajevo, Zagreb, do Doboja kao nekima otići do Šamca, uvijek prugom preko šlipera.. Sudbina je htjela da u Zagrebu nesrećno završi – pregazio ga je vlak! Našalio sam se i sam sebi kazao: djed Peran je ostao zapamćen jer je prvi kojeg je pregazio vlak, a ti imaš šansu ostati zapisan kao prvi Hasićanin koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći! ("Avionu slomit ću ti krila...)
"Hasicki dvoskok"!
Tako, uz malo sreće, preletio sam ovoga puta Atlantik "od dvaput". Napravih i ja "hasićki dvoskok". I prođoh bolje nego jedan moj susjed, kada smo se kao djeca igrali preskakanja kanala. Omiljena zabava seoske djece bila je jpreskakanje blatnjavih seoskih kanala. (Ideju smo možda dobili od Iljke Katića, poznatog nogometaša, koji je svaku tarabu u selu preskakako kao od šale, a da je ne dodirne.) Oni odvažniji radili su to kod Undragovice i Njevice, a drugi, manji i manje sposobni na kanalu ispod tarabe babe Jage Bajenice. Bilo je to pravo takmičenje. Zdrav duh u zdravom tijelu. I to se igralo na otpadanje (odustajanje), počimalo se od onih užih kanalića, pa prema širokim kanalima koje nije mogao baš svako preskočiti. Discipline - izatrke i stojećke (bez zaleta). Jednom se desilo da jedan iz grupe (nije lijepo ovdje pominjati mu ime, ali je poznato uredništvu) nije baš daleko dogurao i brzo je odustao. Pošto se baš tada odvijalo grupno takmičenje, ekipe formirane po sokacima, čak su došli i gosti sa Urije i Jelasa, u pitanju je bio obraz, moralo se barem pokušati. Tako su ga nagovarali da mora skočitii pod svaku cijenu. Zatrče se on, stane, zabremza kod samog kanala... Ne smije. Tada se jedan sjeti genijalne ideje i predloži mu, ako već ne može odjednom, da proba preskočiti kanal od dvaput. "Hasićki dvoskok!". I, nije se puno nećkao, učinilo mu se to jako logičnim i pametnim, zatrkao se i - (dvo)skočio! Uspješno! Na veliku žalost (opet!) seoskih krmaka kojima je u kanalu ostalo manje blata i mulja za podnevno kaljužanje.
Meksikonostalgija
A sve to da bih konačno ispunio djetinju želju i otišao u magičnu zemlju Meksiko! Postao sam, kako naši novi nespretni,–acionalni intelektualci danas vole kazati, nepopravljivi „meksikonostalgičar“. Riječ nostalgija koja sama po sebi, kao i riječ ljubav, znači nesto dobro, lijepo, plemenito, kod mene je proizašla iz duševnog stanja, a ne političkog opredjeljenja.
U turističkim mjestima poluotoka Yucatán dominiraju US-Amerikanci, Kanđani i Italijani. Priznajem da sam se, u sebi, malo i radovao time što se nekoliko, inače rijetkih, parova iz Njemačke osjećalo tamo kao Ausländeri! Sa njemačkim jezikom ne može se daleko stići. Ne govori ga niko. Engleski, španski i italijanski – gotovo svi. Uživao sam, zajedljivo priznajem, kako su se mučili da se sa domaćinima sporazumiju. Neka vide malo kako je nama u Njemačkoj…
Hrvatski - svjetski jezik
I onda, na očigled tih istih Nijemaca s kojima smo se kao „s našim“ družili, doživio sam nešto jako ugodno. Priznajem prije toga da moji odgovori na pitanje odakle dolazimo: Bosna, Bosnia, Bosnien, Hrvatska, Croatia, Kroatien nisu nikoga od domaćina mogli zadovoljiti, sva ta imena su im bila nepoznata! Tek pri pomeni imena Jugoslavija, dobar dio njih bi odmah ukapirao odakle dolazim. Osim jednog mladog policijskog službenika u zračnoj luci Cancun koji je sa simpatijama i osmijehom radoznalo prevrtao naše putovnice i ponavljao: A, Croatia?!
Da se vratim na taj meni ugodni događaj na prekrasnoj plaži od kao puder sitnog bijelog pijeska i skoro 30 gradi toplog, kristalno čistog, azurnog Karipskog mora. Dovoljno je iz restorana ponijeti sa sobom komadić kruha, zagaziti u vodu i baciti oko sebe, za tili čas sve zakuha od riba svih boja, vrsta i veličina. I onih manje ugodnih. Priznajem da sam jednog dana, ugledavši kako pri dnu lijeno lebdi povelika raža (umalo je nisam nagazio!) kao oparen istrčao iz mora, a ponovo sam ušao tek sutradan s tim da sam prethodno morao posisati par posoljenih limuna, i naravno zaliti ih tekilom. Počesto se dese neugodnosti sa tim lebdećim krpama dugog i kao koplje oštrog repa, koji se završavao otrovnom bodljom, poput biča ošinu time uljeza, a neke vrste još dodatno potresu i strujom. Prije podne bi animatori obilazili plažu i animirali goste da taj dan učestvuju u različitim sportskim aktivitetima. Tako su došli i do naše bosansko-hrvatsko-njemačke grupe. Mene nisu mogli nagovoriti ni za odbojku ili gimnastiku, ni za meditiranje, niti vaterpolo – jednostavno zato što sam se odmah prvog dana dobrovoljno prijavio i upisao u „Tequila-sekciju“, ogranak „s nogu“ na baru uz bazen za kupanje, gdje sam sa svojim novopečenim poznanicima iz Hamburga i Memmingena, pri „zvjezdanu“, u podne ispijao čiste tekile sa limunom umočenim u sol, sve dok nas ne bi „udarila sunčanica“. Budili smo se (svako u svojoj!) sobi, da ni sami nismo znali kako smo do nje došli.
Dakle, mlada animatorica pokušavala nas je udobrovoljiti na španskom, pa na italijanskom, pa na engleskom jeziku, a oni insistirali na njemačkom kojeg je ona opet razumjela isto koliko i recepcionari kojima sam objašnjavao da dolazim iz Bosne, Hrvatske… A onda sam, valjda je i tekila na to utjecala, presjekao napetu situaciju pitanjem na hrvatskom: „A zašto mi ne bi razgovarali na hrvatskom jeziku?“. „Ja vas razumijem!“, kao iz topa na prilično čistom hrvatskom jeziku odgovori animatorica. Kolege iz „tekila-sekcije“ zapanjeno gledaju, dok se nas dvoje prijateljski ispričasmo na „svjetskom“ hrvatskom jeziku. Mlada djevojka je prije tri godine došla iz Češke na odmor i ostala raditi u hotelu. Zna hrvatski. Eto tako, u dalekom svijetu, gdje ni njemački jezik nije od pomoći, najbolje odmah progovoriti hrvatskim jezikom ili, još bolje, našim „svjetski poznatim“ domlječanskim ili posavskim dijalektom! Ne moram ni naglašavati kako sam nakon tog razgovora bio glavni među Nijemcima u svojoj tekila-pur-sekciji.
Sretan Vaskrs!
Osim jednog para naših Vinkovčana koji žive i rade u Kanadi, te Čehinje s kojom sam spikao hrvatski, našeg jezika nigdje za čuti. Zato me obradovalo što sam sasvim slučajno prolazeći pored tek prispjele manje grupe čuo naš govor, nanosio je na hrvatski. Obradovan, javio sam se i pozdravio, rekao da mi je drago čuti naš jezik. Onaj stariji, korpulentni 60-godišnjak odmah izvali „balvane na barikade“: ja sam Srbin iz Knina, živim u Kanadi, a koji si ti? Ovdje, u dalekom Meksiku, izmiješani svi, svih nacija i vjeroispovijesti, naš „balvan-revolucionar“ potvrđuje praktično širokopoznate izjave J. Raškovića o narodnom ludilu. Ne malo iznenađen takvim sirovim nastupom, kratko sam razmišljao što da odgovorim i učinih to spontano: „Ja sam Pero, Hrvat iz Bosne, sretan vam Vaskrs i lijep provod u Meksiku!“, okrenuo se i otišao svojim putem. I oni, iznenađeni, svojim. Svako svojim. Bila je nedjelja i pravoslavni Uskrs.
Posavski indijanski jezik
Mi ganjamo i dalje svoje (ludilo) dok svi drugi rade drukčije. Doduše malo pokasno, ali bolje ikad nego nikada, 2003. godine priznata su u Meksiku i 62 indijanska jezika kao „nacionalni jezici“. Ne znam zašto, sjetih se situacije koju mi u Posavini imamo, gdje naše vlasti praktično ne priznaju ni naš domlječanski, ni narodni posavski jezik niti kao njihove pažnje vrijedan jezik i kulturnu baštinu, pa mi se učini da smo u tom pogledu više obespravljeni nego meksički Indijanci? Možda bi našeg Ministra kulture i Župana trebali poslati u Meksiko, o državnom trošku, da vide kako to drugi ljudi radi i kako se svojim Indijancima ponose. Ali uz jedan uvjet – da prije toga moraju pročitati friško izašlu knjigu nedvojbenog eksperta za pitanja jezika, prof. dr. Josipa Baotica, „Orijentalizam u govoru starosjedilaca Bosanske Posavine“ u izdanju Instituta za jezik u Sarajevu.
I putovanje u Meksiko ne osta bez da se prisjetim kako su naši kritički prilozi o promjeni imena sela Donja Mahala uzburkali duhove. A riječ je samo o jednom jedinom slovu H. Eto, promijenili smo ime i toj velikoj državi. Mi Mexico pišemo i izgovaramo kao Meksiko. A u Meksiku samom, oni, Meksikanci, izgovaraju ime svoje zemlje kao MEHIKO! Sa slovom H!
Perica Mišić
perica@misic.ch
Nastavak slijedi...
P.S.
Želio sam ponešto ispričati i o povijesti Meksika, kaktusima, tekili, hurikenima, indijancima i kaubojima, paprikama, Lavu Trockom koji je u Meksiku našao utočište i smrt, o Meksikancima kao najvećim potrošačima Coca-Cole na svijetu, o Mayama koje su izmislile žvakaću gumu, o Pedru Infatante, o Diegu Rivieri i muralizmu, Carlosu Santani, o Benito Juarezu, Jose Maria Morelos, Ignaziu Zaragoza..., meksikanskoj kuhinji, Securiti - ljudima koji kao u kriminalnim filmovima zaposjedaju blindiranim automobilima i nategnutim pumparicama radnje u Playa del Carmen da bi preuzeli dnevni pazar, o velelijepim elitnim trgovinama i radnjama kakvih nema ni u Münchenu a ispred kojih robu reklamiraju rasne ljepotice, a stražare teško naoružani ćuvari, o Pancho Villa i Emiliano Zapata, da prenesem ponešto od onoga što je ispričao vrlo obrazovani i rječiti vođa puta na proputovanju Yucatanom, simpatični Meksikanac Aldo, a napose o kulturi Maya i tome zašto sam se kao kršćanin u kršćanskom Meksiku, posjećujući ruine indijanskih gradova, ulazeći u katoličke crkve sagrađene od kamenja srušenih piramida, neugodno osjećao. Možda zbog onih 18 od 20 miljuna Maya koje su španski osvajači pod okriljem Crkve i misionara pobili, ostatak pod ognjem i mačem nasilno pokrstili i srušili jednu civilizaciju koja je po mnogo čemu bila ispred europske. Razmišljam što i kakav bi bio danas Mexico da je ta kultura ostala, da Meksiko teritorijalno pokriva i današnja područja Kalifornije, Arizone, Teksasa, Belizea i Gvatemale, a koja su mu pripadala?
Ovaj prilog bi međutim bio tako dug da bi se posjetioci naše webstranice morali saginjati ispod kompjutorskog stola da sve pročitaju. O tome ću pisati kasnije...
A dotle, svi oni koje zanimaju fotografije iz te prelijepe daleke zemlje koje sam sa putovanja donio, mogu ih pogledati OVDJE.
